Ivana Lečić

Croatian

Lečić, Ivana

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

182i da samo njihova suradnja može dovesti do općeg boljitka. Zapad se zbog toga tre-ba početi mijenjati. Prvi korak bio bi, isti-če Mahbubani, da prestane voditi politiku uplitanja u unutarnje poslove drugih drža-va. Smatra da se to može učiniti jačanjem međunarodnih institucija, prije svega Uje-dinjenih naroda. U tu svrhu predlaže da se Ujedinjeno Kraljevstvo odrekne svoga mjesta u Vijeću sigurnosti UN-a u korist Indije, a da Francuska svoje mjesto ustupi predstavniku cijele Europske unije. Prijed-log bi imao smisla ako se doista želi po-jačati legitimitet Vijeća sigurnosti, ali već se pokazalo da nije realan. Naime, Francu-ska je sličan, oprezno izrečen neformalni prijedlog vicekancelara njemačke vlade, socijaldemokrata Olafa Scholza, nedav-no odbila, i to ne baš diplomatskim rječ-nikom. Očito je da je Mahbubani svojim prijedlogom zaboravio Machiavellijev sa-vjet na koji se sam pozvao, pa je odnose u politici nastojao odrediti idealističkim mo-ralom. Dakle, svijet života, određen slože-nim suprotstavljenim idejama i interesima, već je pokazao da ne prihvaća neke autoro-ve prijedloge. No, Mahbubanijeva knjiga donosi zanimljive podatke koji omogućuju da se politika Zapada sagleda u drugači-jem svjetlu. Jasno se ukazuje na potrebu oblikovanja usklađene i samosvojne politi-ke Europske unije. Predočeni su dokazi iz kojih se jasno vidi kako je Zapad, uistinu, često ne samo arogantan nego i da grije-ši te da se javljaju nove sile, prvenstveno Kina, koje polako postaju nezaobilazni su-bjekti globalne politike. Glavna teza, koja govori o tome da je Zapad dominirao svi-jetom samo zadnjih dvije stotine godina, provokativna je i poticajna za promišljanje svih značajki međunarodne politike. Zbog toga Mahbubanijevu knjigu svakako treba pročitati. To osobito vrijedi za zapadne či-tateljice i čitatelje. Naime, ako se slažu s njegovim zaključkom da nam treba novi globalni konsenzus koji se može tražiti u Ujedinjenim narodima, u njoj će naći niz činjenica koje podupiru tu tezu. Ako su pak pristaše daljnje dominacije Zapada, poput primjerice Roberta Kagana, argu-menti izneseni u Mahbubanijevoj knjizi pokazat će im kako je to težak zadatak, ko-ji nedvojbeno zahtijeva novo promišljanje međunarodne politike. U oba slučaja riječ je o vrlo korisnoj knjizi koja zaslužuje pri-jevod na hrvatski jezik.Tihomir CipekFakultet političkih znanosti,Sveučilište u ZagrebuPrikazWilliam DaviesThe Limits of Neoliberalism: Authority, Sovereignty and the Logic of CompetitionSage, London/Washington/New Delhi, 2016, 245 str.U knjizi The Limits of Neoliberalism: Au-thority, Sovereignty and the Logic of Com-petition William Davies problematizira transformacije neoliberalizma od njego-vih početaka do danas na temelju odnosa ekonomske racionalnosti i političkog au-toriteta. Neoliberalizam nije unificirana doktrina u mjeri u kojoj je to primjerice kejnzijanizam. Međutim, ono što je zajed-Prikazi knjiga183ničko svim neoliberalnim misliocima jest težnja zamjeni političke prosudbe ekonom-skom evaluacijom, odnosno neprijateljstvo spram nejasnoće političkoga diskursa te privrženost eksplicitnosti i transparentno-sti kvantitativnih, ekonomskih indikatora, čiji je model tržišni sistem cijena. Neoli-beralizam je stoga težnja raščaravanju po-litike ekonomijom, odnosno transformaciji države preoblikovanjem institucija, držav-nih organizacija i pojedinaca na načine kompatibilne s tržišnim ethosom, koji se mogu podvrgnuti ekonomskom mjerenju. Neoliberalizam nije toliko zainteresiran za širenje tržišta kao takvih koliko za širenje dosega principa i tehnika evaluacije teme-ljenih na tržištu, a implikacije takve težnje Davies analizira u prvom poglavlju.Temelji na kojima neoliberalna država zahtijeva autoritet u velikoj mjeri čine spe-cifične ekonomske tvrdnje i racionalizaci-je koje konstruiraju i propagiraju ekonom-ski eksperti. Država ne ustupa nužno moć tržištima, već opravdava njihove odluke, politike i pravila načinima mjerljivima lo-gikom tržišta. Radi se o uzdizanju principa i tehnika evaluacije temeljenih na tržištu na razinu pravnih normi, čime se teži eli-minaciji normativne prosudbe iz javnoga života, pri čemu se svaki izvor intrinzič-nog autoriteta ispražnjava i zamjenjuje ekstrinzičnom evaluacijom. Suverenitet je najveća dilema neoliberalizma: nikad ne može biti u potpunosti ekonomiziran jer bi postao konačan i mjerljiv, te bi stoga izgu-bio transcendenciju koja ga čini neograni-čenom moći. Diskurs i tehnike ekonomije tako ne mogu sami po sebi imati politički legitimitet bez nekog oblika metafizičkog autoriteta, jer nijedno formalno pravilo po sebi ne može pokazati zašto bi ga se treba-lo poštivati. Međutim, u praksi su ti alati uspješno iskorišteni kao temelj za autorita-tivno političko djelovanje tako što su eko-nomske tehnike postale prožete kvazisuve-renim oblikom autoriteta.Zahtjev neoliberalne države za autori-tetom proizlazi iz specifične vrijednosti, kompeticije, koja postoji na tržištu, ali se može proširiti na sve sfere života, što Davies problematizira u drugom poglav-lju. Kompeticija počiva na nejednakosti, koja je za neoliberale obilježje dinamič-noga i slobodnoga društva. Prema liberal-nom obećanju kapitalizma, ekonomska se nejednakost tolerira jer je meritokratska i dozvoljava socijalnu mobilnost, što zahti-jeva odvajanje političkoga i obrazovnoga sistema od tržišta. U posljednje vrijeme, osobito od 2008. godine, sve se više kri-stalizira činjenica da je neoliberalizam to obećanje prekršio. Kompeticija promiče empirijsku nejednakost ishoda, ali je defi-nirana i formalnim principima ekvivalen-cije na početku kompetitivnoga procesa. Naime, neoliberalizam ovisi o konstruira-nju određenih zajedničkih institucionalnih ili psiholoških svojstava koja čine liberal-ni duh kompeticije kao preduvjeta za sam kompetitivni proces. Mehanizam cijena na tržištu je zajednički okvir i jezik koji svi “natjecatelji” dijele i moraju prihvatiti ako žele sudjelovati. Pravila su potrebna radi nametanja minimalnih ograničenja kako bi se osigurala jednakost, a zadatak “na-tjecatelja” jest da maksimiziraju nejedna-kost u svoju korist. Pritom je učinkovita strategija antinormativna, egzistencijalna, temeljena samo na interesu, nejednakosti i interpretaciji pravila na način koji donosi najviše koristi.Tržišta su mjesta na kojima se odvija kompeticija između dobavljača i kupaca, pod pretpostavkom da postoji mogućnost Politička misao, god. 56, br. 2, 2019, str. 182-185184izbora u pogledu prilika za razmjenu. Pri-tom istodobno traže više od jednoga pro-izvođača i više od jednoga kupca kako bi se tržišne cijene mogle prilagođavati dok ne dosegnu ravnotežu u kojoj se događa razmjena. Za razliku od Smitha, koji je smatrao da kompeticija nastaje organski iz tržišta, rani neoliberali tvrde da se ona mo-ra dizajnirati, pravno uspostaviti i planirati od treće stranke. Pritom su otvorena, de-centralizirana tržišta za njih najbolji način za stvaranje slobodnoga, kompetitivnoga društva, gdje tržište predstavlja uvjet za očuvanje slobode, a pravo uvjet za očuva-nje tržišta.Kako neoliberalnim intelektualnim po-kretom sve više dominiraju ekonomisti i interesi biznisa, naglasak je na kontin-gentnom kapacitetu za nejednakost čija se validnost može testirati ekonomskim analizama, a ne samim djelovanjem trži-šta. Pretpostavlja se da je kompetitivnost suštinsko psihološko svojstvo pojedina-ca, a sama mogućnost buduće kompeticije važnija od realnosti postojeće kompeticije. Tako Coase opravdava kapitalističku moć pretpostavljajući idealnu viziju racionalno-ga pojedinca koji maksimizira svoju korist, dok je Schumpeter opravdava pretpostav-ljajući idealnu viziju herojskoga poduzetni-ka, smatrajući da samo manjina posjeduje kapacitet za djelovanje u smjeru dugoroč-noga trijumfa. Te se ideje od 1970-ih ukor-jenjuju kao infrastruktura koja će kasnije konstituirati primijenjeni neoliberalizam u kojem dolazi do racionalizacije prava i iz-vršne vlasti fuzijom prava i ekonomije te fuzijom političkoga i menadžerskoga odlu-čivanja, što Davies detaljno analizira u tre-ćem i četvrtom poglavlju.Stabilne empirijske i normativne situ-acije isprekidane su događajima ili feno-menima koji donose neizvjesnost. Davies drži da je u okviru neoliberalizma važno diferencirati kompetitivnu i političku neiz-vjesnost. Kompetitivna neizvjesnost, svoj-stvena tržišnim sistemima, nastaje unutar ekonomske “igre” kao rezultat težnje vi-šestrukih aktera suprotstavljenih agendi. Politička neizvjesnost, svojstvena svim si-stemima, dovodi pak u pitanje same teme-lje na kojima se izvode prosudbe te otvara prostor za preispitivanje i radikalnu kritiku standardnih metodologija, moralnih prin-cipa i antropoloških pretpostavki sistema. Neoliberalizam je 1970-ih u krizi kejnzi-janizma popunio taj prostor nudeći nove ideje, principe i tehnike.U krizi 2008. godine neoliberalizam je uspio izbjeći takav povijesni obračun. Umjesto razdoblja političke neizvjesnosti razvili su se novi oblici državne intervenci-je u svrhu očuvanja statusa quo i prevenci-je radikalne kritike, koje Davies prikazuje u petom poglavlju. Nastaje novi, kontin-gentni oblik neoliberalizma. Antikrizna po-litika zatvara prostor i vrijeme političke ne-izvjesnosti, nudeći tautološke tvrdnje kako bi se ogradila od mogućih prijetnji radikal-ne neizvjesnosti. Neoliberalizam koji je preživio krizu jest postliberalan, odnosno nedostaje mu bilo kakav izvor opravdanja, nema imanentnu liberalnu filozofiju a pri-ori jednakosti natjecatelja, već na njezino mjesto dolazi politika kontingencije koja ekonomsku racionalizaciju tretira kao spe-cifičnu kulturno-političku proceduru koju treba očuvati ne zato što je superiorna, već samo zato što je dominantna.Krizu su karakterizirali primjeri ekstre-mne racionalnosti privatnih aktera, koji su generirali troškove kakve mogu podnijeti samo najmoćnije javne institucije. Suvere-ni odgovor bio je neophodan, ali ne samo Prikazi knjiga185zbog razmjera krize već i zbog akutnog evaluacijskog kaosa koji je nastao. “Igra” se više nije doimala održivom jer je podci-jenila vlastite preduvjete, naime, neizvje-snost su generirali upravo oni kalkulacijski alati koji su bili konstruirani da bi njome upravljali. Sam je suverenitet, sa svojom nemjerljivom i metafizičkom prirodom, spasio neoliberalizam od kolapsa 2008. godine. Raščaravanje politike ekonomi-jom tako se transformira u kontingentne strategije za opčinjavanje ekonomije poli-tičkom supstancom.Neoliberalni je projekt oduvijek ovisio o, za njega povoljnim, oblicima amnezije u vezi s vlastitim skrivenim preduvjetima, naime, sa suverenom državom i s kompe-titivnim individualnim umom, te je njegov spas ovisio o njihovom ponovnom pro-mišljanju. Tako je neoliberalizam razvio dvije strategije statusa quo: neokomunita-rizam i stanje tržišnog izuzetka, koje su omogućile da ekonomska evaluacija i kal-kulacija postanu forma normativnosti koju pojedinci uče prakticirati i ponavljati, dok menadžment ekonomskoga rizika postaje svrhom djelovanja suverene izvršne vla-sti. Prostor političke mogućnosti pritom je iznimno uzak. Rekonfiguracija svijeta pre-ma principu kompetitivne dinamike uspje-la je jer je neoliberalizam ponudio viziju kolektiva i viziju individualnoga djelova-nja, pa je napuštanje tog principa moguće samo ako teorija krene iznova, istovreme-no razvijajući političko-ekonomsku ideju o individualnom djelovanju i kolektivnoj organizaciji, pošto je pojedinac i privatna osoba, s ukusima i izborima, ali i dio ko-lektiva, s pravilima i autoritetima kojima se podvrgava. Preskripcije za djelovanje u tom smjeru Davies nudi u završnom dijelu knjige.Ivana LečićFakultet političkih znanosti,Sveučilište u ZagrebuPolitička misao, god. 56, br. 2, 2019, str. 182-185

William Davies - The Limits of Neoliberalism: Authority, Sovereignty and the Logic of Competition

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia