Zinc phosphide poisoning

Cinkov fosfid (Zn3P2) je sivocrni, djelomično kristalinični prašak s laganim metalnim sjajem, koji sadržava 25% vezanog i 13% labilnog, dakle, fiziološki aktivnog fosfora. Ne topi se u vodi ni u alkoholu a dobro se otapa u razrijeđenim mineralnim kiselinama uz stvaranje fosforovodika (PH3). Upotrebljava se u različitim oblicima kao otrov protiv štakora i miševa, naročito protiv poljskih miševa. Slučajevi otrovanja kod domaćih životinja su česti pa imaju i izvjesno ekonomsko značenje (1). U humanoj je toksikogiji taj otrov gotovo nepoznat. Nejasna mu je toksikološka patogeneza i nepoznata klinička slika. U literaturi sam našao svega pet opisanih slučajeva. U jednom se slučaju radi o profesionalnom otrovanju inhalacijom (2), zatim su opisana dva slučaja otrovanja dojenčadi ingestijom s brzim Ietalnim završetkom (3, 5), te dva letalna slučaja, kod kojih je izvršena samo kemijska kvantitativna analiza cinka u pojedinim organima (6). Opisi su nepotpuni i ne sadržavaju dovoljno klničkih podataka. Kod svih se naših slučajeva radi o odraslim osobama, kod kojih je došlo do otrovanja ingestijom. Svi su pacijenti preživjeli otrovanje. pa smo prema tome mogli skupiti detaljnije anamnestičke podatke i po prvi·put upoznati subjektivne simptome tog otrovanja. Kod našeg najtežeg slučaja s jakom lezijom jetre mogli smo histološki (biopsijom) pratiti promjene jetrenog parenhima. Općenito nepoznavanje slike tog otrovanja, kao i dojam, da to otrovanje nije tako rijetko i da ima praktično značenje, potaklo me je na ovaj prikaz.Three cases of acute oral poisoning with zinc phosphide are described, none of them with fatal issue. The following symptoms were observed: vomiting (without diarrhea), sense of chilling, epigastric and thoracic pains. In one of the patients a severe toxic lesion of the liver, proved by histological findings of necrotic and degenerative changes in the liver was observed. After a radical symptomatic treatment complete restitution occured after 20 days (verified by bioptic findings). ln another patient an acute coronary insulfficiency, which lasted only one day, was verified electrocariographically

Analysis of human chromosomes and ionizing radiation

U ovom prikazu opisani su rezultati proučavanja kromosomskih lezija čovjeka nakon djelovanja različitih vrsta ionizantnog zračenja. Dokazana je da zračenje uzrokuje kvantitativne i kvalitativne promjene kromosoma. Frekvencija tih promjena u toku vremena opada. Međutim, u nizu slučajeva dokazana je perzistencija oštećenja i godinama nakon zračenja. Dokazivanje kromosomskih lezija nakon samo jedne doze zračenja ukazuje na mogućnost da se odredi prag doze zračenja koja izaziva mikroskopski vidljive morfološke promjene kromosoma. Ako će se tom metodom moći odrediti i korelacija visine doze s frekvencijom promjene kromosoma, tada bi kromosomska analiza mogla poslužiti kao biološki dozimetar i relativni kvantitativni detektor promjena koje se u organizmu događaju na nivou stanice. Zbog premalog broja vlastitih rezultata o utjecaju različitih vrsta ionizantnog zračenja iznijeti su u ovom prikazu pretežno podaci iz literature. Priložene mikrofotografije su iz vlastitog materijala.Results obtained in the study of human chromosome lesions after exposure to various kinds of ionizing radiation are presented. It has been proved that radiation causes quantitative and qualitative changes in chromosomes. The frequency of these changes gradually decreases with time. In a number of cases, however, persistence of lesions has been proved years after radiation exposure. The occurrence of chromosome lesions after only one dose of radiation points at a possibility to determine the threshold of the radiation dose which brings about microscopically visible morphological changes in chromosomes. If this method proves valid for determining the correlation between the dosage and the frequency of chromosomal changes, then the chromosome analysis could serve as a biological dosimeter and a quantitative detector of changes occurring in the body at the cellular level. Owing to too small a number of authors\u27 own results concerning the effects of various kinds of ionizing radiation upon human chromosomes data from literature are mostly reviewed

Prednost parenteralne primjene Mi-ADMS pred DMSA u snižavanju tjelesnog opterećenja živom (203Hg) u štakora

