Herzfrequenzdynamik bei den 5,5- jährigen Kindern während des Laufens

Fifty-three 5.5-year-old children (25 boys and 28 girls) participated in the research that took place during a 45-minute physical education class. Before the class started, every child’s heart rate (HR) in the state of rest had been measured. During the main part of the class, the children participated in relay races, after which the highest values of HR were obtained. On the basis of the results and Karvonen’s formula the intensity of effort, ranging from 50% to 100%, was calculated for groups and for individuals. In the state of rest the HR in boys reached 99.28 beats per minute (bpm) (SD 5.08), and in girls - 98.72 bpm (SD 9.11). The highest HR value in boys was 214.24 bpm (SD 8.88), and in girls 213.71 bpm (SD 8.93). Most of the individual results differ from the results of the group, which proves that the HR is an individual feature, and that the levels of intensity of the effort calculated on the basis of HR should not be generalized.Dreiundfünfzig Kinder im Alter von 5,5 Jahren (25 Jungen und 28 Mädchen) nahmen an dieser Untersuchung während einer Schulsportstunde teil. Jedem Kind wurde vor dem Anfang der Stunde das Ruhepuls gemessen. Im Hauptteil der Stunde nahmen die Kinder an einem Staffellaufteil, wobei die höchsten Herzfrequenzen gemessen wurden. Auf Grund der Ergebnisse und der Karvonenschen Formel wurde die Anstrengungsintensität von 50% -100% für die Gruppen, sowie einzelne Kinder ausgerechnet. Bei den Jungen erreichten die Ruhepulswerte 99,28 Schlage pro Minute (SD — 5,08) und bei den Mädchen 98,72 (SD - 9,11). Die höchste beobachtete Herzfrequenz bei den Jungen war 214.24 (SD -8,88) und bei den Mädchen 213,71 Schläge pro Minute (SD — 8,93). Die meisten individuellen Ergebnisse unterschieden sich von den Gruppenergebnissen - cin Beweis dafür, dass die Herzfrequenz ein individuelles Merkmal sei und dass die Umfange der Anstrengungsintensität auf Grund der Herzfrequenz nicht verallgemeinert werden sollen

Die Analyse des Fussbogens bei dreijährigen Kindern

Movement activities in the preschool period represent an important factor in children’s development process and should therefore be given as much attention as possible. At the same time, attention must be paid to each individual child; the fact that is forcing us to continuously observe and consequently adapt the physical education process. Appropriate planning and a professional approach in the educational process can help us to recognize and solve children’s problems on time. One of the more frequent problems children have is flat arch of the foot. By means of plantogram evaluation, this research investigates the frequency of a fallen arch of the foot among three-year-old boys and girls. Flat feet have been evaluated using the Clark’s method. The sample of subjects included 127 children from 18 kindergartens in Ljubljana, Slovenia. It has been ascertained that 8% children had healthy, normal feet, 20% represented the flat foot borderline cases, and 72% children had flat feet. The results of the analysis of variance indicated that there was no statisti-cally significant difference between three-year-old boys and girls in the incidence of flat feet. We are of the opinion that one of the main reasons for such a high percentage of flat feet is that the development of the arch of the foot in some three-year-old children has not yet been completed. Despite that, it is important to note that we must enable children to perform a variety of movement activities on a daily basis since the development of motor skills is an important contributor in the locomotor system development, a part of which the feet are.Uvod Spuštena stopala danas predstavljaju jedan od najvećih problema dječje populacije. Idealno stopalo, opisano u različitim medicinskim publikacijama, zapravo se vrlo rijetko nalazi. U današnje vrijeme uočava se mnogo osoba s tzv. egipatskim stopalom, koje može podnijeti veću težinu. Također se uočava visok postotak spuštenih stopala i bolesti nožnih prstiju. Svod stopala omogućava fleksibilan prijenos tjelesne mase te nosi cjelokupnu masu tijela. Svod stopala se oblikuje samo aktiviranjem stopalnih mišića i pomoću specifično oblikovanih vježbi (Brecelj, 2000). Stoga svodovi stopala zahtijevaju osobitu brigu i pažnju. Njegovatelji/ce u dječjim vrtićima, roditelji i nastavnici tjelesne i zdravstvene kulture trebali bi biti upoznati s uzrocima deformiteta stopala te djelovati u cilju prevencije ili barem umanjenja takvih poremećaja prije no što nastupe kronični i nepopravljivi problemi. S obzirom na to da spuštena stopala u današnje vrijeme predstavljaju jedan od najčešćih problema, cilj ovog istraživanja bio je analizirati učestalost pojavljivanja spuštenih stopala, kao i razinu spuštenih stopalnih svodova u trogodišnjih dječaka i djevojčica, stanovnika Ljubljane, Slovenija. Metode Uzorak ispitanika uključivao je 127 predškolske djece - 62 dječaka i 65 djevojčica u dobi od 3 godine (± 45 dana) iz 18 ljubljanskih dječjih vrtića. Uzorak je reprezentativan samo za grad Ljubljanu. U istraživanju je korištena evaluacija plantograma. Spuštena stopala evaluirana su pomoću Clarkove metode, u kojoj spojnica AB povezuje točke na medijalnoj strani pete i prednjem dijelu stopala. Točka A se zatim povezuje s točkom C, koja se određuje na najvišem rubu uzdužnog svoda. Time se dobiva kut između točaka C-A-B, koji se mjeri goniometrom (rezultati u stupnjevima - °). Kriteriji za spuštena stopala (slika 1): Točke C-A-B = > 42° zdravo stopalo Točke C-A-B = 32° - 42° granični slučaj spušte nih stopala Točke C-A-B = < 32° spušteno stopalo. Izmjereni podaci obrađeni su na Odsjeku za računalnu obradu podataka Fakulteta za šport, Ljubljana, programom SPSS-9.0 (Statistical Package for Social Sciences). Izračunati su osnovni statistički parametri. Jednosmjerna analiza varijance korištena je za određivanje razlika između dječaka i djevojčica. Rezultati, rasprava i zaključak Podaci dobiveni u ovom istraživanju klasificirani su u tri ranije objašnjene kategorije. Gotovo tri četvrtine (72%) izmjerenih ispitanika imalo je spuštena stopala, 20% ispitanika činilo je kategoriju graničnih slučajeva spuštenih stopala, a preostalih 8% imalo je zdrava stopala. Na temelju tih rezultata možemo ustvrditi da većina trogodišnje djece u Ljubljani ima spuštena stopala. Da bi se provjerilo postoji li statistički značajna razlika između vrijednosti izmjerenih u dječaka i djevojčica, koristila se analiza varijance. Rezultati su pokazali da ne postoje statistički značajne razlike između dječaka i djevojčica; drugim riječima, spol ne predstavlja čimbenik koji bi utjecao na učestalost pojavljivanja spuštenih stopala u trogodišnje djece. Rezultati jasno pokazuju da su zdrava stopala nađena kod 11% djevojčica i 5% dječaka. Prvi zaključak mogao bi biti da se svodovi stopala kod djevojčica ne spuštaju nisko kao kod dječaka. S druge strane, graničnih slučajeva je kod dječaka nađeno 24%, kod djevojčica 15%, dok su u 74% djevojčica i 71% dječaka nađeni spušteni svodovi stopala. Slijedom navedenoga možemo reći da su zdravi i spušteni svodovi češći u djevojčica, a razliku poravnava kategorija graničnih slučajeva spuštenih stopala, u kojoj je više dječaka. Visok postotak spuštenih stopala (72%) mogli su prouzročiti različiti čimbenici. Dob od tri do četiri godine predstavlja razdoblje u kojem završava razvoj svodova stopala. Međutim, neka djeca sporije rastu i razvijaju se. Kod njih se neke druge karakteristike mogu razviti brže, ali će i oni s vremenom svakako dostići i razvoj svodova stopala. Drugi uzrok spuštenih stopala mogu biti i neki prirođeni deformiteti stopala. Razlikujemo dvije skupine takvih otklona: posturalni (malpozicijske) deformiteti stopala i strukturni prirođeni deformiteti stopala. Oko 3,6% deformiteta nastaje u prenatalnom periodu, a oko 2% spuštenih stopala uzrokovano je genetskim poremećajima. Oko 5% slučajeva izmjerenih u ovom istraživanju može se klasificirati u prirođene deformitete. Najčešće među njima je prirođeno spušteno stopalo. Prirođeno spušteno stopalo (pes planus, talus verticalis) je strukturni deformitet stopala. Središnji (tarzalni) dio stopala je širi, a uzdužni svod stopala je ravan ili čak konveksan. Dijete prvenstveno opterećuje metatarzalni dio stopala. Ovoj deformaciji je svojstveno da je talus postavljen okomito i spojen s navikularnom kosti. Meka tkiva medijalne strane stopala su duža ili istegnuta. Meka tkiva, ligamenti i tetive lateralne i stražnje strane stopala su skraćena. Drugi oblik spuštenog stopala karakterizira potpuno nepostojanje uzdužnog svoda. Uslijed nepravilnog razvoja ligamenata, sve su kosti stopala na istoj razini. Ova deformacija zahtijeva kirurško liječenje prije no što dijete započne hodati. Unatoč gore navedenim razlozima, postotak spuštenih stopala još uvijek je vrlo visok. Ne možemo osporiti činjenicu da već u ovoj dobi velik broj djece ima spuštena stopala ili su im se svodovi stopala već počeli spuštati ili još nisu potpuno razvijeni. Uzroci takve situacije mogu se također tražiti u neprikladnoj obući, preranim pokušajima da se djeca osove na noge ili su, pak, posljedica različitih bolesti, poput zaraznih bolesti, pretilosti, anemije, prijeloma, nedovoljnog hodanja bosih nogu ili, općenito, nedovoljnoga kretanja (Brecelj, 1997). Važno je da roditelji, njegovatelji/ce u dječjim vrtićima i nastavnici tjelesne i zdravstvene kulture dobro surađuju. Svojim dobrim primjerom, pokazivanjem i ohrabrenjem, djecu mogu poštedjeti brojnih problema. Problem spuštenih stopala morao bi biti dobro poznat svom osoblju svih dječjih vrtića, a ne samo medicinskom osoblju zaduženom za redovite zdravstvene preglede. Njegovatelji/ce u suradnji s medicinskim osobljem mogu znatno pridonijeti preventivnim i kurativnim tretmanima u ovom području. Djeca su, naime, naše bogatstvo i moramo dobro brinuti o njima i njihovu razvoju.Bewegungstätigkeiten in der Vorschulperiode stellen einen wichtigen Faktor im Entwicklungsprozess der Kinder dar, und sollten folglich so viel Aufmerksamkeit gegeben werden, wie möglich. Gleichzeitig muss jedes einzelne Kind beachtet werden; die Tatsache, die uns zwingt, den Leibeserziehungsprozess ununter-brochen zu beobachten und anzupassen. Passende Planung und professioneller Zutritt im pädagogischen Prozess können uns helfen, Probleme der Kinder zu erkennen und zu lösen. Eins der häufigeren Probleme, die die Kinder haben, sind flache Füße. Mittels des Plantogramsauswertung analysiert diese Forschung die Frequenz des gefallenen Fußbogens unter dreijährigen Jungen und Mädchen. Flache Füße wurden mit der Clarks Methode ausgewertet. Wir haben 127 Kinder aus 18 Kindergärten in Ljubljana gemessen. Die Re-sultate zeigten, dass fast 72% Kinder flache Füße hatten. Die Resultate der Varianzanalyse zeigten, dass es keinen statistisch bedeutenden Unterschied zwischen dreijährigen Jungen und Mädchen gab. Wir sind der Meinung, dass einer der Hauptgründe für einen so hohen Prozentsatz der flachen Füße war, dass die Fußbo-gen und Fußentwicklung bei dreijährigen Kindern noch nicht durchgeführt wird. Trotzdem ist es wichtig zu merken, dass man den Kindern ermöglichen muss, eine Vielzahl der Bewegungstätigkeiten täglich durchzuführen

