Transcriptions of oral literary forms on the island of Cres and their contextualization

Cilj ovoga rada bio je istražiti usmenu književnost otoka Cresa koja do sada nije bila sustavno zabilježena, valorizirana i opisana. Zapisi verbalne tradicijske kulture otoka Cresa nalaze se zabilježeni u različitim izvorima. Ono što se željelo postići ovim radom je, osim prikupljanja, dati opis usmenoknjiževnih zapisa prema motivskim, tematskim i žanrovskim osobitostima uz osvrt na kontekst i funkcije prikupljenoga korpusa te odnos zajednice prema vlastitoj verbalnoj tradicijskoj kulturi. Kako bi se provelo istraživanje, prikupljen je korpus usmenoknjiževnih tekstova vlastitim terenskim istraživanjem koje je provedeno u više navrata tijekom 2006., 2013., 2018. i 2019. godine. Uz zapise prikupljene terenskim istraživanjem, korišteni su i već postojeći usmenoknjiževni zapisi iz različitih objavljenih i neobjavljenih izvora. Korpus je podijeljen prema vremenu zapisa te žanrovima, temama i motivima o kojima govore pojedini tekstovi koristeći uobičajene podjele usmenoknjiževne građe. Osim analize korpusa, dan je i prikaz povijesti otoka s obzirom na to da društveni kontekst i prostor na kojemu funkcionira usmena književnost utječu na usmenoknjiževnu komunikaciju, odnos prema tradicijskoj kulturi i funkcijama koje verbalna tradicijska kultura ispunjava u zajednici iz koje je potekla. Zaključci koji su izvedeni govore o tome kako je verbalna tradicijska kultura izgubila neke od prijašnjih praktičnih funkcija, ali dobila je nove funkcije prilagođene potrebama suvremenoga čovjeka. Promjene u načinu života utjecale su na formu i obradu pojedinih tema i motiva koji su se prilagodili suvremenim potrebama stanovništva. Smanjio se korpus usmene književnosti koja cirkulira u usmenoknjiževnoj komunikaciji otoka Cresa te su se promijenile govorničke situacije u kojima se odvija usmenoknjiževna komunikacija. Neki su žanrovi i teme vitalniji i čvršće ukorijenjeni u suvremenosti. To su oni koji su se uspješno prilagodili i nastavili ispunjavati potrebe zajednice. Provedenim terenskim istraživanjem utvrđeno je kako i dalje postoji usmena književnost u izvedbi. U današnje vrijeme, verbalni folklor djelomično odražava kulturu otoka Cresa. Pojedini žanrovi usmene književnosti imaju relevantniju funkciju u suvremenom društvu te pokazuju vitalnost u kontekstu življenja, očuvanja i proizvodnje mjesnoga identiteta otoka Cresa i kulturne reprezentacije otoka.The aim of this thesis was to explore the oral literature of the island of Cres, which has not been systematically recorded, evaluated and described so far. This thesis takes as its premise that an area's oral literary tradition is passed down from one generation to the next, preserving a form of narrative continuity specifics – in this case, specifics particular to the Cres Island. Transcriptions of the oral traditional culture of the island can be found in various sources. Besides recording the oral tradition of the island of Cres, another important goal was to analyse and describe the oral literary traditions according to motif, theme and genre, with an overview of the context and functions of the collected corpus obtained during the research and the society's attitude towards its own oral traditional culture. In order to carry out the research, the corpus of oral literary texts was self-collected through field research conducted multiple times in 2006, 2013, 2018, and 2019. In addition to the self-collected corpus, the author used recordings already available in numerous published and unpublished sources. The corpus was categorized according to period of collection, genres, themes, and motifs that specific texts discuss, using the general divisions of oral literary materials. Taking into account the social context that affects oral literary communication, attitudes toward tradition, and the roles that oral tradition serves in the community from which it originated, this work also provided a brief history of the island of Cres. In addition to the records I collected myself, I also compiled existing material of oral literature from various sources. The corpus used for this study thus includes 513 stories, 245 poems, and 133 proverbs, for a total of 891 inscriptions. Before 2006, 390 recordings were made, and 501 recordings were produced after 2006. Using the standard categories for oral literary materials, the corpus is divided into categories based on time collected, genre, and themes. The three main categories are oral stories, oral poems and proverbs. Oral narratives are divided into folktales (demonological, etiological, and historical), folk tales about buried treasures, legends, jokes, fortune telling, superstitions, and everyday stories. There were 513 oral tales collected. Before 2006, when the collection of folklore of the island of Cres for this thesis began, 77 recorded tales used for this study were written. Within the corpus of stories, there is the largest number of folktales – 377 of them. Secondly, following in number, 61 legends were compiled. There are also 30 jokes, 16 everyday and funny stories, 10 superstitions and 7 fortune tellings. Among the folktales, the number of demonological folk tales is the largest with 281 narrative. Most of the demonological folklore emerged in recent times (after 2006) – 230 demonological tales have been recorded. A total of 245 oral poems were gathered by the author, of which 193 are included in the older narratives and 52 in the more recent ones. The Tanja Perić-Polonijo categorization is used to categorize poems based on the themes they address, with addition of a few ballads and a few children songs. Proverbs that don't account for a sizable portion of the record are also included in the corpus. There were 133 proverbs that were noted. Thirty-six records existed prior to 2006, and thirteen records were made during the field research. Corpus was described and analysed. The specific features of the recordings and texts were described, as their contemporary function, the vitality of some genres and specific motifs, and finally attitude of the community towards its own verbal culture. The interpretation of the texts gave insight into the existence of different genres of oral literature on Cres, their characteristics, and their representation in older and newer records. Characteristics of the corpus are influenced by elements of culture and the life of local people. Oral literature primarily addresses the community. It represents shared knowledge, experience, and moral values. It must be embraced and accepted by the community as a whole in order for it to survive, and it needs to reflect the worldview of an individual within the community