The efficiency of meso-2,3-dirnercaptosuccinic acid (DMSA) and the mono-isoamyl ester of meso-2,3-dimercaptosuccinic acid (Mi-ADMS) in decreasing 203Hg retention was evaluated in rats in relation to age and time of treatment. The experiments were performed on six-week- and seven- day-old Wistar rats, which received 203Hg by intraperitoneal administration. The chelators DMSA or Mi-ADMS were also administered intraperitoneally, twice, on two consecutive days, in doses of 0.25 mmol/kg body weight as early (0.5 and 24 h) or delayed treatment (24 and 48 h, or 48 and 72 h) after 203Hg administration. The retention of 203Hg was determined in the carcass, liver, kidneys and brain six days after administration using gamma scintillation counters (double crystal, well type). In all experimental conditions, regardless of the animals\u27 age and time of chelation therapy, Mi-ADMS was found to be superior to DMSA in reducing the body burden of 203Hg in whole body and organs. Mi-ADMS therefore seems to be a very promising chelator in the treatment of mercury poisoning.Procjenjivana je učinkovitost mezo-2,3-dimerkaptojantarne kiseline (DMSA) i monoizoamilnog estera mezo-2,3-dimerkaplojantarne kiseline (Mi-ADMS) u snižavanju opterećenja živom (203Hg) u štakora u odnosu na dob i vrijeme primjene. Pokusi su provedeni na šestotjednim ženkama i sedmodnevnim sisajućim bijelim štakorima Wistar iz uzgoja Instituta u Zagrebu, kojima je intraperi-tonejski davana 203Hg. Kelati DMSA i Mi-ADMS davani su, također intraperitonejski, dva dana zaredom u dozi od 0,25 mmol/kg tjelesne težine kao neposredna/rana primjena (El - 0,5 i 24 h) ili kao odgođena/kasna primjena (E2 - 24 i 48 h, E3 - 48 i 72 h) nakon davanja 203Hg. Retencija 203Hg mjerena je u karkasu (tijelo nakon odstranjenja probavila), u jetri, u bubrezima i u mozgu sest dana nakon primjene Hg u odgovarajućim gamascintilacijskim brojačima. U šestotjednih životinja i DMSA i Mi-ADMS primijenjeni kao rana terapija (El) snizili su retenciju 203Hg u karkasu i u organima u odnosu na vrijednosti u kontrolnih (netretiranih) životinja. Odgođena primjena (E2 i E3) jednog i drugog kelata snizila je retenciju 203Hg u karkasu i bubrezima, nije imala učinka na retenciju u jetri, a retenciju u mozgu snizio je samo Mi-ADMS. U sedmodnevne sisančadi oba kelata značajno su snizila tjelesnu retenciju 203Hg i nakon rane (El) i nakon kasne primjene (E2), a jedino DMSA u kasnijoj primjeni (E2) nije imao učinka na retenciju Hg u mozgu. U svim eksperimentalnim uvjetima neovisno o dobi životinja i vremenu kad je primijenjen kelat, terapija s Mi-ADMS bila je učinkovitija od DMSA u snižavanju tjelesnog opterećenja 203Hg u tijelu i u organima. To je glavni nalaz ovog istraživanja. Čini se da je Mi-ADMS kelat koji puno obećava u budućnosti kao lijek izbora u terapiji otrovanja živom

The use of radioactive chromium (Cr51) in the determination of red cell survival

Proučavanje dužine života eritrocita pojednostavnjeno je upotrebom radioaktivnog kroma, a njegovom primjenom u mogućnosti smo pratiti ponašanje bolesnikovih eritrocita nakon autotransfuzije, kao i ponašanje eritrocita davaoca u bolesniku. Opisane su metode tih istraživanja i raspravljena su tumačenja za različne tipove krivulja. Prikazani su primjeri krivulja dužine života eritrocita kod različitih oblika hemolitskih anemija. Eritrociti, koji su označeni radioaktivnim kromom, mogu se također upotrebiti za određivanje mjesta raspada eritrocita in vivo, a taj test može biti od naročite koristi za splenektomiju.By usage of radioactive chromium, the labelling of erythrocytes for the study of cell survival has been simplified and it is possible to study the behaviour of a patient\u27s own cells after auto transfusion as well as the behaviour of donor cells in the patient. The methods for these investigations are described and the interpretation of different types of curves are discussed. Examples are given of the survival pattern in various forms of haemolytic anaemia. Chromium labelled-erythrocytes can also be used for the estimation of the assessment of sites of destruction of erythrocytes in vivo, This latter test is of especial use in determining the value of splenectomy in controlling haemolysis

Correlation of the mineralization rate index in the forearm after intravenous and oral application of 47Ca

U ovom radu željeli smo ispitati, da li način primjene radioaktivnog kalcija utječe na određivanje indeksa brzine mineralizacije (aF). Indeks brzine mineralizacije podlaktice odredili smo na 13 ispitanika od kojih je pet primilo radioaktivni kalcij (47Ca) intravenski, a osam oralno. Rezultate obih skupina usporedili smo s brzinom mineralizacije podlaktice izračunatom na osnovi radioaktivnog stroncija (85Sr), koji su svi ispitanici primili intravenski. Statistička obrada rezultata pokazala je da nema značajne razlike u indeksu brzine mineralizacije između dva načina primjene radioaktivnog kalcija.In the present preliminary communication we wanted to find out whether the way of application of radioactive calcium influences the determination of the index of mineralization rate ar. The index of mineralization rate in the forearm was determined in 13 subjects, of whom 5 received radioactive calcium intravenously and 8 orally. The results obtained in the two groups were compared with the mineralization rate in the forearm calculated on the basis of radioactive strontium (85Sr), which was administered in the same experiment intravenously. A statistical evaluation of the results showed that there exists no significant difference concerning the index of mineralization rate obtained with either way of isotope application. Besides there is a tendency to obtain lower values with 85Sr compared to those obtained with 47Ca

Coagulation activity of stored blood at +4°C

U ovom je radu ispitana koagulaciona aktivnost uskladištene krvi na +4°C. Primijenjeno je osam koagulacionih testova, a promjene koagulacione aktivnosti prikazane su grafički. Testiranje je izvršeno odmah nakon vađenja krvi, te drugi, sedmi i četrnaesti dan. Rezultati autora uspoređeni su s rezultatima iz literature.The coagulation activity of blood stored at 4°C was investigated. Eight different clotting tests were used. The changes in the coagulation activity are presented graphically. The testing was performed .immediately after the blood was taken from the vein and then after the first, seventh and forteenth day of storage. The authors compare their results with the data reported in literature. On each figure the time of storage in days is marked on the abscissa. The ordinate indicates the clotting time in sec. (Fig. 1), the prothrombin time in sec. (Fig. 2), the prothrombin consumption test in sec. (Fig. 3), the number of platelets x 10-3 (Fig. 4), the tromboplastin generation test, % activity (Fig. 5), the antihemophilic globulin % (Fig. 6), factor V activity % (Fig. 7), factor VII activity % (Fig. 8)

Utjecaj iona metala na zgrušavanje krvi

Addition of UO2++, Sr++ and Pb++ to plasma in concentrations from 12,5-62,5 µg/ml does not influence the prothrombin activity. Mercury ions cause a prolongation of the plasma prothrombin time resulting in a reduction of the prothrombin index values to about 55%. This effect of mercury depends on the concentration of mercury ions and the exposure time. The highest reduction in prothrombin index values was observed at concentrations from 25,0-37,5 µg/ml after 3 hours of exposure. At higher or lower concentrations the effect was less pronounced.Koncentracije UO2++, Sr++ i Pb++, koje se kreću od 12,5-62,5 µg/ml plazme, ne utječu na protrombinsku aktivnost. Živini ioni produžuju protrombinsko vrijeme plazme. To se odražava na protrombinskom indeksu padom do otprilike 55%. Učinak žive ovisi o koncentraciji živinih iona i o vremenu ekspozicije. Protrombinski se indeks najjače smanjio kod koncentracije živinih iona od 25,0-37,5 µg/ml plazme nakon trosatne ekspozicije. Kod viših i nižih koncentracija učinak je bio manji

Zinc phosphide poisoning

Cinkov fosfid (Zn3P2) je sivocrni, djelomično kristalinični prašak s laganim metalnim sjajem, koji sadržava 25% vezanog i 13% labilnog, dakle, fiziološki aktivnog fosfora. Ne topi se u vodi ni u alkoholu a dobro se otapa u razrijeđenim mineralnim kiselinama uz stvaranje fosforovodika (PH3). Upotrebljava se u različitim oblicima kao otrov protiv štakora i miševa, naročito protiv poljskih miševa. Slučajevi otrovanja kod domaćih životinja su česti pa imaju i izvjesno ekonomsko značenje (1). U humanoj je toksikogiji taj otrov gotovo nepoznat. Nejasna mu je toksikološka patogeneza i nepoznata klinička slika. U literaturi sam našao svega pet opisanih slučajeva. U jednom se slučaju radi o profesionalnom otrovanju inhalacijom (2), zatim su opisana dva slučaja otrovanja dojenčadi ingestijom s brzim Ietalnim završetkom (3, 5), te dva letalna slučaja, kod kojih je izvršena samo kemijska kvantitativna analiza cinka u pojedinim organima (6). Opisi su nepotpuni i ne sadržavaju dovoljno klničkih podataka. Kod svih se naših slučajeva radi o odraslim osobama, kod kojih je došlo do otrovanja ingestijom. Svi su pacijenti preživjeli otrovanje. pa smo prema tome mogli skupiti detaljnije anamnestičke podatke i po prvi·put upoznati subjektivne simptome tog otrovanja. Kod našeg najtežeg slučaja s jakom lezijom jetre mogli smo histološki (biopsijom) pratiti promjene jetrenog parenhima. Općenito nepoznavanje slike tog otrovanja, kao i dojam, da to otrovanje nije tako rijetko i da ima praktično značenje, potaklo me je na ovaj prikaz.Three cases of acute oral poisoning with zinc phosphide are described, none of them with fatal issue. The following symptoms were observed: vomiting (without diarrhea), sense of chilling, epigastric and thoracic pains. In one of the patients a severe toxic lesion of the liver, proved by histological findings of necrotic and degenerative changes in the liver was observed. After a radical symptomatic treatment complete restitution occured after 20 days (verified by bioptic findings). ln another patient an acute coronary insulfficiency, which lasted only one day, was verified electrocariographically

