Praćenje i evaluacija autogenog treninga u programu psihoedukacije onkoloških bolesnica

Kao znanstveno utemeljena disciplina, danas se Autogeni trening (AT) u našem kulturološkom i zdravstvenom okruženju koristi kao jedna od najčešćih tehnika relaksacije. Utemeljitelj tehnike, Johannes Heinrich Schultz, uspostavio je sustav AT-a od šest osnovnih vježbi. Autogeni trening može se prakticirati individualno i grupno. U našem istraživanju primjenili smo grupno vježbanje AT-a koje smo proveli kroz osnovni tečaj AT-a. Tečaj se provodio u sklopu programa psihoedukacije onkoloških bolesnica, koji se na Klinici za psihološku medicinu KBC-a Zagreb održava kontinuirano. Polje primjene AT-a ogromno je i malo je bolesti ili poremećaja gdje je kontraindiciran. Nas je ovdje posebno zanimao utjecaj AT-a na anksioznost i depresiju kod grupe onkoloških bolesnica. Nadalje smo ispitivali redovitost vježbanja i najčešće prepreke redovitom vježbanju. Jedna od hipoteza bila je da AT ima kumulativni efekt na smanjenje napetosti. Kao mjerne instrumente koristili smo Upitnik anksioznosti i depresivnosti u bolnici (HADS), te upitnike samoprocjene kroz sve tjedne. Procjenu općenitog osjećaja napetosti i utjecaja AT-a na smanjenje napetosti mjerili smo dvjema skalama procjene. Ujedno smo u tjednu samoprocjenu uključili i otvorena pitanja za opažanja koja nisu navedena u upitnicima. Njih smo kvalitativno analizirali. Svi upitnici i skale procjene, kao i sam HADS, dijelovi su instrumenta praćenja koji smo nazvali Dnevnik Autogenog treninga. Kod procjene redovitosti vježbanja, većina sudionica (62-91%) vježbala je barem jednom tjedno. Kao najčešće prepreke sudionice su navele nedostatak vremena i ometanja iz okoline, a na drugom mjestu su ostale prepreke. U analizi prosječnog doživljaja napetosti i opuštenosti zabilježen je blagi trend rasta opuštenosti u posljednjim tjednima vježbanja. Ipak, taj je efekt manji od očekivanog jer većina pacijentica ne može procijeniti je li im AT smanjio napetost. Na skali anksioznosti t-testom je utvrđeno da postoji statistički značajna razlika prije i nakon tretmana što je u skladu sa zadanom hipotezom. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da se radi o izoliranom utjecaju na anksioznost, budući da su u to vrijeme sudionice pohađale i druge terapije u programu psihoedukacije. Nisu pronađene razlike u depresivnosti prije i nakon tretmana AT. U dostupnim izvorima nema značajnijih radova i dokaza o direktnom utjecaju AT-a na depresiju, pa tu postoji prostor za daljnja istraživanja

Praćenje i evaluacija autogenog treninga u programu psihoedukacije onkoloških bolesnica

Kao znanstveno utemeljena disciplina, danas se Autogeni trening (AT) u našem kulturološkom i zdravstvenom okruženju koristi kao jedna od najčešćih tehnika relaksacije. Utemeljitelj tehnike, Johannes Heinrich Schultz, uspostavio je sustav AT-a od šest osnovnih vježbi. Autogeni trening može se prakticirati individualno i grupno. U našem istraživanju primjenili smo grupno vježbanje AT-a koje smo proveli kroz osnovni tečaj AT-a. Tečaj se provodio u sklopu programa psihoedukacije onkoloških bolesnica, koji se na Klinici za psihološku medicinu KBC-a Zagreb održava kontinuirano. Polje primjene AT-a ogromno je i malo je bolesti ili poremećaja gdje je kontraindiciran. Nas je ovdje posebno zanimao utjecaj AT-a na anksioznost i depresiju kod grupe onkoloških bolesnica. Nadalje smo ispitivali redovitost vježbanja i najčešće prepreke redovitom vježbanju. Jedna od hipoteza bila je da AT ima kumulativni efekt na smanjenje napetosti. Kao mjerne instrumente koristili smo Upitnik anksioznosti i depresivnosti u bolnici (HADS), te upitnike samoprocjene kroz sve tjedne. Procjenu općenitog osjećaja napetosti i utjecaja AT-a na smanjenje napetosti mjerili smo dvjema skalama procjene. Ujedno smo u tjednu samoprocjenu uključili i otvorena pitanja za opažanja koja nisu navedena u upitnicima. Njih smo kvalitativno analizirali. Svi upitnici i skale procjene, kao i sam HADS, dijelovi su instrumenta praćenja koji smo nazvali Dnevnik Autogenog treninga. Kod procjene redovitosti vježbanja, većina sudionica (62-91%) vježbala je barem jednom tjedno. Kao najčešće prepreke sudionice su navele nedostatak vremena i ometanja iz okoline, a na drugom mjestu su ostale prepreke. U analizi prosječnog doživljaja napetosti i opuštenosti zabilježen je blagi trend rasta opuštenosti u posljednjim tjednima vježbanja. Ipak, taj je efekt manji od očekivanog jer većina pacijentica ne može procijeniti je li im AT smanjio napetost. Na skali anksioznosti t-testom je utvrđeno da postoji statistički značajna razlika prije i nakon tretmana što je u skladu sa zadanom hipotezom. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da se radi o izoliranom utjecaju na anksioznost, budući da su u to vrijeme sudionice pohađale i druge terapije u programu psihoedukacije. Nisu pronađene razlike u depresivnosti prije i nakon tretmana AT. U dostupnim izvorima nema značajnijih radova i dokaza o direktnom utjecaju AT-a na depresiju, pa tu postoji prostor za daljnja istraživanja