Josip Juraj Strossmayer University of Osijek. Faculty of Humanities and Social Sciences.
Abstract
Bliski interpersonalni odnosi oduvijek su jedan od središnjih aspekata znanstvenih istraživanja, budući da omogućuju zadovoljenje temeljnih ljudskih potreba. Većina teoretičara ljudske motivacije i razvoja govori o postojanju neke vrste procesa kojim ljudi traže, uspostavljaju i održavaju ugodne i tople socijalne interakcije. Potreba za bliskosti odnosi se na prirođenu i fundamentalnu sklonost prema ostvarivanju stabilnih i emocionalno ugodnih interpersonalnih veza u kojima su prisutni međusobni osjećaji sviđanja, povjerenja i prihvaćenosti. Međutim, preciznosti u definiranju ovoga konstrukta nedostaje te se najbolje može razumjeti sagledavajući ga iz različitih teorijskih kutova. Osnovne teorijske perspektive omogućuju uvid u širu sliku motiva za bliskosti, odnosno porijeklo, razvoj, funkciju, značajke te povezanosti konstrukta. Ishodište potrebe za bliskosti ponudila je evolucijska perspektiva u teorijama o privrženosti ukazujući na značaj ranih iskustava djeteta u odnosu s majkom te njihov utjecaj na daljnje odnose. Psihodinamska perspektiva kroz teorije o objektnim odnosima na sličan način objašnjava pojam, no uz određene modifikacije. Nadalje, humanistički pristupi opisivali su termin kroz hijerarhijsku motivacijsku strukturu koja potrebu za ljubavi i pripadanjem stavlja u funkciju postignuća samoostvarenja. Navedene perspektive doprinijele su sadašnjem shvaćanju motiva za bliskošću koji se najčešće opisuje afilijativnom motivacijom te kao potreba za pripadanjem i povezanosti. Također, osim što je podupiranje potrebe za bliskosti povezano s općenitom dobrobiti, nepodržavajuće okolnosti mogu potaknuti razvoj različitih psihičkih poremećaja
