Ihtiološki doprinosi Juraja Kolombatovića (1843-1908)

This paper is dedicated to Juraj Kolombatović, the renowned Croatian natural scientist, who passed away 100 years ago. We recognize this special anniversary by presenting a biography and summary of the scientific achievements of Juraj Kolombatović who gained his greatest success in ichthyological research, a field in which he discovered and described seven new fish species: (4 gobiid species) Kolombatović’s goby Chromogobius zebratus (Kolombatović, 1891), Liechtenstein’s goby Corcyrogobius liechtensteini (Kolombatović, 1891), Millerigobius macrocephalus (Kolombatović, 1891), large-scaled goby Thorogobius macrolepis (Kolombatović, 1891), (3 blenniid species) Parablennius zvonimiri (Kolombatović, 1892), Lipophrys adriaticus (Steindachner & Kolombatović, 1883) and Lipophrys dalmatinus (Steindachner & Kolombatović, 1883). Besides his contributions to basic biological science, he has actively contributed at an early date to cope with fisheries management issues in the region at both, local and international level.Ovaj pregledni članak posvećen je Juraju Kolombatoviću, poznatom i uglednom hrvatskom prirodoslovcu, kojeg se sjećamo povodom 100-godišnjice od njegove smrti. Znanstveni doprinosi Juraja Kolombatovića su uglavnom bili unutar ihtiologije, gdje su se očitovali prije svega u otkriću i prvom znanstvenom opisu sedam vrsta riba: (4 vrste glavoča) Kolombatovićev glavoč ili glavočič sedlan Chromogobius zebratus (Kolombatović, 1891), Liechtensteinov glavoč ili glavočić korčulanski Corcyrogobius liechtensteini (Kolombatović, 1891), glavočić batoglavčić Millerigobius macrocephalus (Kolombatović, 1891), glavočić veleljuskaš trećoperac Thorogobius macrolepis (Kolombatović, 1891), (3 vrste babica) Kolombatovićeva babica Parablennius zvonimiri (Kolombatović, 1892), jadranska babica Lipophrys adriaticus (Steindachner & Kolombatović, 1883) i babica rupičarka Lipophrys dalmatinus (Steindachner & Kolombatović, 1883). Kolombatovićevi doprinosi se nisu očitovali samo u ihtiologiji već i u ribarstvu, poglavito gospodarenju živim bogatstvima mora, i to ne samo na nacionalnoj već i na međunarodnoj razini

Biometric properties of damselfish, Chromis chromis (Osteichthyes: Pomacentridae) from the middle Adriatic

Seventeen morphometric and seven meristic body characteristics were examined in 406 specimens of damselfish (234 females and 172 males) caught in the middle Adriatic (near the Korčula and Kopište Islands). The differences between the mean values of the measured morphometric characteristics in the males and females were not statistically significant. Modes were identical in males and females for most analyzed morphometric relationships. There were no differences in meristic characters between sexes. Thus, the male and female damselfish population in the middle Adriatic is homogeneous

PREGLED DOSADAŠNJIH ISTRAŽIVANJA PLANKTONSKIH STADIJA BRGLJUNA (Engraulis encrasiocolus L.) U JADRANU

U radu je dan pregled dosadašnjih istraživanja planktonskih stadija brgljuna u Jadranu. Na osnovi njihovih rezultata može se utvrditi da se veliki broj autora bavio ekologijom planktonskih stadija brgljuna, što pokazuje da je brgljun, uz srdelu, u tome pogledu najbolje istražen

Novi nalaz nezavičajne vrste lakonogog raka Percnon gibbesi (H. Milne Edwards, 1853) na području palagruškog otočja (Jadransko more)

Several individuals of non-indigenous grapsid crab Percnon gibbesi (H. Milne Edwards, 1853) have been observed and photographed in the area of Palagruža archipelago (Adriatic Sea, Croatia). This is additional confirmed record of this species in the Adriatic Sea. It suggests subsequent range expansion of this species and provides further evidence of its establishment in Adriatic waters.Nekoliko jedinki nezavičajne vrste lakonogog raka, Percnon gibbesi (H. Milne Edwards, 1853) zabilježeno je i fotografirano na području palagruškog otočja.Ovdje se radi o novim potvrđenim nalazima za Jadransko more koji ukazuju na postupno širenje prema sjeveru te ujedno pružaju dokaz o uspostavi populacije ove vrste u Jadranu

O nalazu morskog psa tupana Carcharhinus plumbeus Nardo, 1827 (Carcharhiniformes: Carcharhinidae) u srednjem Jadranu

This paper deals with a new record of a neonatal specimen of Carcharhinus plumbeus Nardo, 1827 which was collected in the middle Adriatic. This specimen probably originates from the nursery area which is located in the northern Adriatic. Evaluating the status of such a sensitive species, especially in nursery areas, represents an essential basis for their successful protection.U radu se opisuje nalaz mladunca morskog psa tupana, Carcharhinus plumbeus Nardo, 1827, ulovljenog u srednjem Jadranu. Primjerak vjerojatno potječe iz područja Sjevernog Jadrana koje je ujedno i rastilište ove vrste. Poznavanje statusa osjetljivih vrsta, poglavito u područjima koja su od važnosti za rane životne stadije, predstavlja temelj za njihovu uspješnu zaštitu

Razvoj ihtiologije kroz povijest i novi izazovi

One may postulate that man’s interest in fish emerged as soon as he was able to express his thoughts and notions as fish, among other animals, were subject of early communications. These were transmitted first by drawings, later by inscriptions and in writings. It was but much later that fishes began to occupy man’s interest as objects of science. Aristotle’s treatises on “History of Animals” is the first known document dealing with fish as a zoological object. No earlier than in the 16th century fish regained the interest of learned men, among these Olaus Magnus (1490 –1557), Gregor Mangolt (1498–1576), Guillaume Rondelet (1507–1557), Pierre Belon (1512–1564), Hippolyto (Ippolito) Salviani (1513–1572) and, above all, Conrad Gesner (1516–1565). The 17th and more so the 18th century is known as the period of Enlightenment. Respect must be paid to three pioneers in this field, i.e. Francis Willughby (1635–1672), Peter Artedi (1705–1735), and Marc Elieser Bloch (1723–1799) who became clearly aware that the class of fish consists of species which may be classified and typically described as such. After the species concept had been embodied in the scientific way of thinking by Linné, a tremendous expansion of activities emerged in the field of ichthyology. Many different regions and aquatic localities were researched and described by their fish fauna. In the 19th century until the beginning of the 20th century ichthyology was dominated by disciplines such as taxonomy, descriptive biology and classification. This was followed by more advanced physiological, ecological and ethological research on fishes, yielding quite new insights in modern ichthyology. Nowadays research is largely orientated towards aspects of applied ichthyology, i.e. fishery biology and aquaculture. Fish and ichthyological records, respectively, proceeded discontinuously and recurred periodically. Many scientific questions on fish still remain unsolved, allowing ichthyologists of today to continue working on this highly diverse and species-rich group of vertebrates. In the future new challenges in ichthyology will be emerging in the fields of a) taxonomy, b) evolution and systematics, c) population biology, d) ecology, e) studying unknown regions for their fish fauna, f) expanding and improving an international global catalogue of fishes, g) exploring and analysing not yet recognized literature.Moglo bi se zaključiti da je čovjekovo zanimanje za ribe iskrsnulo čim je čovjek postao sposoban za izražavanje pojmova i misli, jer riba je, zajedno sa ostalim životinjama, bila tema rane ljudske komunikacije. Prvo su ove misli bile izražene kroz crteže, a kasnije kroz simbole i pisani tekst. Ribe su postale predmetom znanstvenog istraživanja znatno kasnije. Aristotelovo djelo “Povijest životinja” je prvi poznati zapis koji se bavi ribama kao objektom znanosti o životinjama. Tek u 16. stoljeću pitanje riba je ponovo zaokupilo zanimanje prosvijećenog čovjeka, izmedju ostalih Olaus Magnusa (1490-1557), Gregora Mangolta (1498–1576), Guillaume Rondeleta (1507–1557), Pierre Belona (1512–1564), Hippolyto (Ippolito) Salviania (1513–1572), a povrh svega Conrad Gesnera (1516-1565). Sedamnaesto, a posebno osamnaesto stoljeće, poznata su kao razdoblja prosvjetljenja. Posebna zasluga se u tom vremenu mora odati trojici začetnika ihtiologije, Francis Willughbyu (1635–1672), Peter Artediju (1705–1735), te Marc Elieser Blochu (1723–1799), koji su već tada bili svjesni da se unutar klase riba mogu jasno i precizno određivati i opisivati vrste u svom punom smislu. Nakon što je Carl von Linné znanstveno opisao koncept vrste, obimna istraživanja su započela unutar ihtiologije te ujedno i doprinjela utemeljenju ihtiologije kao posebne znanosti. Brojni predjeli te brojne vodene površine su tada istražene s gledišta sastava njihove ihtiofaune. Tijekom 19. stoljeća, pa sve do početka 20. stoljeća, unutar ihtiologije posebna se pozornost posvetila taksonomiji, opisnoj biologiji te klasifikaciji. Kasnije je slijedilo razdoblje značajnog istraživanja riba sa gledišta fiziologije, ekologije i etologije, što je stvorilo sasvim nove poglede i vidike prema modernoj ihtiologiji. Danas su istraživanja uglavnom usmjerena prema primjenjenoj ihtiologiji, odnosno takozvanoj ribarstvenoj biologiji i akvakulturi. Sakupljanje ihtioloških podataka se nastavlja bez prekida, a određena neriješena pitanja se vraćaju s vremena na vrijeme. Mnoge znanstvene nedoumice vezane uz ribe još uvijek ostaju, u nekim segmentima, neodgovorene, uslijed čega današnji ihtiolozi i dalje nastavljaju istraživati ovu izuzetno raznoliku grupu kralješnjaka. Budući izazovi u ihtiologiji su svakako područja: a) taksonomije, b) evolucije i sistematike, c) populacijske biologije, d) ekologije, e) istraživanja raznih lokaliteta neistraženih po pitanju faune riba, f) rada na proširenju i usavršavanju međunarodnih kataloga riba, i g) istraživanja i analiziranja još uvijek neprepoznate znanstvene literature