Mate Hraste

Hraste, Mate

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

nalnim i dokumentiranim Jonkeovim radom dolazimo do spoznaje da su naši ilirci stav-ljali jezik zajedno s narodnošću u prvi plan svojih nastojanja i briga i da je »kontinui-tet jezika 19. i 20. stoljeća veoma snažan«, pa da je pouzdano poznavanje suvremenoga našega jezika usko povezana s poznavanjem nekih osnova koje nam je namrla 19. sto-ljeće. U tome je glavna novina i značenje Jonkeovih rasprava o jeziku 19. stoljeća. Po-vezane s izlaganjima o problemima našega suvremenog jezika te rasprave dobivaju još više na aktualnosti, a cijela knjiga na sadr-žajnosti i vrijednosti. Božidar Finka SIMPOZIJ O VUKU STEF. KARADZlćU U Beogradu je od 14 - 22. rujna 1964. održan simpozij u povodu stote godišnjice smrti Vuka Stef. Karadžića. Priredio ga je Filološki fakultet Beogradskog univerziteta. Pored sedamdeset i dva domaća naučna rad-nika simpoziju je prisustvovalo trideset i devet inozemnih slavista iz Evrope i Sjever-ne Amerike. To je bio vrlo zanimljiv zbor slavista koji je radio četiri dana u tri sek-cije. Nas zanima rad I sekcije, lingvističke. U njoj je u programu najavljeno 29 refe-rata, a održano ih je 26. Gotovo svi referati bili su vezani uz ime i rad Vuka Stef. Ka-radžića . Ono što je potrebno istaći, što se prije nije dešavalo na ovakvim i sličnim skupovima u našoj zemlji, gotovo svi strani učenjaci održali su svoj referat na hrvatsko-srpskom jeziku. Gosti iz inozemstva naučili su ga pretežno na :Seminaru za strane sla-viste, koji se održava u našoj zemlji u okviru Filozofskog fakulteta u Zagrebu ve.ć 15 go-dina. Referati iz jezika bili su ovi: 1. B. Ha-vranek (Prag): Razvitak Karadžićeve norme srpskog književnog jezika na općenarodnoj ulozi; 2. R. Auty (London): Vukova jezična reforma u svjetlujezičnog preporoda austrij-skih Slavena; 3. M. Hraste {Zagreb): Jezik i pravopis u Dalmaciji u doba narodnog preporoda i Vuk Stefanović Karadžić ; 4. M. lvić (Novi Sad): Vukova uloga u normiranju ekavske varijante našeg književnog jezika; 30 5. D. Brozović (Zadar): Srpskohrvatski stan-dardni jezik i Vuk Stefanović Karadžić; 6. M. Stevanović (Beograd): Karakter dijalek-tizama u Vukovom jeziku; 7. K. Horalek (Prag): Prilog tekstologiji Vukovih folklor-nih zbirki; 8. N. I. Tolstoj (Moskva): Nova-torstvo i tradicija u lingvističkim radovima Vuka Karadžića; 9. F. Slavski (Krakov): Do-datak Sanktpeterburgskim sravniteljnim rječ­nicima i njihov značaj za slavistiku1; JQ. I. Lekov (Sofija): Vuk Karadži.ć kao lingvist-bulgarist ; 11. T. Eekman (Amsterdam): Vuk i njegovi prethodnici u oblasti reforme ćiri ­lice (s naročitim obzirom na ]. Križanića) ; 12. L. Hadrovicz (Budimpešta): Planovi re-forme latiničkog pravopisa 1785. godine; 13. C. Davidsson (Uppsala): Slova u Miroslav-ljevom jevanđelju i njihovo značenje; 14. A. Mladenović (Novi Sad): Slovo dž pre Vuka; 15. ]. St. Clair-Sobell (Vancouver): Nekoliko aspekata leksičke interferencije; 16. P. Ivić (Novi Sad): Dva aspekta Vuko-vog dela ; 17. M. Marković (Beograd) : Jezik i nacionalna kultura ; 1'8. B. 'Drenovac (Beo-grad): Iracionalno u delima Vuka St. Ka· radžića; 18. E. Petrovici (Kluj): Zapadno-južnoslovenska imena mesta u Maloj Vlaš-koj; 20. D. Barj aktarević (Priština): Pitanje glasa jata kod Vuka; 21. A. Peco (Beograd): Govori današnje Hercegovine prema Vuko-vom jeziku; 22. C. Trifunović (Beograd) : Vuk i stara srpska književnost; 23. D. Živ-ković (Novi Sad): Vukova borba i srpski pesnički jezik; 24 . ]. Jurančić (Ljubljana) : Vukova jezička i književna koncepcija kod Slovenaca; 25. M. Pavlović (Beograd): Evo· lucija diferenciranost stila Vuka Ka-radžića. Na kraju svakog zasjedanja prije i poslije podne razvila se diskusija o podnesenim re-feratima. Najživlja je bila diskusija onoga jutra kad je svoj referat pod naslovom »No-vatorstvo i tradicija u lingvističkim radovi-ma Vuka Karadžića« održao N . I. Tolstoj (Moskva) . Govoreći o Vuku i njegovu revo-lucionarnom radu na reformi ondašnjeg je-1 Ovako je napisano u prospektu što ga je izdao Filološki fakultet Beogradskog um-verziteta. zika srpske književnosti govornik se osvrnuo i na današnje stanje srpskog (hrvatskosrp-skog) književnog jezika. Revolucija koju je proveo Vuk u književnom jeziku svima nam je poznata jer je Vuk uveo prostonarodni jezik li književnost, a odbacio ruskoslaven-ski koji narod nije razumio ili je razumio vrlo malo, a književnost je namijenjena ne samo književnicima i školovanim ljudima nego cijelom narodu. Izlažući svoje misli o sadašnjem stanju književnog jezika i nje-govoj budućnosti Tolstoj je iznio mišljenje, koje nije posve novo, da je došlo vrijeme da se proučava jezik grada, jer taj jezik treba da preuzme vodeću ulogu, a manje jezik sela kao u Vukovo doba kad je naš narod, ne samo na selu nego i u mnogim gradovima bio pretežno seoski, ratarski i pa-stirski. Mi se s time slažemo i ne možemo se posve oglušiti tome prijedloga, samo se pitamo koji je to grad na području hrvat-skosrpskog jezika kojega bi jezik trebalo prihvatiti kao književni jezik srpske i hrvat-ske književnosti. Sigurno Zagreb ne bi do-šao li obzir jer je on u središtu kajkavskog dijalekta, pa po našoj ocjeni nema rođenih Zagrepčana kojih bi jezik mogao poslužiti kao uzor za naš književni jezik. Zagrepčani koji govore i pišu književnim jezikom na-učili su ga li školi i iz knjiga. Uostalom kad se u vrijeme ilirskog preporoda stvarao knji-ževni jezik hrvatske književnosti, nisu ilirci uzeli kajkavski dijalekat Zagrepčana nego štokavski dijalekat najvećim dijelom onaj kojim je pisana stara dubrovačka književ-nost. Danas u Zagrebu možemo čuti govore svih štokavskih, kajkavskih i čakavskih go-vora. Ostaje jezik Beograda i Sarajeva kao kulturnih i književnih središta na području štokavskoga dijalekta. Beogradski govor predstavlja danas sve više nego štokavski dijalekat starog beogradskog naraštaja. Da-nas nije mnogo savršenije stanje ni u Sa-rajevu. Posljedice takvoga rada ne bi bile dobre ni za koju stranu. Drugo interesantno mišljenje N. I. Tolstoja jest da je potrebno pristupiti ispitivanju radničkog jezika o ko-jem bi trebalo također voditi računa u do-tjerivanju našeg književnog jezika. I ta mi-sao je dobra jer je naša zajednica sve više radnička, ali ne možemo smetnuti s urna da su radnici došli u grad iz raznih područja svih dijalekata hrvatskosrpskog jezika. Pre-ma tome još će dugo vremena proći dok se forrnira jedan jedinstven radnički jezik i u svakom gradu posebno, a pogotovu jedan za-jednički radnički jezik, osim u terminologiji i to onda kad se ona ujednači. U živoj dis-kusiji iznijelo se dosta mišljenja koja su u načelu to odobravala, ali i to, da su izne-sene misli daleko od mogućeg ostvarenja. Go-vorilo se i o velikoj ulozi radija i televizije na preforrniranje jezika radnika i seljaka. To je tačno, ali se zaboravlja da jezik ra-dija i televizije ne predstavlja govor gra-đana, ni seljaka, ni radnika, nego obično govor spikera koji je svoj jezik, a naročito izgovor u svemu dotjerivao pod rukovod-stvom iskusnog školovanog lektora, koji spi-kerov izgovor ispravlja u pravcu ustaljenih normi u izgrađenom književnom jeziku Hrvata i Srba. Povodom referata D. Barjaktarevića (Pri-ština): Pitanje glasa jata kod Vuka i A. Pece (Beograd): Govori današnje Hercego-vine prema Vukovu jeziku, razvila se dis-kusija o jednoslogovnosti (diftonške priro-de) ili dvoslogovnosti dugoga jata na ije-kavskom području narodnih govora i na po-dlozi toga u književnom jeziku. Poznato je da ima narodnih ijekavskih govora u koji-ma se u dugom položaju glas jat izgovara kao jedan slog (diftong) npr. l'ječnik. To može da vrijedi za pojedine govore. Mogu tako izgovarati refleks glasa jat u nekim po-ložajima i neki književnici, ali bi opasno bil() u to dirati u pisanom književnom jeziku, jer bi to unijelo potpunu anarhiju, koje se iona-ko ne možemo posve otresti ni sa pravilima utvrđenim u Pravopisu i u gramatikama. Mi srno se ponešto udaljili od Vukova jezika, ali još uvijek neznatno. Kad bi svatko po-čeo svojevoljno napuštati Vukove principe u književnom jeziku, ne znam gdje bismo se zaustavili. Ta misao konačno je prevladala i na simpoziju. Inače su svi raznovrsni referati iz jezika bili na potrebnoj naučnoj visini i činili su čast nauci o jeziku koji je Vuk naučavao. M. Hraste 31 PULA - PULSKI, A NE: PULJ - PULJSKI O tome ne bi trebalo ni pisati jer već po-stoje i raširena upotreba i pravopisna knji-.ževna norma, ali se pogrešni oblici šire sve više, a posljedice postaju sve štetnije: dolazi do prepiranja, svađa i ozbiljnih sukoba. Zato je potrebno javno upozoriti na tu pojavu.i Pravopis hrvatskosrpskoga književnog je-zika jasno određuje pravilne oblike Pula -pulski, a napominje da su oblici Pulj - pulj-ski zastarjeli, što je uostalom bilo i ranije prema Boranićevu Pravopisu. Ono što je Pra-vopisom propisano, toga se moramo pridrža-vati. Svaki pokušaj samovoljnog mijenjanj.a propisa nedopustiv je jer stavlja lične zah-tjeve iznad društvenih, a to je za društvo štetno. Književni oblici Pula i pulski žive u naro-du grada Pule, cijele Istre i širom naše ze-mlje. Zastarjeli oblici danas se mogu čuti u Istri samo od nekih staraca u srednjoj i sjevernoj Istri, a usiljeno se mogu čuti i od nekih intelektualaca u Puli i u Rijeci. Oni putem štampe i raznih časopisa šire te arhaične oblike koji su gotovo posve izumrli. Oblik puljski neki dovode u vezu s knji-ževnim oblikom Puljanin, ali je potrebno znati kako nastaje prisvojni pridjev, a kako etnik i onda neće doći do zablude. Pridjev od Pula tvori se od osnove pul- i sufiksa -ski, najčešćeg sufiksa za tvorbu prisvojnih pridjeva, pa tako dobijemo oblik pulski. Analogno tome imamo od Opatija - opatij-ski, Petrinja - petrinjski, Lovran - lovranski i sl. Oblik Puljanin dobijemo kad toj osnovi dodamo nastavak -janin, najčešći nastavak 1 U Jeziku ie o tome već pisao prof. M. Hraste, v. J., II, str. 49. 32 za tvorbu etnika, a jotacijom j s prethod-nim suglasnikom tvori nov suglasnik lj, i otud oblik Puljanin, slično od Lovran - Lo-vranjanin, od Split - Splićanin i dr. S tim u vezi je i riječ Pulština, koju neki pišu sa suglasnikom lj: Puljština. Naziv za teri-torij nije postao prema etniku, već prema imenu glavnog grada, dakle od osnove riječi Pula i dodavanjem nastavka -ština, čestog nastavka za imenovanje područja koje s ne-kim gradom čini teritorijalnu i administra-tivnu cjelinu. Može se spomenuti da su u narodu širom Istre najrašireniji oblici: puljanski, puležan-ski, Puležanin, Puležanka, Puležani i Pule-žanke, ali to su sve neknjiževni oblici, na-pravljeni dodavanjem hrvatskosrpskih sufik-sa na talijanske osnove (ili modificirane os-nove) tih riječi . Ako bismo se obazirali samo na govor lju-di nekog kraja i prema njemu propisivali književne oblike, onda bismo morali upotre-bljavati oblik Rika mjesto Rijeka, zatim For - forski jer tako govore ljudi na otoku Hvaru, no ipak književni oblici glase Hvar -hvarski, a takvih primjera ima mnogo. Sto-ga nije dovoljno oslanjati se samo na go-vor ljudi u nekom kraju, već je potrebno vidjeti kakvi su oblici prevladali u književ-noj upotrebi kod većine školovanih ljudi i onda odrediti književnu jezičnu normu. Kad u jeziku neka novina, nov oblik ili na-glasak potisne stari, onda na stranu ona već poslovična elegičnost Borisava Stankovića: ,,Neću to, staro, staro mi dajte, ono što mi-riše na suh bosiljak! « Prema svemu spomenutom jasno se vidi: pravilni i književni su samo oblici Pula, pulski, Pulština, Pu.ljanin, Puljanka, Puljani i Puljanke. Viktor Božac 

Simpozij o Vuku Stef. Karadžiću

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia