Iako je zakonodavac nedvojbeno zauzeo stav in favorem etažiranja, gotovo je posve propušteno urediti parnični i izvanparnični postupak u etažnopravnim predmetima. Predmet je ovog rada analiza i kritika postojećeg zakonskog uređenja, koje ne predviđa, barem ne izrijekom i nomotehnički samostalno, pravne instrumente koji bi stajali na raspolaganju suvlasniku koji ima odgovarajući suvlasnički dio, ako su ispunjene sve ostale zakonom propisane pretpostavke, u situaciji kada mu jedan suvlasnik (neopravdano) uskraćuje suglasnost za uspostavu etažnog vlasništva. Time se otvorio prostor za različita shvaćanja u zainteresiranoj stručnoj javnosti. Svrha ovog rada nije dati puki presjek normativnih rješenja te različitosti stavova sudske prakse i pravne doktrine, nego pružiti poticaj za buduće učinkovito rješavanje ovih etažnopravnih predmeta kroz konkretne prijedloge de lege ferenda i praktične smjernice u postupanju
