Antropometrijski i fiziološki profil veslača različite dobi i kvalitativne razine

This study was aimed at assessing the anthropometric and physiological profiles of elite junior, subelite senior and elite senior rowers and at determining and explaining the differences between these groups. For that purpose, the anthropometric and physiological profiles of 53 Croatian rowing champions and membersof Croatia’s national team were assessed. A one-way ANOVA was used to determine the differences between the groups. The results demonstrated that, when assessed against their sub-elite counterparts, the elite seniors were found to be taller (194.0±2.7 cm vs 188.6±5.4 cm) and heavier (97.2±4.4 kg vs 92.9±5.4 kg), with larger length dimensions. The juniors, anthropometrically similar to the sub-elite seniors, were nonetheless lighter (86.1±4.4 kg), with smaller girth dimensions and lower body fat levels. Similarly, the elite juniors were shorter and lighter than the elite seniors, with not only less body fat, but also a smaller girth and length dimensions. Maximal oxygen uptake (5.67±0.27 lmin-1), power output (350.6±12.4 W), Band oxygen uptake at the anaerobic threshold intensity (4.94±0.27 lmin-1) were higher in the elite seniors than in the sub-elite seniors (VO2max: 5.13±0.40 lmin-1; PAT: 318.8±19.6 W; VO2AT: 4.55±0.33 lmin-1) and the juniors (VO2max: 5.37±0.37 lmin-1; PAT: 296.9±28.8 W; VO2AT: 4.58±0.23 l•min-1). Elite male junior and senior rower profiles may be used for talent identification and selection purposes.Uvod Nizom istraživanja utvrđeno je da su vrhunski veslači visoki, teški i muskulozni sportaši s visokim udjelom sporih mišićnih vlakana u strukturi mišićnog tkiva. Pobjednici međunarodnih regata tjelesnom visinom prelaze 190 cm, a tjelesnom težinom 90 kg. Fiziološki pokazatelji ukazuju na impresivne vrijednosti aerobnoga kapaciteta u međunarodno uspješnih veslača: maksimalni primitak kisika često prelazi vrijednost od 6,0 L/min, a može dosegnuti i prelaziti 6,5 L/min s maksimalnim vrijednostima ventilacije od 240 L/min. Dosadašnje studije uspoređivale su veslače različite dobne kategorije kao i različite kvalitativne razine, međutim, usporedbe su se uglavnom provodile korištenjem literaturnih podataka. Pod pretpostavkom da se veslači različitih dobnih kategorija i različitih kvalitativnih razina razlikuju po razinama antropometrijskih i fizioloških karakteristika, ovoj je studij bio cilj: (a) odrediti antropometrijske i fiziološke karakteristike elitnih juniora, seniora međunarodnog ranga te elitnih seniora; (b) utvrditi i objasniti razlike između promatranih grupa veslača i (c) usporediti rezultate s dostupnim podacima iz literature. Metode rada Uzorak ispitanika sastojao se od 53 veslača, državna prvaka i člana hrvatske veslačke reprezentacije u periodu između 2000. i 2006. godine. Svaki veslač svrstan je u jednu od tri skupine s obzirom na dob, odnosno postignute međunarodne uspjehe: grupa elitnih juniora (N=18; dob 17,6±0,4; staž 5,6±1,5 godina), grupa seniora međunarodnog ranga (N=21; dob 22,16±2,8; staž 8,4±3,3 godina) i grupa elitnih seniora (N=14; dob 28,1±3,0; staž 14,±3,1 godina). Prema uputama Međunarodnog biološkog programa (Weiner & Lourie, 1969) izmjereno je 19 antropometrijskih varijabla te tri spirometrijske varijable. Pri progresivnom maksimalnom testu opterećenja na veslačkom ergometru izmjereno je 10 fizioloških varijabla. Razlike između grupa ispitanika u pojedinim varijablama utvrđivale su se univarijatnom analizom varijance. Značajnima se smatrala razlika na razini od p<0.05. Rezultati i rasprava Rezultati su pokazali da kada se promatraju u odnosu na kvalitetno slabije seniore (seniore međunarodnog ranga), elitni seniori su viši (+ 5,.4 cm) i teži (+ 4,.3 kg), s većim vrijednostima longitudinalnih dimenzija skeleta. Juniori, antropometrijski slični seniorima međunarodnog ranga, su pored toga lakši i s manjim vrijednostima opsega i nižom razinom tjelesne masti. Slično, elitni juniori su niži i lakši od elitnih seniora, sa ne samo manje tjelesne masti nego i s manjim vrijednostima opsega i longitudinalnih dimenzija skeleta. Ova saznanja su u skladu s podacima drugih istraživača koja upućuju da veslači više kvalitetne razine imaju i veće vrijednosti longitudinalnih dimenzija skeleta. S druge strane, u transverzalnim dimenzijama skeleta, kao i u spirometrijskim pokazateljima nisu zabilježene razlike između tri promatrane grupe. Količina bezmasne tjelesne mase najveća je kod elitnih seniora. U prilog objašnjenja te činjenice idu i studije kojima je cilj bio odrediti najbolje prediktore rezultata veslačkih natjecanja (Ingham i sur., 2002; Riechman i sur., 2002), a u kojima je upravo količina bezmasne tjelesne mase postigla najveću korelaciju s natjecateljskim rezultatom kao kriterijem kada se promatraju antropometrijske varijable. Kod elitnih seniora u usporedbi sa seniorima niže kvalitetne razine veći su: maksimalni primitak kisika (VO2max; + 0,54 L/min), snaga zaveslaja pri anaerobnom pragu (PAT; + 31,8 W) i primitak kisika pri anaerobnom pragu (VO2AT; + 0,39 L/min). I u usporedbi sa juniorima, elitni seniori dominiraju u VO2max (+ 0,30 L/min), PAT (+ 53,7 W) i VO2AT (+ 0,36 L/min). Prosječna razina VO2max pojedine posade i njezin plasman na međunarodnim natjecanjima pokazali su direktnu povezanost (Secher i sur., 1982; Secher, 1983; Secher, 2000). Tu spoznaju možemo u ovom istraživanju primijeniti na objašnjenje razlika između seniorskih veslača različite kvalitetne razine. Steinacker (1993) navodi da je snaga zaveslaja pri anaerobnom pragu najbolji prediktor uspješnosti veslača. Elitni hrvatski seniori održavaju višu razinu snage zaveslaja pri anaerobnom pragu u odnosu na manje uspješne seniore (+ 31,8 W) te se čini da ta razlika u značajnoj mjeri objašnjava razlike u razini uspješnosti na veslačkim natjecanjima. Zaključno, manje uspješni hrvatski veslači trebali bi u idućem razdoblju biti usredotočeni na povećanje maksimalnog primitka kisika te također na povećanje snage zaveslaja, kao i primitka kisika pri anaerobnom pragu. Profili (modeli) elitnih veslača, juniora i seniora, mogu se koristiti za identifikaciju talenata i za selekciju veslača. Kako su specifični podaci o antropološkim obilježjima relevantnima za veslačku natjecateljsku uspješnost prikupljeni na uzorcima elitnih juniora i seniora, u mogućnosti smo formirati model elitnog veslača koji se sastoji od kvantificiranih relevantnih karakteristika. Pod pretpostavkom da smo u mogućnosti predvidjeti rast i razvoj mladog sportaša, modelne vrijednosti mogu pomoći u selekciji i identifikaciji talenata. Prema rezultatima ove studije, poželjno bi bilo da senior bude visok najmanje 190 cm i težak 95 kg (od toga minimalno 80 kg bezmasne tjelesne mase) da bi mogao očekivati vrhunski rezultat na međunarodnim natjecanjima. U pogledu fizioloških karakteristika, poželjna razina VO2max u pripremnom periodu iznosi približno 5,7 L/min, sa snagom zaveslaja pri anaerobnom pragu od približno 350 W. Za veslače juniore, tjelesna masa mora iznositi minimalno 85 kg s udjelom bezmasne tjelesne mase od 75 kg. Vrijednosti VO2max bi trebale dosegnuti 5,4 L/min sa snagom zaveslaja pri anaerobnom pragu od približno 300 W

