Spontano cijeljenje bubnjića nakon blast ozljede uha - retrospektivna studija

Cilj: Odrediti učestalost spontanog cijeljenja bubnjića nakon blast ozljede uha, te ustanoviti kod kojih perforacija timpanoplastiku raditi neposredno nakon ozljede, a kod kojih čekati da završi spontano cijeljenje. Metode: U retrospektivnoj studiji analizirali smo 166 bolesnika s 254 perforacije bubnjića nakon ratnih blast ozljeda uha. Prema veličini perforacije podijeljene su u četiri skupine. Brzina cijeljenja je praćena otomikroskopskim pregledima tijekom 7 mjeseci. Prag sluha neposredno nakon ozljede i nakon završetka spontanog cijeljenja određen je tonskom audiometrijom. Po završetku spontanog cijeljenja bolesnicima je urađena timpanometrija kako bi se potvrdilo potpuno zatvaranje perforacije. Rezultati: 79,9% svih perforacija spontano je zacijelilo. Najmanje perforacije veličine do 10% površine bubnjića spontano su zarasle u 97,9% slučajeva. Perforacije veličine 11-25% zarasle su u 91,8% slučajeva. Srednje velike perforacije veličine 26-50% površine bubnjića imale su spontano cijeljenje u 72,9% slučajeva, a najveće perforacije preko 51% površine, spontano su zarasle u samo 41% slučajeva. Razlika u učestalosti spontanoga cijeljenja bila je statistički vrlo značajna (χ2=62,46, p<0,001). Zaključak: Nakon blast ozljeda bubnjić cijeli u većini slučajeva i nema potrebe za timpanoplastikom neposredno nakon ozljede. Timpanoplastika je indicirana više mjeseci nakon zahvata kod perforacija koje ni tada nisu spontano zarasle. Učestalost spontanoga cijeljenja bubnjića nakon blast ozljeda smanjuje se s veličinom perforacije

Spontano cijeljenje bubnjića nakon blast ozljede uha - retrospektivna studija

Cilj: Odrediti učestalost spontanog cijeljenja bubnjića nakon blast ozljede uha, te ustanoviti kod kojih perforacija timpanoplastiku raditi neposredno nakon ozljede, a kod kojih čekati da završi spontano cijeljenje. Metode: U retrospektivnoj studiji analizirali smo 166 bolesnika s 254 perforacije bubnjića nakon ratnih blast ozljeda uha. Prema veličini perforacije podijeljene su u četiri skupine. Brzina cijeljenja je praćena otomikroskopskim pregledima tijekom 7 mjeseci. Prag sluha neposredno nakon ozljede i nakon završetka spontanog cijeljenja određen je tonskom audiometrijom. Po završetku spontanog cijeljenja bolesnicima je urađena timpanometrija kako bi se potvrdilo potpuno zatvaranje perforacije. Rezultati: 79,9% svih perforacija spontano je zacijelilo. Najmanje perforacije veličine do 10% površine bubnjića spontano su zarasle u 97,9% slučajeva. Perforacije veličine 11-25% zarasle su u 91,8% slučajeva. Srednje velike perforacije veličine 26-50% površine bubnjića imale su spontano cijeljenje u 72,9% slučajeva, a najveće perforacije preko 51% površine, spontano su zarasle u samo 41% slučajeva. Razlika u učestalosti spontanoga cijeljenja bila je statistički vrlo značajna (χ2=62,46, p<0,001). Zaključak: Nakon blast ozljeda bubnjić cijeli u većini slučajeva i nema potrebe za timpanoplastikom neposredno nakon ozljede. Timpanoplastika je indicirana više mjeseci nakon zahvata kod perforacija koje ni tada nisu spontano zarasle. Učestalost spontanoga cijeljenja bubnjića nakon blast ozljeda smanjuje se s veličinom perforacije

Spontana rinolikvoreja: prikaz slučaja i pregled literature

Uvod: Rinolikvoreja nastaje kao posljedica komunikacije sinonazalnog i subarahnoidalnog prostora, a označava gubitak cerebrospinalnog likvora kroz sinonazalni prostor. Rinolikvoreje dijelimo na primarne ili spontane i sekundarne. Sekundarne su mnogo učestalije, a najčešće su uzrokovane traumom. Spontane su rijetke, čine manje od 5% ukupnih rinolikvoreja, često predstavljaju izazov u postavljanju pravodobne dijagnoze, te se mogu komplicirati po život opasnim stanjima, poput akutnog meningitisa ili intrakranijskog apscesa. Radiološka obrada bi trebala biti usmjerena otkrivanju točne lokalizacije fistule, kako bi se moglo pristupiti kirurškom liječenju koji čini glavni izbor liječenja. Opis slučaja: Prikazali smo bolesnicu u dobi od 52 godine s pojavom unilateralne desnostrane bistre sekrecije iz nosa. U uzorku nazalnog sekreta potvrđen je beta-2-transferin. CT-om je verificirana prazna sela turcika, a MR-om lokalizacija likvoreje kroz kribriformnu ploču u celule desnog etmoidalnog sinusa. Plastika defekta je učinjena endonazalnim pristupom, a za bolju vizualizaciju je intratekalno apliciran fluorescin. Pregled literature: Pregledali smo PubMed-ovu bazu podataka s informacijama o literaturi vezanoj uz spontanu rinolikvoreju s posebnim osvrtom na dijagnostiku i kirurško liječenje endoskopskim transnazalnim pristupom

Liječenje subglotične stenoze: iskustvo jednog centra

The aim of this article is to present experiences of the Department of Otorhinolaryngology and Head and Neck Surgery, Zagreb University Hospital Center with the treatment of patients with subglottic stenosis. Subglottic stenosis is a rare congenital or acquired disorder of airway patency that is part of a wider complex of disorders known as laryngotracheal stenosis with the ultimate effect in the form of respiratory insufficiency that can be life-threatening. As an acquired condition, it is most often the result of iatrogenic damage to the larynx and trachea during invasive airway management, whether it is intubation or tracheotomy. In the case of intubation as the etiologic factor, cases of prolonged intubation were most common. Retrospective analysis of patient medical histories over a ten-year period was performed and 29 patients met the inclusion criteria. All patients were monitored for at least two years after completion of treatment. Out of a total of 29 treated patients, 20 were permanently decannulated, of which 4 have paresis of one or both vocal cords. In conclusion, there is no clear treatment protocol for patients with subglottic stenosis. The optimal modality of treatment is combined endoscopic and open surgical treatment.Cilj ovoga rada je prikazati iskustva Klinike za bolesti uha, nosa i grla i kirurgiju glave i vrata Kliničkog bolničkog centra Zagreb u liječenju bolesnika sa subglotičnom stenozom. Subglotična stenoza je rijedak prirođen ili stečeni poremećaj prohodnosti dišnog puta koji je dio šireg kompleksa poremećaja poznatog kao laringotrahealna stenoza s krajnjm učinkom u vidu respiracijske insuficijencije koja može biti opasna za život. Kao stečeno stanje najčešće je posljedica jatrogenog oštećenja grkljana i traheje prilikom invazivnog osiguranja dišnog puta, bilo da se radi o intubaciji ili traheotomiji. U slučaju intubacije kao etiološkog čimbenika najčešće se radi o slučajevima produljene intubacije. Učinjena je retrospektivna analiza povijesti bolesti bolesnika u desetogodišnjem razdoblju te je 29 bolesnika ispunjavalo kriterije uključenja u studiju. Svi bolesnici praćeni su najmanje dvije godine nakon završenog liječenja. Svi bolesnici liječeni su kirurški, endoskospki, otvorenom metodom ili kombinirano. Od ukupno 29 liječenih bolesnika 20 ih je trajno dekanilirano, od kojih 4 ima parezu jedne ili obje glasiljke. Zaključno, ne postoji jasan protokol liječenja bolesnika sa subglotičnom stenozom. Optimalan modalitet liječenja je kombinirano endoskopsko lasersko i otvoreno kirurško liječenje

Kirurgija štitnjače u djece i adolescenata, retrospektivna analiza 10-godišnjeg iskustva

Objective. The aim of the study was to analyze clinical characteristics, surgical treatment, complications, and prognosis related to thyroid surgery in children and adolescents in a 10-year study at a single institution. Study Design. Retrospective study. Methods. We performed a retrospective analysis of clinical data of children and adolescents who underwent thyroid surgery due to benign thyroid disease and thyroid cancer from January 2011 to May 2020. We presented the clinical characteristics and type of surgical treatment for different thyroid diseases. Results. We present data on surgical procedures and complication rates following surgery, which was comparable to other published data. We emphasize the importance of radioiodine and hormone replacement postoperative therapy in cancer patients and our opinion on total thyroidectomy and neck dissection in thyroid cancer surgery. Conclusion. This study demonstrated that thyroid surgery in children and adolescents is a safe and efficient procedure in the hands of experienced surgeon for adult thyroid surgery. For children and adolescents with thyroid carcinoma, our method of choice is total thyroidectomy with occasionally paratracheal neck dissection, whereas lateral cervical lymph node dissection is only necessary in fine needle aspiration positive lymph nodes. Our results according to postoperative outcomes and complications are comparable to other recently published data.Cilj. Analiza kliničkih karakterstika, kirurškog postupka, komplikacija i prognoze kod djece i adolescenata kod kojih je učinjena operacija štitnjače tijekom 10-godišnjeg razdoblja u jednoj ustanovi. Nacrt studije. Retrospektivno istraživanje. Metode. Retrospektivna analiza u razdoblju od siječnja 2011. godine do svibnja 2020. godine kod djece i adolescenata kod kojih je učinjena operacija štitnjače zbog benigne bolesti ili karcinoma štitnjače. Pokazali smo kliničke karakteristike i vrstu kirurškog zahvata tijekom liječenja benignih bolesti štitnjače i karcinoma. Rezultati. U rezultatima pokazali smo kirurške postupke tijekom deset godina u našoj ustanovi u liječenju dobroćudnih bolesti štitnjače i karcinoma štitnjače u pedijatrijskoj populaciji. Naši rezultati postoperativnih komplikacija usporedivi su sa rezultatima iz objavljenih članaka. Naglasili smo važnost postoperativnog radiojodnog liječenja i supstitucijskog liječenja kod bolesnika sa karcinomom štitnjače i naš stav vezan uz indikacije za totalnu tireoidektomiju i disekciju limfnih čvorova vrata u kirurgiji karcinoma štitnjače. Zaključak. Ova studija potvrđuje kirurgiju štitnjače kod djece i adolescenata kao sigurnu i učinkovitu ukoliko ju izvodi kirurg iskusan u operacijama štitnjače kod odraslih osoba. Za djecu i adolescente s karcinomom štitnjače naša metoda izbora je totalna tireoidektomija sa eventualnom paratrahealnom disekcijom, dok je selektivna disekcija limfnih čvorova vrata neophodna samo u slučajevima citološki pozitivnih limfnih čvorova

Kirurgija štitnjače u djece i adolescenata, retrospektivna analiza 10-godišnjeg iskustva

Objective. The aim of the study was to analyze clinical characteristics, surgical treatment, complications, and prognosis related to thyroid surgery in children and adolescents in a 10-year study at a single institution. Study Design. Retrospective study. Methods. We performed a retrospective analysis of clinical data of children and adolescents who underwent thyroid surgery due to benign thyroid disease and thyroid cancer from January 2011 to May 2020. We presented the clinical characteristics and type of surgical treatment for different thyroid diseases. Results. We present data on surgical procedures and complication rates following surgery, which was comparable to other published data. We emphasize the importance of radioiodine and hormone replacement postoperative therapy in cancer patients and our opinion on total thyroidectomy and neck dissection in thyroid cancer surgery. Conclusion. This study demonstrated that thyroid surgery in children and adolescents is a safe and efficient procedure in the hands of experienced surgeon for adult thyroid surgery. For children and adolescents with thyroid carcinoma, our method of choice is total thyroidectomy with occasionally paratracheal neck dissection, whereas lateral cervical lymph node dissection is only necessary in fine needle aspiration positive lymph nodes. Our results according to postoperative outcomes and complications are comparable to other recently published data.Cilj. Analiza kliničkih karakterstika, kirurškog postupka, komplikacija i prognoze kod djece i adolescenata kod kojih je učinjena operacija štitnjače tijekom 10-godišnjeg razdoblja u jednoj ustanovi. Nacrt studije. Retrospektivno istraživanje. Metode. Retrospektivna analiza u razdoblju od siječnja 2011. godine do svibnja 2020. godine kod djece i adolescenata kod kojih je učinjena operacija štitnjače zbog benigne bolesti ili karcinoma štitnjače. Pokazali smo kliničke karakteristike i vrstu kirurškog zahvata tijekom liječenja benignih bolesti štitnjače i karcinoma. Rezultati. U rezultatima pokazali smo kirurške postupke tijekom deset godina u našoj ustanovi u liječenju dobroćudnih bolesti štitnjače i karcinoma štitnjače u pedijatrijskoj populaciji. Naši rezultati postoperativnih komplikacija usporedivi su sa rezultatima iz objavljenih članaka. Naglasili smo važnost postoperativnog radiojodnog liječenja i supstitucijskog liječenja kod bolesnika sa karcinomom štitnjače i naš stav vezan uz indikacije za totalnu tireoidektomiju i disekciju limfnih čvorova vrata u kirurgiji karcinoma štitnjače. Zaključak. Ova studija potvrđuje kirurgiju štitnjače kod djece i adolescenata kao sigurnu i učinkovitu ukoliko ju izvodi kirurg iskusan u operacijama štitnjače kod odraslih osoba. Za djecu i adolescente s karcinomom štitnjače naša metoda izbora je totalna tireoidektomija sa eventualnom paratrahealnom disekcijom, dok je selektivna disekcija limfnih čvorova vrata neophodna samo u slučajevima citološki pozitivnih limfnih čvorova

Zbrinjavanje limforeje nakon kirurških zahvata u području glave i vrata: pregled trenutnih pristupa uz prijedlog nove strategije liječenja

Postoperative chyle leak is a rare but serious complication of head and neck surgery. Chyle leak can lead to a systemic metabolic imbalance, a prolonged wound healing and longer hospital stay. Early identification and treatment are crucial for good surgical outcome. The diagnosis can be made intraoperatively or in the early postoperative period. Various treatment options described in the literature can be divided into conservative and surgical modalities. Currently, there is no evidence that any approach is superior to the other due to relatively small number of studies describing chyle leak management. There are no official guidelines for the treatment of postoperative chyle leak. The aim of this article is to present the therapeutic possibilities and to offer an algorithm for chyle leak management.Postoperativna limforeja je rijetka, ali ozbiljna komplikacija operacija u području glave i vrata. Limforeja može dovesti do sistemskog metaboličkog poremećaja, produženog cijeljenja rane i produljenog bolničkog liječenja. Rano prepoznavanje i liječenje temelj su dobrog kirurškog ishoda. Dijagnoza se može postaviti tijekom operacije ili u ranom postoperativnom periodu. Različite metode liječenja opisane u literaturi možemo podijeliti u konzervativne i kirurške. Trenutno nema dokaza da je i jedan pristup bolji od drugog radi malog broja studija koje opisuju zbrinjavanje ove kirurške komplikacije. Ne postoje službene smjernice za liječenje limforeje nakon operacije. Cilj ovog rada je prikazati terapijske mogućnosti i predložiti algoritam za zbrinjavanje bolesnika s limforejom

Spontana rinolikvoreja: prikaz slučaja i pregled literature

Uvod: Rinolikvoreja nastaje kao posljedica komunikacije sinonazalnog i subarahnoidalnog prostora, a označava gubitak cerebrospinalnog likvora kroz sinonazalni prostor. Rinolikvoreje dijelimo na primarne ili spontane i sekundarne. Sekundarne su mnogo učestalije, a najčešće su uzrokovane traumom. Spontane su rijetke, čine manje od 5% ukupnih rinolikvoreja, često predstavljaju izazov u postavljanju pravodobne dijagnoze, te se mogu komplicirati po život opasnim stanjima, poput akutnog meningitisa ili intrakranijskog apscesa. Radiološka obrada bi trebala biti usmjerena otkrivanju točne lokalizacije fistule, kako bi se moglo pristupiti kirurškom liječenju koji čini glavni izbor liječenja. Opis slučaja: Prikazali smo bolesnicu u dobi od 52 godine s pojavom unilateralne desnostrane bistre sekrecije iz nosa. U uzorku nazalnog sekreta potvrđen je beta-2-transferin. CT-om je verificirana prazna sela turcika, a MR-om lokalizacija likvoreje kroz kribriformnu ploču u celule desnog etmoidalnog sinusa. Plastika defekta je učinjena endonazalnim pristupom, a za bolju vizualizaciju je intratekalno apliciran fluorescin. Pregled literature: Pregledali smo PubMed-ovu bazu podataka s informacijama o literaturi vezanoj uz spontanu rinolikvoreju s posebnim osvrtom na dijagnostiku i kirurško liječenje endoskopskim transnazalnim pristupom