that uses that oral literature. Through various genres and themes, oral literature problematizes the reality of the society in which it was created in the broadest sense of the word. When interpreting verbal traditional culture, it is important to take into account the social context and space in which oral literature functions and the community that imitates it to gain insight into oral literary potential. The oral literature of Cres follows the same currents that are characteristic of oral literature in general. They are connected to the changes in the 20th and 21st centuries when it has lost the functions it had in the years before. Under the influence of the changed habits and needs of modern man, there has been a change in the attitude towards verbal traditional culture, which is still in circulation, but not within the same limits as before. Oral literature is still alive in the oral communication of the island of Cres. Recipients still exist, the functions of oral literature are narrowed, and performances are more modest, but they are still present despite dynamic social changes. The previous situation was researched and it determined that particular segments of the oral literature have taken on different functional features with time. It turned out that some themes and motifs changed their genres according to the functions that they gain or lose and according to their meaning in the social milieu they are performed in. Some genres of oral literature have a more prominent and relevant function in modern society and they appear to be more adaptable to the context of living, preserving, and producing the local identity of Cres and its cultural representation. The thesis consists of seven consecutive chapters with the literature references in the end, a list of graphics, a list of narrators, and recordings of oral literature that the interpretation of this thesis is based on. The introductory chapter describes some of the basic terms that will be discussed in the paper – oral literature, tradition, culture, traditional culture. Contemporary trends concerning the functioning of oral literature in modern times in general, as well as on the island of Cres, are described. The method of finding the tellers and the telling situations are described in the second chapter, Methodology and theoretical settings of the research, which also provides definitions of the fundamental theoretical concepts of this work, including culture, tradition and traditional culture, verbal traditional culture, cultural heritage, and identity. An overview of Croatian oral literature research history and a review of the research on Cres are provided in the chapter on the overview of existing research. In keeping with the process of reawakening national consciousness and the then-dominant interest in oral literary heritage in Europe, Croatia's interest in traditional culture and oral literature grew stronger in the 19th century. Resonance of Ilyrism is felt in Istra, Primorje, and Kvarner islands and local enthusiasts worked on assembling the oral literature recordings and narratives. Over the century there has been a vast array of incentives for collecting literature materials. The fourth chapter provides a geographical and historical overview of Cres Island. Its location was crucial for the island's social structure as well as for the island's economic, historical, and transportation infrastructure. Frequent geopolitical shifts, poor economic conditions, and deteriorated environmental conditions that Cres was exposed to throughout history had an impact on the island’s traditional culture and the community's attitude toward it, which is another topic of research in this thesis with an emphasis on oral literature. The fifth chapter, "Analysis of the thematic and motivic features of the corpus", is divided into several components. In it, the collected corpus is classified and analysed. First, the stories that make up the largest part of the collected corpus were analysed. The stories are divided into folk stories (demonological, historical, and etiological), legends, jokes, superstitions, divination, jokes, and everyday and humorous stories. Then follows an analysis of the poems, which are divided according to the topic discussed, based on Tanja PerićPolonijo's classification. The last and smallest part of the corpus consists of proverbs. The sixth chapter is divided into two parts. In this chapter it is mainly spoken about the functions of oral literature on Cres Island, the cultural identity of the inhabitants, and their attitude towards their own verbal traditional culture as well as its adaptation to the changes of the context it is developed in. While interpreting the verbal traditional culture it is significant to take into account the surrounding social context and the area where the oral literature obtains, and the community that will inherit this literature to get a sense of the future potential. In the Conclusion, the last chapter of the thesis, final observations are made regarding the current environment in which oral literature is created, adjustments to its role, and its persistence and continuing importance in oral communication. The research for this thesis led to the conclusion that verbal traditional culture had lost some of its prior functions but gained some new ones that were better suited to the needs of modern man. The literature's structure and themes were influenced by alterations in human behaviour and tailored to the requirements of the contemporary Cres population. The amount of Cres' oral literature currently in circulation has decreased, and the contexts in which it is employed have also altered. Some themes and genres are more relevant and deeply ingrained in contemporary culture. These are the ones that have effectively changed and kept on meeting the community's needs. The conclusions of the field research showed that oral literature is still being performed. Verbal folklore today reflects certain aspects of Cres Island culture. In the framework of living, preserving, and developing the local identity of the island of Cres and the cultural representation of the island, several genres of oral literature serve a more significant purpose in modern society. It shows how the community continues to preserve and pass along particular oral literary genres and topics. The community also identifies itself with the part of the oral literature heritage that serves the needs within literature and outside the literal narrative, although diminished usage of oral literature in the identity of the inhabitants is clearly visible. Although many of the narratives are definitely lost, a vast literary opus remains present