Kinetika radioaktivnog kalcija (47Ca) kod čovjeka

Kinetics of 47Ca was investigated in 9 healthy subjects. In this paper slight modifications of the Wenderberg method were applied. Our modification of the method is technically simpler, giving equally valuable results. The following values were obtained: Accretion: 0.57 ± 0.12 g Ca/day, S compartment: 2.10 ± 0.32 g Ca and E compartment: 2.86 ± 0.83 g Ca.U devet zdravih osoba ispitivana je kinetika radioaktivnog kalcija. U svom radu primijenjene su manje modifikacije Wendebergove metode. Te modifikacije pojednostavljaju ispitivanja a daju jednako vrijedne rezultate. Dobivene su ove vrijednosti: akrecija: 0.57 ± 0.12 g Ca/dan, S prostor: 2.10 ± 0.32 g Ca i E prostor: 2.86 ± 0.83 g Ca

Electrophoretic investigation of the plasma calcium transportation

Elelotroforetskim metodama ispitivana je uloga proteina plazme u transportu kalcija. Plazma je bila 12 sati inkubirana s radioaktivnim kalcijem kod 37° C. Elektroforeza označene plazme vršena je u barbituratnom mediju, diskontinuiranom i kontinuiranom tehnikom. Metodom ultrafiltracije određivana je količina radioaktivnog kalcija vezanog na proteine plazme. Diskontinuiranom elektroforezom vršena je separacija radioaktivnog kalcija u plazmi, ultrafiltratu i ugušćenoj plazmi koja zaostaje nakon ultrafiltracije. Elektroforeza je·rađena uz jakost polja od 7 V/cm u vremenu od 2 sata, tako da se na elektroforetskoj traci nalazi i zona kalcija koja odgovara ionskom kalciju. U proteinskoj zoni zaostaje znatno manje kalcija nego što odgovara proteinski vezanom kalciju dobivenom metodom ultrafiltracije. Kontinuiranom elektroforetskom tehnikom dobiveni su slični rezulltati. U ovom radu primijenili smo i jednu modifikaciju metode za ispitivanje transporta kalcija na proteinima plazme. U toku kontinuirane elektroforeze u barbituratnom mediju putovala je, naime, preko separiranih zona proteina zona kalcija-45. U određenim uvjetima ispitivanja pokazalo se da u transportu kalcija mogu sudjelovati albumini, beta i gama globulini.The role of plasma proteins in the calcium transportation was studied with electrophoretic methods. The plasma was 12 hours incubated with radioactive calcium at 37°C. Labelled plasma electrophoresis was carried out in the barbiturate medium with the aid of discontinual and continual technique. The amount of plasma protein bound radioactive calcium was determined by the method of ultrafiltration. Separation of radioactive calcium in plasma, in ultrafiltrate and in the concentrated ultrafiltration residue was carried out by the discontinued electrophoresis. Electrophoresis was performed at the field intensity of 7 V/cm in the period of 2 hours so that the zone of calcium corresponding to ionized calcium was also found on the electrophoretic band. In the zone of proteins considerably less calcium was retained than it would have corresponded to the protein hound calcium obtained by the method of ultrafiltration. Similar results were obtained by the technique of continual electrophoresis. In this work a modification was also applied of the method for study of plasma protein calcium transportation. In the course of continual electrophoresis in the barbiturate medium over the separated zones of proteins has, namely, run the zone of calcium-45. At the determined condition of the study it was shown that albumins, beta and gama globulins may take part in the transportation of calcium