Jelena Đorđević

Croatian

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

139CROATICA • Zagreb, XLIV (2020) 64: 139–143PREISPITIVANJE KNJIŽEVNE TRADICIJE(Boris Škvorc, Naracija nacije: problemi (književne) pri/povijesti, Književni krug Split, Split 2017.)Primljen: 8. XII. 2017.Prihvaćen: 28. I. 2018.U svojoj novoj knjizi Boris Škvorc bavio se problemima i pitanjima vezanim uz naraciju nacije te ste-reotipima koji se javljaju u povijesti (književnosti). Knjiga sadrži sedam rasprava i već objavljenih članaka te dva poglavlja napisana upravo za ovo izdanje. Svi su tekstovi prošireni i dopunjeni da bi se uspostavila među-sobna kohezivnost. Knjiga otvara mnoga pitanja iz područja književ-nosti, kulture i povijesti, a zanimljiva je i iz pozicije interkulturalnosti jer je autor pružio perspektivu kakvu je dobio gostujući na sveučilištima u inozemstvu (primjerice u Australiji i Aziji), što čitatelju omogućuje svojevrstan pogled na hrvatsku knji-ževnost iz izvanjske perspektive. Polazeći od hipoteze da je nacija proizvod, autor u uvodnom poglavlju najavljuje da će proučiti mehanizme konstrukcije zajed-nice, kao i strategije kojima se ona prividno rekonstruira. Jedan je od glavnih ciljeva knjige locirati odnose moći u sistemu unutar kojeg je kon-strukt nacije stvoren. Naracija nacije zajednički je nadnaslov triju knjiga motiviran istraživanjima Homija Bhabhe o lokaciji kulture te knjigom Benedicta Andersona Imagined Communities. Najvažnija pitanja koja autor najavljuje pitanja su odnosa povijesti i književnog teksta (pri/povijesti), pitanja čitateljske kompetencije, ideologije te odnosa književnosti i novih medija. Pitanje koje se sljedeće nameće jest u razmatranju povijesti kao discipline te njezinog mjesta unutar humanističkih i društvenih znano-140J. Đorđević • PREISPITIVANJE KNJIŽEVNE TRADICIJE • 139–143sti. Proučava se i uloga i značenje pozicije tumača u razumijevanju i interpretaciji povijesti i književnosti. Pitanje identifikacije uvijek je bilo etičko, političko i ideološko, a ne samo programsko. Tako i samo razumijevanje nacije uvijek dolazi iz kulturološke/antropološke per-spektive (nositelji koje su Clifford Geertz i P. Steven Williams), jezič-no-označiteljske/strukturalne per-spektive (nositelj Jacques Derrida), ideološke/hegemonijske perspektive (nositelj Michel Foucault) te psiho-loške perspektive (nositelj Jacques Lacan). Uz ove se četiri perspektive i pristupa nameće pitanje forme jer povijesnog teksta nema izvan nara-tivne forme. Teško je dakle odrediti stroge razlike između književnosti i povijesti. Autor za primjer uzima Šenoin roman Zlatarevo zlato, a ulazi i u prostor medija te se pita koliko je primjerice film o Marinu Držiću Libertas (2006) isključivo fikcijski medij, a koliko povijesna rekonstruk-cija. Knjiga Terry Eagleton Teorija i nakon nje izvrstan je primjer pro-mjene perspektive čitanja ovisno o tzv. poziciji razlike. Taj glas razlike pojavljuje se u hrvatskoj književno-sti na tri razine: kao izvlašteni glas druge kulture u vlastitom korpusu (primjeri V. Desnice, M. Kovača, I. Andrića), kao glas kontaktne kulture prema kojoj se (ne) može ogledati vlastita razlika (primjeri su glasovi talijanske kulture u preporodnom Zadru, bosanskih franjevaca u kro-nikama ili Držićev glas u zamišljaju kontinuiteta u Dubrovniku) ili pak kao preispitivani drugi u ironično upisanom kanonskom kontekstu. U okviru povijesti književnosti mjesto utvrđivanja ne/propusnosti kanona dovodi do temeljnih pitanja struke, što obuhvaća proizvode unutar sistema. Govoreći o kanonu, govorimo o djelu koju se upisuje u povijest ili o djelu koje je u nju već upisano. Neupitnu ulogu u kreiranju kanona ima ideologija, a bitnu bi ulogu mogla imati i u postupku preispitivanja kanona. Drugo važno pitanje javlja se na razini metodo-logijske upisanosti. Svoje tvrdnje Škvorc potkrepljuje primjerima iz knjige Cvjetka Milanje pod nazivom Hrvatski roman 1945.