Body in Slavenka Drakulić´s novels

Predmet su diplomskoga rada tjelesnost i tijelo u odabranim romanima Slavenke Drakulić, točnije u romanima Frida ili o boli, Kao da me nema i Optužena. U svojim se romanima Slavenka Drakulić bavi temama ženskoga tijela i tjelesnosti te opasnostima kojima je žensko tijelo izloženo, kao što su bolest, silovanje i zlostavljanje. Tako u romanu Frida ili o boli autorica analizira tijelo preko bolesti i prometnu nesreću koja je snašla slavnu slikaricu Fridu Kahlo. Fridino je tijelo krivo jer je ona ograničena, teško joj je ustajati i hodati, ona nema samopouzdanja i boji se odbijanja, zbog čega se povlači u sebe. Nadalje, u romanu Kao da me nema glavna junakinja S. žrtva je učestalih silovanja za vrijeme boravka u ratnome logoru, zbog čega je zauvijek oštećena. Ipak, smogla je snage i razvila ljubav prema svojemu djetetu, unatoč tome što je ono „podsjetnik“ na strahote koje su je zadesile. U trećem, ujedno i posljednjem romanu pod naslovom Optužena autorica se bavi tjelesnim i emocionalnim zlostavljanjem te zanemarivanjem djeteta. Djevojčica cijelim romanom trpi tjelesnu i psihičku bol te osjeća traumu tijela koje je podložno fizičkom kažnjavanju, uskraćivanjem hrane i vode, obavljanja osnovnih fizioloških potreba, potrebi za šutnjom, izloženo neprestanim lažima te zabrani pokazivanja ikakvih emocija, što rezultira katastrofalnim posljedicama. U skladu s time, vidljivo je da se Slavenka Drakulić u svojim romanima bavi temama koje se smatraju tabu temama u današnjem društvu i kojima se ne posvećuje dovoljna pažnja, barem ne kroz perspektivu kroz koju tim temama pristupa sama autorica. Takve traume nad tijelom rezultiraju odvajanjem žrtve od samoga tijela i rasapom identiteta, pa su psihičke posljedice takvih trauma iznimno teške.The subject of this paper is physicality and the body in selected novels by Slavenka Drakulić, more precisely in the novels Frida ili o boli, Kao da me nema and Optužena. In her novels, Slavenka Drakulić deals with the topics of the female body and physicality, as well as the dangers to which the female body is exposed, such as disease, rape and abuse. Thus, in the novel Frida ili o boli, the author analyzes the body through illness and the traffic accident that befell the famous painter Frida Kahlo. Frida's body is to blame because she is limited, it is difficult for her to get up and walk, she has no self-confidence and is afraid of rejection, which is why she withdraws into herself. Furthermore, in the novel Kao da me nema, the main character S. is a victim of frequent rapes in a war camp, so she is permanently damaged. Nevertheless, she found strength and developed love for her child, despite the fact that it is a „reminder“ of the horrors that befell her. In the third and last novel entitled Optužena author deals with physical and emotional abuse and child neglect. Throughout the novel, the girl suffers physical and mental pain and feels the trauma of her body, which is subject to physical punishment, deprivation of food and water, the fulfillment of basic physiological needs, the need for silence, exposed to constant lies and the prohibition of showing any emotions, which results in catastrophic consequences. Accordingly, it is evident that in her novels Slavenka Drakulić deals with topics that are considered taboo topics in today's society and that are not given enough attention, at least not through the perspective through which the author herself approaches these topics. Such traumas to the body result in the separation of the victim from the body itself and the disintegration of identity, so the psychological consequences of such traumas are extremely severe

School library - a creative teacher of entrepreneurial and reading competences

Uloga i potencijal školskih knjižnica i knjižničara u razvoju čitalačkih, te posebno poduzetničkih kompetencija nedovoljno je iskorišten i istražen. Prostor i potreba za njihovim aktivnijim uključivanjem u razvoj i provedbu aktivnosti poticanja i razvoja poduzetničkih kompetencija svakako postoji, provođenjem aktivnosti kod učenika već od najranije dobi. Diplomski rad daje pregled i pruža uvid u raznovrsnost aktivnosti koje školske knjižnice i školski knjižničari mogu provoditi u cilju poticanja čitalačkih i poduzetničkih kompetencija kod učenika. OŠ Žitnjak, Zagreb odabrana je kao kontekst tj. svojevrsni case study na čijem primjeru su prikazani primjeri različitih aktivnosti koje knjižničari i knjižnice mogu provoditi, u svrhu boljeg razumijevanja postojeće prakse i aktivnosti školskih knjižničara. Rad ukazuje na važnost uloge školskih knjižničara i knjižnica kao „kreativnih učiteljica“ ali i kao važnog čimbenika u širem društvenom kontekstu. Potrebna su daljnja istraživanja i poticanje aktivnosti školskih knjižnica u razvoju čitalačkih i poduzetničkih kompetencija, ali i u širem kontekstu poduzetničkog obrazovanja i edutainmenta.The role and the potential of school libraries and librarians in the development of reading, and especially entrepreneurial competences is insufficiently utilised and explored. The room and the eed for their more active involvement in the development and implementation of activities to encourage and develop entrepreneurial competencies certainly exists, by implementing activities with students from an early age. The thesis gives an overview and provides insight into the variety of activities that school libraries and school librarians can carry out in order to encourage reading and entrepreneurial competences in students. Elementary school Žitnjak, Zagreb was chosen as a context, i.e. a kind of case study, on the example of which instances of different activities that librarians and libraries can carry out are presented, in order to better understand the existing practice and activities of school librarians. The paper points to the importance of the role of school librarians and libraries as "creative teachers" but also as an important factor in the wider social context. Further research and encouragement of the activities of school libraries in the development of reading and entrepreneurial competences, but also in the broader context of entrepreneurial education and edutainment, is needed

