Mate Hraste

Croatian

Hraste, Mate

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Pravopi5 hnatskosrpskoga književnog jezika god. 1960! Ne samo što je on izrađen od visokokvalificiranih srpskih i hrvatskih stručnjaka, nego je prije prihvaćanja njegov nacrt dan na diskusiju bvima onima koji rade na književ-nom jeziku i oko njega; u prvom redu književnicima, naučnim radnicima, prosvjetnim radnicima, no-vinarima. Sličan postupak treba da bude i u ovom našem pitauju normiranja i prenormiranja. Nadalje, mora nam biti jasno da ne mogu srpsku varijantu književnoga jezika normirati hrvatski jezični struč­ujaci, a hrvatsku varijantu srpski stručnjaci, a pogotovu ne može u tom odlučivati pomiješana većina. Svaki narod potpuno suvereno odlučuje o svom književnom jeziku i po prirodnom pravu i po principima sadržanim u našem socijalističkom U stavu. PROBLEM NORME U KNJIŽEVNOM JEZIKU Mate Hraste Misli u referatu M. lvić, kako sama kaže, nisu nove. Ona ih je i dosada iznosila u više navrata u različitim varijantama. Podatke je uavela u bilješci br. 6 svoga referata. Iznijela ih je i ove godine u mjesecu siječnju u listu za kul-1 nru i umjetnost »Polja«, Novi Sad. Slične misli iznosili su i drugi slavisti, domaći i strani, a osobito je to došlo do izražaja na simpoziju posvećenom Vuku Stefanoviću Karadžiću u rujnu 1964. u Beogradu. Osnovna je misao M. lvić da je došlo vrijeme da se napusti V~kov jezik, tj. jezik sela, a da se usvoji jezik grada. Ipak naglašava da je početna tačka pri normiranju hrvatskosrp~kog književnog jezika savršeno jasna - Vulwv pisani uzus. Prije nego prijeđem na iznošenje svoga stava o normiranju književnoga jezika, želim da istaknem da je referat M. lvić jako apstraktan, pa njegove misli može pratiti samo strnčujak koji ima dobar pregled dijahronije i sin· hronije jezika srpske i h1·vat~ke književnosti. Ona konkretno govori, i to bez primjera, samo o akcenatskom sistemu koji je normirao Daničić, o dana· šnjem uzusu prenošenja akcenta na proklitiku i o čuvanju zanaglasnih dužina. U njezinu referatu treba pohvaliti to što ona prva od srpskih lingvista otvo-reno prizuaje da pored beogradske (istočne) varijante književnog jezika po-stoji i zagrebačka (zapadna) varijanta. Kad se to utvrdi i prizna, lakše je razgovarati i doći do željenog cilja. M.. lvić se osvrće gotovo isključivo na srpsku (beogradsku) varijantu književnog jezika, a na zagrebačku gotovo ništa. Istina je da je proteklo jedno stoljeće od rođenja književnog jezika srpske književnosti i ne samo jedno nego i stoljeće i po, jer je novi književni jezik 15 srpske kujiževno~ti rođen zapravo 1818. kad se pojavilo prvo izdanje Vukova >Srpskog rječuik;1,,. Ovdje je potrebno istaći da se to ne može reći za jezik hrvatske književ1108ti, jer su hrvatski književnici pisali štokavskim dijalek-tom već u 16. stoljeću u Dubrovniku, karnije u Bosni, u Makarskom primorju i 11 Sh1v0Hiji, sve prije Vukove reforme ili bolje prije pojave Vukova »Srp-skog rječnika<. Dakle lrnjiževni jezik 11a štokavskom dijalektu koji je barem ;tokavskom dijelu hrvatskog naroda bio razumljiv i kojim su hrvatski knji-ževnici 1 hrvatski narod govorili i pisali rodio se prije više od četiri stoljeća. Jezik stare dubrovačke književnosti i jezik narodne poezije bio je osnova ilircima za stvaranje k!Jjiževnog jezika. Srpski književnici prije Vuka nisu pisali narodnim govorom štokavskoga dijalekta, nego do 18. stoljeća starosla-venskim jezikom srpske recenzije. k;!tmijl' ruskoslavenskirn, a još kasnije, prije usvajanja Vukove reforme »slavjano6erbskim« kojim je pisala, kako n citiranom časopisu »Polja« piše Milka Ivi•~, vojvođanska kulturna elita. Taj s',~ jezik morao ili konsolidirati, normirati, ili što više ignorirati, pa da se 11radi sve ispočetka. Vuk se odlučio za ovo drugo. Poradi ove Vukove odluke Srbi mu moraju biti »duboko odani zahvalnim sećanjem«, kako ističe M. lvić. Ovoliko što se tiče dijahronije hrvatskosrpskog književnog jezika. Sla-zemo se potpuno sa stavom referenlice da se »sadašnji jezični trenutak 1 iizliknje od početnog, jer u početnom trenutku stvaranja pismenosti može jezik nepismeuih da postane uzor, ali je potpuno deplasirano nepismene i danas smatrati kompetentnim u izgrat:!ivanjn jezičke kulture, u vremenu kada je ta kultura već tlavuo o,;veštena pismeHom tradicijom čiji je nosilac -obrazovani sloj uaroda.« Ovdje je potrebuo napraviti jednu ogradu da ovo uije<li samo 7a je:t:ik srpske književnosti jer Sli na hrvatskom području što-kavskim dija!ek tom govorili i pisali mnogi književnici, njime je govorio kulturni sloj uaroda i ,;am narod u prije ~pomenutim krajevima. To znači da treLa u izvje~nom smi,;lu po mišljenju kolegice Ivić napustiti jezik sela, a pribjeći jeziku grada. Pri tom treba odahr:iti 0110 »Što je najmanje specifično, a najviš·e prosječno, Htandard110. Zato se ov<le ue smemo osloniti isključivo na jezik književnika. Kujiževnici sn jezički novaton po vokaciji, Književnici namerno uplićH 11 svoje dijaloge i gradski supstandard i clijalekat.« Ja se llP, mogu u svemu složiti s kolegicom Ivić, jer ako napuštamo makar i u manjoj mjeri Vukov jezik sela, što je potrebno učiniti, mi se moramo osloniti na jezik harem proznih (!jela na~ih književnika ili barem priznatih, dobrih književ-nika. To je u mnogim raspravama i člancima isticao i pokojni prof. A. Belić. To je i meni jasno kad je riječ o književnom jeziku, jer književni jezik stva-raju knjii;evnici. Naravno, da u obzir dolaze prozna djela, a manje poetska. Kolegica Ivic za normn buduće preskriptivne gramatike pretpostavlja jezik ~lampe, radija, televizijt- i filma jeziku mi~ih književnika. Mislim da to nije 1spravall stav. Za pisaBje opisne gramatike uama treba da posluži jezik naših 16 književ 11ika kao što se to uglavnom činilo, barem u srednjoškolskim opi~nirn gramatikama u Beogradu i Zagrebu između dva rata, a osobito nakon drugog svjetskog rata. U nekoliko rasprava ua hrvatskoj i na srpskoj strani pronč:a­vao 1>e i jezik pisaca srpske i hrvatske književnosti. Preskriptivna gramatika može ~e kasnije napisati na osnovi utvrdenih jezičnih i stilskih osobina n prvom redu n jeziku na;ih književnika, pa ;tampc, radija, televizije i filma. Međutim, nije lako napisati opisnu gramatiku književnog jezika kako hoće kolegica Ivić, a još je teže utvrditi pravila i napisati normativnu gramatiku, jer u našem književnom jeziku i u jeziku gradskom ima mnogo razlika i oejednakosti u glasovima, leksiku, ponešto sintaksi, stilu, a tu i tamo nešto i u morfologiji, da na ovome mjestu i ne govorim o akcentuaciji, skakanju akcenata na proklitiku i o zanaglasnim dužinama. Nijl' dobro govoriti o sredini sa više od jedne narodnosti (2. odlomak rt'fera la), iako nam nije posve jasna Tiječ sredina ni njezin dijapazon, jer f>vaka sredina bez prinove novog stanovništva ima više-manje ujednačen ~ezik (Lika, štokavska Dalmacija, Borna, Hercegovina, zapadna Crna Gora. istočna Crna Gora, Vojvodina, Srbija itd.), ako izuzmemo osobine koje je 1111io vjerbki jezik. U Lici, osim refleksa glasa jat, nema specijalnih razlika 11 govoru Srba i Hrvata. Tako i u Bosni izm~t1u Hrvata i St'ba svih trijn vjera. Srnka od tih sredina formirala je i jezik književnika iz pojedinog kraja. Mi možemo govoriti samo o varijantama književnog jezika ili o varijantama jezika kulture bez obzira na narodnost, i to kako i sama kolegica I vić priznaje, jedna varijanta koja se govori pretežno u istočnoj polovini srpskohrvatskog jezika sa najvećim kulturnim centrom Beogradom i druga varijanta koja se govori pretežno u zapadnoj sa Zagrebom kao glavnim centrom. Na uočljive razlike u tim varijantama poziva se referentica s pravom na isti broj lista ;,Borba« štampanog u istočnoj varijanti u Beogradu i u zapadnoj varijanti u Zagr-ebu. Ja bih pošao malo dalje, pa bih rekao da u normiranju književnog jezika ne smijemo ostaviti po strani jo~ dvije varijante: južnu sa glavnim cent-rom Sarajevom ni sjeveroistočnu sa glavnim ce11trom Novim Sadom. na koji se često pozivaju profesori Milka i Pavle Ivić, ali o tome kasnije. Posve je jasno da se ta dva centra ne smiju mimoići jer je južni govor poslužio Vuku kao osnova novog književnog jezika, a kolegica Ivić ne odbacuje Vukov jezik, vPĆ naprotiv naglašava da je početna tačka jasna - Vulwv pisani jezik. Sje-' eroistočno područje ne može se mimoići kad je riječ o pisanom književnom jeziku, jer je Matica srpska i njezina izdavačka djelatnost u prošlosti srpskoga naroda sve do realizma bila glavno i gotovo jedino kulturno središte Srba uopće. I te su sredine formirale jezik mnogih književnika. Mi ćemo se zadržati samo na nekim specifičnostima istočne varijante. zapadne 17 Najvažnija glasovna razlika je glas h koji se u govornom i pisanom jeziku istočne varijante često ne izgovara i ne piše, osobito u sredini rije('.i, nego se zamjenjuje glasom v ili j: buva, muva, kijati. Zapadna varijanta čuva glas h u svakoj riječi gdje mu je po etimologiji mjesto, barem u pisanom jeziku, kako je to učinio Vuk u drugom izdanju »Srpskog rječnika« 1852. kad je taj glas čuo u zapadnim i južnim krajevima pretežno u gradskom jeziku. U tome je po mome mišljenju velika zasluga Vuka Karadžića, jer je imao smjelosti da u drugo izdanje svoga rječnika unese nešto što govor sela u Srbiji nije imao i što nije bilo u prvom izdanju njegova rječnika. Meni je dobro poznata borba u pravopisnoj komisiji upravo oko glasa h, a vama svima je poznata formulacija pisanja glasa h koja je utvrđena u »Pravopisu« i koja je dosta neodređena. Ima i drugih razlika koje su se prije nalazile u Belićevu i Bora-nićevu Pravopisu kao rezultat jezičnih glasovnih razlika. Neke su od njih ostavljene i u novom Pravopisu kao dvostrukosti, jer članovi komisije nisu mogli naći jedinstveno rješenje. U leksiku ima najviše razlika. Ja ću se osvrnuti samo na neke s kojima se susrećem svakoga dana kao jedan od urednika »Rječnika hrvatskosrpskog jezika« Matice hrvatske i Matice srpske koji je dužan čitati obrade beograd-"ke i zagrebačke. Takve su: dušik - azot, dojenče - odojče, tvornica - fabrilrn, glazba - muzika, kukac - insekt, liiečnik - lekar, gnojna upala - gnojno zapaljenje, krušna karta - hlebna karta, ravnalo - lenjir, vanjski - spoljni, zrak - z:azduh. Sve to mi rješavamo tako da stav.ljamo obje riječi u tumačenju natuknica jednu pored druge i odjeljnjemo ih zarezima. I stil je nerijetko drukčiji u zagrebačkoj sredini nego u beogradskoj. U morfologiji ima dosta riječi koje su na zapadu jednoga roda, a na istoku drugoga, npr. porez - poreza, sistem - sistema. U tvorbi riječi često se ne slažemo, npr. referentica - referentkinja. studen tic a - studentkinja ... U puštanju tuđica u književni jezik istočna kulturna sredina mnogo je širokogrudnija od zapadne. Jasno je da nam kulturni život nalaže da upo-trebljavamo strane riječi, osobito u sportu, glazbi i u drugim djelatnostima javnoga života, ali ima dosta i takvih stranih riječi koje nikako nisu potrebne, jer ima naših domaćih koje ih dobro mogu zamijeniti, a ipak su u javnom životu n upotrebi strane riječi, čak su neke unesene i u Pravopis. Najvažnija pitanja koja ističe i M. Ivit;, jesu: l. kako danas stoji u stan-dardnom izgovoru akcenatski siHtem paradigmi koji je prošlog stoljeća nor-mirao Daničić, 2. kakav je današnji uzus prenošenja na proklitiku, i 3. koje se poslijeakcenatske dužine Vukova jezika zaista i danas redovno održavaju. Na prvo pitanje može se odgovoriti da je svakako Daničićev akcenatski si~tem 11arnšen, što priz11aje na primjerima pravopisni rječnik i najnovije gra-18 matike beogradske i zagrebačke. I pojedine riječi imaju drukčiji akcenat u ;stočnom području, drukčiji u zapadnom. a nerijetko drukčiji akcenat u južnom području. Vukov akcenat prvi je službeno uzdrmao Ristić-Kangrgin »Rečnik srpskohrvatskog i nemačkog jezika«, a za njim Benešićev »Hrvatsko-poljski rječnik«, Dayre-Deanović-Maixner »Hrvatsko-francuski rječnik« i dr. U pravopisnom rječniku i u rječnikn koji izdaju Matica hrvatska i Matica srpska nalaze se mnoge riječi sa dYa i sa tri različita akcenta. U tome danas vlada dosta veliko šarenilo koje je pojačano dolaskom u grad novog stanovništva iz različitih krajeYa naše zemlje sa različitim varijantama n ak-cenatskom sistemu. Ne može nam u tome biti uzorom ni akcentuacija naših radio-stanica, televizije ni filma, jer to nije nikako ujednačeno i svaka od spomenutih ustanova ima svoju akcentuaciju. Slušao sam prije nekoliko mjeseci beogradsku emisiju o lirici Dušana Kostića. Tada sam čuo ove akcente: odgovaramo, upalimo, telefon, operem, uživate, .mrlelovati i slično. O prenošenju akcenta na proklitiku ue možemo govoriti, jer to preno-šenje ne želi beogradsko ni novosadsko kulturno središte. Zato nisu dani primjeri prenošenja akcenta u Pravopisu ni u novom Rječniku obiju Matica. Na spomenutoj televizijskoj emisiji čuo sam ove primjere: s oblaka na oblak, u .mi!, kod vas i mnoge slične. Skakanje akcenta na proklitiku sarajevsko književno područje vrlo dobro čuva, a ne može ga se lako odreći ni zagre-l1ačko. U tome će biti vrlo teško naći sretno rješenje koje će zadovoljiti sva naša kulturna središta. U poslijeakcenatskim dužinama isto je stanje. Njih je Pavle Ivić ispitivao u Novom Sadu (usporedi članak Božidara Finka »Utvrđi­rnnje kvantitativnih odnosa n hrvatskosrpskom jeziku«, Jezik. XII). Meni je poznato da se one u gradskom govoru skraćuju jer to traži i tempo govora, ali nam n tome ne može biti uzorom vojvođanski tip književnog jezika, jer je Vuk u Pismima Savi Tekeliji na str. 85. rekao ovo: »Što sam dosad oko-lišao, ovdje ću izrijekom da kažem: da se u svemu narodu našemu nigdje ne govori srpski tako ružno i pokvareno, kao u Srijemu, n Bačkoj i u Banatu«. Ako uzdrmamo u većoj mjeri Vukov akcenat koji je označen n svim izda-njima njegova »Srpskog rječnika«, prenošenje akcenta na proklitiku i zana-glasne dužine, onda će Vukov pisani uzus jednim dijelom biti uklonjen, a to ne možemo lako učiniti jer hi dovelo do kaosa koji se čuje s radio-stanica, televizije i drugdje. Da treba dati normativnu, preshriptivnu grama ti lm hrvatskosrpl'kog književnog jezika s obzirom na njegovo danafoje stanje, ~ time se potpuno slažem i to preporučujem, ali to mora biti plod dogovornog i sporazumnog rada naših akademija, učenog drnštva u Sarajevu i katedara za hrvatskosrpski jezik na filozofskim fakultetima u Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu, Zagrebu i Zadru, razumije se najprije u pojedinim centrima po-sebno. a onda zajednički. ako mislimo zadržati jedan i jedinstven hrvatsko-orp;;ki književni jezik. Dogovorno je izraclcn »Pravopis«, dogovorno se izra-19 duje »Rječnik hrvatskosrpskog književ11og jezika((. Ni u kom slučaju ne bmije se dogoditi ono što se dogodilo n studenom 1964. u Beogradu na savje-tovanju koje je sazvao Savezni zavod za školska i prosv.ietna pitanja o nastavi jezika i književno;;ti na kome je referat držao prof. J. Vuković iz Sarajeva. korefcrnt prof. P. Ivić iz ~ovog Sada. Prisutan je bio prof. akademik M. Stevauović iz Beograda i prof. R. Aleksić iz Beograda. a iz Zagreba nije sa SYeučilišta Lio nitko pozvan iako je i tamo profesora koji su proveli u sred-ujoj školi i do dvadeset godina i pisci su srednjoškolskih gramatika i pravo-pisa. Takvi se propusti i omaške ne bi smjeli događati, jer djeluju razorno. PROBLEM NORME U KNJ[žEVNOM JEZIKU Radoslav Kotičić Izlaga11je Milke lvić tiče se važnoga pitanja oko kojega se 11 posljednje vrijeme kreću zanimljive rasprave. U svojim razmatranjima ona polazi ori čvrstih i dobro obrazloženih metorlskih pretpostavaka i u razmatranje pro· hlema književnoga jezika 1 i njegova normiranja unosi najnovije spoznaje jezične znanosti.2 Iz njezinoga referata izbija duh koji je u raspravama o književnom jeziku dugo nedostajao i još irvijek zna uedostajati. To omogućuje rla se razgovor povede ua sasvim novoj razini. Ta razina, naravno, stavlja nam i nove obaveze i zato taj referat otvara više pitanja nego što ih rješava. To je. mcflu ostalim, i zbog toga što se mnogi problemi više nabacuju nego razrađuju. pa uije uvijek jasno kako referentica neke stvari u pojedinostima zamišlja. a prema različitim interpretacijama zauzet će se i različiti stavovi. Bit će 11ajkorisnijt• da se na početku istakne sve što se u referatu, po mišljenju korefereutov11. može kao _,ajednićki ,;tav bez rezerve prihvatiti. To je 11 prvom redu činjenica, a nju je· referentica s mnogo intirn11oga anga-žmana impcrativno istakla, da je razvoj n posljednjem stoljeću doveo do pune afirmacije našega standardnog jezika i da je on u svojim objektivno uvjetovanim varijantama danas postao priznatim i rasprostranjenim sred-stvom ujednačenoga sporazumijevanja u urbanim sredinama koje se po svojim bitnim obilježjima nalaze na razini suvremenoga svjetskog razvoja. O toj činjenici nesumnjivo treba povesti računa kako se to u referatu zahtijeva. 1 Izraze »književni jezik« i "standardni jezik« upotrebljavam naizmjence u posve istom značenju. Prvi je ustaljen tradicijom, a <lrngi boljt:' opisuje sadržaj pojma. 2 Usp. Božidar Finka, O suvremenom pristupu jezićno_j znanosti, Jezik, XI, 72-?:1. Bih!ioi(rafokc liil.iei'ke uz ovaj referat ne idu za tim da iscrpno nabroje sveo što se kod JJas o P•>je<l:11im pit&njima pisalo. Svrha im je da najnovjiom lako pristupačnom literaturom 11po!punr hihliognr.fsk,. podatke d:ine u referalu. T_! citiranim radovima naći Ćt" ?.aint<•rp. oirani ti1alac putokaze do daljnje literature. 20 

Problem norme u književnom jeziku

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia