Pravo na pristup informacijama čini jedan od ključnih elemenata informacijskoga upravnog prava. Od ožujka 2013. na snazi je novi (drugi) hrvatski Zakon o pravu na pristup informacijama. Zakon se naslanja na solidne temelje Zakona iz 2003., noveliranog 2010./2011., te u većini segmenata regulacije čini daljnji korak naprijed, osobito u pogledu definiranja obveznika primjene Zakona, nadogradnje uređenja testa razmjernosti i javnog interesa, jačanja ovlasti nadzornog tijela, te proširenja obveznih aktivnih mjera javnog sektora. Ipak, ostaje nekoliko otvorenih pitanja, prije svega vezanih za izuzeća iz primjene Zakona, organizacijsko odvajanje od nadzora nad zaštitom osobnih podataka, stvarnu nadležnost u upravnom sporu, imperkfektnost odredbi o inspekcijskom nadzoru, te propuštanje makar elementarne regulacije položaja tzv. zviždača.Right to access information makes an essential part of the information administrative law. Since March of 2013 the new (second) Croatian Act on Right to Access Information has been in force. The Act rests on the solid foundation of the 2003 Act (amended 2010/2011). In most segments of the regulation, the new Act makes a step forward, especially in terms of defining the entities of public sector obliged by the Act, upgrading the regulation of the test of proportionality and of public interest, strenghtening the powers of the independent supervisory authority, and enlargement of mandatory active measures of the public sector. However, there are some open questions, primarily related to the exemptions from the application of the Act, the organizational separation of control over access of information in relation to the protection of personal data, jurisdiction in administrative disputes, imperfect provisions on inspection, and omission to regulate (at least on the elemental level) the position of whistleblowers
