Josip Juraj Strossmayer University of Osijek. Faculty of Humanities and Social Sciences.
Abstract
Adaptivno ponašanje predstavlja skup vještina koje je osoba naučila u svrhu funkcioniranja u svakodnevnom životu, dok intelektualne teškoće uključuju zaostajanje u psihosocijalnom razvoju u odnosu na prosječan psihosocijalni razvoj kod osoba iste kronološke dobi. Primarni izvor socijalizacije kod djece s teškoćama je obitelj. Veća izraženost prihvaćanja od strane roditelja povezana je s pozitivnim razvojnim ishodima kod djece, dok je manjak prihvaćanja povezan sa psihosocijalnim problemima. Svrha ovog rada je pružiti uvid u psihosocijalnu prilagodbu djece s teškoćama u razvoju te načine na koje ta djeca mogu biti uključena u društvo i zajednicu. Inkluzija djece s teškoćama u razvoju u redovne škole predstavlja prvi korak njihovu uključivanju u širu zajednicu. Na taj način smanjuje se etiketiranje djece s teškoćama u razvoju kao drugačijih i manje sposobnih te ih se prihvaća kao jednako vrijedne članove društva. U procesu inkluzije veliku ulogu imaju odgajatelji, učitelji i profesori. Oni svojim stavovima, trudom i radom utječu na uspješnost procesa. Glavni cilj profesora i učitelja zasigurno je ostvarenje dobrobiti svakog djeteta. Uz to, važno je naglasiti sve prednosti inkluzije koje utječu na psihosocijalnu prilagodbu djece s teškoćama u razvoju. Program inkluzije ima povoljne posljedice i za djecu s teškoćama i za njihove vršnjake, ali i za roditelje djece. Zajednička suradnja koristi svima te potiče toleranciju, solidarnost i poštivanje drugih