–1990., s posebnim naglaskom na dio u kojem Milanja kroz analizu Marinkovićeva Kiklopa preispituje tradiciju.Prilikom čitanja svakog teksta nameće se pitanje – što je tekst značio u vremenu nastanka, koja su mu bila ideološka uporišta, koji su elementi u tekstu uvjetovani tekstu-alnim i izvantekstualnim i sl. Prema Škvorcu u hrvatskoj empirijskoj historiografiji možemo razlikovati tri empirijski utvrdive polazišne episte-mološke pozicije. Prva je ona koja povijest književnosti smatra dijelom znanosti o književnosti. Uzimajući za primjer Šicelove Povijesti hrvat-ske književnosti u tri knjige (2004, 141CROATICA • Zagreb, XLIV (2020) 64: 139–1432005a, 2005b), Škvorc smatra da Šicel ostaje dovoljno utemeljen u institucionalizam metodologije vlastite struke te balansira između povijesnih i književnih činjenica. Druga pozicija koja se javlja jest ona koju je nagovijestio Solar, a svodi se na pitanje ima li povijest književ-nosti utjecaj na književnu znanost i književnost u cjelini. Upravo je Šice-lov tekst u prve tri knjige Povijesti hrvatske književnosti naglasio svu složenost takvih odnosa. Treća je epistemološka paradigma još uvijek u procesu oblikovanja (Škvorc 2017: 224–229).U kontekstu povijesnoknji-ževnih (re)konstrukcija, moguće je promotriti različite pisane povijesti književnosti. Frangešova Povijest hrvatske književnosti (1987) struk-turom odupire priči o kontinuitetu nacije. Šicel pak u svojoj povijesti književnosti stvara privid natuknica, što Povijest hrvatske književnosti razbija na manje fabularne cjeline. Jelčićeva Povijest hrvatske književ-nosti (1997) jasnom određenošću autora omogućava protočnost teksta i nagovještava prihvaćanje konsen-zusa oko fikcijskog karaktera žanra, dok je kod S. P. Novaka u Povijesti hrvatske književnosti (2003) pitanje ideologijske upisanosti u drugom planu, a svijest je o žanru potpuna i autoreferencijalna (Škvorc 2017: 240). Pritom dodaje da o nizu autora, poput B. Vodnika, M. Kombola, S. Ježića, I. Frangeša i dr. možemo govoriti i kao o pripovjedačima, ali i „ideološki osvještenim manipula-torima” (Škvorc, 2017: 242), koji su ispripovijedali priču o književnom kontinuitetu. Među ideologeme ubraja one o „tisućljetnoj kulturi”, „ideji kontinuiteta”, „državnosti”, pojmove poput „A. G. M.” i „Marko Marulić”, a uz sve to ide i nijekanje mentaliteta obilježenog kolonijalnim odnosima. Ključne su teme u raspravi o postkolonijalnosti lociranje kulture, utvrđivanje određene jezične pri-vremenosti te dekodiranje prostora. Pritom se jezik podčinjenih drugih uvijek promatra kao zavisan od imperija. Prostor moguće destabili-zacije Škvorc primjećuje u Krležinim Zastavama, Andrićevim Travničkim hronikama, ali i u Desničinom Zim-skom ljetovanju te Nazorovim alego-rijama (Veli Jože i Medvjed Brundo). Čitanja hrvatske književne pri/povije-sti autor uglavnom rekonstruira priču kontinuiteta i pripadnosti zapadnom kanonu, a polazi od naknadne re/konstrukcije hrvatskog standarda. Smatra da je formiranjem standarda došlo do procesa naturalizacije naci-onalnih razlika u obliku umjetno uspostavljenog zajedništva triju nar-ječja. August Šenoa ideji pridonosi stvarajući umjetni jezik, a dobar je primjer otpora