Die Analyse des Fussbogens bei dreijährigen Kindern

Movement activities in the preschool period represent an important factor in children’s development process and should therefore be given as much attention as possible. At the same time, attention must be paid to each individual child; the fact that is forcing us to continuously observe and consequently adapt the physical education process. Appropriate planning and a professional approach in the educational process can help us to recognize and solve children’s problems on time. One of the more frequent problems children have is flat arch of the foot. By means of plantogram evaluation, this research investigates the frequency of a fallen arch of the foot among three-year-old boys and girls. Flat feet have been evaluated using the Clark’s method. The sample of subjects included 127 children from 18 kindergartens in Ljubljana, Slovenia. It has been ascertained that 8% children had healthy, normal feet, 20% represented the flat foot borderline cases, and 72% children had flat feet. The results of the analysis of variance indicated that there was no statisti-cally significant difference between three-year-old boys and girls in the incidence of flat feet. We are of the opinion that one of the main reasons for such a high percentage of flat feet is that the development of the arch of the foot in some three-year-old children has not yet been completed. Despite that, it is important to note that we must enable children to perform a variety of movement activities on a daily basis since the development of motor skills is an important contributor in the locomotor system development, a part of which the feet are.Uvod Spuštena stopala danas predstavljaju jedan od najvećih problema dječje populacije. Idealno stopalo, opisano u različitim medicinskim publikacijama, zapravo se vrlo rijetko nalazi. U današnje vrijeme uočava se mnogo osoba s tzv. egipatskim stopalom, koje može podnijeti veću težinu. Također se uočava visok postotak spuštenih stopala i bolesti nožnih prstiju. Svod stopala omogućava fleksibilan prijenos tjelesne mase te nosi cjelokupnu masu tijela. Svod stopala se oblikuje samo aktiviranjem stopalnih mišića i pomoću specifično oblikovanih vježbi (Brecelj, 2000). Stoga svodovi stopala zahtijevaju osobitu brigu i pažnju. Njegovatelji/ce u dječjim vrtićima, roditelji i nastavnici tjelesne i zdravstvene kulture trebali bi biti upoznati s uzrocima deformiteta stopala te djelovati u cilju prevencije ili barem umanjenja takvih poremećaja prije no što nastupe kronični i nepopravljivi problemi. S obzirom na to da spuštena stopala u današnje vrijeme predstavljaju jedan od najčešćih problema, cilj ovog istraživanja bio je analizirati učestalost pojavljivanja spuštenih stopala, kao i razinu spuštenih stopalnih svodova u trogodišnjih dječaka i djevojčica, stanovnika Ljubljane, Slovenija. Metode Uzorak ispitanika uključivao je 127 predškolske djece - 62 dječaka i 65 djevojčica u dobi od 3 godine (± 45 dana) iz 18 ljubljanskih dječjih vrtića. Uzorak je reprezentativan samo za grad Ljubljanu. U istraživanju je korištena evaluacija plantograma. Spuštena stopala evaluirana su pomoću Clarkove metode, u kojoj spojnica AB povezuje točke na medijalnoj strani pete i prednjem dijelu stopala. Točka A se zatim povezuje s točkom C, koja se određuje na najvišem rubu uzdužnog svoda. Time se dobiva kut između točaka C-A-B, koji se mjeri goniometrom (rezultati u stupnjevima - °). Kriteriji za spuštena stopala (slika 1): Točke C-A-B = > 42° zdravo stopalo Točke C-A-B = 32° - 42° granični slučaj spušte nih stopala Točke C-A-B = < 32° spušteno stopalo. Izmjereni podaci obrađeni su na Odsjeku za računalnu obradu podataka Fakulteta za šport, Ljubljana, programom SPSS-9.0 (Statistical Package for Social Sciences). Izračunati su osnovni statistički parametri. Jednosmjerna analiza varijance korištena je za određivanje razlika između dječaka i djevojčica. Rezultati, rasprava i zaključak Podaci dobiveni u ovom istraživanju klasificirani su u tri ranije objašnjene kategorije. Gotovo tri četvrtine (72%) izmjerenih ispitanika imalo je spuštena stopala, 20% ispitanika činilo je kategoriju graničnih slučajeva spuštenih stopala, a preostalih 8% imalo je zdrava stopala. Na temelju tih rezultata možemo ustvrditi da većina trogodišnje djece u Ljubljani ima spuštena stopala. Da bi se provjerilo postoji li statistički značajna razlika između vrijednosti izmjerenih u dječaka i djevojčica, koristila se analiza varijance. Rezultati su pokazali da ne postoje statistički značajne razlike između dječaka i djevojčica; drugim riječima, spol ne predstavlja čimbenik koji bi utjecao na učestalost pojavljivanja spuštenih stopala u trogodišnje djece. Rezultati jasno pokazuju da su zdrava stopala nađena kod 11% djevojčica i 5% dječaka. Prvi zaključak mogao bi biti da se svodovi stopala kod djevojčica ne spuštaju nisko kao kod dječaka. S druge strane, graničnih slučajeva je kod dječaka nađeno 24%, kod djevojčica 15%, dok su u 74% djevojčica i 71% dječaka nađeni spušteni svodovi stopala. Slijedom navedenoga možemo reći da su zdravi i spušteni svodovi češći u djevojčica, a razliku poravnava kategorija graničnih slučajeva spuštenih stopala, u kojoj je više dječaka. Visok postotak spuštenih stopala (72%) mogli su prouzročiti različiti čimbenici. Dob od tri do četiri godine predstavlja razdoblje u kojem završava razvoj svodova stopala. Međutim, neka djeca sporije rastu i razvijaju se. Kod njih se neke druge karakteristike mogu razviti brže, ali će i oni s vremenom svakako dostići i razvoj svodova stopala. Drugi uzrok spuštenih stopala mogu biti i neki prirođeni deformiteti stopala. Razlikujemo dvije skupine takvih otklona: posturalni (malpozicijske) deformiteti stopala i strukturni prirođeni deformiteti stopala. Oko 3,6% deformiteta nastaje u prenatalnom periodu, a oko 2% spuštenih stopala uzrokovano je genetskim poremećajima. Oko 5% slučajeva izmjerenih u ovom istraživanju može se klasificirati u prirođene deformitete. Najčešće među njima je prirođeno spušteno stopalo. Prirođeno spušteno stopalo (pes planus, talus verticalis) je strukturni deformitet stopala. Središnji (tarzalni) dio stopala je širi, a uzdužni svod stopala je ravan ili čak konveksan. Dijete prvenstveno opterećuje metatarzalni dio stopala. Ovoj deformaciji je svojstveno da je talus postavljen okomito i spojen s navikularnom kosti. Meka tkiva medijalne strane stopala su duža ili istegnuta. Meka tkiva, ligamenti i tetive lateralne i stražnje strane stopala su skraćena. Drugi oblik spuštenog stopala karakterizira potpuno nepostojanje uzdužnog svoda. Uslijed nepravilnog razvoja ligamenata, sve su kosti stopala na istoj razini. Ova deformacija zahtijeva kirurško liječenje prije no što dijete započne hodati. Unatoč gore navedenim razlozima, postotak spuštenih stopala još uvijek je vrlo visok. Ne možemo osporiti činjenicu da već u ovoj dobi velik broj djece ima spuštena stopala ili su im se svodovi stopala već počeli spuštati ili još nisu potpuno razvijeni. Uzroci takve situacije mogu se također tražiti u neprikladnoj obući, preranim pokušajima da se djeca osove na noge ili su, pak, posljedica različitih bolesti, poput zaraznih bolesti, pretilosti, anemije, prijeloma, nedovoljnog hodanja bosih nogu ili, općenito, nedovoljnoga kretanja (Brecelj, 1997). Važno je da roditelji, njegovatelji/ce u dječjim vrtićima i nastavnici tjelesne i zdravstvene kulture dobro surađuju. Svojim dobrim primjerom, pokazivanjem i ohrabrenjem, djecu mogu poštedjeti brojnih problema. Problem spuštenih stopala morao bi biti dobro poznat svom osoblju svih dječjih vrtića, a ne samo medicinskom osoblju zaduženom za redovite zdravstvene preglede. Njegovatelji/ce u suradnji s medicinskim osobljem mogu znatno pridonijeti preventivnim i kurativnim tretmanima u ovom području. Djeca su, naime, naše bogatstvo i moramo dobro brinuti o njima i njihovu razvoju.Bewegungstätigkeiten in der Vorschulperiode stellen einen wichtigen Faktor im Entwicklungsprozess der Kinder dar, und sollten folglich so viel Aufmerksamkeit gegeben werden, wie möglich. Gleichzeitig muss jedes einzelne Kind beachtet werden; die Tatsache, die uns zwingt, den Leibeserziehungsprozess ununter-brochen zu beobachten und anzupassen. Passende Planung und professioneller Zutritt im pädagogischen Prozess können uns helfen, Probleme der Kinder zu erkennen und zu lösen. Eins der häufigeren Probleme, die die Kinder haben, sind flache Füße. Mittels des Plantogramsauswertung analysiert diese Forschung die Frequenz des gefallenen Fußbogens unter dreijährigen Jungen und Mädchen. Flache Füße wurden mit der Clarks Methode ausgewertet. Wir haben 127 Kinder aus 18 Kindergärten in Ljubljana gemessen. Die Re-sultate zeigten, dass fast 72% Kinder flache Füße hatten. Die Resultate der Varianzanalyse zeigten, dass es keinen statistisch bedeutenden Unterschied zwischen dreijährigen Jungen und Mädchen gab. Wir sind der Meinung, dass einer der Hauptgründe für einen so hohen Prozentsatz der flachen Füße war, dass die Fußbo-gen und Fußentwicklung bei dreijährigen Kindern noch nicht durchgeführt wird. Trotzdem ist es wichtig zu merken, dass man den Kindern ermöglichen muss, eine Vielzahl der Bewegungstätigkeiten täglich durchzuführen

Burnout and lifestyle of principals and entrepreneurs

Research Question (RQ): What kind of lifestyle do the principals and entrepreneurs lead? Does the lifestyle of principals and entrepreneurs influence burnout? Purpose: To find out, based on the results of a questionnaire, what kind of lifestyle both researched groups lead. Does lifestyle have an influence on the occurrence of the phenomenon of burnout. Method: We used the method of data collection by questionnaire. Acquired data were analyzed using SPSS, descriptive and inference statistics. Results: Results showed, that both groups lead a similar lifestyle and that lifestyle influences burnout with principals, as well as entrepreneurs. Organization: School principals and entrepreneurs are the heads of individual organizations or companies, the goal of which is success. To be successful in their work, they must adapt their lifestyle, which can be healthy or unhealthy. If their lifestyle is unhealthy, it can lead to burnout. Society: With results of the questionnaire we would like to answer the question about the lifestyle of both groups and its influence on the occurrence of burnout. Originality: The study of lifestyle and the occurrence of burnout in these two groups is the first study in this area. Limitations/Future Research: In continuation, research groups could be submitted to the research fields of effort physiology and tracking of certain haematological parameters, such as cholesterol, blood sugar and stress hormones - adrenaline, noradrenalin, cortisol. Thus, we could carry out an even more in depth research of the connection between lifestyle and burnout

Comparison of Individual Penalties According to Gender and Weight Categories of Elite Judo Athletes from Four World Championships

© 2022 by the authors. Licensee MDPI, Basel, Switzerland. This article is an open access article distributed under the terms and conditions of the Creative Commons Attribution (CC BY) license (https://creativecommons.org/licenses/by/4.0/).Background: This research aimed to compare individual penalties by gender and weight categories in judo from the Judo World Championships (WC): Budapest—2017, Baku—2018, Tokyo—2019 and Budapest—2021 in all individual weight categories for females and males. Methods: Data were collected by notational analysis of 2041 penalty videos for females and 3473 penalty videos for males (total n = 5514). All individual penalties—Shido 1, 2, 3 and Hansoku Make (direct disqualification) were analysed by the Pearson chi-square test at the level of statistical significance of 5%. Results: Significant differences were noted in the assigned individual penalties between individual categories (p < 0.001) in both genders. The significant difference was contributed mainly by the weight category +78 kg with penalties Non-combativity (5.3) and Avoid Grip (−3.4) in females, while in males it impacted by the +100 kg weight category and the Non-combativity (4.2) and Avoid Grip (−4.0) penalties. For females, the most dominant individual penalties were Non-combativity (41.6%), Avoid Grip (16.2%) and False Attack (15.0%), and were Non-combativity (40.3%), Avoid Grip (19.5%) and False Attack (16.4%) for males. The largest number of penalties in females were in −52 kg (16.7%), −57 kg (15.9%) and +78 kg (15.2%) categories, while in males, they were −66 kg (17.2%), −73 kg (16.1%) and −90 kg (15.6%). Conclusions: The findings of this study highlight the leading penalties in all weight categories for both genders on WC to be Non-combativity, Avoid Grip and False Attack. Additionally, a new trend in heavyweight athletes with a lower number of penalties is noted. The obtained results indicate the need to pay more attention to working with competitors of all ages and genders on education to implement tactical variants, forms and means to use penalties to athletes’ advantage, especially after a possible rule change and to lower the occurrence of injuries.Peer reviewe

Sport Activity and Eating Habits of People Who Were Attending Special Obesity Treatment Programme

The aims of the study were to analyse the sport activity and eating habits of obese people in their childhood and adulthood. The research was underpinned by a survey questionnaire containing 37 variables which was completed by 71 people attending the obesity programme. The frequencies and contingency tables were calculated, whereas statistical significance was established at a 5% significance level. The analysis of the results showed that more than one-half of the survey respondents joined the obesity programme primarily for reasons of health and well-being. Most obese people did not engage in any organised sport activity in their childhood, nor did most of their parents. The respondents practiced sport in their childhood to a greater extent if their parents were also physically active and if they guided and encouraged their children. No less than one-third of the respondents were overweight in their childhood, of whom two-thirds did not participate in any organised sport activity. The majority of the respondents (85.9%) are currently engaged in an organised sport activity in their adulthood, mainly due to their participation in the weight reduction programme; most of them practice sport twice a week. Their eating habits are encouraging; the share of skipped meals is considerably lower and practically negligible compared to that in childhood. It has to be emphasized that most of them are of opinion that obese people have difficulties finding expert information on obesity, nutrition and sport activities as well as weight management centers and institutions

Sporttreiben und rauchen bei Schulkindern

The purpose of this research is to establish whether male and female schoolchildren active in sports smoke cigarettes. This research is based on a study of 101 female and 62 male 13-year-old pupils from four primary schools in Ljubljana. For research purposes, a questionnaire containing 42 variables has been used. All the variables have been “crossed” with the criterion variable “How many hours per week do you practice sports, including PE lessons?”. The results indicate that the assumed hypothesis cannot be proved; although some findings can certainly be ascertained. The analysis of results has shown that 12.9% male and 10.9% female pupils smoke. On average, the male pupils started smoking at the age of 11, whereas the female pupils started smoking at the age of 12. Care for their health is the main reason why the majority of pupils do not smoke and the reason why these pupils are active in sports. The male pupils mostly practice sports competitively, whereas the female pupils do sports recreationally and irregularly. The pupils who come from non- smoking families (i.e. parents who do not smoke) are usually more actively involved in sport activities than those pupils who come from families who smoke. There are, however, not many parents who are also active in sport, although most of them do encourage their children’s engagement in sports. In order to decrease the smoking habits among young people, various additional activities will have to be made available to them. The activities should be interesting to them on the one hand, and on the other hand, they should be available to them in their spare time. And sport activities should certainly find a place among them.Uvod Pušenje je u današnje vrijeme postalo najrašireniji oblik ovisnosti ljudi. U 1998. godini od posljedica pušenja, prema nekim podacima, umrlo su 3623 stanovnika Republike Slovenije - više nego od posljedica alkoholizma, teških droga, SIDA-e, samoubojstava, ubojstava i prometnih nezgoda zajedno. Iako podaci ukazuju na to da se broj pušača od 1988. godine smanjuje (danas puši oko 25% stanovnika, 1991. godine, pak, pušilo je 42% stanovnika R Slovenije), zabrinjavajuće su prije svega dvije stvari: povećanje broja žena pušača (uskoro će ih biti isto koliko i muškaraca, dok je 1975. godine među pušačima bilo samo 27% žena) te sve više pušača među mladima (Turk, 2000). Nedvojbeno je sport vrlo važan cimbenik u sprečavanju pušenja. Vecina pušača počinje s pušenjem u ranim godinama, što dovodi do ovisnosti. Zbog toga je utoliko važnije mladima ponuditi što više zdravih aktivnosti, među koje se nedvojbeno ubrajaju i sportske aktivnosti. Uz pomoć upitnika, koji je bio izrađen na osnovi istraživanja Debeljak i Kalan (1987) te djelomično dopunjen, željelo se analizirati sportsku aktivnost mladih i njihove pušačke navike te utvrditi odnos između sudjelovanja u sportu i pušenja školske mladeži. Metode rada Uzorak ispitanika činila su 62 učenika i 101 učenica osnovnih škola u Ljubljani, u dobi od 13 godina. U istraživanju je upotrijebljen upitnik, koji su izradile Debeljak i Kalan (1987), a sadrži 42 pit nja o sportu i pušenju školske mladeži. Podaci su obrađeni na odjelu za obradu podataka Fakulteta za sport Sveučilišta u Ljubljani, a upotrijebljen je statistički paket SPSS za Windows. Izračunate su frekvencije i kontingencije kretanja rezultata. Nakon toga upotrijebljeni su potprogrami FREQUENCIES i CROSSTABS. Vjerojatnost povezanosti između varijabli provjerena je hikvadrat testom. Rezultati i rasprava Rezultati istraživanja pokazuju da je 21,0% učenika i 24,8% učenica sedmog razreda osnovne škole već pokušalo pušiti. Puši 12,9% učenika i 10,9% učenica. U prosjeku, učenici su počeli pušiti u 11. godini, a učenice u 12. godini. Povezanost varijable “Koliko si satova u tjednu sportski aktivan, zajedno sa satima tjelesne i zdravstvene kulture?” s ostalim varijablama u biti se nije pokazala statisticki značajnom, ali je iz rezultata moguće izlučiti važne i zanimljive konstatacije. Ucenici se međusobno razlikuju po količini pušenja, neovisno o količini bavljenja sportom. Većina puši samo u iznimnim prilikama. Učenice koje puše samo u iznimnim prilikama sportski su aktivnije od učenica koje puše više. Više od 50% osnovnoškolaca koji puše rado bi prestalo s pušenjem. Od onih koji su već pušili, 71% je onih, a među njima prevladavaju učenice, koji su već prestali pušiti. Neki osnovnoškolci su pokušali, odnosno već i prestali pušiti, jer to šteti njihovoj tjelesnoj kondiciji i zdravlju. Iz istog razloga vecina ispitanika ne puši i mišljenja su da pušenje šteti zdravlju. Sportski aktivnih je 85,5% učenika i 77,2% učenica. Učenici se većinom natjecateljski bave nogometom, košarkom i biciklizmom, dok se učenice, većinom rekreativno ili povremeno, bave odbojkom, košarkom i plesom. Unatoč tome što nema puno roditelja koji su sportski aktivni, većina ih (90%) svojoj djeci preporučuje bavljenje sportom. Učenici i učenice iz obitelji roditelja-nepušača sportski su aktivniji u usporedbi s obiteljima gdje roditelji puše. Podaci ukazuju i na to da puše skoro svi osnovnoškolci u čijim obiteljima puše i brat i sestra. Većina mladih svjesna je da su sport i zdravlje tijesno povezani. Unatoč tome je među sportašima u osnovnoj školi čak 10% pušača. Većina trenera ne dopušta pušenje, ali, nažalost, neki od njih su još uvijek slab uzor učenicima zato što i sami puše. Isto vrijedi i za nastavnike tjelesne i zdravstvene kulture. U osnovnoj školi više je od 15% nastavnika za koje učenici sigurno znaju da puše. Isto tako puši i 5% trenera. “Sport bez cigareta” trebalo bi postati pravilo i dio sportskog morala za sve koji se bave sportom. U sportu se velika pažnja posvećuje naporima da se postigne što bolja tjelesna kondicija, a pušenje je čista suprotnost tim nastojanjima. Uvjerljivi su i zdravstveni razlozi i razlozi koji se odnose na vanjski izgled. Upravo te činjenice trebali bi znati iskoristiti svi koji se bore protiv pušenja, jer je za bavljenje sportom mladež moguće zainteresirati. Zaključak Činjenica je da je pušenje štetno, a što je još i gore – »početnik« brzo postane ovisnik. Nedvojbeno je da je vjerojatno najjači čimbenik koji može utjecati na smanjenje pušačkih navika odgovarajuća aktivnost mladih, prije svega u njihovu slobodnom vremenu, koje je potrebno odgovarajuće usmjeravati i planirati. Ovdje najvažniju ulogu imaju one aktivnosti koje svakog učenika u punoj mjeri individualno zaokupljaju. A među njih se, bez dvojbe, ubrajaju i sportske aktivnosti.Das Ziel dieser Forschung war, festzustellen, ob SchülerInnen, die Sport treiben, rauchen oder nicht. Diese Forschung basiert auf der Analyse von 101 13 jährigen Schülerinnen und 62 13jährigen Schülern aus vier Grundschulen aus Ljubljana. Zwecks dieser Forschung wurde eine 42 Variablen umfassende Umfrage angewandt. Alle Variablen wurden mit der Soll-Variable Wie viele Studen pro Woche, inklusiv Sportunterricht in der Schule, treibst du Sport? ‘gekreuzt’. Die Resultate zeigen, dass die aufgestellte Hypothese nicht bewiesen werden konnte. Andererseits, einige Ergebnisse können sicherlich festgestellt werden. Die Resultate der Analyse zeigen, dass 12,9% Jungen und 10.9% Mädchen rauchen. Im Durchschnitt haben die Jungen zu rauchen angefangen als sie 11 Jahre alt waren, wobei die Mädchen zu rauchen angefangen haben, als sie 12 Jahre alt waren. Die Sorge für die Gesundheit ist der Hauptgrund dafür, dass die Mehrzahl der Schulkinder nicht raucht und dass diese Schulkinder Sport treiben. Jungen treiben Sport aus wettkämpflichen Gründen und die Mädchen treiben Freizeitsport. Die Schulkinder, die aus den Familien stammen, deren Mitglieder nicht rauchen (z.B. die Eltern rauchen nicht) treiben häufiger Sport als die Schulkinder, die aus den Familien stammen, die rauchen. Es gibt, aber, nicht viele Eltern, die auch Sport treiben. Die Meisten von ihnen ermuntern jedoch ihre Hinder dazu, Sport zu treiben. Um die Anzahl von Schulkindern, die rauchen, zu reduzieren, verschiedene zusätzliche Tätigkeiten sollen ihnen zur Verfügung gestellt werden. Diese Tätigkeiten sollten, einerseits, das Interesse der SchülerInnen erwecken und, andererseits, den Hindern in ihrer Freizeit zur Verfügung stehen. Sport gehört sicherlich zu diesen Tätigkeiten

Sporttreiben und rauchen bei Schulkindern

The purpose of this research is to establish whether male and female schoolchildren active in sports smoke cigarettes. This research is based on a study of 101 female and 62 male 13-year-old pupils from four primary schools in Ljubljana. For research purposes, a questionnaire containing 42 variables has been used. All the variables have been “crossed” with the criterion variable “How many hours per week do you practice sports, including PE lessons?”. The results indicate that the assumed hypothesis cannot be proved; although some findings can certainly be ascertained. The analysis of results has shown that 12.9% male and 10.9% female pupils smoke. On average, the male pupils started smoking at the age of 11, whereas the female pupils started smoking at the age of 12. Care for their health is the main reason why the majority of pupils do not smoke and the reason why these pupils are active in sports. The male pupils mostly practice sports competitively, whereas the female pupils do sports recreationally and irregularly. The pupils who come from non- smoking families (i.e. parents who do not smoke) are usually more actively involved in sport activities than those pupils who come from families who smoke. There are, however, not many parents who are also active in sport, although most of them do encourage their children’s engagement in sports. In order to decrease the smoking habits among young people, various additional activities will have to be made available to them. The activities should be interesting to them on the one hand, and on the other hand, they should be available to them in their spare time. And sport activities should certainly find a place among them.Uvod Pušenje je u današnje vrijeme postalo najrašireniji oblik ovisnosti ljudi. U 1998. godini od posljedica pušenja, prema nekim podacima, umrlo su 3623 stanovnika Republike Slovenije - više nego od posljedica alkoholizma, teških droga, SIDA-e, samoubojstava, ubojstava i prometnih nezgoda zajedno. Iako podaci ukazuju na to da se broj pušača od 1988. godine smanjuje (danas puši oko 25% stanovnika, 1991. godine, pak, pušilo je 42% stanovnika R Slovenije), zabrinjavajuće su prije svega dvije stvari: povećanje broja žena pušača (uskoro će ih biti isto koliko i muškaraca, dok je 1975. godine među pušačima bilo samo 27% žena) te sve više pušača među mladima (Turk, 2000). Nedvojbeno je sport vrlo važan cimbenik u sprečavanju pušenja. Vecina pušača počinje s pušenjem u ranim godinama, što dovodi do ovisnosti. Zbog toga je utoliko važnije mladima ponuditi što više zdravih aktivnosti, među koje se nedvojbeno ubrajaju i sportske aktivnosti. Uz pomoć upitnika, koji je bio izrađen na osnovi istraživanja Debeljak i Kalan (1987) te djelomično dopunjen, željelo se analizirati sportsku aktivnost mladih i njihove pušačke navike te utvrditi odnos između sudjelovanja u sportu i pušenja školske mladeži. Metode rada Uzorak ispitanika činila su 62 učenika i 101 učenica osnovnih škola u Ljubljani, u dobi od 13 godina. U istraživanju je upotrijebljen upitnik, koji su izradile Debeljak i Kalan (1987), a sadrži 42 pit nja o sportu i pušenju školske mladeži. Podaci su obrađeni na odjelu za obradu podataka Fakulteta za sport Sveučilišta u Ljubljani, a upotrijebljen je statistički paket SPSS za Windows. Izračunate su frekvencije i kontingencije kretanja rezultata. Nakon toga upotrijebljeni su potprogrami FREQUENCIES i CROSSTABS. Vjerojatnost povezanosti između varijabli provjerena je hikvadrat testom. Rezultati i rasprava Rezultati istraživanja pokazuju da je 21,0% učenika i 24,8% učenica sedmog razreda osnovne škole već pokušalo pušiti. Puši 12,9% učenika i 10,9% učenica. U prosjeku, učenici su počeli pušiti u 11. godini, a učenice u 12. godini. Povezanost varijable “Koliko si satova u tjednu sportski aktivan, zajedno sa satima tjelesne i zdravstvene kulture?” s ostalim varijablama u biti se nije pokazala statisticki značajnom, ali je iz rezultata moguće izlučiti važne i zanimljive konstatacije. Ucenici se međusobno razlikuju po količini pušenja, neovisno o količini bavljenja sportom. Većina puši samo u iznimnim prilikama. Učenice koje puše samo u iznimnim prilikama sportski su aktivnije od učenica koje puše više. Više od 50% osnovnoškolaca koji puše rado bi prestalo s pušenjem. Od onih koji su već pušili, 71% je onih, a među njima prevladavaju učenice, koji su već prestali pušiti. Neki osnovnoškolci su pokušali, odnosno već i prestali pušiti, jer to šteti njihovoj tjelesnoj kondiciji i zdravlju. Iz istog razloga vecina ispitanika ne puši i mišljenja su da pušenje šteti zdravlju. Sportski aktivnih je 85,5% učenika i 77,2% učenica. Učenici se većinom natjecateljski bave nogometom, košarkom i biciklizmom, dok se učenice, većinom rekreativno ili povremeno, bave odbojkom, košarkom i plesom. Unatoč tome što nema puno roditelja koji su sportski aktivni, većina ih (90%) svojoj djeci preporučuje bavljenje sportom. Učenici i učenice iz obitelji roditelja-nepušača sportski su aktivniji u usporedbi s obiteljima gdje roditelji puše. Podaci ukazuju i na to da puše skoro svi osnovnoškolci u čijim obiteljima puše i brat i sestra. Većina mladih svjesna je da su sport i zdravlje tijesno povezani. Unatoč tome je među sportašima u osnovnoj školi čak 10% pušača. Većina trenera ne dopušta pušenje, ali, nažalost, neki od njih su još uvijek slab uzor učenicima zato što i sami puše. Isto vrijedi i za nastavnike tjelesne i zdravstvene kulture. U osnovnoj školi više je od 15% nastavnika za koje učenici sigurno znaju da puše. Isto tako puši i 5% trenera. “Sport bez cigareta” trebalo bi postati pravilo i dio sportskog morala za sve koji se bave sportom. U sportu se velika pažnja posvećuje naporima da se postigne što bolja tjelesna kondicija, a pušenje je čista suprotnost tim nastojanjima. Uvjerljivi su i zdravstveni razlozi i razlozi koji se odnose na vanjski izgled. Upravo te činjenice trebali bi znati iskoristiti svi koji se bore protiv pušenja, jer je za bavljenje sportom mladež moguće zainteresirati. Zaključak Činjenica je da je pušenje štetno, a što je još i gore – »početnik« brzo postane ovisnik. Nedvojbeno je da je vjerojatno najjači čimbenik koji može utjecati na smanjenje pušačkih navika odgovarajuća aktivnost mladih, prije svega u njihovu slobodnom vremenu, koje je potrebno odgovarajuće usmjeravati i planirati. Ovdje najvažniju ulogu imaju one aktivnosti koje svakog učenika u punoj mjeri individualno zaokupljaju. A među njih se, bez dvojbe, ubrajaju i sportske aktivnosti.Das Ziel dieser Forschung war, festzustellen, ob SchülerInnen, die Sport treiben, rauchen oder nicht. Diese Forschung basiert auf der Analyse von 101 13 jährigen Schülerinnen und 62 13jährigen Schülern aus vier Grundschulen aus Ljubljana. Zwecks dieser Forschung wurde eine 42 Variablen umfassende Umfrage angewandt. Alle Variablen wurden mit der Soll-Variable Wie viele Studen pro Woche, inklusiv Sportunterricht in der Schule, treibst du Sport? ‘gekreuzt’. Die Resultate zeigen, dass die aufgestellte Hypothese nicht bewiesen werden konnte. Andererseits, einige Ergebnisse können sicherlich festgestellt werden. Die Resultate der Analyse zeigen, dass 12,9% Jungen und 10.9% Mädchen rauchen. Im Durchschnitt haben die Jungen zu rauchen angefangen als sie 11 Jahre alt waren, wobei die Mädchen zu rauchen angefangen haben, als sie 12 Jahre alt waren. Die Sorge für die Gesundheit ist der Hauptgrund dafür, dass die Mehrzahl der Schulkinder nicht raucht und dass diese Schulkinder Sport treiben. Jungen treiben Sport aus wettkämpflichen Gründen und die Mädchen treiben Freizeitsport. Die Schulkinder, die aus den Familien stammen, deren Mitglieder nicht rauchen (z.B. die Eltern rauchen nicht) treiben häufiger Sport als die Schulkinder, die aus den Familien stammen, die rauchen. Es gibt, aber, nicht viele Eltern, die auch Sport treiben. Die Meisten von ihnen ermuntern jedoch ihre Hinder dazu, Sport zu treiben. Um die Anzahl von Schulkindern, die rauchen, zu reduzieren, verschiedene zusätzliche Tätigkeiten sollen ihnen zur Verfügung gestellt werden. Diese Tätigkeiten sollten, einerseits, das Interesse der SchülerInnen erwecken und, andererseits, den Hindern in ihrer Freizeit zur Verfügung stehen. Sport gehört sicherlich zu diesen Tätigkeiten