Pluralizam mišljenja

Ovo pitanje nije lako obraditi. Niti se ono postavlja bez razloga. Kršćanski teolog danas nosi veliku odgovornost. Pozvan je da osvjetljava putove čovječanstva prema cilju koji mu je ljubav Božja označila. A teologija danas traži svoje putove. Ona se nalazi na raskršću. Okružena je zamkama velikih nekršćanskih sistema, a mora ostati nepokolebljivom u svojini načelima pa makar došla u sukob s tendencijama suvremenog svijeta. Mora se suočiti s ovim svijetom u razvoju i posvetiti njegova dostignuća. A ne smije nikako mimoići one raznolikosti kojima se obogaćeno čovječanstvo ponosi. I sve mora svesti u jednu cjelinu. Ta cjelina je istina. Neka teologija na taj način postane koljevkom slobodna izražavanja. Uz to mora čuvati i poklad predaje koja joj je povjerena. Kako je moguće uskladiti sva ova različita gledišta? Lako je upasti u prvi nedostatak: pretjeranu uniformiranost ili jednostranost. Ta se jednostranost očituje u tome da se bitne istine izriču istrošenim izražajnim sredstvima. Ili se autentična dostignuća ljudskog duha ne povezuju s tim istinama u organsku cjelinu. Ili se izdaje onaj univerzalizam, a on je jedan od bitnih obilježja kršćanstva. — Opstoji i druga pogibelj: atomiziranje ili mrvljenje jedinstva. Pri tome se duh izgubi, ili se općevažna istina zamjenjuje za raznolike poglede na zbilju. Danas se nitko ne zadovoljava s tim da se jednostavno konstatiraju činjenice. To bi značilo podržavati mrtvu situaciju. Treba promišljati na to da se udovolji dvostrukom zahtjevu kršćanske misli: da mišljenje zahvati sve autentične ljudske vrednote te izgradi zajedničko gledište u pitanju smisla ljudskog određenja.Varios aspectus pluralismi christianae mentis, inde fontis pluralismi christianarum theologiarum, auctor huius articuli conatur exponere. Veritas revelata semitica lingua christiano populo tradita fuit. Haec tamen lingua cum occidentalibus linguis haud eadem. Aliunde verum est christianismum varia philosophorum systemata assimilare posse. Non seguenda diffidentia Tertulliani, sed a scientiis humanae rationis in explicandis quae fidei sunt amica expectatur manus. Verum quidem non omnium philosophorum systemata aeque apta ad exprimendas veritates fidei. Nihilominus theologia christiana mutuavit ac suo modo modificavit conceptus aliunde haustos. Hucusque pariter variis quaestionibus expectantur solutiones. En origo variarum scholarum. Primatum obtinet theologia s. Thomae. Confidit in vires humanae mentis — cum revelata veritate mire concordat — progressui ac creativae quasi inventioni eiusdem rationis aperit viam. Sed thomismus nec ultimum verbum quoad omnia protulit, nec »clausus« vult manere. Novarum scientiarum inventa cogunt ut theologia antiquatis modis proponendi vetiratem exuatur. Cogita de antiqua physica ct quidquid cum ea conjunctum. Sublime officium modernorum theologorum est in patrimonium christianum modernorum philosophorum adducere scientificas acquisitiones. Pro unoquoque magno philosopho moderno dicere possumus necessarium fore ut inveniat s. Thomam qui eius doctrinam in cristianum patrimonium introduceret. Quid faciendum? Uvius theologus magno operi non est satis. Systemata nori iuxtaponenda. Nec uni adhaerendum. Non pluralismus purus, nec unitarismus exclusivisticus. Quaerenda est diversitas expressionis in unitate veritatis. Haec unitas quoad supremum humanae vitae finem maxime optanda

Uloga religija u tehničkoj civilizaciji

Sudjelovao sam u prvim pokušajima ekumenskog dijaloga između katolika, protestanata i pravoslavnih. Taj ekumenski pokret započeo je skromno, na sastancima pojedinaca. Izgledao je kao nešto nečuveno i nevjerojatno. A danas smo svjedoci kako se razvija. I kako se očituje ona druga snaga ekumenskog pokreta, naime: zbližavanja svih religija na svijetu. Mislim da smo u tom poslu još samo na početku, ali da će on u budućnosti biti od izvanredne važnosti. Važnost je naglašena i stvaranjem Sekretarijata za nekršćane i Deklaracijom o nekršćanskim religijama. Treba iskoristiti sve prilike da se pripadnici različitih religija približe, jer danas su njihovi zajednički problemi od kapitalne važnostiDialoghum inter varias religiones promovens auctor SOCIETATEM quamdam vult variarum religionum. Necessarium hoc ducit, ut nempe quolquot religiosi extant homines, conscii insimul fiant quaenam sunt quibus uniuntur, quaenam item quorum rasponsabilitatis commune persentiant pondus, et quaenam riligiosa elementa in omnium animis resideant. Religionibus, ob diversas quoque nationales seu ethnicas notas, diversitas ultro est agnoscenda. Ex internis animi divitiis hanc pullulare non ambigendum, ergo prae viribus conservandum. Qua ratione efficaciter et atheismo obviare nisi communes religiosas adhibendo vires? Non ergo dialoghus speciem aliquam compromissi seu transactionis speciem sibi vult. Dialoghus mutuam promovebit cognitionem et fraterni amoris ponet semina. Criseos etiam religiosae quam dicunt scrutari radices non alienum dialogho putandum. Numquid quaestio de libertate religiosa non primum obtineret locum? Nullibi ad politicas transeundum partes, ubique et omnium esto officium: temporum anteactorum agnoscere defectus necnon pro felici futuro, tehnicae quoque civilisationis parando tempora, iustitae, fraternitatis ac pacis impigre curare adventum

Chronologie des sermons de Grégoire de Nysse

Deux excès semblent avoir vicié les nombreuses études portant dès 1949 sur la question des rapports entre la communauté essénienne du khirbet Qumrân et l'Église judéo-chrétienne des origines : la tendance à voir dans les textes judaïques l'explication même de la littérature et du fait chrétiens, une certaine méfiance par ailleurs à l'égard de toute comparaison des écrits apostoliques et qumrâniens. La critique actuelle réagit de plus en plus contre ces extrêmes et souligne vigoureusement la complexité du débat. La présente étude, qui s'ouvre sur un répertoire des travaux publiés depuis 1949 sur le problème, a pour objet de faire le point de la discussion et d'en reconsidérer les résultats. Aucune des multiples analogies entre Jean le Baptiste et la confrérie de la Mer Morte n'apparaît pure de divergences notables Jean est issu du sacerdoce messianiste, mais il ne s'affirme pas irréconciliable avec les représentants du parti antisadoqite des Sadducéens. De même, il cite le Deutéro-Isaie comme la source de son eschatologie, mais il le commente dans un sens moins légaliste et plus prophétique que les gens de l'Alliance.Daniélou Jean. Chronologie des sermons de Grégoire de Nysse. In: Revue des Sciences Religieuses, tome 29, fascicule 4, 1955. pp. 346-372

La communauté de Qumrân et l'organisation de l'Eglise ancienne

Daniélou Jean. La communauté de Qumrân et l'organisation de l'Eglise ancienne. In: Revue d'histoire et de philosophie religieuses, 35e année n°1,1955. Travaux du premier congrès français d'archéologie et d'orientalisme bibliques. Saint-Cloud, 23-25 avril 1954. pp. 104-116