dominantnijem Prijan Lovro. Škvorc smatra da je formi-ranje ovakva konstrukta poslužilo 142J. Đorđević • PREISPITIVANJE KNJIŽEVNE TRADICIJE • 139–143formiranju/obnovi književne nacije, a sam je štokavski, osnova standarda, u tom vremenu podržavan od strane elita jer je pridonosio gospodarskom napretku. Nadalje, prema modelu uspostavljenih stereotipa, hrvatska književnost pripada zapadnom književnom krugu. Škvorc ovakvo shvaćanje preispituje tvrdeći da je iz perspektive francuske, ger-manske ili britanske paradigme koja je eurocentrična prostor ruba prostor zemljopisno uključenog, ali kulturološki isključenog drugog (Škvorc 2017: 270, prema Woolf 1994). U hrvatskoj se književnosti i kulturi javlja zanimljivost uklapanja u europski Zapad, a isti nas Zapad istovremeno doživljava i ravnoprav-nima i marginalnima. Autor smatra da s tim na umu možemo proučavati književna ostvarenja, a istovremeno i ispitati i revalorizirati ideje tradicije „zapadnosti” kanona.Govoreći o jugoistočnoj Europi i hrvatskoj tradiciji, Škvorc s jedne strane postavlja „velike tradicije” (talijansku, njemačku, rusku), koje su zadale parametre prema kojima su se ogledala velika stilska razdoblja poput renesanse, baroka, realizma i dr., a s druge strane stavlja procese kreiranja mitologema i ideologema zasnovanoj na ideji „otpora”. Uokvi-rujući se u zadani okvir, Škvorc smatra da je hrvatska tradicija živi paradoks jer se s jedne strane izni-mno želi uklopiti te postati dijelom zajedničkog kulturnog kruga, a istovremeno u političkoj i ideologij-skoj paradigmi postoji jak otpor bilo kakvom stranom utjecaju, nastojeći sačuvati vlastiti identitet (Škvorc 2017: 285–287).Baveći se (de)konstrukcijom nacionalnog narativa/glasa, uspore-đuju se dva različita teksta i samim tim dvije poetike. Jedna je od njih romantičarska, a druga modernistička. Također jedna je dio nacionalne konstrukcije, a druga re/konstrukcije. Riječ je o tekstu Naša književnost Augusta Šenoe te pjesmi Glasna jasna Ivana Slamniga. U vremenu raslojavanja modernističke paradi-gme neki su se pisci okrenuli tradiciji. S jedne je strane dekonstrukcija ideje tradicije, a s druge (re)konstrukcija povijesti i povijesne upisanosti. Pri-mjeri su Andrićeva Prokleta avlija, Marinkovićeva Zajednička kupka, Novakov Izvanbrodski dnevnik, itd. Primjer za to upravo je i Slamnigova Glasna jasna kroz koju se dekonstru-ira Šenoinu poetiku. Kod Slamniga u pitanju je jeka originalnog zapisa koja otvara različite mogućnosti tumačenja. Autor smatra da su tek-stovi prvenstveno povezani jezičnom paradigmom, morfologijom pjesnič-kog izričaja, a zatim i ideološkom zasićenošću prostora te narativno intoniranim motivom „bezvremeno-sti” (Škvorc 2017: 320–322). Naracija nacije iznimno je važna za suvremenu hrvatsku knji-143CROATICA • Zagreb, XLIV (2020) 64: 139–143ževnu znanost jer omogućuje širenje pogleda pri preispitivanju statusa same književnosti danas te njezine uloge u formiranju kulturnih vrije- dnosti. Škvorc na zanimljiv način upozorava na svojevrsne „rupe”, u sistemu, stavljajući naglasak na slo-žene odnose književnosti i povijesti, konstrukcije u području fikcije i novih medija te samog književnoga kanona. Stoga ova knjiga daje nemjerljiv doprinos filologiji iz konteksta razli-čitih metodoloških pristupa te na taj način preispituje sve ono što danas smatramo tradicijom.Jelena Đorđević

PREISPITIVANJE KNJIŽEVNE TRADICIJE (Boris Škvorc, "Naracija nacije: problemi (književne) pri/povijesti", Književni krug Split, Split 2017)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals