Stanje pridnenih (demerzalnih) resursa istočne obale Jadranskog mora

Pridneni (demerzalni) resursi predstavljaju jednu od najvažnijih komponenti morskog ribarstva u Jadranskom moru, kako u smislu količine ulova, tako i u njegovoj komercijalnoj vrijednosti. Trenutan ukupan ulov kočarskih organizama u Jadranu kreće se oko četrdesetak tisuća tona, od čega najveći dio ulovi talijanska kočarska flota (preko 85%). Prvim ribarstveno-biološkim istraživanjima u Jadranu smatra se ekspedicija „Hvar“ 1948/49. (Šoljan, 1997) koja je pokrila teritorijalna mora ex-Jugoslavije i Albanije, te najveći dio međunarodnih voda otvorenog Jadrana. Vrijednost ove ekspedicije leži u činjenici kako je ona provedena u vrijeme dok je kočarski ribolov bio u začetcima, ali i zaustavljen zbog ratnih aktivnosti 7-8 godina, te su resursi za vrijeme „Hvar“ ekspedicije bili u nultom stanju („virgin state“) i mogu služiti kao referentna točka za opisivanje kasnijih promjena koje su nastale kao posljedica intenzivne eksploatacije. U novije vrijeme intenziviraju se međunarodna istraživanja pridnenih resursa Jadrana. Istraživanja koja su tema ovog rada obavljena su u okviru međunarodne ekspedicije EU MEDITS u razdoblju od 2005. do 2010. godine u cijelom Jadranskom moru (osim najdubljih dijelova Južnojadranske kotline). Opisano je stanje pridnenih resursa kroz GIS prikaze indeksa biomase (ulov kg/km2) u cijelom Jadranu i to za: ukupan ulov tijekom ekspedicije MEDITS (ribe, rakovi i glavonošci), te za MEDITS ciljane vrste (59 najzastupljenijih vrsta kočarskog ribolova), hrskavičnjače, kao i za gospodarski najvažnije vrste: oslić, trlja blatarica, arbun, kovač, mačka bjelica, škamp i kozica

Procjena populacije škampa - nephrops norvegicus (linnaeus, 1758) u Jadranskom moru alternativnim metodama

Škamp (Nephrops norvegicus) spada u gospodarski najvažnije vrste rakova na području Mediterana i severnoistočnog Atlantika kojeg se godišnje izlovi preko 60000 t. Rasprostranjen je u istočnom Atlantiku i diljem Mediterana od 20 do 800 m dubine. Obitava na muljevitim sedimentima u kojem iskopava karakteristične tunele. Najveća gustoća populacije u Jadranskom moru zabeležena je na području Jabučke kotline, Velebitskom kanalu, Kvarneru i Kvarneriću. U južnom delu Jadrana gustoća populacije je osetno manja. Škamp se u Jadranskom moru intenzivno izlovljava uglavnom povlačnom pridnenom mrežom koćom od strane mnogobrojne ribarske flote svih jadranskih zemalja. Usled toga došlo je do negatvinih promena ukupne biomase, te demografske strukture populacije škampa. Da bi se uspostavilo odgovorno i održivo ribarstvo, te zaštitila populacija škampa provode se brojna istraživanja i monitorinzi, te procene stanja populacije. Ova istraživanja uglavnom se temelje na ribarstveno biološkim metodama kao što su praćenje totalnog ulova, kretanje CPUE ili analitčkih metoda (VPA, LCA and yield-per-recruit analysis). Glavni nedostatak ovih metoda je što se temelje na pretpostavci reprezentativnog uzorkovanja populacija što kod škampa, zbog njegovih bioloških karakteristika, nije slučaj. Obzirom da škamp obitava u tunelima, koje iskopava u sedimentu, on može biti uzorkovan samo kada se nalazi izvan njih, a izlazak varira ovisno o sezoni, dobu dana, veličini, spolu te stadiju zrelosti. Da bi se postiglo reprezentativno uzorkovanje u svrhu dobivanja tačne procene stanja populacije u poslednje vreme sve više se koristi alternativna metoda istraživanja upotrebom povlačne podvodne kamere (UWTV). Ova metoda se zasniva na promatranju morfoloških karakteristika morskog dna da bi se identifikovale vrste koje obitavaju u tunelima na osnovu karkterističnog izgleda otvora tunela. Da bi se tačno idenetifikovala vrsta koja obitava u tunelima treba promatrati oblik, dijametar, razdaljinu, orijentaciju, grupiranje otvora, prisustvo vrste ili tragova te drugih značajnih parametra. Dobivene vrednosti se zajedno sa rezultatima ribarstveno bioloških istraživanja analitičkim metodama preračunavaju se u indeks biomase po površini. Metodologija istraživanja provodi se upotrebom specijalnih podvodnih kamera montiranih na sanje koje se istraživačkim brodom povlače po morskom dnu određenim vremenom i brzinom. Video snimka, zajedno s ostalim zabeleženim oceanografskim podacima, se putem optičkog kabla u realnom vremenu prenosi u kontrolnu jedinicu na brodu. Snimljeni materijal se analizira prema međunarodnom protokolu (ICES) da bi se omogućila ispravna usporedba podataka. UWTV metoda zajedno s drugim ribarstveno biološkim metodama značajno doprinosi sistematskom praćenju stanja i procjene populacije škampa, te uvođenju odgovornog i održivog iskorištavanja bioloških obnovljivih resursa zasnovanog na znanstvenim saznanjima

Projekti međunarodne saradnje u istraživanju Jadranskog mora

Prvi pisani dokumenti o naučnom istraživanju mora se pojavljuju u 16. vijeku i uglavnom se bave morskom dinamikom. Do 1950-ih godina, istraživanja su imala morfološke i sistematske karakteristike i bila su zasnovana na opisu i katalogizaciji vrsta. Moderna istraživanja sa širim implikacijama počinju u drugoj polovini 20. vijeka, nakon Drugog svjetskog rata, sa raznim ribolovnim ekspedicijama baziranim na istraživanju distribucije, biologije, ekologije vrsta, stanje pridnenih zajednica i mogućnosti za njihovu komercijalnu ali održivu eksploataciju. Prva ribarstveno-biološka ekspedicija u Jadranu je bila "HVAR" ekspedicija, organizovana 1948-1949 godine od strane Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu. Istraživanje je obuhvatilo većinu otvorenog Jadrana, a glavni cilj ekspedicije je bio da se stekne uvid u kvalitativni i kvantitativni sastav pridnenih zajednica na Jadranu, kao i procjena potencijala za komercijalno iskorištavanje takvih izvora. Od 2001. do 2007. istraživanja pridnenih zajednica su provedena u okviru projekta FAO ADRIAMED. Uz MEDITS program (Međunarodno straživanje pridnenih resursa Mediterana), Europska unija pokrenula je 1994 sveobuhvatno istraživanje pridnenih zajednica Mediterana i Jadrana na kontinentalnom šelfu i kontinentalnom slazu

Rasprostranjenost, brojnost i sastav populacije obične sipe sepia officinalis, linnaeus, 1758, u Jadranskom moru

Sipa, Sepia officinalis, je glavonožac rasprostranjen u istočnom Atlantiku, od Shetlandskog otočja i južne Norveške do sjeverozapadne Afrike, te u Mediteranu. Obitava na svim dubinama do 200 m, ali najviše je zastupljena na dubinama do 100 m. Vrsta je velikog gospodarskog značaja, poglavito za zemlje u području njezine rasprostranjenosti. Izlovljava se većim brojem ribolovnih alata, u gospodarskom ribolovu najviše pridnenom povlačnom mrežom koćom. Ukupni svjetski ulov ove vrste u 2011. godini iznosio je 26 701 t, a u ukupnim ulovima najviše je zastupljen Tunis u Mediteranu. U radu su korišteni podaci istraživanja provedenih u Jadranu u sklopu programa EU MEDITS u razdoblju od 1996. do 2008. godine. Uzorkovanja su provedena na svim koćarskim područjima Jadrana (GSA 17 i GSA18) korištenjem eksperimentalne pridnene povlačne mreže GOC 73, posebno konstruirane za ovaj tip istraživanja. Srednje vrijednosti indeksa biomase i indeksa brojnosti sipe (N/km2 i kg/km2), koji su dobiveni korištenjem “swept area” metode, izračunati su po godinama, po dubinskim stratumima kao i za cijelo razdoblje istraživanja. Srednja vrijednost indeksa biomase i brojnosti ove vrste u Jadranu iznosila je 0,90 kg/km2 i 11,42 N/km2. Analiza raspodjele po dubinama pokazala je da vrsta preferira plitka područja te su srednje vrijednosti oba indeksa bile najviše u dubinskom stratumu 10 do 50 m. Ukupno je analizirano 1069 primjeraka sipe, od toga 500 mužjaka, 352 ženke i 217 jedinki kojima pol nije bilo moguće odrediti. Omjer mužjaka i ženki bio je 1,42, odnosno u uzorcima su dominirali mužjaci što je najvjerojatnije posljedica masovnog pomora ženki nakon razmnožavanja. Raspon dužina plašta lovljenih primjeraka kretao se od 30 do 215 mm, a njihova srednja dužina iznosila je 81,23 mm (st.dev.=33,04). Prosječne godišnje vrijednosti indeksa biomase i brojnosti pokazuju značajne međugodišnje oscilacije što je uobičajeno za kratkoživuće vrste, poput sipe, koje izrazito ovise o uvjetima okoliša. Međutim, kod sipe se uočava i slabi negativni trend indeksa biomase u razdoblju 1996.-2008. godina a takve promjene u populaciji mogu biti posljedica prevelikog ribolovnog napora kojemu je vrsta izložena, posebice uzme li se u obzir i sinergijski učinak većeg broja ribolovnih alata kojima se ova vrsta izlovljava. Stoga je neophodno provoditi monitoring uzimajući u obzir što veći broj relevantnih parametara kao i sve dionike u ribolovu ove vrste radi predlaganja i provođenja mjera kojima će se osigurati dugoročno održivo korištenje ovog važnog ribolovnog resursa u Jadranskom moru

Rasprostranjenost crnog muzgavca (eledone moschata lamarck, 1798) (cephalopoda: octopoda) u jugoistočnom Jadranu

Procijenjene su sezonske varijacije u distribuciji i indeksima brojnosti i biomase crnog muzgavca na Crnogorskom primorju. Najveće vrijednosti zabilježene su u jesen (indeks brojnosti, 405.6 N/km2) i zimu (indeks biomase, 26.0 kg/km2) na dubinama manjim od 50 m, dok su na dubinama od 50 do 100 m za oba maksimumi bili u ljetnom periodu (126.0 N/km2 odnosno 20.3 kg/km2). Crni muzgavac nije nađen na dubinama većim od 100 m. Najveću gustoću naseljenosti pokazao je na području između Budve i Ulcinja na kojima prevladavaju dubine manje od 200 m. Postoje indikacije ograničenih sezonskih migracija, koje mogu biti uzrokovane povećanim dotokom slatke vode Bojanom u jesen i zimu

Mesh sticking probability in fishing gear selectivity: Methodology and case study on Norway lobster (Nephrops norvegicus) and mantis shrimp (Squilla mantis) in the Mediterranean Sea creel fishery

Fish or crustaceans stuck in the fishing gear meshes can lead to operational problems in some fisheries and thereby affect the economic gain. However, mesh sticking probability has never been formally quantified as a part of the estimation of fishing gir size selectivity. Therefore, this study developed a size selection model and estimation procedure that, besides the size dependent retention and escape probabilities, includes the size dependent mesh sticking probability. The new method was applied to quantify the size dependent retention, sticking and escape probabilities for mantis shrimp (Squilla mantis) and Norway lobster (Nephrops norvegicus) in creels with 41 mm square mesh netting. The mesh sticking probability was found to display a bell-shaped curvature with a maximum value for a specific carapace length and decreasing probabilities for both smaller and bigger individuals. For mantis shrimp the maximum sticking probability was found for 32.5 mm carapace length with a value at 13.5%, while 63.1% and 23.4% of that size were respectively retained inside the creels and escaped. For Norway lobster the maximum sticking probability was 2% and occurred for 34.0 mm carapace length. The method and estimation procedure presented in this study might be applicable for quantifying mesh sticking probability as an integral part of future fishing gear size selectivity studies on other species and fisheries