Metastaziranje papilarnog karcinoma štitnjače u lateralne regije vrata

Metastaze lateralnih regija vrata papilarnog karcinoma štitnjače pojavljuju se u oko 30–80% bolesnika. Uvriježeno je stajalište kako se njihova prisutnost povezuje s većom mogućnosti pojave lokalnog recidiva, a ne utječe negativno na preživljenje, no njihov značaj još nije do kraja razjašnjen. Cilj je ovog istraživanja analizirati kliničko-patohistološke karakteristike metastaziranja papilarnog karcinoma štitnjače u lateralne regije vrata u bolesnika s papilarnim karcinomom i metastazama u lateralnim regijama vrata te učestalost pojave lokoregionalnih recidiva i udaljenih metastaza redovitim praćenjem bolesnika. Metode: Proveli smo prospektivno istraživanje u koje smo uključili 135 bolesnika s papilarnim karcinomom i metastazama u lateralnim regijama vrata, kojima je u razdoblju od 2011. do 2020. učinjena totalna tireoidektomija sa selektivnom disekcijom vrata (regije II–VI). Analizirali smo demografske i kliničke čimbenike u bolesnika te univarijantnim statističkim testovima odredili njihovu povezanost. Bolesnici su praćeni do travnja 2021. putem redovnih kontrolnih pregleda i bolničke dokumentacije. Rezultati: Prosječna dob bolesnika bila je 36 godina, a 28% ispitanika bili su muškarci. Najčešće mjesto metastaziranja bila je regija III, a zatim redom regije IV, II i V. Primarni tumori veći od 1 cm te oni s ekstrakapsularnim širenjem imali su veći broj pozitivnih limfnih čvorova u lateralnim regijama vrata. Prosječan period praćenja iznosio je 62 mjeseca. Tijekom perioda praćenja ukupno je 18 (13,3%) bolesnika razvilo lokoregionalni recidiv, a dvoje (1,5%) bolesnika je uz lokoregionalne recidive razvilo i udaljene metastaze. Nijedan bolesnik nije razvio lokalni recidiv bolesti. Prosječno vrijeme pojave recidiva iznosilo je 16,7 mjeseci. Zaključak: Učestalost metastaziranja u pojedine regije vrata pratila je standardne obrasce metastaziranja pa je tako najčešće zahvaćena regija III, a potom regija IV. U dvije trećine bolesnika nalazimo metastaze u više lateralnih regija vrata. Ovo istraživanje ukazalo je na povezanost veličine papilarnog karcinoma štitnjače s brojem pozitivnih limfnih čvorova u lateralnim regijama vrata te povezanost broja pozitivnih limfnih čvorova u lateralnim regijama vrata u bolesnika s prisutnim ekstrakapsularnim širenjem. S obzirom na nisku stopu recidiva možemo zaključiti da je selektivna disekcija regija II–VI optimalan način liječenja ovih bolesnika

Suvremeni pristup etiologiji, dijagnostici i terapiji laringofaringealnog refluksa – pregled literature

Pregledom recentne literature prikazali smo nove spoznaje u patofiziologiji, simptomatologiji, dijagnostičkim i terapijskim metodama zbrinjavanja bolesnika s laringofaringealnim refluksom (LPR-om). Iako se broj istraživanja LPR-a značajno povećao posljednjih nekoliko godina, i dalje ne postoje zlatni standardi niti standardizirani protokoli dijagnosticiranja i liječenja LPR-a te je neophodan interdisciplinarni pristup u rješavanju ove problematike. Upitnici za samoprocjenu težine simptoma i skale kliničkih znakova trebali bi uključivati i simptome i znakove gastroezofagealne refluksne bolesti i respiratornog sustava, a objektivna dijagnostika trebala bi se temeljiti na lako dostupnom i jednostavnom testu određivanja razine koncentracije pepsina u slini. Nejasne slučajeve treba uputiti na daljnju dijagnostičku obradu: višekanalnu impendaciju s pH-metrijom, koja omogućuje određivanje tipa refluksa (kiselinski, mješoviti i nekiselinski) te provođenje personalizirane terapije. Prema najnovijim spoznajama kod blagih oblika bolesti primjena bihevioralnih mjera bila bi metoda izbora liječenja. Kod umjerenih i teških oblika lijek izbora ili kombinacija lijekova ovisi o tipu refluksa. Medikamentnu terapiju treba provoditi minimalno osam tjedana, a optimalno tri mjeseca, nakon čega slijede kontrolni pregledi i revizija simptoma i kliničkih nalaza te u slučaju značajnog poboljšanja smanjivanje medikamentne terapije, a u slučaju blagog poboljšanja pojačanje doze i produljenje terapije dodatna tri mjeseca. U slučajevima bez promjene ili eventualnog pogoršanja bolesnike treba uputiti na dodatnu gastroenterološku obradu i eventualno kirurško liječenje. Preporučuje se strogo pridržavanje bihevioralnih mjera, dok se dugotrajna primjena inhibitora protonske pumpe ne preporučuje s obzirom na dokazane brojne nuspojave lijeka