The Detragedization Strategy of Vukovar. From the Processes in Culture to the Media-Political Strategy

Polazeći od pitanja: Kako je vukovarska tragedija bila moguća u Europi na pragu 21. stoljeća?- članak propituje duhovnu klimu Zapada koju obilježava odbijanje duha tragedije koju, na hegelovskoj matrici, karakterizira negiranje datosti. Sve filozofije nakon Hegela ostale su zarobljenice njegovu pristupu konačnom kao negativnom koje treba nadvladati, što se u jednomu dijelu tih strujanja pokazuje i kao negiranje stvarnosti kao takve, posebice u postmodernističkom interpretativizmu. Tehničko-znanstvena civilizacija promatra se kao završna faza detragedizacije Zapada. U drugomu dijelu na interdisciplinarni način povezujemo konkretna povijesna događanja vezana uz tragediju Vukovara s duhovnom klimom Zapada, jer i jedno i drugo karakterizira negiranje datosti tragičnoga u kontekstu utješiteljskoga nihilizma. Vukovar se u načinu i metodama pokazuje kao paradigmatski primjer bilo detragedizacije, bilo renarativizacije kojom se želi iskriviti dogođeno, te postaje model za sve ostale tragedije ratova u bivšoj Jugoslaviji. U zaključku se poziva na obnovu duha tragedije i afirmaciju stvarnosti kao najbolje prevencije protiv sličnih ponavljanja.Starting by asking the question, how the Vukovar tragedy could have happened in Europe at the threshold of 21st century, the article examines the spiritual climate of the West, marked by the rejection of the spirit of tragedy, on the Hegelian matrix characterized by denial of the realities. Complete post-Hegelian philosophy can be observed as a captive of his approach to the final as the negative that has to be overcome, which in one part of these flows shows a denial of reality as such, especially in the postmodern interpretativism. Technical and scientific civilization is seen as the final stage of de-tragedization of the West. In the second part of the article specific historical events related to Vukovar tragedy are in an interdisciplinary way linked to the spiritual climate of the West, because both are characterized by denial of tragic realities in the context of comforter-like nihilism. Vukovar is in the ways and methods shown as a paradigm of de-tragedization and re-narativising, which were aiming to distort what actually occurred, thus becoming a model for all other war tragedies in the former Yugoslavia. In conclusion, it calls for a renewal of the spirit of tragedy and for the affirmation of reality, being the best way to prevent similar events to happen again

Image of Faith and Church in Croatian Media

Sliku vjere i Crkve u hrvatskim medijima promatramo kao proizvod pet “strategija” koje nisu smišljene, već su proizišle iz duha vremena. Prva strategija, “Papa Franjo da, Crkva ne”, polazi od kontekstualiziranja vjere u društvo spektakla u kojem se Papina sobnost pretpostavlja službi, pa potom Papina osobnost i stil postaje sredstvo kojim se ukazuje ne neprihvatljivost Crkve. Druga strategija, “strategija posramljivanja”, proizlazeći iz prve, služi se sramom kao sredstvom kontrole manjine nad većinom, posebno uz pomoć treće strategije u kojoj se kod medijske slike Crkve naglašava ekscesno, a ignorira redovito. Zadnje dvije strategije, medijska transupstancijalizacija vjere te zamjena ikone idolom, sliku Crkve rišu pozitivno, no vode opasnosti kulturološkog pelagijanizma zbog kojeg se zamračuje Izvor dobra, a veliča samo dobro, pri čemu se Crkva pretvara u jednu humanitarnu organizaciju među mnogima.We see the image of faith and Church in Croatian media as a product of five “strategies” that are not designed, but emerged from the spirit of the times. The first strategy, “Pope Francis yes, the Church no”, starts from contextualizing the faith into a society of spectacle in which the Pope’s personality is put before his service, and thus the Pope’s personality and style become the means for showing that the Church is unacceptable. The second strategy, the “strategy of putting to shame”, stems from the first and uses shame as a means of control where the minority controls majority, especially with the help of the third strategy which, in forming the media image of the Church, emphasizes excesses and ignores what is regular. The last two strategies, the trans-substantialization of faith and replacing icon with idol, present the image of the Church positively, but lead to the dangers of cultural Pelagianism due to which the Source of good is dimmed, and only good is praised, where the Church turns into just another humanitarian organization among many

Pareyson, Vattimo and problem of rhetorical truth between “nothing more” and “a little more”

Postmoderna racionalnost definira se kao retorička racionalnost na scijentističkoj paradigmi binoma verifikacija/falsifikacija u kontekstu historicizma koji u procesu istinovanja ne priznaje ništa izvanpovijesno. Pareysonova filozofija ne odbija retoričku racionalnost i povijesne uvjetovanosti istinovanja i filozofiranja, ali, polazeći od transcendencije beskonačnoga kao uvjeta mogućnosti filozofiranja i “objavljujuće misli”, ne prihvaća tu paradigmu. Komparativnom metodom, uspoređujući Pareysonov i Vattimov, učiteljev i učenikov, pristup istini, u članku se sučeljavaju argumenti jednoga i drugoga. Dok je za Vattima pitanje istine samo retoričko pitanje i “ništa više”, Pareyson, polazeći od ontologije neiscrpivoga, smatra kako istina jest retoričko pitanje, ne odbijajući njezine povijesne uvjetovanosti i manifestacije, no, za razliku od svoga učenika, za Pareysona je istina ipak “malo više” od puke retoričke agonike i jezičnih igara i uvjeravanja, jer joj je izvor izvanpovijesni, u neiscrpivome bitku koji se daje kroz jezik.post-modern rationality is defined as rhetorical rationality in the scientistic paradigm of verification/falsification binomial in the context of historicism which in the process of determining the truth does not recognize anything beyond-historical. pareyson’s philosophy does not reject rhetorical rationality and historical conditioning of determining the truth and philosophizing, but, starting from the transcendence of infinite as a condition of possibility of philosophizing and of “revelatory thought”, does not accept that paradigm. in the article, by comparative method, comparing pareyson’s and vattimo’s, teacher’s and student’s, approach to the truth, the arguments of both of them are confronted. While for vattimo the issue of truth is just a rhetorical question and “nothing more”, pareyson, starting from the ontology of the inexhaustible, thinks that truth is a rhetorical issue, and, not rejecting its historical conditioning and manifestations, unlike his student, pareyson holds the truth is “a little more” than mere rhetorical contest and language game and persuasion, because its source is beyond-historical, in inexhaustible being, given through the language

The Phenomenon of Globalisation: Globalisation and an Individual

Promatrajući odnos čovjeka i globalizacije kroz povijesnu epohu, možemo se složiti da je čovjek tvorac slika, svjestan da nije samo puka datost i dovršena stvarnost, nego ima potrebu za djelovanjem, koje se očituje stvaranjem slika u kojima želi pronaći svoj vlastiti identitet. U vrijeme kršćanske epohe slika se ne stvara nego otkriva te je naglasak stavljen na «biti na sliku». Vrijeme moderne stvara, međutim, kulturu separacije. Čovjek postaje "slika", on sebe stvara kroz djelovanje te se rađa ideja o autonomnom subjektu. Ljudska narav se postavlja kao nešto univerzalno, obrazac ponašanja, kojemu svaki čovjek treba težiti. Istovremeno se stvaraju institucije koja zakonima korigiraju čovjekovu autonomiju i slobodu. Institucija, naime, pretpostavlja piramidalnu strukturu kojoj na vrhu stoji vladar, kako bi se zakoni doista poštivali. Stanje - u kojem manjina kontrolira većinu putem zakona, prijetnji i sankcija -nazivamo panopticon. Suprotno panopticonu, synopticonom nazivamo stanje kada je manjina gledana od većine. Ona (manjina) ne kontrolira silom, već se nameće kao idealna slika najčešće putem mass-medija. Putem propagande, ona postaje idealom prema kojem se ravnaju široke mase. Synopticon je tako jedan od fundamentalnih pokretača globalizacije. Čovjek pak u novom poretku globalizacije iz homo sapiensa, kojem je izvor identiteta u mišljenju i stvaranju "na sliku" ili "slike", prelazi u homo vidensa, gdje je on promatrač trendova. Homo videns nema svog identiteta, on teži za nekim imageom, ali ni tada nije siguran, nema svoje jučer, danas, sutra. S obzirom na današnju problematiku, Crkva je ta koja bi trebala "dati se vidjeti" kako bi odsijevalo pravo lice Kristovo u ovom našem svijetu globalizacije.If we look at the relationship between an individual person and globalisation throughout history, we can all agree that each individual is a creator of images, aware of the fact that he/she is not only mere factuality and completed reality. There is still need to create, which is reflected in the creation of images in which he/she wants to find his/her own identity. In Christian era that image is not newly created, but discovered, and the emphasis is on “to be like the image”. Modern times, however, have formed the culture of separation. An individual so becomes “an image”, creating him/herself through acting, so there begins a notion of an autonomous subject. Human nature is presented as something universal, a type of behaviour everyone should crave for. At the same time institutions are established with a sole purpose of limiting every individual’s autonomy and freedom. Laws are respected because institutions are structured as a pyramid, with a ruler on the highest step. The condition where minority controls the majority through laws, pressure and sanctions – is called the Panopticon. Opposite to the Panopticon there is the Synopticon – the condition where minority is seen from the point of view of majority. Here minority does not control by means of force, it imposes itself as an ideal image mostly through mass-media, which use promotion to make this image an ideal for the broad public. The Synopticon so becomes one of the basic motivating factors of globalisation. In this new order of globalisation homo sapiens – a rational creature whose identity is based on thinking and creating according to “the image”, or “the images”, is turned into a person who is a mere observer of different trends. This new homo has no identity , he/she yearns for some images, yet not feeling safe, left without his/her own past, present or future. Having this issue in mind, the Church is the one to “allow itself to be seen”, so that Christ’s real image leaves its reflection in this world of globalisation

Večernji and Jutarnji list. Analysis of Media Coverage of the Initiative “On Behalf of the Family”: Why did David Beat Goliath?

Na temelju analize sadržaja dvaju najvećih hrvatskih dnevnih listova autori propituju razliku između informiranja i propagande u kontekstu referendumske inicijative “U ime obitelji” kojom je u Ustav Republike Hrvatske unesena definicija braka kao zajednica muškarca i žene. U sukusu istraživanja stoji pitanje: Kako to da je inicijativa uspjela unatoč činjenici što je golema većina medija, kao i vladajuća garnitura, bila protiv, odnosno kako da takva medijska kampanja nije uspjela, unatoč ne samo proponentskoj, već i financijskoj potpori vlasti? U medijskom smislu radilo se o borbi Davida (ZA) i Golijata (PROTIV). Na tragu mediologa Regisa Debraya koji razlikuje komunikaciju, kao prenošenje informacija u prostoru na sinkronijski način, te transmisiju (prijenos), kao prenošenje informacija u vremenu na dijakronijski način, autori ukazuju na granice medijskih kampanja i propagande (komunikacija) kada se suoče s “institucijama pamćenja” kao što su obitelj, Crkve te tradicija nekog kolektiviteta općenito (prijenos). Na tragu Erazma Roterdamskog (“teže je odučiti nego naučiti”) autori dolaze do zaključka da su mediji (sinkronijski princip koji tvori društvo) nemoćni bez zahvata u institucije pamćenja (prijenos, dijakronijski princip koji tvori kulturu, tradiciju), što se u mnogim državama Zapada, pa i u Hrvatskoj, (neo)jakobinskim principom preodgoja kroz sustav građanskog i zdravstvenog odgoja čini ili pokušava učiniti.Analyzing the contents of the two largest Croatian dailies the authors investigate the difference between information and propaganda in the context of the referendum initiative “On Behalf of the Family” by which the definition of marriage as a union of man and woman has been entered into the Constitution of the Republic of Croatia. The essential question of the research is: How is it that the initiative was successful despite the fact that the vast majority of the media, as well as the establishment in power, was against, i.e. how is it that such a media campaign failed in spite of, not only propounding support, but also financial support of the authorities? In terms of the media it was a battle of David (FOR) and Goliath (AGAINST). Along the line of a mediologist Regis Debray who distinguishes communication as a transfer of information in space in synchronic manner and transmission (transport) as a transfer of information in time in diachronic manner, the authors point to the boundaries of media campaigns and propaganda (communication) when faced with the “institutions of memory” such as family, church, or tradition of a collectivity in general (transport). Along the lines of Erasmus of Rotterdam (“it is harder to unlearn than to learn”), the authors conclude that the media (synchronic principle which constitutes society) are powerless without the intervention in the institutions of memory (transmission, diachronic principle which constitutes culture, tradition), which is being done or attempted to be done in many Western countries, and in Croatia as well, by neo-Jacobin principle of re-education through the system of civic and health education

MEDIJI I CRKVA. (NE)RAZUMIJEVANJA I PERSPEKTIVE TIJEKOM POVIJESTI I DANAS. STAJALIŠTA HRVATSKIH AUTORA

Cilj je ovim radom istražiti i usustaviti stajališta hrvatskih autora o problematici odnosa medija, kršćanstva i Crkve dijakronijskim i sinkronijskim pristupom. Tako u radu donosimo stajališta autora o kršćanstvu i novinarstvu tijekom povijest, potom razlažemo suvremeno prikazivanje kršćanstva u javnosti s obzirom na novinarsku etiku. Na koncu donosimo, prema autorima, nove izazove prikazivanja kršćanstva i Crkve u novinarstvu te, umjesto zaključka progovaramo o perspektivama povratka Crkve i novinarstva izvornim vrijednostima. Odabir autora napravljen je metodom pretrage ključnih riječi, uzimajući u obzir i životopise autora kao kriterij relevantnosti