Antropometrijski i fiziološki profil veslača različite dobi i kvalitativne razine

This study was aimed at assessing the anthropometric and physiological profiles of elite junior, subelite senior and elite senior rowers and at determining and explaining the differences between these groups. For that purpose, the anthropometric and physiological profiles of 53 Croatian rowing champions and membersof Croatia’s national team were assessed. A one-way ANOVA was used to determine the differences between the groups. The results demonstrated that, when assessed against their sub-elite counterparts, the elite seniors were found to be taller (194.0±2.7 cm vs 188.6±5.4 cm) and heavier (97.2±4.4 kg vs 92.9±5.4 kg), with larger length dimensions. The juniors, anthropometrically similar to the sub-elite seniors, were nonetheless lighter (86.1±4.4 kg), with smaller girth dimensions and lower body fat levels. Similarly, the elite juniors were shorter and lighter than the elite seniors, with not only less body fat, but also a smaller girth and length dimensions. Maximal oxygen uptake (5.67±0.27 lmin-1), power output (350.6±12.4 W), Band oxygen uptake at the anaerobic threshold intensity (4.94±0.27 lmin-1) were higher in the elite seniors than in the sub-elite seniors (VO2max: 5.13±0.40 lmin-1; PAT: 318.8±19.6 W; VO2AT: 4.55±0.33 lmin-1) and the juniors (VO2max: 5.37±0.37 lmin-1; PAT: 296.9±28.8 W; VO2AT: 4.58±0.23 l•min-1). Elite male junior and senior rower profiles may be used for talent identification and selection purposes.Uvod Nizom istraživanja utvrđeno je da su vrhunski veslači visoki, teški i muskulozni sportaši s visokim udjelom sporih mišićnih vlakana u strukturi mišićnog tkiva. Pobjednici međunarodnih regata tjelesnom visinom prelaze 190 cm, a tjelesnom težinom 90 kg. Fiziološki pokazatelji ukazuju na impresivne vrijednosti aerobnoga kapaciteta u međunarodno uspješnih veslača: maksimalni primitak kisika često prelazi vrijednost od 6,0 L/min, a može dosegnuti i prelaziti 6,5 L/min s maksimalnim vrijednostima ventilacije od 240 L/min. Dosadašnje studije uspoređivale su veslače različite dobne kategorije kao i različite kvalitativne razine, međutim, usporedbe su se uglavnom provodile korištenjem literaturnih podataka. Pod pretpostavkom da se veslači različitih dobnih kategorija i različitih kvalitativnih razina razlikuju po razinama antropometrijskih i fizioloških karakteristika, ovoj je studij bio cilj: (a) odrediti antropometrijske i fiziološke karakteristike elitnih juniora, seniora međunarodnog ranga te elitnih seniora; (b) utvrditi i objasniti razlike između promatranih grupa veslača i (c) usporediti rezultate s dostupnim podacima iz literature. Metode rada Uzorak ispitanika sastojao se od 53 veslača, državna prvaka i člana hrvatske veslačke reprezentacije u periodu između 2000. i 2006. godine. Svaki veslač svrstan je u jednu od tri skupine s obzirom na dob, odnosno postignute međunarodne uspjehe: grupa elitnih juniora (N=18; dob 17,6±0,4; staž 5,6±1,5 godina), grupa seniora međunarodnog ranga (N=21; dob 22,16±2,8; staž 8,4±3,3 godina) i grupa elitnih seniora (N=14; dob 28,1±3,0; staž 14,±3,1 godina). Prema uputama Međunarodnog biološkog programa (Weiner & Lourie, 1969) izmjereno je 19 antropometrijskih varijabla te tri spirometrijske varijable. Pri progresivnom maksimalnom testu opterećenja na veslačkom ergometru izmjereno je 10 fizioloških varijabla. Razlike između grupa ispitanika u pojedinim varijablama utvrđivale su se univarijatnom analizom varijance. Značajnima se smatrala razlika na razini od p<0.05. Rezultati i rasprava Rezultati su pokazali da kada se promatraju u odnosu na kvalitetno slabije seniore (seniore međunarodnog ranga), elitni seniori su viši (+ 5,.4 cm) i teži (+ 4,.3 kg), s većim vrijednostima longitudinalnih dimenzija skeleta. Juniori, antropometrijski slični seniorima međunarodnog ranga, su pored toga lakši i s manjim vrijednostima opsega i nižom razinom tjelesne masti. Slično, elitni juniori su niži i lakši od elitnih seniora, sa ne samo manje tjelesne masti nego i s manjim vrijednostima opsega i longitudinalnih dimenzija skeleta. Ova saznanja su u skladu s podacima drugih istraživača koja upućuju da veslači više kvalitetne razine imaju i veće vrijednosti longitudinalnih dimenzija skeleta. S druge strane, u transverzalnim dimenzijama skeleta, kao i u spirometrijskim pokazateljima nisu zabilježene razlike između tri promatrane grupe. Količina bezmasne tjelesne mase najveća je kod elitnih seniora. U prilog objašnjenja te činjenice idu i studije kojima je cilj bio odrediti najbolje prediktore rezultata veslačkih natjecanja (Ingham i sur., 2002; Riechman i sur., 2002), a u kojima je upravo količina bezmasne tjelesne mase postigla najveću korelaciju s natjecateljskim rezultatom kao kriterijem kada se promatraju antropometrijske varijable. Kod elitnih seniora u usporedbi sa seniorima niže kvalitetne razine veći su: maksimalni primitak kisika (VO2max; + 0,54 L/min), snaga zaveslaja pri anaerobnom pragu (PAT; + 31,8 W) i primitak kisika pri anaerobnom pragu (VO2AT; + 0,39 L/min). I u usporedbi sa juniorima, elitni seniori dominiraju u VO2max (+ 0,30 L/min), PAT (+ 53,7 W) i VO2AT (+ 0,36 L/min). Prosječna razina VO2max pojedine posade i njezin plasman na međunarodnim natjecanjima pokazali su direktnu povezanost (Secher i sur., 1982; Secher, 1983; Secher, 2000). Tu spoznaju možemo u ovom istraživanju primijeniti na objašnjenje razlika između seniorskih veslača različite kvalitetne razine. Steinacker (1993) navodi da je snaga zaveslaja pri anaerobnom pragu najbolji prediktor uspješnosti veslača. Elitni hrvatski seniori održavaju višu razinu snage zaveslaja pri anaerobnom pragu u odnosu na manje uspješne seniore (+ 31,8 W) te se čini da ta razlika u značajnoj mjeri objašnjava razlike u razini uspješnosti na veslačkim natjecanjima. Zaključno, manje uspješni hrvatski veslači trebali bi u idućem razdoblju biti usredotočeni na povećanje maksimalnog primitka kisika te također na povećanje snage zaveslaja, kao i primitka kisika pri anaerobnom pragu. Profili (modeli) elitnih veslača, juniora i seniora, mogu se koristiti za identifikaciju talenata i za selekciju veslača. Kako su specifični podaci o antropološkim obilježjima relevantnima za veslačku natjecateljsku uspješnost prikupljeni na uzorcima elitnih juniora i seniora, u mogućnosti smo formirati model elitnog veslača koji se sastoji od kvantificiranih relevantnih karakteristika. Pod pretpostavkom da smo u mogućnosti predvidjeti rast i razvoj mladog sportaša, modelne vrijednosti mogu pomoći u selekciji i identifikaciji talenata. Prema rezultatima ove studije, poželjno bi bilo da senior bude visok najmanje 190 cm i težak 95 kg (od toga minimalno 80 kg bezmasne tjelesne mase) da bi mogao očekivati vrhunski rezultat na međunarodnim natjecanjima. U pogledu fizioloških karakteristika, poželjna razina VO2max u pripremnom periodu iznosi približno 5,7 L/min, sa snagom zaveslaja pri anaerobnom pragu od približno 350 W. Za veslače juniore, tjelesna masa mora iznositi minimalno 85 kg s udjelom bezmasne tjelesne mase od 75 kg. Vrijednosti VO2max bi trebale dosegnuti 5,4 L/min sa snagom zaveslaja pri anaerobnom pragu od približno 300 W

The effects of caffeine on muscle strength, power, and endurance – a narrative review of recent literature

Kofein je iznimno široko konzumiran stimulans koji je zbog svojih ergogenih učinaka na tjelesnu izvedbu vrlo popularan i među sportašima i rekreativnim vježbačima. Konzumacija kofeina u sportu posebno je porasla nakon 2004. godine kada ga je Svjetska antidopinška agencija obrisala s liste supstanci čija je upotreba na natjecanjima ograničena. Paralelno s tom povećanom konzumacijom kofeina među sportašima povećavao se i interes istraživača za proučavanje učinaka kofeina na razne segmente tjelesne izvedbe, a ovaj narativni pregledni rad specifično je usmjeren na recentna istraživanja koja su proučavala akutni učinak kofeina na izvedbu u treningu s otporom (mišićna jakost, snaga i izdržljivost). Što se tiče učinka kofeina na mišićnu jakost, postoje uvjerljivi dokazi da kofein može poboljšati izvedbu 1RM kao i jakost u izometričkim i izokinetičkim uvjetima mišićnih akcija. Povećanja jakosti nakon konzumacije kofeina generalno su u rasponu 2-5%. Također, kofein može poboljšati izlaz snage kao i brzinu pokreta te mišićnu izdržljivost u treningu s otporom. Povećanja u izlazu snage koja se opažaju nakon konzumacije kofeina generalno su veća naspram povećanja u mišićnoj jakosti i izdržljivosti. Nadalje, istraživanja ukazuju da doze u rasponu 2-6 mg kofeina po kilogramu tjelesne mase, neovisno o izvoru iz kojeg se kofein unosi u tijelo (npr. kapsule, gume za žvakanje, gelovi, kava), mogu biti učinkovite za akutno poboljšanje mišićne jakosti, snage i izdržljivosti. Ergogeni učinci kofeina mogu biti vidljivi i s višim dozama kofeina (raspon 7-11 mg/kg), međutim, kod tako visokih doza povećana je mogućnost izraženijih nuspojava. Habitualna konzumacija kofeina, čini se, nema utjecaja na ergogene učinke akutne suplementacije kofeinom, iako postoje istraživanja koja su pokazala suprotno. Prema tome, moguće je da sportaši i vježbači koji kroz dan konzumiraju veće količine kofeina trebaju veću dozu za postizanje istog akutnog ergogenog učinka, iako ova teza zahtijeva dodatna istraživanja. Na kraju, treba naglasiti da je fiziološki odgovor na kofein vrlo individualan i iako će kofein poboljšati izvedbu kod većine, to neće biti slučaj sa svim sportašima i rekreativnim vježbačima.Caffeine is a widely consumed substance among general population and is, due to its ergogenic effects on physical performance, also highly popular among competitive and recreational athletes. The consumption of caffeine in sports has been on an increase particularly after 2004 when World Antidoping Agency (WADA) removed it from its list of “controlled” substances. Simultaneously with this increase in caffeine consumption among athletes, there has been a growing interest among researchers to elucidate the effects of caffeine on various aspects of physical performance. This narrative review aims to provide an overview of the recent research exploring caffeine’s effects on resistance exercise performance (muscle strength, power, and endurance). Regarding the effects of caffeine on muscle strength, there is convincing evidence that caffeine may enhance 1RM as well as isokinetic and isometric strength. The increases in strength following caffeine consumption generally range from 2% to 5%. Also, caffeine can enhance power output as well as movement velocity in resistance exercise and can enhance muscle endurance. The increases in power output typically observed following caffeine consumption are greater compared to the increases in muscle strength and muscle endurance. Furthermore, research shows that caffeine doses in the 2-6 mg/kg range, independent of the caffeine source (e.g., capsules, chewing gums, caffeinated gels, coffee) can be ergogenic for muscle strength, power, and endurance. The ergogenic effects of caffeine on resistance exercise performance outcomes are also evident with higher doses (i.e., 7-11 mg/kg); however, such doses are typically associated with a higher incidence of side effects. Habitual caffeine intake seems not to have an effect on acute ergogenic effects of caffeine, although it should be stated that there is research that shows otherwise. Therefore, it may be that competitive and recreational athletes who consume caffeine in larger doses throughout their typical day, need a higher caffeine dose to achieve the same acute ergogenic effect on performance. However, this hypothesis requires further research. Finally, it should be stated that the physiological response to caffeine is highly individualized and although caffeine will enhance performance in most, this will not be the case in all recreational and competitive athletes

