Jezična politika Europske unije: nerješivo ili pitanje koje se rješava samo od sebe

Autor u članku razmatra pitanje jezične politike Europske unije, nastojeći pokazati da je to pitanje znatno kompleksnije od dvopolne strukture u jezičnim pitanjima, kojom se čitav problem svodi na sukob dvaju temeljnih načela: demokratskoga, sa snažnim naglaskom na identitetsko-simboličnim, odnosno kulturnopovijesnim aspektima, koje svima daje jednaka prava i priznaje jednaku vrijednost neovisno o broju govornika, i funkcionalno-praktičnoga, ili “tržišnoga”, odnosno socioekonomskoga, koje reducira broj jezika i pritom prednost neizbježno daje jačima i većima. Da bi ukazao na činjenicu da je jezična politika Europske unije znatno kompleksniji problem autor se ne ograničava samo na pitanje statusnog pitanja jezika (službeni jezici, radni jezici, regionalni jezici itd.), već i na pitanja razine komuniciranja koja je na djelu unutar same Unije, usporedbi s modelima ili sistemima međunarodne komunikacije koji bi sustavu EU eventualno mogli biti uzor i na kraju, širih svjetonazornih ili političko-ideoloških koncepcija vezanih uz jezičnu politiku

NEW REALITIES AND THEIR NAMES. HOW AND WHY WORDS ARE BORN AND WHO TO “BLAME”

U suvremenom svijetu masovni su mediji ključan faktor u procesima jezične inovacije i promjene. Nove riječi rezultat su prepoznavanja novih sadržaja stvarnosti ili novonastale javne osviještenosti o zatečenim pojavama u njoj. Novinar je u tome procesu središnji akter. On može biti posrednik, ako je nečiju jezičnu inovaciju prepoznao kao izražajno sugestivnu i/ili komunikacijski potrebnu, ili autor, u početku najčešće spontan kreativac, s vremenom svjestan promicatelj. Na primjeru nastanka, širenja i značenjskog profiliranja riječi tajkunara, betonizacija i apartmanizacija, s varijantom apartmanija, 1999.-2004., prikazana je uloga novinara, odnosno masovnih medija ne samo kao onih koji izgrađuju kritičku društvenu svijest i sudjeluju u raspravi o društveno relevantnim temama nego i onih koji (su)stvaraju termine i bitno sudjeluju u njihovu prihvaćanju.In today’s world, the mass media are the key players in the processes of language innovation and change. New words stem from the recognition of the new contents of the reality or the newly-created awareness of its phenomena. Journalists are central actors in that process. They can be mediators – when recognizing a language innovation as expressively suggestive and/or communicationally necessary – or their authors – spontaneous creators at first, and later conscious promoters. Using the examples of the creation, spreading and semantic profiling of the words tajkunara (tycoon-dwelling), betonizacija (squeezing as many houses and parking lots as possible on a tract of land, without any parks, playgrounds, and communal spaces), apartmanizacija (rampant construction of insipid housing developments on the Adriatic coast), and its variant apartmanija, 1999-2004, the author shows that the role of journalists and the mass media in general is not only to shape a critical social awareness and to participate in the debate on socially relevant topics, but also to (co)create new terms and thus vitally contribute to their adoption

Hayduks, Serfs, Askers and Knights (Symbolical ldentities of the YPA and post-Yugoslav Armies)

Tekst analizira procese konstruiranja simbolične legitimacijske osnovice u komunističkoj Jugoslaviji i njihove konstitutivne tradicijske predloške. Službeni imaginarij objedinio je dva historijski zatečena modela: istočni (Makedonija, Srbija, Crna Gora), preuzimajući iz njega motiv hajduka, i zapadni (Slovenija, Hrvatska), preuzimajući iz njega motiv protufeudalnih seljačkih buna, dok je treća društvena memorija (bošnjačka u Bosni i Hercegovini) bila eliminirana. Nakon sloma Jugoslavije Srbija i srpske paradržave u Hrvatskoj i BiH zadržale su zatečeni imaginarij, Slovenija i Hrvatska konstruirale su novi u opreci s dotadašnjim, a bošnjačka politička elita reducirala je simbolični identitet zemlje na osmansko razdoblje.The paper analyses the construction of communist Yugoslavia symbolic legitimation and its constitutive sources in traditional culture. The new official imagery encompassed and reinterpreted two already historically moulded models: the eastern one (Serbia, Macedonia, Montenegro), with its idealized anti-Ottoman hajduk figure, and the western one (Slovenia, Croatia), with its anti-feudal peasant revolts motifs. The third living social memory, that of Moslem Bosniaks, has been systematically excluded. After the collapse of Yugoslavia Serbia and her satellitic "states" in Croatia and Bosnia-Herzegovina pushed forward the same model, Slovenia and Croatia - and their armies - constructed new symbolic proclamations of identity in opposition with communist Yugoslav one, while Moslem Bosniak political elite reduced symbolic identity of the country to Ottoman epoch

Stepping Out of the Linguistic Stalemate: Is the Relationship Between Language and Culture Substantial or Accidental?

Jezična politika povijesno je u domeni suverene države, no Europska unija, kao povijesno unikatan tip supranacionalne integracije, svojim odredbama o upotrebi i statusu jezika stavlja državu u novu situaciju i povratno djeluje na unutrašnji jezični razvoj, bitno utječući i na funkcionalni i kulturološko-identitetski aspekt nacionalnih ili službenih jezika. Nekoliko recentnih presuda Europskog suda pravde (ECJ) otvara mogućnost da se počne eksplicite rješavati dugogodišnji sukob između načela jednakopravnosti svih “državnih” jezika i potrebe za komunikacijskom efi kasnošću. U radu se analiziraju dotične “lingvističke” presude i njihove konsekvencije u odnosu na čvrste stavove Europskog parlamenta i Europske komisije o načelnoj ravnopravnosti svih službenih jezika država članica.Language policy is historically in the domain of the sovereign state, but the European Union, as a historically unique type of supranational integration, puts the state in a new situation and acts retroactively on the internal language development with its regulation on the use and status of language, substantially infl uencing the functional and cultural-identity aspect of national or offi cial languages. Several recent decisions by the European Court of Justice (ECJ) provide an opportunity for fi nding an explicit solution to the long-standing confl ict between the principle of equality of all ‘state’ languages and the need for communicative effi ciency. The article analyses the ‘linguistic’ decisions in question and their consequences with regard to the fi rm attitudes of the European Parliament and European Commission towards the principled equality of all offi cial languages of member countries

Standard Croatian and Its Disobedient Cities (Or, About an Anticipation of Croatian Sociolinguistics)

Pedesete godine 20. st. obilovale su raspravama o novoštokavskoj naglasnoj normi i njenoj (ne)prihvaćenosti, a jedna od najspornijih pojava bilo je neprebacivanje naglaska u zagrebačkom govoru. U tim je prilikama 1952. nastao članak Slavka Pavešića koji je jezične prakse hrvatskih govornika prikazao na posve nov način, kao uvjetovane kulturnom, ekonomskom i demografskom dinamikom društva, dihotomijom urbano/ruralno i specifičnom dijalektnom situacijom. Zbog takve impostacije članak je i danas inspirativan, te se može smatrati početkom sociolingvističkih razmišljanja u Hrvatskoj.1950s were abundant in discussions about Neo-štokavian normative accents and their non-acceptance by speakers in the Zagreb region, especially concerning the accent transfer in loan words. Taking part in the polemics, in 1952 Slavko Pavešić published a paper presenting Croatian speakers’ linguistics practices in a completely new manner, that is, as conditioned by cultural, economic and demographic dynamics of the respective society, urban/rural dichotomy and unique dialectal situation. Founded on such categories, the paper is still impetus-providing and should be considered as a pioneering sociolinguistic study in Croatia

Jezična politika Europske unije: nerješivo ili pitanje koje se rješava samo od sebe

Autor u članku razmatra pitanje jezične politike Europske unije, nastojeći pokazati da je to pitanje znatno kompleksnije od dvopolne strukture u jezičnim pitanjima, kojom se čitav problem svodi na sukob dvaju temeljnih načela: demokratskoga, sa snažnim naglaskom na identitetsko-simboličnim, odnosno kulturnopovijesnim aspektima, koje svima daje jednaka prava i priznaje jednaku vrijednost neovisno o broju govornika, i funkcionalno-praktičnoga, ili “tržišnoga”, odnosno socioekonomskoga, koje reducira broj jezika i pritom prednost neizbježno daje jačima i većima. Da bi ukazao na činjenicu da je jezična politika Europske unije znatno kompleksniji problem autor se ne ograničava samo na pitanje statusnog pitanja jezika (službeni jezici, radni jezici, regionalni jezici itd.), već i na pitanja razine komuniciranja koja je na djelu unutar same Unije, usporedbi s modelima ili sistemima međunarodne komunikacije koji bi sustavu EU eventualno mogli biti uzor i na kraju, širih svjetonazornih ili političko-ideoloških koncepcija vezanih uz jezičnu politiku