Computer,information and data literacy of teachers and professional associates in primary schools

Kako su mladi neprestano izloženi tehnologiji i okruženi brojnim informacijama, potrebno ih je usmjeravati i informacijski opismenjivati od najranije dobi, počevši od osnovne škole. No kako bi učenike mogli što uspješnije pripremiti za izazove digitalne okoline, važno je da pedagoški djelatnici i sami razumiju kako se koristiti digitalnim alatima i sadržajem, ali i kako pronaći, prepoznati, vrednovati i implementirati informacije i podatke koji im mogu biti od važnosti za nastavu. Važnost informatičke, informacijske i podatkovne pismenosti u obrazovanju dodatno je naglašena uvođenjem razne informatičke opreme, digitalnih edukativnih sadržaja i online nastavom. Cilj ovog diplomskog rada je definirati pojmove informatičke, informacijske i podatkovne pismenosti te objasniti njihovu općenitu važnost u modernoj digitalnoj sredini, kao i njihovu važnost u obrazovnim ustanovama. Drugi dio rada fokusirat će se na istraživanje razumijevanja i razine informatičke, informacijske i podatkovne pismenosti nastavnog osoblja i stručne službe u osnovnim školama.Since young people are constantly exposed to technology and abundance of information, it is necessary to guide them and make them information literate from an early age, starting from elementary school. In order to be able to prepare students, as successfully as possible, for the challenges of the digital environment, it is important that the teaching staff themselves understand how to use digital tools and content, but also how to find, recognize, evaluate and implement information and data that may be of importance to them for teaching. The importance of computer, information and data literacy in education is further emphasized by the introduction of various IT equipment, digital educational content, and online classes. The aim of this thesis is to define the concepts of computer, information and data literacy and to explain their general importance in the modern digital environment, as well as their importance in educational institutions. The second part of the thesis will focus on researching the understanding and level of computer, information and data literacy of teaching staff and professional associates in primary schools

Participatory museum and user participation in museum collection

Od pojave pokreta Nove muzeologije tijekom 1960-ih i 70-ih godina, muzeji su sve više nastojali pronaći načine kako potaknuti društvenu angažiranost i uključiti sudjelovanje zajednice u različite aspekte upravljanja muzejskim zbirkama. Potreba za društvenom inkluzijom, kao i tehnološki razvoj weba 2.0, otvorili su put za razvoj nove vrste muzeja koji od zajednice zahtijeva doprinos u upravljanju muzejskim zbirkama, vrednovanju muzejskih predmeta te planiranju izložbi i drugih projekata. Ovakva vrsta kulturne institucije, poznate kao participativni muzej, oslanja se na različite oblike participativnog dizajna i strategije koje članovima lokalnih zajednica omogućuju provođenje vlastitih projekata pomoću kojih komuniciraju one aspekte svog života i kulture koje oni smatraju najvažnijima za svoj identitet. Između ostalog, participativni projekti u muzejima služe za sabiranje predmeta i ostalog sadržaja za svoje izložbe i zbirke. Projekti poput crowdsourscinga i outreach programa dobro su poznati u sferi participativnih muzeja, a primjeri takvih projekata mogu se promaći u Hrvatskoj i diljem svijeta.Since the emergence of the New museology movement during the 1960s and 70s, museums have increasingly been figuring out ways to encourage social engagement and incorporate community participation into various aspects of collection management. The need for social inclusion, as well as the technological development of web 2.0, paved the way for a new type of museum, one that requires the publics’ contribution in managing collections, evaluating museum objects and planning exhibits and other projects. This kind of cultural institution, known as the participatory museum, relies on different forms of participatory design and strategies to make way for more community driven projects that enables local communities to communicate aspect of their life and culture which they deem most important for their identity. Among other things, museums use community participation projects for acquiring objects and other content for their exhibitions and collections. Projects such as crowdsourcing and outreach programs are well known within the sphere of participatory museums and examples of such projects can be found both in Croatia and worldwide

Germanizmi u zapadnojužnoslavenskim jezicima: obilježja i upotreba među mladim odraslim govornicima hrvatskog, slovenskog i srpskog jezika

Rad se bavi utjecajem njemačkog jezika na hrvatski, slovenski i srpski jezik, s posebnim naglaskom na poznavanju i upotrebi leksičkih germanizama među mladim odraslim govornicima koji žive i studiraju u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu. Rad se sastoji od teorijskog i istraživačkog dijela. Prva, teorijska cjelina rada posvećena je temeljnim pojmovima iz područja kontaktne lingvistike vezanim za jezično posuđivanje, prikazu procesa preuzimanja posuđenica te povijesnog konteksta povezanosti zapadnojužnoslavenskih jezika i njemačkog jezika. U drugoj cjelini rada istražuje se stupanj poznavanja i učestalost upotrebe izabranih leksičkih germanizama među govornicima hrvatskog, slovenskog i srpskog jezika. Za potrebe istraživanja provedena je anketa među studentima Filozofskog fakulteta u Zagrebu (Hrvatska), Filozofskog fakulteta u Ljubljani (Slovenija) te Filološkog fakulteta u Beogradu (Srbija). Nakon prikaza rezultata istraživanja slijede njihova interpretacija, rasprava i zaključak.This thesis explores the influence of the German language on Croatian, Slovenian, and Serbian, with a particular focus on the knowledge and usage of German loanwords among young adult speakers who live and study in Zagreb, Ljubljana, and Belgrade. The thesis comprises both theoretical and research sections. The first, theoretical part of the thesis is dedicated to fundamental concepts in contact linguistics related to language borrowing, the process of word borrowing, and the historical context of the connection between the Western South Slavic languages and the German language. The second part of the thesis investigates the level of knowledge and frequency of use of selected lexical Germanisms among speakers of Croatian, Slovenian, and Serbian. For the purposes of the research, a survey was conducted among students from the Faculty of Humanities and Social Sciences in Zagreb (Croatia), the Faculty of Arts in Ljubljana (Slovenia), and the Faculty of Philology in Belgrade (Serbia). Following the presentation of the research results, their interpretation, discussion, and conclusion are provided

Vojna arhitektura između teorije i prakse na ranonovovjekovnome istočnom Jadranu

Military architecture, which emerged in the Eastern Adriatic as an active battlefield between the 1460s and 1660s, was a revitalised response to the invention and use of firearms. At the same time, texts on military architecture became increasingly popular in Europe. This research focuses on the circulation, adaptation, and use of theoretical and practical fortification knowledge in the Eastern Adriatic under the Republics of Venice and Ragusa. It compares the formal characteristics of buildings, archival material, and treatises, and it also includes a terminological analysis of the sources, considering innovative technical terms as one of the main means of disseminating and applying knowledge. The first hypothesis suggests that Early Modern fortification architecture in the Eastern Adriatic depended on speculative designs by influential military experts. Unsubstantiated theories led to experimental and non-functional structures, marking a crucial point in the history of Eastern Adriatic fortifications. Moreover, in the perpetual state of war, the Eastern Adriatic fortifications directly witnessed changes in fortification science and served as a testing ground that validated hypotheses and shaped new theoretical solutions through practical experience. The third hypothesis proposes that the formulation of Croatian fortification terminology is rooted in insights from Early Modern military architecture, mainly influenced by Italian terminology. The comparison of theoretical instructions in treatises with architectural designs by Michelozzi in Dubrovnik, the Sanmicheli family workshop in Zadar, Giangirolamo Sanmicheli's fortress of St. Nicholas, and De Ville's project in Pula showed that the Eastern Adriatic fortifications directly reflected changes in fortification science. In the case of Zadar, new theoretical solutions were combined with practical changes. Giangirolamo's and De Ville's fortifications were interpreted as experimental structures. The example of Dubrovnik and the case study of besieged fortresses in Šibenik and Split were proven examples of the harmonisation of theory and practice.L’architettura militare creata sulla costa orientale dell’Adriatico come area di combattimento attiva tra il 1460 e il 1660 rappresentò una risposta rivitalizzata all’invenzione e all’uso delle armi da fuoco. Allo stesso tempo, l’Europa registra anche la crescente popolarità di testi teorici, sia istruzioni pratiche che manuali standardizzati sulla costruzione, trattati. Questa ricerca si concentra sulla circolazione, l’adattamento e l’uso delle conoscenze teoriche e pratiche sulle fortificazioni sulla costa orientale dell’Adriatico sotto le repubbliche di Venezia e Ragusa nel periodo citato. Si propone un confronto tra trattati, materiale d’archivio sulla costruzione e manutenzione delle fortificazioni prescelte e le loro caratteristiche formali. Inoltre, la ricerca comprenderà anche un’analisi terminologica, assumendo che il linguaggio e il materiale pittorico costituissero il principale mezzo di flusso e acquisizione delle conoscenze sull’architettura militare.Napredak, protok i usvajanje znanja o vojnoj arhitekturi istražuju se u kontekstu vojne teorije i prakse između 1460-ih i 1660-ih godina na dijelu obalnoga teritorija današnje Republike Hrvatske koji je tijekom toga razdoblja bio u sastavu Mletačke i Dubrovačke Republike. U navedenome su vremenskom okviru neprestani ratovi uzrokovali učestalu promjenu granica čineći istraživani teritorij pogodnim za proučavanje razvoja vojne arhitekture. Usto s obzirom na to da je riječ o razdoblju kada se umijeće ratovanja izdvaja kao zasebna znanost, naročito zahvaljujući unapređenju balistike i geometrije te ratne strategije i arhitekture, postavlja se pitanje kako je protjecalo znanje o modernim načelima fortificiranja na području na kojemu je bilo najpotrebnije, ali i kako mu se prilagodilo. U ovome je istraživanju izdvojeno pet studija slučaja. Obilježili su ih događaji značajni za povijest vojne arhitekture istočnoga Jadrana i Europe, poput boravka proslavljenih vojnih arhitekata i inženjera ili vođenja odlučujućih bitaka protiv osmanske vojske koje su odredile daljnji tijek ratova i uspostavu granica. Uz sačuvane je primjere arhitektonske obrambene baštine glavni izvor istraživanja bila pisana riječ čineći pritom svojevrsni korpus, od izvješća političkih tijela i dužnosnika, službenih nadzornih izvješća vojnih stručnjaka i autora projekata do traktata, to jest stručne literature o fortifikacijskoj arhitekturi. Istraživanjem se pisanih izvora prvenstveno htjelo propitati usvajanje i optjecaj novih znanja i vještina na istočnome Jadranu, ali i ukazati na ključnu ulogu nekolicine različitih jezika i njihova stručnog nazivlja u tim procesima kroz sve veću potrebu bilježenja podataka o vojnim i fortifikacijskim temama. Rastući se interes za balistiku i vojnu arhitekturu u traktatima potvrdio neprestanim ispitivanjima tradicionalnih i postojećih modela fortifikacija, ali i predlaganjem novih. Stoga se razmatralo moguće uključivanje vojne arhitekture istočnoga Jadrana u ranonovovjekovnu traktatistiku, s obzirom na to da su zauzimale poseban položaj na graničnome prostoru nekoliko zemalja. Osim toga su autori traktata poput Bonaiuta Lorinia, Francesca Tensinia i Antoinea de Villea izravno sudjelovali u odlukama o utvrđivanju istočnoga Jadrana i bilo je potrebno propitati njihove teorijske pristupe, ali i prijedloge i odluke za odabrane studije slučaja. Uzme li se pritom u obzir i prisutnost prijašnje generacije istaknutih arhitekata poput Michelozza Michelozzia i radionice obitelji Sanmicheli, njihova su rješenja dalekosežno utjecala na prihvaćanje novih znanja o vojnoj arhitekturi, ali i širenje fortifikacijskoga nazivlja krajem petnaestoga stoljeća i u prvoj polovini šesnaestoga stoljeća. U drugoj je polovini petnaestoga stoljeća fortifikacijske forme prvenstveno određivala sposobnost odupiranja napadačkome topništvu. No tijekom šesnaestoga je stoljeća novi pristup ignorirao otpor i naglasio potrebu bočne paljbe koja je jedina omogućavala obranu. Stoga je cilj vojne prakse bio provesti spoznaje i opravdanja postojećih teorija. Smatralo se da jednom kada se usustavio model bočne vatre koji se prihvatio kao teorijska norma, praksa više nije imala utjecaja i nije mogla promijeniti opći teorijski okvir. No istraživanje je istočnojadranske vojne arhitekture ukazalo da je praksa imala utjecaj u poboljšanju teorijskih načela novim eksperimentalnim rješenjima. Iako praksa nije mogla stvoriti nove principe projektiranja fortifikacija, mogla je projektirati nova rješenja sa zadanim principima. Stoga se izdvajaju dvije hipoteze o odnosu teorije i prakse na istočnome Jadranu. Prvo, vojna arhitektura ranonovovjekovnoga istočnog Jadranu ovisila je o hipotetskim prijedlozima utjecajnih vojnih stručnjaka. Ako njihove teorije nisu mogle biti dokazane, navedene su fortifikacije napuštene kao primjeri neuspjelih eksperimenata i nefunkcionalne strukture. Drugo, istočnojadranska je vojna arhitektura, obilježena neprestanom ratnom opasnosti, izravno svjedočila promjenama u uznapredovanoj vojnoj znanosti. Fortifikacije se mogu istražiti kao poligoni za potvrđivanje hipoteza vojnih stručnjaka, pritom definirajući nove teorijske principe usavršene novim rješenjima u praksi. Prva studija slučaja istražuje promjene nastale dolaskom Michelozza Michelozzia 1460-ih godina u Dubrovnik i njegovim projektom modernizacije gradskih zidina. Michelozzi je morao zadržati dotadašnje srednjovjekovne zidine, ali je pritom osmislio projekt novoga sustava. Na taj je način omogućio istovremenu zaštitu i od hladnoga i vatrenoga oružja i povezao sustav obrane. Također je njegov projekt ljevkastih kazamata omogućio pravilno i brzo odvođenje dima. Projekt Minčete slijedio je onodobna načela fortificiranja, kako je ubrzo propisao i Francesco di Giorgio Martini. Michelozzi se prilagodio postojećoj strukturi gradskih zidina, usavršivši je radi zaštite od vatrenoga oružja. No zanemario je opasnost okolnih uzvisina oko grada i njegovih glavnih obrambenih točaka. Pitanje uzvisina već se krajem petnaestoga stoljeća ukazalo kao jedan od ključnih problema dobro promišljene obrane gradova. Druga je studija slučaja eksperimentalni projekt zadarskih jugoistočnih gradskih zidina Michelea Sanmichelia tijekom 1530-ih godina. U Micheleovu je slučaju upitno može li se govoriti o oblikovanju standardiziranoga modela. Prije bi se radilo o prilagodbi postojećim nedostacima gradilišta. No iako je u početku bila riječ o hvaljenu projektu, ubrzo se ukazalo na njegove nedostatke o kojima svjedoče predstavljena izvješća političkih i vojnih lica Mletačke Republike. Iako bi se projekt Michelea Sanmichelia i njegove obiteljske radionice mogao ispitati kao primjer pokušaja i pogreške, radi se o završenome projektu prema ideji Sforze Pallavicina krajem 1560-ih i početkom 1570-ih godina. Stoga se može govoriti o procesu standardizacije fortifikacijskoga znanja. Početne su projektne pogreške ubrzo bile ispravljene, a na njih je ukazao i Giulio Savorgnano u desecima stranica o potrebnim poboljšanjima modela, gradnje, opreme i upravljanja zadarskim fortifikacijama. Za vojnu je povijest Zadra bio značajan vojni inženjer i traktatist Bonaiuto Lorini koji je 1580-ih radio na gradskim fortifikacijama i uvrstio ih u svoj traktat Delle fortificationi di Bonaiuto Lorini libri cinque iz 1596. godine. Uvrštavanje primjera istočnojadranske vojne arhitekture u traktat jednoga od najistaknutijih autoriteta vojne znanosti uključuje zadarske fortifikacije kao usporediv uzor u stručnu literaturu i ukazuje na njihov značaj u autorovu opusu. Pritom se omogućuje razumijevanje uloga vojnih stručnjaka koji su sudjelovali u utvrđivanju Zadra te su bili začetnici pojedinih modela, od obitelji Sanmicheli do Sforze Pallavicina i Bonaiuta Lorinia. Uključenje zadarskih fortifikacija i njihovih značajki u traktat Bonaiuta Lorinia omogućilo je njihovu dostupnost široj javnosti, naročito jer je autor oblikovao navedeni dio traktata kao fiktivnu raspravu dvojice vojnih stručnjaka. Širenje je tiskanih traktata omogućilo pojedincima izvan bliskih vojnih krugova upoznavanje i potencijalno raspravljanje i o zadarskim fortifikacijama. Zadarski je primjer, uz neobjavljeni rukopisni traktat Dubrovčanina potpisanoga kao Michielle Hraniaz iz 1617. godine, dosad jedini istaknuti primjer istočnojadranskih fortifikacija u vojnoj traktatistici. Ono što se 1540-ih godina smatralo inovativnim i iznimnim rješenjem vojne arhitekture za tridesetak je godina postalo neprimjereno i zastarjelo na primjeru šibenske Tvrđave Sv. Nikole. Riječ je o otočnoj obrambenoj građevini trokutnoga tlocrta nastaloj prema projektu Giangirolama Sanmichelia. Karakteristični su položaj i tlocrt ujedno bili i problematična i česta tema vojnih stručnjaka i traktatista pri projektiranju tvrđava. Stoga se ovaj jedinstven i značajan primjer istočnoga Jadrana istražuje usporednom mnogobrojnih izvještaja iz druge polovine šesnaestoga stoljeća koji ukazuju na različita shvaćanja prihvatljivosti tvrđavnoga projekta i razumijevanje funkcionalnosti vojne arhitekture određene tipologije s uputstvima i preporukama iz traktatistike. Prijedlog određenih rješenja gradnje fortifikacija u traktatistici i njihova realizacija na istočnome Jadranu mogu se propitati i na pulskome primjeru. Naime vojni je inženjer Antoine de Ville početkom 1630-ih godina predstavio projekt za dvije tvrđave u Puli. Gradnja je otočne tvrđave zaustavljena na samome početku i nastavilo se s gradnjom tvrđave na brežuljku koja čini četvrtu studiju slučaja ove disertacije. De Ville je u svojemu traktatu, koji je prvi put objavljen 1629. godine, razmatrao različite položaje fortifikacija i pritom ih podijelio prema njihovu obliku na pravilne i nepravilne. Pravilne su fortifikacije imale jednake stranice i kutove, s pripadajućim jednakim bastionima na kutovima. Međutim u disertaciji se ukazalo na potrebu razmatranja funkcionalnosti tvrđave jer nikada nije bila dovršena, a u izvještajima su pronađeni dokazi o njezinoj neučinkovitosti. Stoga se propituje odnos početnoga projekta, procesa gradnje i neostvarenoga rješenja. Kandijski rat (1645.–1669.) jedan je od ratova koji su odredili raspodjelu istočnojadranskih područja i doveli do djelomična oslobađanja od osmanske vlasti. Posljednja studija slučaja predstavlja usporedbu dviju istočnojadranskih tvrđava izgrađenih tijekom ratne opasnosti koje su pritom morale odgovoriti na izazove opsada testirajući njihovu obrambenu funkciju. Riječ je o Tvrđavi Sv. Ivana u Šibeniku tijekom manjega napada 1646. i odlučujuće opsade 1647. godine i Tvrđavi Gripe u Splitu tijekom višestrukih napada 1657. godine. Obje su tvrđave zamišljene kao vanjski sustav obrane najugroženijih dijelova u blizini grada. Njihova se funkcionalnost i način opsade istražuju i u kontekstu tadašnje već razvijene vojne traktatistike i rješenja vođenja napada i obrane. Ovom se disertacijom istražuje i jedan od ključnih problema prilikom istraživanja vojne arhitekture – hrvatsko nazivlje – koje zasad nije sustavno organizirano, a nedoumice izaziva i pojavnost više naziva za isti element ili tip građevine. Također se nameće i pitanje neposredne komunikacije među sudionicima izgradnje fortifikacijskih objekata, na primjer kako su se sporazumijevali nadređeni i podređeni, tj. kako su komunicirali. Stoga je treća hipoteza da je uspostavljanje i usustavljivanje hrvatskoga fortifikacijskog nazivlja utemeljeno na teorijskim polazištima i praktičnim znanjima ranonovovjekovne vojne arhitekture pretežno talijanskoga fortifikacijskog nazivlja. Istraživanje se temeljilo na prvome istraživanju takve vrste iz 2019. godine koje se u disertaciji naziva prvom fazom. Obrada traktata ukazala je da su njihovi autori definirali i ukazivali na važnost novih naziva fortifikacijske arhitekture i njihovo pravilno definiranje i razumijevanje. Prisutnost brojnih političkih i vojnih dužnosnika na istočnoj obali Jadrana utjecala je na njihovo širenje i usvajanje. Istraživanje je omogućilo izdvajanje novoga francuskog korpusa kako bi se ispitale njihove potvrde u rječnicima i literaturi. Također su određeni daljnji razvojni stupnjevi u sveukupnome istraživanju hrvatskoga fortifikacijskog nazivlja

“It Is Not the Netherlands Here.” How Parents of LGB Migrants Experience Everyday Bordering Against Nonheterosexual Belonging in CEE

This chapter explores everyday bordering against nonheterosexual belonging in the case of CEE parents of LGB migrants who emigrated to Belgium or the Netherlands—two countries reputed for their “LGB-friendliness”—from five countries characterized by a homonegative public opinion, exclusionary LGBT legal framework and recent anti-gender mobilizations. The analysis is based on in-depth interviews with eight CEE parents—the “stayers” who are embedded in the transnational social field with their migrant children, but still firmly situated in their CEE home countries. In this analysis, the chapter focuses on how the “others”—representing the wider imagined community of their CEE societies—were continually inserted in the narratives of parents discussing the nonheterosexuality of their migrant children. In these narratives, the parents highlight the experiences and expectations of the personal cost of societal homonegativity—both for their children and themselves. The analysis shows how these experiences and expectations are embedded in a wider heteronationalist discourse that places nonheterosexual belonging outside CEE collectivities and is reinforced and amplified by the anti-gender actors and their nationalistic, right-wing allies in CEE, who use it to support and sustain the construct of the European West–East divide

Lunfardo argentino

Cilj ovog završnog rada je objasniti lingvističku pojavu lunfarda, njezine korijene i najvažnije karakteristike. Osim toga, u prvom teorijskom dijelu obraditi ćemo temu povezanosti fenomena s kriminalom, tangom i cumbiom villerom. Također ćemo analizirati jednu pjesmu iz tanga i jednu iz cumbie villere kako bismo pokazali upotrebu lunfardizama u njihovim tekstovima. U drugom dijelu analizirati će se rezultati ankete koji su bili ključni za potvrdu ili opovrgavanje već provedenih studija i istraživanja. Cilj ove ankete bio je utvrditi koristi li se lunfardo više u glavnom gradu i u pokrajini Río de la Plata od ostatka zemlje te istražiti njegovu vezu s kriminalom, tangom i cumbijom villerom

Kako napisati i objaviti znanstveni rad?

Predavanje pod naslovom Kako napisati i objaviti znanstveni rad? koncipirano je kao sustavan vodič kroz posljednju fazu istraživačkog procesa − diseminaciju rezultata provedenog istraživanja, koja istraživačima, a osobito početnicima u znanstvenom radu, često predstavlja značajan izazov. S obzirom na važnost i neodvojivost diseminacije rezultata od ostalih faza ili koraka istraživanja, u uvodnom dijelu predavanja će se diseminacija rezultata razmotriti u kontekstu cjelokupnog istraživačkog procesa. Sržni dio predavanja sastojat će se od smjernica za 1) pisanje izvornog znanstvenog rada utemeljenog na empirijskim podacima te 2) proces objave rada u kvalitetnim znanstvenim časopisima