MAKSIMALNI PRIMITAK KISIKA I BIOLOŠKA DOB KOD 12-GODIŠNJIH VESLAČA

This study was designed to examine the differences in VO max between 47 rowers of the same chronological 2 age (12-year-olds; mean ± SD 12,5 ± 0,3), but of varying levels of physical maturity. VO max was expressed in 2 absolute units (L/min), as the ratio standard mass-related units (mL/kg/min) and using the allometric model specific to the data set. Sexual maturity was visually assessed using indices of pubic hair developed by Tanner. The subjects were classified in pre-pubertal (Tanner stage 1), early-pubertal (Tanner stage 2), and mid-pubertal (Tanner stages 3 and 4) groups. They completed an incremental maximal treadmill test. Differences were compared using a one-way ANOVA. VO max (L/min) in 12-year-old rowers proved to be 2 greater in the mid-pubertal group than in both the earlypubertal (+19,7%) and pre-pubertal (+24,8%) groups. When expressed as a ratio standard (i.e. in mL/kg/min), VO max was +12,1% greater in the mid- and pre- 2 pubertals than in the earlypubertals. However, when compared using the appropriate scaling procedure, the VO max in mid-pubertal rowers was +14.5% greater than 2 in the early-pubertals, and +9,1% greater than in prepubertals. This suggests that factors other than body mass explain the greater aerobic power (as assessed by VO max) in more physically mature individuals of the 2 same chronological age. Allometric scaling of VO max in 2 the present study yielded a scaling coefficient for body mass of 0,68 (95% CI = 0,51-0,87). This finding reinforces the view that, in children, VO max increases 2 relative to body mass raised to the power of 0,67 rather than in direct proportion with body mass (i.e. mass1,0). In conclusion, using a log-linear scaling model to adequately control for body mass, we have demonstrated significant differences in VO max among 12-year-old 2 rowers of varying stages of puberty and, consequently, varying levels of maturity. Further research is needed in order to further explain the above-mentioned differences among groups of rowers exhibiting differing levels of maturity independent of body mass.Ova studija provedena je sa ciljem ispitivanja razlika u maksimalnom primitku kisika (VO2 max) izmedu 47 veslaca iste kronološke dobi (12-godišnjaci, AS±SD = 12,5±0,3), ali različite biološke dobi. VO2 max je izražen u apsolutnim jedinicama (L/min), u omjeru prema tjelesnoj masi (mL/kg/min) kao i uz upotrebu nelinearnog modela specifičnog za uzorak ispitanika. Biološka zrelost procjenjivana je vizualno korištenjem klasifikacije faza spolne zrelosti prema Tanneru. Ispitanici-veslači podijeljeni su u grupu veslača u pred-pubertetu (faza 1 po Tanneru), ranom pubertetu (faza 2 po Tanneru) i srednjem pubertetu (faze 3 i 4 po Tanneru). Mladi veslači podvrgnuti su progresivnom maksimalnom testu opterecenja na pokretnom sagu, a razlike su uspoređene upotrebom ANOVE. VO2 max (L/min) u 12-godišnjih veslaca pokazao se većim u veslača u srednjem pubertetu u odnosu i na one u ranom pubertetu (+19,7%), i posebno na one u predpubertetu (+24,8%). Izražen u odnosu na tjelesnu masu (mL/kg/min), VO2 max je bio +12,1% veci u veslaca u srednjem i pred-pubertetu u odnosu na one u ranom pubertetu. Međutim, kada su rezultati usporedeni upotrebom adekvatnog postupka normalizacije rezultata, VO2 max u veslača u srednjem pubertetu bio je +14.5% veci u odnosu na one u ranom pubertetu i +9,1% veci u odnosu na one u pred-pubertetu. Takvi rezultati sugeriraju da neki drugi čimbenici pored veće tjelesne mase objašnjavaju veću aerobnu snagu (procijenjenu sa VO2 max) kod biološki starijih pojedinaca iste kronološke dobi. Upotreba nelinearnog modela za pokazatelj VO2 max u ovoj studiji ukazala je na koeficijent skaliranja (eksponent) za tjelesnu masu 0,68 (95% CI = 0,51-0,87). Ovo otkriće pojačava pretpostavku da se, kod djece, VO2 max povecava u odnosu na tjelesnu masu sa eksponentom 0,67, a ne u direktnom odnosu sa tjelesnom masom (tj. masa 1,0). Zaključno, korištenjem nelinearnog modela u svrhu adekvatne kontrole tjelesne mase dokazali smo značajne razlike u VO2 max izmedu 12-godišnjih veslaca razlicitih po biološkoj dobi. Daljnja istraživanja su neophodna u svrhu detaljnijeg objašnjenja gore spomenutih razlika između grupa veslača razlicite biološke dobi neovisno o tjelesnoj masi

MAKSIMALNI PRIMITAK KISIKA I BIOLOŠKA DOB KOD 12-GODIŠNJIH VESLAČA

This study was designed to examine the differences in VO max between 47 rowers of the same chronological 2 age (12-year-olds; mean ± SD 12,5 ± 0,3), but of varying levels of physical maturity. VO max was expressed in 2 absolute units (L/min), as the ratio standard mass-related units (mL/kg/min) and using the allometric model specific to the data set. Sexual maturity was visually assessed using indices of pubic hair developed by Tanner. The subjects were classified in pre-pubertal (Tanner stage 1), early-pubertal (Tanner stage 2), and mid-pubertal (Tanner stages 3 and 4) groups. They completed an incremental maximal treadmill test. Differences were compared using a one-way ANOVA. VO max (L/min) in 12-year-old rowers proved to be 2 greater in the mid-pubertal group than in both the earlypubertal (+19,7%) and pre-pubertal (+24,8%) groups. When expressed as a ratio standard (i.e. in mL/kg/min), VO max was +12,1% greater in the mid- and pre- 2 pubertals than in the earlypubertals. However, when compared using the appropriate scaling procedure, the VO max in mid-pubertal rowers was +14.5% greater than 2 in the early-pubertals, and +9,1% greater than in prepubertals. This suggests that factors other than body mass explain the greater aerobic power (as assessed by VO max) in more physically mature individuals of the 2 same chronological age. Allometric scaling of VO max in 2 the present study yielded a scaling coefficient for body mass of 0,68 (95% CI = 0,51-0,87). This finding reinforces the view that, in children, VO max increases 2 relative to body mass raised to the power of 0,67 rather than in direct proportion with body mass (i.e. mass1,0). In conclusion, using a log-linear scaling model to adequately control for body mass, we have demonstrated significant differences in VO max among 12-year-old 2 rowers of varying stages of puberty and, consequently, varying levels of maturity. Further research is needed in order to further explain the above-mentioned differences among groups of rowers exhibiting differing levels of maturity independent of body mass.Ova studija provedena je sa ciljem ispitivanja razlika u maksimalnom primitku kisika (VO2 max) izmedu 47 veslaca iste kronološke dobi (12-godišnjaci, AS±SD = 12,5±0,3), ali različite biološke dobi. VO2 max je izražen u apsolutnim jedinicama (L/min), u omjeru prema tjelesnoj masi (mL/kg/min) kao i uz upotrebu nelinearnog modela specifičnog za uzorak ispitanika. Biološka zrelost procjenjivana je vizualno korištenjem klasifikacije faza spolne zrelosti prema Tanneru. Ispitanici-veslači podijeljeni su u grupu veslača u pred-pubertetu (faza 1 po Tanneru), ranom pubertetu (faza 2 po Tanneru) i srednjem pubertetu (faze 3 i 4 po Tanneru). Mladi veslači podvrgnuti su progresivnom maksimalnom testu opterecenja na pokretnom sagu, a razlike su uspoređene upotrebom ANOVE. VO2 max (L/min) u 12-godišnjih veslaca pokazao se većim u veslača u srednjem pubertetu u odnosu i na one u ranom pubertetu (+19,7%), i posebno na one u predpubertetu (+24,8%). Izražen u odnosu na tjelesnu masu (mL/kg/min), VO2 max je bio +12,1% veci u veslaca u srednjem i pred-pubertetu u odnosu na one u ranom pubertetu. Međutim, kada su rezultati usporedeni upotrebom adekvatnog postupka normalizacije rezultata, VO2 max u veslača u srednjem pubertetu bio je +14.5% veci u odnosu na one u ranom pubertetu i +9,1% veci u odnosu na one u pred-pubertetu. Takvi rezultati sugeriraju da neki drugi čimbenici pored veće tjelesne mase objašnjavaju veću aerobnu snagu (procijenjenu sa VO2 max) kod biološki starijih pojedinaca iste kronološke dobi. Upotreba nelinearnog modela za pokazatelj VO2 max u ovoj studiji ukazala je na koeficijent skaliranja (eksponent) za tjelesnu masu 0,68 (95% CI = 0,51-0,87). Ovo otkriće pojačava pretpostavku da se, kod djece, VO2 max povecava u odnosu na tjelesnu masu sa eksponentom 0,67, a ne u direktnom odnosu sa tjelesnom masom (tj. masa 1,0). Zaključno, korištenjem nelinearnog modela u svrhu adekvatne kontrole tjelesne mase dokazali smo značajne razlike u VO2 max izmedu 12-godišnjih veslaca razlicitih po biološkoj dobi. Daljnja istraživanja su neophodna u svrhu detaljnijeg objašnjenja gore spomenutih razlika između grupa veslača razlicite biološke dobi neovisno o tjelesnoj masi

