Inspiracija ili provokacija za ovaj članak došla je od onih teoretičara dobrobiti životinja i envajarmentalističkih filozofa koji su doveli u pitanje opravdanost naše – stvarne ali i simboličke – prakse jedenja mesa i, odatle, stavili na kušnju celokupnu našu mesoždresku i, uopšte, proždrljivu kulturu. Autor priloga taj motiv – motiv jedenja, gutanja, ždranja – nastoji da propita na tragu onih njegovih manifestovanja, izlaganja, nalaza ili dalekosežnijih tematizacija koji su se više ili manje usputno odigravali u nekim tekstovima pojedinih stožernih mislilaca moderne i savremene filozofske tradicije (Ruso, Hegel, Niče, Frojd, Adorno, Liotar, Derida). Sugeriše se da je pronicanje figure proždiranja, sagledane iz perspektive njenog neprimetnog i vremenom gotovo obrednog prerastanja u samorazumljivi gest teorije – i niukoliko ne samo teorije – jedan u najmanju ruku instruktivan i inspirativan aktuelni momenat samosvesti celokupnog (zapadnog) mišljenja, odnosno vid njegove kritičke rekonstrukcije i dekonstrukcije