Experiments in Art and Technology (E.A.T.) organizacija je koju su 1966. zajedno osnovali umjetnici Robert Rauschenberg i Robert Whitman te inženjeri Billy Klüver i Fred Waldhauer, kako bi podržali suradnju između umjetnika i inženjera. E.A.T. datascape digitalni je instrument za analizu digitaliziranih tragova koje su ostavili članovi organizacije putem brojnih dostupnih resursa. Njegov je cilj što je moguće detaljnije analizirati složenost kolaborativnih interdisciplinarnih radova. Zahvaljujući antropološkom pristupu usmjerenom na djelovanje, metodologija E.A.T datascapea omogućuje nadilaženje razlike između povijesti umjetnosti i sociologije umjetnosti te obnavljanje socijalne povijesti umjetnosti dovođenjem u pitanje pojma autorstva i opisivanjem djela kao sačinjenoga presijecanjem heterogenih trajektorija, a ne kao objekta u kontekstu koji bi na njega utjecao ili tvorio njegovo okruženje. Drugim riječima, ona nam omogućuje razmišljanje o tome što digitalni dizajn čini zauzvrat za socijalnu povijest umjetnosti i iznošenje hipoteza o tome što bi digitalna socijalna povijest umjetnosti mogla biti ili što bi mogla ponuditi istraživanju složenih interdisciplinarnih projekata, kojih je sve više u svijetu suvremene umjetnosti.Experiments in Art and Technology (E.A.T.) is an organization co-founded in 1966 by artists Robert Rauschenberg and Robert Whitman, and engineers Billy Klüver and Fred Waldhauer, in order to support collaboration between artists and engineers. The E.A.T. datascape is a digital instrument for analyzing the digitized traces left by its members via many available resources. Its aim is to study as closely as possible the complexity of collaborative interdisciplinary works. The E.A.T. datascape methodology makes it possible, by means of an anthropological action-centred approach, to go beyond the distinction between art history and art sociology and to renew the social history of art by challenging the notion of authorship and by describing the work as constituted by the intersection between heterogeneous trajectories, rather than an object within a context that would influence it, or constitute its environment. In other words, it allows us to reflect on what digital design does, in turn, to the social history of art, and to put forward hypotheses about what a digital social history of art might be or could offer to the study of complex, interdisciplinary projects that are multiplying in the contemporary art world