Usvajanje tehnike skoka u dalj korištenjem povratnih informacija različitih vrsta i frekvencija

The aim of this study was to examine the acquisition of the long jump skill in elementary school children using augmented feedback of varying type and frequency. Eighty-eight boys and girls aged (mean ± SD) 11 ± 0.5 years, without any prior experience in the long jump skill acquisition, were assigned to one of the four study groups: (1) the group receiving only verbal feedback on key errors, (2) the group receiving both verbal and video feedback on key errors, (3) the group receiving both verbal and video feedback on all errors, and (4) the group receiving no feedback. Before and after an 8-week training intervention, long jump distance and relevant kinematic variables were recorded. The results indicated that the group receiving both verbal and video feedback on all errors improved the most in terms of the long jump distance. Varying feedback influenced kinematic parameters differently, as there was no consistent change in the monitored kinematic variables across groups. It was concluded that when learning a complex motor skill in a typical Physical Education setting, elementary school children are likely to benefit the most when receiving frequent feedback (both verbal and using video analysis, focusing on all errors), in comparison with the situation in which they receive feedback reduced in the type (only verbal) and the frequency (focusing only on key errors).Cilj ovoga rada bio je ispitati utjecaj različitih količina i vrsta povratnih informacija (PI) u procesu usvajanja tehnike skoka u dalj kod učenika osnovne škole. Osamdeset i osam učenika i učenica, starosti 11 (±0,5) godina, bez prethodnoga iskustva u treningu skoka u dalj, raspodijeljeno je u jednu od četiriju skupina ispitanika koje su dobivale PI: (1) verbalno samo na ključne greške, (2) verbalno i vizualno samo na ključne greške, (3) verbalno i vizualno na sve greške ili (4) nisu primale PI. Duljina skoka i relevantni kinematički parametri skoka u dalj izmjereni su prije i nakon osmotjednog eksperimentalnoga tretmana. Rezultati istraživanja pokazali su kako je grupa koja je primala PI, na svaku grešku verbalnim i vizualnim putem najviše napredovala u smislu duljine skoka u dalj. Različite količine i vrste PI različito djelovale su na promatrane kinematičke parametre te nisu uočene konzistentne promjene između grupa. Zaključeno je kako djeca osnovnoškolske dobi prilikom usvajanja kompleksne motoričke vještine imaju više koristi od većih frekvencija PI (verbalnih i vizualnih na sve greške) u usporedbi s reduciranim PI prema vrsti (samo verbalne) ili frekvenciji (samo na ključne greške)

