Autor u studiji iznosi argumente protiv predstavnika komunikacijske
teorije narativa (Gérard Genette, Mieke Bal, Seymour Chatman itd.) koji
pretpostavljaju da je pripovjedač inheretan svakom narativnom tekstu.
Pritom tvrdi da je pripovjedač konstituiran samo kod onih narativnih
tekstova koji sadrže subjektivizacijska razlikovna obilježja. Osim toga
dovodi u pitanje pretpostavku apriornoog pripovjedačevog znanja
koja čini nejasnom diferencijaciju pripovjednih tekstova koji različito
funkcioniraju. Pripovjedni čin je prema mišljenju autora u prvom redu
čin nastajanja fikcionalnog svijeta, a ne čin njegova posredovanja.
Posredovanje pripada samo specifičnom tipu pripovjednog teksta.
Jednako tako autor ne smatra da je pripovjedačevo znanje neophodan atribut pripovjedača, već je to atribut specifičan samo za određen tip pripovjedača koji pripovijeda na način »kao da« poznaje priču koju pripovijeda. Pretpostavka apriornog pripovjedačeva znanja također zamagljuje razlike između fokaliziranih pripovjednih tekstova
