Primjena art-ekspresivnih tehnika kod djece s kroničnim oboljenjem u području edukacijske rehabilitacije

During the past two decades the integrative approach which includes art-expressive techniques to encourage awareness and social and emotional development has begun to develop more intensely in the field of applied education and rehabilitation sciences. Within the framework of childhood chronic diseases, the field of psychosocial oncology has particular significance for the expansion of professional competences and the development of interdisciplinary communication. The experiences from paediatric oncology show that facing a disease and understanding its state is very traumatic and stressful experience for the child. Therefore, the aim of this paper is to indicate the importance of the influence of art-expressive techniques through the application of different media as an integrative approach. The paper aims to highlight the significance of art-expressive techniques applied to children suffering from malignant diseases in facing the physical and emotional stress during hospitalization. The implementation of art-expressive techniques took place in the paediatric ward for haematology and oncology of the Clinic for Children\u27s Diseases in Zagreb. The significance of the psychosocial support is emphasized through the application of children\u27s stories, drawings and pictures which can help the child\u27s emotional state. The results of the monitoring of the applied techniques indicated a positive effect on children who suffer pain and existential tension.Tijekom posljednja dva desetljeća u području primijenjenih edukacijskorehabilitacijskih znanosti počinje se intenzivnije razvijati integrativni pristup koji uključuje art-ekspresivne metode i tehnike za poticanje svijesti i socioemocionalnoga razvoja. U okviru kroničnih oboljenja u dječjoj dobi, područje psihosocijalne onkologije predstavlja posebnu važnost u širenju profesionalnih kompetencija i razvoja interdisciplinarne komunikacije. Iskustva pedijatrijske onkologije govore da je vrlo stresno i traumatično iskustvo za dijete kada se mora suočiti s bolešću i razumjeti stanje u kojem se nalazi. Stoga je cilj rada ukazati na važnost utjecaja art-ekspresivnih tehnika kroz primjenu različitih medija kao integrativnog pristupa. U radu se želi istaknuti važnost art-ekspresivnih tehnika provođenih na odjelu za onkologiju i hematologiju Klinike za dječje bolesti u Zagrebu kod djece oboljele od maligne bolesti, u suočavanju s fizičkim i emocionalnim stresom tijekom hospitalizacije. Istaknuta je važnost psihosocijalne podrške kroz primjenu dječje priče, crteža i slika koje mogu pogodovati djetetovim emocionalnim stanjima. Rezultati praćenja primijenjenih tehnika ukazali su na pozitivan učinak kad je kod djeteta prisutna bol i egzistencijalna napetost

Dramatizacija teksta — mogući pristup u kreativnoj terapiji djece s malignim bolestima

Maligne bolesti u dječjoj dobi danas su u središtu znanstvenog i praktičnog zanimanja. U radu se prikazuje model razvoja i evaluacije suportivnih terapija kod djece s ovim oboljenjima. Kao metoda intervencije primijenjena je kreativna terapija. Uz usmjerenost na povezanost emocija i djelovanja kreativne terapije kao podrške u liječenju, članak se bavi proučavanjem utjecaja kreativne terapije kroz dramatizaciju teksta

Stav učitelja i stručnih suradnika prema primjeni individualiziranog pristupa u radu s učenicima s teškoćama

The National Curriculum for Preschool Education, General Compulsory and Secondary School Education in the Republic of Croatia emphasizes individualized approach and support according to the needs, interests and the overall development of each individual child. This implies assessment, planning and implementation of various teaching support strategies so that the educational process can be effective for all children. As the world\u27s research about the effectiveness of work of experts in inclusive educational practice points out the importance of basic principles and strategies of work (Ford, 2013; Martel, 2009; Obiakor, Harris, Mutua, Rotatori, & Algozzine, 2012; Scruggs, Mastropieri, & Marshak, 2012), the need for self-assessment of professionals who are involved in direct work with children with disabilities in using individualized strategies, resources, forms and procedures in the educational process is emphasized. Therefore, the aim of this study is to examine the extent to which teachers and expert associates in regular primary schools estimate that the individualized approach is present, and in what form, in working with students with disabilities in the educational process. The study included 345 teachers and 40 expert associates employed in regular primary schools in Zagreb and in the area of Zagreb County. There is a hypothesis that there are statistically significant differences between teachers and expert associates in the assessment of the presence of the appropriate didactic and methodological support for the implementation of the individualized approach in class. The results indicate partial differences between the teachers and the expert associates that are reflected in their perception of adaptability of incentives, perceptive and cognitive adaptation of content as well as in planning procedures and activities for students with disabilities. These results point to the need for continuous professional training so that teachers and expert associates can develop the necessary specific competences and new teaching support strategies in class.Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje u Republici Hrvatskoj naglašava individualizirani pristup i podršku u skladu s potrebama, interesima i sveukupnim razvojem svakog pojedinog djeteta. To pretpostavlja procjenu, planiranje i primjenu različitih strategija podrške da bi odgojno-obrazovni proces bio učinkovit za svu djecu. S obzirom na to da u svijetu istraživanja o učinkovitosti rada stručnjaka u inkluzivnoj odgojno-obrazovnoj praksi govore o važnosti temeljnih principa i metoda rada (Ford, 2013; Martel, 2009; Obiakor, Harris, Mutua, Rotatori i Algozzine, 2012; Scruggs, Mastropieri i Marshak, 2012), ističe se potreba samoprocjene profesionalaca koji sudjeluju u neposrednom radu s djecom s teškoćama o primjeni individualiziranih metoda, sredstava, oblika i postupaka u nastavi. Stoga je cilj ovoga rada ispitati u kojoj mjeri učitelji i stručni suradnici u redovitim osnovnim školama procjenjuju da je zastupljen, i u kojem obliku, individualizirani pristup učitelja u radu s učenicima s teškoćama. U istraživanju je sudjelovalo 345 učitelja i 40 stručnih suradnika zaposlenih u redovitim osnovnim školama na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Postavljena je hipoteza da postoji statistički značajna razlika između učitelja i stručnih suradnika u procjeni o zastupljenosti odgovarajuće didaktičko-metodičke podrške za provedbu individualiziranog pristupa na nastavi. Rezultati pokazuju djelomično postojanje razlika između učitelja i stručnih suradnika koje se očituju u njihovu stavu prema zastupljenosti prilagodbe poticaja, perceptivne i spoznajne prilagodbe sadržaja, kao i u planiranju postupaka i aktivnosti za učenike s teškoćama. Takvi rezultati upućuju na potrebu kontinuiranog stručnog usavršavanja za stjecanje specifičnih kompetencija učitelja i stručnih suradnika u radu s učenicima s teškoćama, kao i razvoj i upotrebu novih metodičko-didaktičkih modela podrške u nastavi

Pokazatelji provedbe inkluzivne prakse u procesu samovrednovanja škole

Self-evaluation as the process of improving a school’s work quality is based on finding strongholds and establishing possible shortfalls for all of the subjects, i.e. participants involved in the educational process (pupils, parents, teachers and professional associates) for the purpose of establishing the existing state affairs and improve the school quality. The importance of inclusive education is reflected in the change and application of teaching forms and teaching methodology with the aim to meet the educational needs of pupils. Therefore, in the process of a school’s self-evaluation the emphasis is on the change of structure and application of practice which can meet individual student’s needs. The evaluation of inclusive practice presupposes ensuring an optimal development for every pupil, including pupils with difficulties, according to their skills and abilities, and ensuring equal opportunity to an education and appropriate support systems. In order to evaluate the quality of educational work, the aim of this research was to present indicators for the implementation of inclusive teaching through attitudes of pupils and teachers in the process of a school’s self-evaluation. On a sample of 74 pupils and 48 parents from a primary school in the city of Zagreb, the hypothesis was formed according to which there are no statistically significant differences between pupils and parents in the evaluation of inclusive education in school. The results show that pupils and parents evaluate inclusive teaching and the school in a positive way.Samovrednovanje kao proces unapređivanja kvalitete rada škole temelji se na pronalaženju jakih strana i utvrđivanju mogućih nedostataka svih subjekata, sudionika koji sudjeluju u odgojno-obrazovnom procesu (učenici, roditelji, učitelji i stručni suradnici) radi utvrđivanja postojećeg stanja i unapređenja kvalitete škole. Važnost inkluzivnog obrazovanja jest u promjeni i primjeni nastavnih oblika i metoda rada u cilju ostvarivanja različitih odgojno-obrazovnih potreba učenika. Stoga je u procesu samovrednovanja škole naglasak na promjeni strukture i primjeni prakse koja može odgovoriti na individualne potrebe učenika. Za praćenje inkluzivne prakse to znači osiguravanje optimalnog razvoja svakog učenika uključujući učenike s teškoćama, u skladu s njihovim sposobnostima i mogućnostima, kao i osiguranje jednakih mogućnosti obrazovanja i adekvatnih sustava podrške. Za procjenu uspješ¬nosti kvalitete odgojno-obrazovnog rada, cilj ovoga istraživanja je uočavanje pokazatelja provedbe inkluzivne prakse putem stavova učenika i roditelja u procesu samovrednovanja škole. Na uzorku od 74 učenika i 48 roditelja iz jedne osnovne škole na području grada Zagreba postavljena je hipoteza prema kojoj ne postoji statistički značajna razlika između učenika i roditelja u procjeni inkluzivnog odgojno-obrazovnog rada u školi. Rezultati pokazuju da učenici i roditelji inkluzivni odgojno-obrazovni rad i školu procjenjuju pozitivno

Pokazatelji provedbe inkluzivne prakse u procesu samovrednovanja škole

Self-evaluation as the process of improving a school’s work quality is based on finding strongholds and establishing possible shortfalls for all of the subjects, i.e. participants involved in the educational process (pupils, parents, teachers and professional associates) for the purpose of establishing the existing state affairs and improve the school quality. The importance of inclusive education is reflected in the change and application of teaching forms and teaching methodology with the aim to meet the educational needs of pupils. Therefore, in the process of a school’s self-evaluation the emphasis is on the change of structure and application of practice which can meet individual student’s needs. The evaluation of inclusive practice presupposes ensuring an optimal development for every pupil, including pupils with difficulties, according to their skills and abilities, and ensuring equal opportunity to an education and appropriate support systems. In order to evaluate the quality of educational work, the aim of this research was to present indicators for the implementation of inclusive teaching through attitudes of pupils and teachers in the process of a school’s self-evaluation. On a sample of 74 pupils and 48 parents from a primary school in the city of Zagreb, the hypothesis was formed according to which there are no statistically significant differences between pupils and parents in the evaluation of inclusive education in school. The results show that pupils and parents evaluate inclusive teaching and the school in a positive way.Samovrednovanje kao proces unapređivanja kvalitete rada škole temelji se na pronalaženju jakih strana i utvrđivanju mogućih nedostataka svih subjekata, sudionika koji sudjeluju u odgojno-obrazovnom procesu (učenici, roditelji, učitelji i stručni suradnici) radi utvrđivanja postojećeg stanja i unapređenja kvalitete škole. Važnost inkluzivnog obrazovanja jest u promjeni i primjeni nastavnih oblika i metoda rada u cilju ostvarivanja različitih odgojno-obrazovnih potreba učenika. Stoga je u procesu samovrednovanja škole naglasak na promjeni strukture i primjeni prakse koja može odgovoriti na individualne potrebe učenika. Za praćenje inkluzivne prakse to znači osiguravanje optimalnog razvoja svakog učenika uključujući učenike s teškoćama, u skladu s njihovim sposobnostima i mogućnostima, kao i osiguranje jednakih mogućnosti obrazovanja i adekvatnih sustava podrške. Za procjenu uspješ¬nosti kvalitete odgojno-obrazovnog rada, cilj ovoga istraživanja je uočavanje pokazatelja provedbe inkluzivne prakse putem stavova učenika i roditelja u procesu samovrednovanja škole. Na uzorku od 74 učenika i 48 roditelja iz jedne osnovne škole na području grada Zagreba postavljena je hipoteza prema kojoj ne postoji statistički značajna razlika između učenika i roditelja u procjeni inkluzivnog odgojno-obrazovnog rada u školi. Rezultati pokazuju da učenici i roditelji inkluzivni odgojno-obrazovni rad i školu procjenjuju pozitivno

Razlike u pružanju individualizirane odgojno-obrazovne podrške učenicima različitih razreda

Regardless of the fact that inclusion has a foundation in regulations of the educational system, many studies confirm that there are difficulties in implementing inclusion, because teachers do not a dequately apply inclusive principles in their methodological and didactic approaches (Burns, 2002; Guskey, 2002; Bybee and Starkweather, 2006; Bouillet and Kudek Mirošević, 2015). Teachers are primarily expected to accept responsibility for making the teaching process in which all students are accepted and in which individualised forms of support are applied. Therefore, teachers play a crucial role in inclusion quality and in reducing failure of students with learning difficulties. The aim of the present study was to analyse the support that is provided by teachers to students with learning difficulties. Differences in provision of individualised educational support to students with learning difficulties by teachers (N=506) in the fourth, sixth and eighth grades of regular primary schools in Croatia were analysed. The authors hypothesised that there would be statistically significant differences in provision of individualised support among teachers in the different grades. Canonical discriminant analysis showed significant differences among teachers in the different grades. Individualised support was provided significantly more frequently by teachers in the fourth grade than by teachers in the sixth and eighth grades. Teachers in eighth grade provided the least individualised support.Bez obzira što inkluzija ima utemeljenje u zakonodavstvu odgojno obrazovnoga sustava, mnoga istraživanja potvrđuju da je inkluziju teško provoditi, jer učitelji nedovoljno primjenjuju metodičko-didaktičke pristupe prema inkluzivnim načelima (Burns, 2002; Guskey, 2002; Bybee and Starkweather, 2006; Bouillet and Kudek Mirošević, 2015). Od učitelja se prvenstveno očekuje da prihvate odgovornost za stvaranje nastavnog procesa u kojem će svi učenici biti prihvaćeni i u kojem će biti primijenjeni individualizirani oblici podrške. Stoga učitelji imaju ključnu ulogu u kvaliteti uključivanja i smanjenju neuspješnosti učenika s teškoćama. Sukladno tome, cilj istraživanja u ovom radu je analizirati podršku koju učenicima s teškoćama pružaju njihovi učitelji. Analiziraju se individualizirani postupci učitelja (N=506) koji rade u četvrtim, šestim i osmim razredima redovitih osnovnih škola u Republici Hrvatskoj, u kojima su uključeni učenici s teškoćama učenja. Postavljena je hipoteza prema kojoj postoje statistički značajne razlike u pružanju individualizirane podrške između učitelja koji rade s učenicima s teškoćama u učenju četvrtih, šestih i osmih razreda. Za tu svrhu primijenjena je kanonička diskriminativna analiza. Rezultati pokazuju da se grupe ispitanika razlikuju, odnosno da je pružanje individualizirane podrške najviše zastupljeno kod učitelja koji rade u četvrtom razredu, zatim kod učitelja u šestim razredima, a najmanje individualizirane podrške pružaju učitelji osmih razreda

Tretiranje učenika s ADHD poremećajem u redovitim osnovnim školama

The aim of this longitudinal research is to explore the way teachers treat students with diagnosed ADHD syndrome within the process of education. The research has been conducted on a sample of 45 students, medically diagnosed with ADHD and attending five elementary schools in the area of the city of Zagreb, in the school year 2008/2009, and 45 control group students from the same schools (ΣN=90). The null hypothesis, which assumes there is no statistically significant difference between the students diagnosed with ADHD and the rest of the students regarding the way they are treated by their teachers, has been verified on a 20 variable substrate on an ordinal scale, using the univariate (ANOVA) and multivariate approach to data analysis (discriminative analysis). With regard to certain variables of educational support provision, the gained results, showing the non-existence of differences between the samples indicate that teachers do not provide the ADHD students with suitable specific educational support, even though, given the pedagogical specificum of working with these students, such support is highly needed.Cilj ovog longitudinalnog istraživanja je istražiti kako učitelji unutar odgojnoobrazovnog procesa tretiraju učenike kojima je dijagnosticiran ADHD sindrom. Istraživanje je provedeno na uzorku od 45 učenika iz pet osnovnih škola grada Zagreba kojima je školske godine 2008./2009. medicinski dijagnosticiran ADHD, te 45 učenika kontrolne skupine iz istih škola (ΣN=90). Na supstratu od 20 varijabli na ordinalnoj skali univarijatnim (ANOVA) i multivarijatnim pristupom obrade podataka (diskriminativna analiza) verificirana je nul hipoteza kojom je pretpostavljeno da ne postoji statistički značajna razlika između učenika kojima je dijagnosticiran ADHD i ostalih učenika s obzirom na tretiranje od strane njihovih učitelja. S obzirom na određene varijable pružanja odgojno-obrazovne podrške dobiveni rezultat o nepostojanju razlika među uzorcima ukazuje da učitelji ne pružaju odgovarajuću specifičnu odgojnoobrazovnu podršku učenicima s ADHD-om, iako je s obzirom na pedagoški specifikum rada s dotičnim učenicima takva podrška izuzetno potrebna

Text dramatisation — a possible approach in the creative therapy of children with solid tumours

Budući da su maligne bolesti u dječjoj dobi danas u središtu znanstvenog i praktičnog zanimanja, kako kliničkog, tako i edukacijskog i rehabilitacijskog, ovaj rad je koncipiran i ostvaren sukladno projektnom zadatku razvijanja i evaluacije modela suportivnih terapija kod djece s malignim bolestima, u okviru osnovnog projekta pod nazivom Ispitivanje utjecaja suportivnih terapija u onkoloških bolesnika. Voditelj projekta je prof. dr. sc. Miroslav Prstačić s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Projekt je podržalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske. Oblici suportivnih terapija mogu se provoditi i kroz psihodramu, kreativnu dramu i dramatizacijom teksta. U ovome je radu kao metoda intervencije primijenjena kreativna terapija. Uz usmjerenost na povezanost emocija i djelovanja kreativne terapije kao suportivne potpore, koje se odražavaju na djetetovo emocionalno stanje, osnovni cilj istraživanja bio je proučavanje utjecaja jednog oblika kreativne terapije kroz dramatizaciju teksta kod hospitalizirane djece s onkološkog odjela te pokušaj interpretacije kroz promjene razine i jačine štetnih utjecaja stresnih situacija i njihovih posljedica, primjerice sindrom potiskivanja, trajnog izbjegavanja, razvitak depresije i antisocijalnog ponašanja te smanjenje opće psihofiziološke napetosti. Prikazane su registrirane tendencije promjena za definirane varijable. Istaknuta je važnost komplementarnih suportivnih psihosocijalnih i psihoterapijskih intervencija u kompleksnom liječenju tijekom hospitalizacije djeteta s malignom bolesti te unutar interdisciplinarne komunikacije u području edukacijskih i rehabilitacijskih znanosti.Since malignant diseases in childhood are today at the focus of scientific and practical attention, both in clinical terms and in terms of education and rehabilitation, this paper was conceived and produced in conformity with the project task of developing and evaluating a supportive therapy model for children with malignant diseases, within a basic project entitled “Investigating the effect of supportive therapy in oncology patients”. The project leader is Prof. Miroslav PrstaËiÊ, DSc, of the Education and Rehabilitation Faculty in Zagreb. The project was supported by the Ministry of Science, Education and Sports of the Republic of Croatia. Forms of supportive therapy may also be implemented through psychodrama, creative drama and text dramatisation. In this paper, creative therapy was applied as an intervention method. With a focus on the connection between emotions and the effect of creative therapy as a supportive method, which reflects on the child’s emotional state, the basic aim of the research was to investigate the effect of one form of creative therapy through text dramatisation in hospitalised children in the oncology ward. This was also an attempt of interpretation through changes in the level and strength of the harmful effects of stressful situations and their consequences, for example, suppression syndrome, permanent avoidance, the development of depression and antisocial behaviour, and the reduction of general psycho-physiological tension. The paper presents the observed tendencies of changes for defined variables. It also shows the importance of complementary supportive psychosocial and psychotherapy interventions in complex treatment during the hospitalisation of children with malignant diseases, and as part of interdisciplinary communication in the field of education and rehabilitation science

Text dramatisation — a possible approach in the creative therapy of children with solid tumours

Budući da su maligne bolesti u dječjoj dobi danas u središtu znanstvenog i praktičnog zanimanja, kako kliničkog, tako i edukacijskog i rehabilitacijskog, ovaj rad je koncipiran i ostvaren sukladno projektnom zadatku razvijanja i evaluacije modela suportivnih terapija kod djece s malignim bolestima, u okviru osnovnog projekta pod nazivom Ispitivanje utjecaja suportivnih terapija u onkoloških bolesnika. Voditelj projekta je prof. dr. sc. Miroslav Prstačić s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Projekt je podržalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske. Oblici suportivnih terapija mogu se provoditi i kroz psihodramu, kreativnu dramu i dramatizacijom teksta. U ovome je radu kao metoda intervencije primijenjena kreativna terapija. Uz usmjerenost na povezanost emocija i djelovanja kreativne terapije kao suportivne potpore, koje se odražavaju na djetetovo emocionalno stanje, osnovni cilj istraživanja bio je proučavanje utjecaja jednog oblika kreativne terapije kroz dramatizaciju teksta kod hospitalizirane djece s onkološkog odjela te pokušaj interpretacije kroz promjene razine i jačine štetnih utjecaja stresnih situacija i njihovih posljedica, primjerice sindrom potiskivanja, trajnog izbjegavanja, razvitak depresije i antisocijalnog ponašanja te smanjenje opće psihofiziološke napetosti. Prikazane su registrirane tendencije promjena za definirane varijable. Istaknuta je važnost komplementarnih suportivnih psihosocijalnih i psihoterapijskih intervencija u kompleksnom liječenju tijekom hospitalizacije djeteta s malignom bolesti te unutar interdisciplinarne komunikacije u području edukacijskih i rehabilitacijskih znanosti.Since malignant diseases in childhood are today at the focus of scientific and practical attention, both in clinical terms and in terms of education and rehabilitation, this paper was conceived and produced in conformity with the project task of developing and evaluating a supportive therapy model for children with malignant diseases, within a basic project entitled “Investigating the effect of supportive therapy in oncology patients”. The project leader is Prof. Miroslav PrstaËiÊ, DSc, of the Education and Rehabilitation Faculty in Zagreb. The project was supported by the Ministry of Science, Education and Sports of the Republic of Croatia. Forms of supportive therapy may also be implemented through psychodrama, creative drama and text dramatisation. In this paper, creative therapy was applied as an intervention method. With a focus on the connection between emotions and the effect of creative therapy as a supportive method, which reflects on the child’s emotional state, the basic aim of the research was to investigate the effect of one form of creative therapy through text dramatisation in hospitalised children in the oncology ward. This was also an attempt of interpretation through changes in the level and strength of the harmful effects of stressful situations and their consequences, for example, suppression syndrome, permanent avoidance, the development of depression and antisocial behaviour, and the reduction of general psycho-physiological tension. The paper presents the observed tendencies of changes for defined variables. It also shows the importance of complementary supportive psychosocial and psychotherapy interventions in complex treatment during the hospitalisation of children with malignant diseases, and as part of interdisciplinary communication in the field of education and rehabilitation science

The Child with Malignant Disease and Clinical Assessment of Effects of Complementary Supportive-Therapeutic Programmes

U okviru populacije osoba s motoričkim poremećajima i/ili kroničnim bolestima jedno od brojnih problemskih područja su i tumori dječje dobi. U ovom istraživanju definiran je uzorak od 11 pacijenta (8 dječaka i 3 djevojčice), kronološke dobi od 6 do 15 godina, hospitaliziranih na Odjelu za onkologiju i hematologiju Klinike za dječje bolesti u Zagrebu. U okviru protokola za kliničko istraživanje primijenjeni su terapijsko disanje, vježbe opuštanja i glazbeni podražaji u funkciji poticanja pažnje i psihoemocionalne responzivnosti u pacijenta. Također je korišten TEMAS (Tell-Me-A-Story/Pričaj mi priču) multikulturalni test tematske apercepcije i oblik terapijskog pristupa. Program PROM (Nikolić, 1997) korišten je u analizi kvalitativnih i kvantitativnih promjena za kontrolirane varijable tijekom tretmana, a metodom Jöreskog, Karl G. (1966) testirane su razlike između matrica korelacija u dvije točke procjene za područja kognitivnih funkcija, funkcija osobnosti i afektivnih funkcija. Prikazani rezultati istraživanja proizašli su iz znanstvenog projekta „Komplementarne suportivne terapije i razvoj životnih potencijala“ podržanog od Ministarstva znanosti Republike Hrvatske. Na osnovu rezultata istraživanja uz primjenu TEMAS modela kao komplementarnog dijagnostičkog i suportivno terapijskog pristupa, posebice su konstatirane promjene u verbalnoj fluentnosti kao i u oslobađanju spontanosti i kreativnosti u djeteta. Također je istaknuta potreba daljnjih istraživanja u ovom području.Children\u27s tumours are one of numerous problem fields within the population of persons with motor disorders and/or chronic diseases. In this study, a sample of 11 patients (8 boys and 3 girls) of chronological age between 6 and 15 years, who were hospitalised at the Oncology and Haematology Department of the Children\u27s Hospital in Zagreb, was defined. According to the clinical study protocol, therapeutic breathing, relaxation exercises and music stimuli were applied for the purpose of arousing attention and psycho-emotional responsiveness of patients. The TEMAS (Tell-Me-A-Story) multicultural test of thematic apperception and a form of therapeutic approach was also applied. The programme PROM (Nikolić, 1997) was used in the analysis of qualitative and quantitative changes for controlled variables during the treatment, and the method by Jöreskog, Karl G. (1966) was used for testing the differences among matrices of correlation in two assessment points for the fields of cognitive functions, personality functions and affective functions. The presented results arise from the scientific research project "Complementary Supportive Therapies and Development of Life Potentials", supported by the Ministry of Science, Education and Sports of the Republic of Croatia. Based on the research results, it was established that the TEMAS model as a complementary diagnostic and supportive-therapeutic approach; in particular, changes were established in verbal fluency, as well as in encouraging and releasing the child\u27s spontaneity and creativity. The need for further research in this field has been noted as well