SWIMMERS SOMATOTYPE PROFILE

Cilj ovog istraživanja bio je odreðivanje somatotipa plivača starosti 14-16 godina te utvrðivanje veze izmeðu pojedinih komponenti somatotipa, indeksa tjelesne mase (BMI), postotka masnog tkiva i sume tri kožna nabora sa rezultatima u plivanju na 100 metara sa četiri različite tehnike plivanja izražena u bodovima prema FINA (Federation International de Natation) tablicama. U tu svrhu izmjereno je 68 plivača zagrebačkih plivačkih klubova sa 10 antropometrijskih mjera iz kojih je utvrðen somatotip antropometrijskom metodom prema Heathovoj i Carteru (2). Rezultati ukazuju na nešto povećanu količinu potkožnog masnog tkiva u usporedbi s plivačkom populacijom. Utvrðeno je da ta količina masnog tkiva ima vrlo niske veze s rezultatima u plivanju. Nasuprot tome, BMI pokazuje vrijednosti sukladno dosadašnjim istraživanjima. Somatotip promatranih plivača ukazuje na naglašenu ektomorfnu komponentu dok su endomorfna i mezomorfna podjednake. Utvrðeno je da ektomorfna komponenta somatotipa ima negativne korelativne veze sa rezultatima plivanja u sve četiri tehnike, a statistički značajna pozitivna korelativna veza je izmeðu mezomorfne komponente i broja bodova na dionici 100 metara leptir tehnikom. Kao statistički značajna izdvojila se pozitivna veza BMI sa sve četiri tehnike plivanja što se može pripisati pretežno količini mišićne mase jer količina masnog tkiva ne pokazuje pozitivne veze. Rezultati ukazuju da svi plivači mjereni u ovom istraživanju nisu završili period puberteta te da je statistički značajna pozitivna veza utvrðena samo kod mezomorfne komponente somatotipa koju karakterizira veća mišićna masa i leptir tehnike koja je energetski najzahtjevnijaThe aim of this research was to determine the somatotype profiles of 14-16-year-old male swimmers as well to determine the relationship between various somatotype components, body mass index, body fat percentage and the sum of three skinfolds with 100-m swimming performance using all 4 swimming techniques. In that regard, 68 swimmers from swimming clubs in Zagreb were examined using 10 anthropometric measurements that were subsequently used to determine the somatotype according to the method proposed by Heath and Carter. The results point towards somewhat increased body fat percentage in comparison to swimming population. It was established that body fat percentage has a very weak relationship with swimming performance. On the contrary, body mass index exhibits the values in line with previous research. The somatotype of the examined swimmers indicates strong ectomorphic component while the endomorphic and messomorphic components are similar in their values. It was determined that the ectomorphic component is inversely related to swimming performance in all four techniques, while statistically significant positive relationship was observed between messomorphic components and 100-m butterfly swimming performance. The body mass index variable is significantly related to performance in all for techniques which can be attributed mainly to the muscle mass quantity because body fat percentage does not exhibit positive relationships. The results indicate that all swimmers evaluated in this research have not completed their pubertal development and that the significant positive relationship can be evident only in the messomorphic component which is characterized by larger muscle mass and butterfly technique which is the most demanding in terms of energy expenditure

ACCURACY OF SUB MAXIMAL CYCLO-ERGOMETRY IN SENIOR ROWERS AND RUNNERS - WHAT CAN WE CONCLUDE BASED ON THE STATISTICS?

Astrandov test vjerojatno je najpoznatiji i najčešće primjenjivani submaksimalni test procjene aerobnog kapaciteta. U ovom istraživanju pokušala se procijeniti njegova preciznost na osnovu usporedbe rezultata testa sa rezultatima istih ispitanika dobivenih pri direktnom mjerenju tj. maksimalnom spiroergometrijskom testu opterećenja, testu čiji se rezultati smatraju objektivnim pokazateljima funkcionalnog statusa. Uzorak ispitanika sastojao se od 46 veslača i 22 trkača muškog spola, kronološke dobi 35-65 godina koji su aktivni u veslačkom odnosno trkačkom treningu rekreacijskog karaktera. Spiroergometrijski test opterećenja obavljen je na veslačkom ergometru za veslače i na pokretnom sagu za trkače. Utvrđeni su osnovni deskriptivni parametri, Pearsonov koeficijent korelacije (r=0.68 za veslače i r=0.56 za trkače), provedena simple regresijska analiza te provedeni T-test za zavisne uzorke i Fisherov F-test. Kako rezultati T-testa za zavisne uzorke ukazuju da nema značajnih razlika između procijenjenog i direktno izmjerenog maksimalnog primitka kisika (p=0.42 za veslače i p=0.27 za trkače) moglo bi se zaključiti da se procjena može upotrebljavati umjesto direktnog mjerenja. Pravi uvid u stvarnu situaciju daju tek regresijska analiza i F-test. Rezultati F-testa ukazali su na statistički značajnu razliku između rezultata u Astrandovom testu i u spiroergometrijskom testu, kako kod veslača (p=0.00) tako i kod trkača (p=0.01). Regresijska analiza ukazala je na statistički značajno sudjelovanje Astrandovog testa u predikciji stvarnog VO2max, ali ipak uz vrlo malu količinu zajedničkih informacija (R2= 0.46 za veslače, R2= 0.31 za trkače). U zaključku, primjena Astrandovog testa ima ograničenu vrijednost, test nije prikladan za procjenu aerobnog kapaciteta kod spomenutih populacija, a jednostavni testovi razlika između skupina koji su primjenjivani u utvrđivanju pouzdanosti Astrandovog testa ne daju pravi uvid u stvarno stanje koje je ponekad vidljivo već i iz samih izvornih podataka. Ograničenje ovog istraživanja je u mogućnosti generalizacije rezultata ovog istraživanja i na cjelokupnu tjelesno aktivnu mušku populaciju srednje životne dobi kod kojih je Astrand često metoda izbora zbog submaksimalnog karaktera.Astrand cycle ergometry test is probably the most famous and most frequently used sub maximal test aimed at evaluation of the aerobic capacity. In this research the accuracy of test was evaluated based on results comparison with the results obtained during maximal ergometry test, the test which is considered to be an objective indicator of functional status of the individual. The sample consisted of 46 rowers and 22 runners. All the examinees are males in their middle age (35-65 yrs), who are at least twice per week active in rowing or running recreational training sessions. The maximal ergometry test was conducted using the rowing ergometer for the sample of rowers, and treadmill for the sample of runners. Basic statistical parameters were calculated followed by Pearson correlation coefficient. Simple regression analysis was performed and Student T-test and Fisher F-test were used to verify the obtained results. The results pointed out statistically significant, but low to moderate relationship between Astrand test results and maximal ergometry results (r=0.68 for rowers and r=0.56 for runners). Simple regression analysis pointed out statistically significant prediction of true VO2max based on the Astrand test results, but the shared variance turned out to be relatively low (R2=0.46 for rowers, R2=0.31 for runners). T-test results pointed out no statistically significant difference between Astrand and maximal ergometry results in both of the observed groups (p=.42 for rowers and p=.27 for runners), while stronger F-test proved otherwise (p=.00 rowers; p=.01 runners). Acquired results confirmed that Astrand test can not be considered an accurate test for evaluation of the aerobic capacity in recreational rowers and runners. For further research, it remains to be investigated can these results be translated to a broader population of the physically active men in their middle ag

SWIMMERS SOMATOTYPE PROFILE

Cilj ovog istraživanja bio je odreðivanje somatotipa plivača starosti 14-16 godina te utvrðivanje veze izmeðu pojedinih komponenti somatotipa, indeksa tjelesne mase (BMI), postotka masnog tkiva i sume tri kožna nabora sa rezultatima u plivanju na 100 metara sa četiri različite tehnike plivanja izražena u bodovima prema FINA (Federation International de Natation) tablicama. U tu svrhu izmjereno je 68 plivača zagrebačkih plivačkih klubova sa 10 antropometrijskih mjera iz kojih je utvrðen somatotip antropometrijskom metodom prema Heathovoj i Carteru (2). Rezultati ukazuju na nešto povećanu količinu potkožnog masnog tkiva u usporedbi s plivačkom populacijom. Utvrðeno je da ta količina masnog tkiva ima vrlo niske veze s rezultatima u plivanju. Nasuprot tome, BMI pokazuje vrijednosti sukladno dosadašnjim istraživanjima. Somatotip promatranih plivača ukazuje na naglašenu ektomorfnu komponentu dok su endomorfna i mezomorfna podjednake. Utvrðeno je da ektomorfna komponenta somatotipa ima negativne korelativne veze sa rezultatima plivanja u sve četiri tehnike, a statistički značajna pozitivna korelativna veza je izmeðu mezomorfne komponente i broja bodova na dionici 100 metara leptir tehnikom. Kao statistički značajna izdvojila se pozitivna veza BMI sa sve četiri tehnike plivanja što se može pripisati pretežno količini mišićne mase jer količina masnog tkiva ne pokazuje pozitivne veze. Rezultati ukazuju da svi plivači mjereni u ovom istraživanju nisu završili period puberteta te da je statistički značajna pozitivna veza utvrðena samo kod mezomorfne komponente somatotipa koju karakterizira veća mišićna masa i leptir tehnike koja je energetski najzahtjevnijaThe aim of this research was to determine the somatotype profiles of 14-16-year-old male swimmers as well to determine the relationship between various somatotype components, body mass index, body fat percentage and the sum of three skinfolds with 100-m swimming performance using all 4 swimming techniques. In that regard, 68 swimmers from swimming clubs in Zagreb were examined using 10 anthropometric measurements that were subsequently used to determine the somatotype according to the method proposed by Heath and Carter. The results point towards somewhat increased body fat percentage in comparison to swimming population. It was established that body fat percentage has a very weak relationship with swimming performance. On the contrary, body mass index exhibits the values in line with previous research. The somatotype of the examined swimmers indicates strong ectomorphic component while the endomorphic and messomorphic components are similar in their values. It was determined that the ectomorphic component is inversely related to swimming performance in all four techniques, while statistically significant positive relationship was observed between messomorphic components and 100-m butterfly swimming performance. The body mass index variable is significantly related to performance in all for techniques which can be attributed mainly to the muscle mass quantity because body fat percentage does not exhibit positive relationships. The results indicate that all swimmers evaluated in this research have not completed their pubertal development and that the significant positive relationship can be evident only in the messomorphic component which is characterized by larger muscle mass and butterfly technique which is the most demanding in terms of energy expenditure

Slaganje zračne pletizmografije, mjerenja kožnih nabora i bioelektrične impedancije u procjeni sastava tijela veslača natjecatelja

Procjena sastava tijela ima značajnu ulogu kod sportaša kako u određivanju optimalne tjelesne mase, tako i u optimiziranju prehrane i sportskog učinka, te u kontroli učinka trenažnog procesa. Cilj ovoga rada jest usporediti tri danas često korištene metode u određivanja sastava tijela veslača natjecatelja, i to metodu zračne pletizmografije (Bod-Podtm), metodu mjerenja kožnih nabora (KN) i metodu bioelektrične impedancije (BIA) te utvrditi postoji li mogućnost njihova izmjeničnog korištenja. U istraživanju je sudjelovalo 26 veslača i 6 veslačica iz kategorije seniora. Metode istraživanja obuhvaćale su mjerenje sastava tijela metodom zračne pletizmografije, metodom mjerenja kožnih nabora i metodom bioelektrične impedancije. Rezultati ovog istraživanja pokazali su da nema značajnih razlika u dobivenim prosječnim vrijednostima postotka masnog tkiva izmđu korištenih metoda mjerenja (KN 11,2± 6,8; BIA 10,2 ± 4,7; Bod-Podtm 10,8 ± 5,2, p=0,08-0,49), no da su 95% granice slaganja svih metoda vrlo široke (KN i BIA -4,8 do 6,7 %; KN i Bod-Podtm -5,5 do 6,3 %; BIA i Bod-Podtm-7,6 do 6,5 %). Sukladno rezultatima ovog istraživanja preporuča se korištenje jedne iste metode u svrhu komparativnog određivanja sastava tijela veslača