Japodska nekropola u špilji u kanjonu Jadove

NECROPOLIS IN A CAVE IN THE JADOVA CANYON This cave in the Jadova canyon was discovered in 2002 by the archaeologists working on the building site of Udbina – Gornja Ploèa highway. Some ceramics had been found in front of the cave and it was decided to start archaeological diggings before the road construction. The diggings took place from November, 18 to December 14, 2002, with the help of members of the speleological society «Ursus spelaeus» from Karlovac. The cave is 32 meters in length and at its very end a necropolis of the Illyrian tribe Japodi was discovered. The site was used as a burial ground. Later analyses have shown that 7 people, 5 to 45 years of age, were buried there. Besides ceramics several bronze spiral necklaces were found. The C 14 method showed that the sample, 2800 to 2900 years old, dated back to the end of the Bronze Age

Utvrđena špilja Kuća

Na desetke “obrambenih špilja” je do sada pronađeno i istraženo na području od Karlovca do samog juga Hrvatske, što ukazuje na postojanje izvanredne kulturne baštine naše Domovine. Poznato je oko 70 špilja koje predstavljaju novost za znanost,a njihovo se postojanje rijetko spominje i u samoj speleološkoj literaturi. Jedna od njih je i špilja Kuća kod Slunja koja se spominje u članku. Međutim, suradnja nekoliko europskih zemalja doveo je do otkrića otprilike dvjesto takvih objekata u cijeloj Europi (ne odnosi se na špilje sa zidovima od modernih materijala, npr. betonski zidovi). Čini se da su za sada sve hrvatske utvrđene špilje izrađene od kamena a podignute su kako bi zaštitile lokalno stanovništvo koje je tražilo sklonište od osmanskih napada. Još od 2006 Speleološki klub Ursus spelaeus iz Karlovca provodi projekt istraživanja utvrđenih špilja Hrvatske. Ministarstvo kulture financira istraživanja u Ličko-senjskoj i Karlovačkoj županiji, dok su istraživanja ostalih županija financira sami klub. Klub je također dio zajedničkog europskog projekta koji uključuje Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu te Francusku

Japodska nekropola u špilji u kanjonu Jadove

NECROPOLIS IN A CAVE IN THE JADOVA CANYON This cave in the Jadova canyon was discovered in 2002 by the archaeologists working on the building site of Udbina – Gornja Ploèa highway. Some ceramics had been found in front of the cave and it was decided to start archaeological diggings before the road construction. The diggings took place from November, 18 to December 14, 2002, with the help of members of the speleological society «Ursus spelaeus» from Karlovac. The cave is 32 meters in length and at its very end a necropolis of the Illyrian tribe Japodi was discovered. The site was used as a burial ground. Later analyses have shown that 7 people, 5 to 45 years of age, were buried there. Besides ceramics several bronze spiral necklaces were found. The C 14 method showed that the sample, 2800 to 2900 years old, dated back to the end of the Bronze Age

Utvrđena špilja Kuća

Na desetke “obrambenih špilja” je do sada pronađeno i istraženo na području od Karlovca do samog juga Hrvatske, što ukazuje na postojanje izvanredne kulturne baštine naše Domovine. Poznato je oko 70 špilja koje predstavljaju novost za znanost,a njihovo se postojanje rijetko spominje i u samoj speleološkoj literaturi. Jedna od njih je i špilja Kuća kod Slunja koja se spominje u članku. Međutim, suradnja nekoliko europskih zemalja doveo je do otkrića otprilike dvjesto takvih objekata u cijeloj Europi (ne odnosi se na špilje sa zidovima od modernih materijala, npr. betonski zidovi). Čini se da su za sada sve hrvatske utvrđene špilje izrađene od kamena a podignute su kako bi zaštitile lokalno stanovništvo koje je tražilo sklonište od osmanskih napada. Još od 2006 Speleološki klub Ursus spelaeus iz Karlovca provodi projekt istraživanja utvrđenih špilja Hrvatske. Ministarstvo kulture financira istraživanja u Ličko-senjskoj i Karlovačkoj županiji, dok su istraživanja ostalih županija financira sami klub. Klub je također dio zajedničkog europskog projekta koji uključuje Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu te Francusku

Kasni nastanak recidivirajuće aneurizmatske tvorbe nakon mikrokirurškog liječenja aneurizme srednje moždane arterije: prikaz slučaja i pregled literature o mogućnostima liječenja

Recurrence of intracranial aneurysm after initial microsurgical or endovascular treatment is uncommon. Although the exact etiology remains unknown, recurrent aneurysms may be observed in surgical patients with big and multiple aneurysms, arterial hypertension, non-atherosclerotic cerebrovascular arteriopathies, as well as in those with a familial history of the disease. Such recurrence can occur over a wide period ranging from several months to years after the initial aneurysm treatment. Still, the occurrence delayed by more than 20 years is rather unusual. Herein, we present a case of a 70-year-old female patient who developed late intracranial aneurysm relapse 30 years after successful microsurgical clipping of the middle cerebral artery aneurysm. We also provide a brief review of relevant literature, discussing the etiology and pathophysiology of aneurysm reappearance, as well as different treatment options available. In conclusion, one should always consider the possibility of intracranial aneurysm recurrence regardless of the mode and time of primary surgery. In such a case, a multidisciplinary management approach using flow diverting endovascular techniques is advised in selected patients.Kasni nastanak recidivirajuće intrakranijske aneurizmatske tvorbe nakon mikrokirurškog liječenja je neuobičajen. Iako točna etiologija ostaje nepoznata, recidiv aneurizme može nastati u kirurških bolesnika s velikim i višekratnim aneurizmama, arterijskom hipertenzijom, neaterosklerotičkom cerebrovaskularnom arteriopatijom, kao i onih s obiteljskom anamnezom u povijesti bolesti. Recidivirajuća se aneurizma može očitovati tijekom dužeg razdoblja, u rasponu od nekoliko mjeseci do nekoliko godina nakon inicijalnog liječenja. Ipak, kasni nastanak aneurizme u vremenu dužem od 20 godina prilično je rijedak. U ovom radu prikazujemo slučaj 70-godišnje bolesnice s recidivirajućom aneurizmom srednje moždane arterije nastalom 30 godina nakon uspješnog mikrokirurškog liječenja. Također donosimo kratak pregled relevantne literature koja govori o etiologiji i patofiziologiji nastanka recidivirajuće aneurizme, kao i o različitim raspoloživim mogućnostima liječenja. Zaključujemo kako uvijek treba voditi računa o mogućnosti nastanka recidivirajuće intrakranijske aneurizme neovisno o načinu liječenja i vremenu proteklom od prvobitnog kirurškog zahvata. U ovakvom se slučaju preporuča multidisciplinarni pristup primjenom metode endovaskularnog preusmjerenog protoka kao najprimjerenije suvremene tehnike u odabranih bolesnika

The surgery at the hospital in Slavonski Brod in war condition

Autori u članku razrađuju unaprijed definirane organizacijske probleme i ciljeve u pripremi Kirurškog odjela bolnice Slavonski Brod za funkcioniranje u ratnim uvjetima. Osnovno obilježje proteklih ratnih zbivanja su dva vremenska perioda; prvi od 25. ožujka 1992. koji obilježava relativan mir i niz organizacijskih zahvata na razinama od samog odjela, pa sve do Ministarstva zdravlja, te drugim razdobljem od 25. ožujka 1992. kada s otvaranjem bojišnice u Bosanskoj Posavini, započinju izravna ratna razaranja Broda i okolice. Ova dva razdoblja razlikuju i stope smrtnosti: 2,08% u prvom, te 2,8% u drugom. Brojevi od 387 vanjskih fiksacija, 203 rekonstruirane krvne žile te 188 operiranih bolesnika zbog kraniocerebralnih ozljeda, samo sujedan segment kazuistike od 5 910 žrtava rata evidentiranih u našoj ustanovi od početka rata do 28. kolovoza 1992. godine.The autors treat in their article the organizational problems and aims in the preparation of the Department of Surgery of the Hospital in Slavonski Brod for work in war conditions. These problems and aims were defined previously. The main feature of the recent war events are two periods. The first one from March 25, 1992 which is characterized by relative peace and a number of organizational measures beginning at the level of wards themselves up to the Ministry of Health. The second period started on March 25, 1992 after the opening of the front line in the Bosnian Posavina when direct war destruction of Brod and its surroundings started. These two periods differ also in their respective mortality rates: 2,08% in the first one and 2,8% in the second one. The numbers of 387 external fixations, 203 blood vessel reconstructions and 188 operated and brain injuries are only one segment of 5910 war victims registered in our Department since the beginning of the war on August 28, 1991

Predictors of Adults’ Mental Health During Initial Stage of Covid-19 Pandemic in Croatia

Besides causing serious threats to people’s physical health and lives, pandemics can lead to psychological distress. This study aimed to investigate the relationship between the COVID-19 pandemic and mental health among adults in Croatia and its association with sociodemographic factors, perceptions of pandemic, locus of control, coping with stress and perceived social support. A cross-sectional, observational study was conducted using a snowball sampling technique. The online survey collected information on sociodemographics, chronic health conditions, self-isolation measure, perception of COVID-19, mental health status, locus of control, coping with stress and perception of social support. Mental health status was assessed by the Depression, Anxiety and Stress Scale (DASS-21). A total of 1482 participants (252 males and 1230 females) completed the study. The mean age of the participants was 33.3 ± 12.2 years, 43 % of the participants had elevated levels of anxiety and 18 % suffered from severe and extremely severe anxiety, 33 % had elevated levels of depression and 12 % suffered from severe and extremely severe depression, and 55 % had elevated levels of stress with 13 % suffering from severe and extremely severe stress. The strongest predictors of mental health symptoms were coping with stress, locus of control, and perceived social support. These results highlight the necessity of implementing psychological interventions during the pandemic to improve the mental health of the adults and vulnerable groups in particular that should include identified factors associated with better mental health status such as coping with stress focused on problem, social diversion and social support

The Significance of Strategic Documents in the Proactive Mode of Work with Special Emphasis on Terrorism

Proaktivno djelovanje policije kao jedan od temeljnih mehanizama odgovora na moderne oblike sigurnosnih ugroza predstavlja odmak od tradicionalnog reaktivnog modela djelovanja policije utemeljenog na širokom shvaćanju policije kao isključivo represivnog tijela. Izgradnja proaktivnih modela djelovanja policije uključuje primjenu znanstvenih i stručnih metodologija planiranja i programiranja rada kao i primjenu teorijskih i praktičnih dostignuća znanstvenih disciplina kriminalistike, kriminologije, sociologije, psihologije te brojnih drugih znanosti ali i praktičnih naučenih lekcija značajnih za organizaciju djelovanja policije. Razvoj novih oblika sigurnosnih ugroza, osobito onih koji prate društveni, tehnološki, informacijski i komunikacijski razvitak modernog doba, pomiče fokus djelovanja policije s tradicionalnih reaktivnih modela ka modernim proaktivnim modelima. Terorizam zasigurno predstavlja jednu od sigurnosnih ugroza najviše razine koja potražuje primjenu proaktivnih mehanizama djelovanja policije. Proaktivno djelovanje policije, za razliku od reaktivnog, zahtijeva pomno planiranje aktivnosti koje podrazumijeva uključivanje brojnih društvenih čimbenika. Planiranje aktivnosti u proaktivnom dijelu spektra policijskog djelovanja, osobito zbog horizontalnog pristupa brojnih čimbenika, traži uspostavljanje jasnih odrednica kroz strateške i operativne dokumente kako bi se jamčila njihova provedivost.The proactive action of the police as one of the fundamental mechanisms of response to the modern security threats is a move from the traditional reactive model of police action based on a broad understanding of the police as an exclusively repressive body. The development of proactive models of police action involves the application of scientific and professional methodologies of work planning and programming as well as the application of theoretical and practical achievements of the scientific disciplines of criminology, criminology, sociology, psychology and numerous other sciences as well as practical lessons important for the organization of policing. The development of new forms of security threats, especially those that accompany the social, technological, information and communication development of the modern era, shift the focus of police from traditional reactive models to modern proactive models. Terrorism is certainly one of the highest security threats that requires the use of proactive police mechanisms. Proactive action by the police, unlike reactive, requires careful planning of activities involving the inclusion of numerous social factors. Planning the activities in the proactive part of the police action spectrum, especially due to the horizontal approach of numerous factors, requires the establishment of clear guidelines through strategic and operational documents in order to guarantee their viability

The Significance of Strategic Documents in the Proactive Mode of Work with Special Emphasis on Terrorism

Proaktivno djelovanje policije kao jedan od temeljnih mehanizama odgovora na moderne oblike sigurnosnih ugroza predstavlja odmak od tradicionalnog reaktivnog modela djelovanja policije utemeljenog na širokom shvaćanju policije kao isključivo represivnog tijela. Izgradnja proaktivnih modela djelovanja policije uključuje primjenu znanstvenih i stručnih metodologija planiranja i programiranja rada kao i primjenu teorijskih i praktičnih dostignuća znanstvenih disciplina kriminalistike, kriminologije, sociologije, psihologije te brojnih drugih znanosti ali i praktičnih naučenih lekcija značajnih za organizaciju djelovanja policije. Razvoj novih oblika sigurnosnih ugroza, osobito onih koji prate društveni, tehnološki, informacijski i komunikacijski razvitak modernog doba, pomiče fokus djelovanja policije s tradicionalnih reaktivnih modela ka modernim proaktivnim modelima. Terorizam zasigurno predstavlja jednu od sigurnosnih ugroza najviše razine koja potražuje primjenu proaktivnih mehanizama djelovanja policije. Proaktivno djelovanje policije, za razliku od reaktivnog, zahtijeva pomno planiranje aktivnosti koje podrazumijeva uključivanje brojnih društvenih čimbenika. Planiranje aktivnosti u proaktivnom dijelu spektra policijskog djelovanja, osobito zbog horizontalnog pristupa brojnih čimbenika, traži uspostavljanje jasnih odrednica kroz strateške i operativne dokumente kako bi se jamčila njihova provedivost.The proactive action of the police as one of the fundamental mechanisms of response to the modern security threats is a move from the traditional reactive model of police action based on a broad understanding of the police as an exclusively repressive body. The development of proactive models of police action involves the application of scientific and professional methodologies of work planning and programming as well as the application of theoretical and practical achievements of the scientific disciplines of criminology, criminology, sociology, psychology and numerous other sciences as well as practical lessons important for the organization of policing. The development of new forms of security threats, especially those that accompany the social, technological, information and communication development of the modern era, shift the focus of police from traditional reactive models to modern proactive models. Terrorism is certainly one of the highest security threats that requires the use of proactive police mechanisms. Proactive action by the police, unlike reactive, requires careful planning of activities involving the inclusion of numerous social factors. Planning the activities in the proactive part of the police action spectrum, especially due to the horizontal approach of numerous factors, requires the establishment of clear guidelines through strategic and operational documents in order to guarantee their viability

Mikrokirurško liječenje rijetkog slučajno nađenog intraventrikulskog meningeoma: prikaz slučaja i pregled relevantne literature

Intraventricular meningiomas are rare and make up between 0.5% and 3% of all intracranial meningiomas, representing one of the most challenging tumors in neurosurgery due to their difficult location. Being initially asymptomatic, such tumors usually attain large size before clinical presentation and diagnostic detection. Available literature concerned with their surgical management remains scarce. Herein, we present a case of microsurgical resection of incidental intraventricular meningioma in a 32-year-old female patient who was admitted to the hospital due to the sudden loss of consciousness, retrograde amnesia, and nausea following a head trauma. Routine brain magnetic resonance imaging revealed an irregular expansive formation located in the occipital horn of the right lateral ventricle showing heterogeneous contrast enhancement. The patient underwent right-side temporal osteoplastic craniotomy with total tumor microsurgical resection followed by external ventricular drainage, and recovered fully afterwards. Histopathologic analysis of tumor tissue samples confirmed the tumor as meningioma WHO grade I. Postoperative brain computed tomography confirmed complete tumor resection. In conclusion, intraventricular meningiomas are rather rare extraaxial tumors and may present with various symptoms depending on their size and difficult location. The development of most modern neuroimaging methods offers the opportunity of their precise and accurate diagnosis, better surgical planning, and favorable outcome. Microsurgical gross resection utilizing intraoperative neuromonitoring and cutting-edge neurosurgical armamentarium remains the treatment of choice for these location-challenging and surgically demanding, predominantly benign intracranial tumors.Intraventrikulski meningeomi su vrlo rijetki, čineći između 0,5% i 3% svih intrakranijskih meningeoma te zbog svoga zahtjevnog položaja predstavljaju najizazovnije tumore za kirurško liječenje. Kako su početno asimptomatski, ovakvi tumori često ostaju dugo klinički i radiološki neprepoznati prije no što dosegnu kritičnu veličinu. Dostupna literatura o načinima njihovog kirurškog liječenja je još uvijek oskudna. U ovom radu predstavljamo mikrokirurško uklanjanje slučajno nađenog intraventrikulskog meningeoma kroz prikaz slučaja žene u dobi od 32 godine koja je primljena u bolnicu zbog naglog gubitka svijesti, retrogradne amnezije i povraćanja nastalih kao posljedica pretrpljene ozljede glave. Rutinska magnetna rezonancija mozga otkrila je nepravilnu ekspanzivnu tvorbu smještenu unutar zatiljnog roga desne postranične moždane klijetke koja se raznovrsno obojala nakon primjene kontrastnog sredstva. Temeljem ovoga nalaza u bolesnice je učinjena desnostrana temporalna osteoplastička kraniotomija i tumor je mikrokirurški uklonjen u cijelosti, nakon čega je postavljena izvanjska ventrikulska drenaža te je uslijedio potpun oporavak. Patohistološka analiza uzoraka tumorskog tkiva potvrdila je tumor kao meningeom I. stupnja prema klasifikaciji Svjetske zdravstvene organizacije. Poslijeoperacijska kompjutorizirana tomografija mozga potvrdila je potpunu tumorsku resekciju. U zaključku, intraventrikulski meningeomi su prilično rijetki ekstra-aksijalni tumori koji se očituju različitim simptomima ovisnima o njihovoj veličini i zahtjevnom položaju. Zahvaljujući razvitku najsuvremenijih metoda radiološkog oslikavanja znatno je poboljšana mogućnost njihove primjerene i točne dijagnostike, boljeg planiranja kirurškog zahvata i poboljšanog ishoda liječenja. Potpuno mikrokirurško uklanjanje tumora, uz pomoć intraoperacijskog neurofiziološkog praćenja i uporabu najsuvremenijeg neurokirurškog instrumentarija, najbolja je metoda izbora u liječenju ovih lokacijski i kirurški vrlo zahtjevnih, pretežito dobroćudnih intrakranijskih tumora