Valentin Putanec

Croatian

Putanec, Valentin

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Bitno je u radu svih lingvista da svaki daje vrijedne i upotrebljive jezične rezultate. Njima se u krajnjoj mjeri može po5lužiti svaki drugi ling-vist. Svaki će ih iskoristiti na način koji odgovara njegovim teoretskim pogledima. Logično je očekivati od svakoga lingvista da u svom radu teži da u teoretskom smislu unaprijedi jezičnu znanost, a primjenom svojih teo-retskih zahtjeva što bolje zadovolji praktične potrebe svoje suvremenosti. Upravo primjena, sveobuhvatna primjena treba da bude glavno mjerilo koje će opravdati prednost ove ili one metode. NEKI NOVIJI HIPERJEKAVIZMI Valentin Putanec Hiperjekavizam je pojava u jeziku kada se neki samoglasnik, koji nije po porijeklu jat, u jeziku razvije kao da je tu, u staroslavensko doba, bio jat. Ova je pojava česta u štokavskim ijekavskim govorima, a i u hrvatskom književnom jeziku postoje neki hiperjekavizmi koji su posve normalni, tj. nitko ih ne tjera iz književno pisanih tekstova. To su npr.: 1. ime ptice sjenice ne postaje od sjena < sena nego od pridjeva sim1 „tamnocrnn. ljubičast" kako dokazuju svi slavenski jezici: rus. i ukr. sinica, polj. sinka. slo\". sinica (uz senica). 1 Sekundarno je kod Južnih Slavena \Hn·ata. Srba. Slovenaca) ovo ime dovedeno u vezu sa sjenom pa odatle kod ekavaca (Srba, Slovenaca, Hrvata kajkavaca) senica, u jekavaca sjenica. 2. ime ptice djetao, djeteo nije nastalo od deteh nego od dctel-b. 2 3. lijevča je nastala od madž. focs, 3 a njezin -ije- nastao je možda odatle što ju je jezična svijest vezala uz lijevati, lijevak. 4. biljka nalijep, koja se javlja kod ikavaca kao nalip, duguje ovaj svoj naziv latinskom, odnosno dalmato-rornanskom nappellus,4 a -ije- je dobio ovaj naziv odatle što ga je jezična svijest vezala uz lijepiti. 5. antroponim Stjepan nastaje prema grčko-latinskom Stephanus. Ikavski Stipan i ekavski Stepanić mogu se tumačiti prema latinskom, odnosno grč­kom e, ali pseudojatski oblik Stjepan treba tumačiti kao hiperjekavizam. Sve ove riječi sadrže etimološki hiperjekavizam odnosno pseudojatizam i nitko danas npr. u Hrvata ne misli tražiti od pisaca i onih koji govore književnim jezikom da pišu i govore senica, deteo, levča, nalep, Stepan umje-1 Usp. ARj. 15, 157. ~ Usp. ARj. 2, 453. i Berneker. Slavisches etymologisches Wiirterbuch 1, 190. 3 Usp. ARj. 6, 87. 4 Usp: ARj. 7, 417. 75 sto sjenica, djetao, lijevča, nalijep, Stjepan. To su usvojeni hiperjekavizmi odnosno pseudo j atizmi. 5 Ima međutim u našem književnom jeziku i nekoliko riječi s hiperjeka-vizmom, ali jezični normativci, koji su proučili porijeklo tih riječi i usta-nov;ili da tu nikada nije bilo jata, propisuju da se hiperjekavizam mora izbjegavati. To su ove riječi: a. istovjetan, b. lješ, lješina, c. otmjen, d. vje-resija, e. osjeka. Za ove se riječi većinom traži da se pišu istovetan, leš, lešina, otmen, veresija, oseka. Isto tako i sve izvedenice od njih: istovet-nost, neistovetan, neistovetnost, poistovetovati, poistovećenje, lešinski, lešinar, otmenost, otmeno, neotmeno, veresijski i sl. Evo nešto i o porijeklu tih riječi: 1. istovetan »ipsissimus. posve isti, baš isti«, Vuk je zabilježio istovetan (isti istovetan otac), Martić i Šulek ga pišu istovjetan, a Pavlinović istovje-tovati.6 Potvirde su novije (19. st.), ali se čini da je posve narodna riječ, tvorena od staroslavenskog isli i istov sufiksom koji je u cigli ciglovetan, dugi dugovetan, cio bogovetan dan (reduplikacija prema tipu jedan jedini). Hiperjekavizam, zbog veze u značenju, nastao je prema razgovijetan koji postoji i u obliku razgovitan i razgovetan.6' Puristi zbog -etan u ciglovetan, bogovetan i sl. sile pisce da pišu istovetan, poistovetiti i sl., uza sve to što se od Martićevih i šulekovih vremena govori istovjetan. 2. lješ, lješina - leš zabilježen je u 18. st., lešina od 18. st., lešinar u V:uka za grabežljivu pticu Neophron, lješ uopće nije zabilježen, a lješina je zabilježena prvi put u Ljubiše i iz narodnih umotvorina. 7 Maretić je 1886. u Vijencu napao oblik lješina zhog jata (psudojatizma) i zbog sufiksa -ina (prema tome ne bi valjala ni riječ lešina). Oblik le.šina mogao bi se prema Maretićevu mišljenju kazati samo u augmentativnom značenju za »veliki, grdni leš«. Dakle, prema Maretiću moglo bi se govoriti samo leš, a ne lješ, ni lešina, ni lješina. Dakako, ovo se Maretićevo mišljenje o sufiksu -ina u lešina, lješina mora odbaciti jer je ljefow i lešina svoje -ina dobila pre-ma tipu sličnoznačnih i istoznačnih imenica strvina i mrcina (mrcina da-kako ima sufiks -ina samo u jezičnoj svijesti ako je nastala prema cara morticina, a ne prema mrtvac, mrtac). Andrić je u Braniču (1911, 26-7) rekao da je riječ lešina, leš pejorativna i da se za I jude ne bi mogla upo-trijebiti nego samo za životinje. Takvo je stanje i danas. Riječ leš nastala je od turske riječi le~ »cadaver«, a lešina je naša tvorba od turske riječi, kao što je već rečeno. Pseudojekavizam je ovdje dokumentirana činjenica, a nastao je ili kao daljinska asimilacija prema slijedećem palatalnom š 5 Za hiperjekavizme usp. i Maretić, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, 2. izd., 19.31, 54-6. 6 Usp. ARj. 4, 6.3. 76 6• Usp. tumačerl)e sufiksa -ovitan u Nastavnom vjesniku, 17. 7 Usp. ARj. (), 252. (l - š > lj - š) ili i s naslonom i vezivanjem u svijesti s nekom riječi sličnog značenja ili iz kruga toga značenja, možda lijes. S. otmjen - otmen i otmenost riječi su koje je u ovom obliku prvi zabi-lježio, prema Akademijinu Rječniku, Obradović, a nalaze se i u leksiko-grafa Popovića. U Hrvata ih prije 19. st. nema. To su msizmi i u Hrvata i u Srba, a Hrvatima su došle najvjerojatnije preko Srba. U Hrvata su vrlo brzo prešle u otmjen, otmjenost, najvjerojatnije zbog toga što ih jezična svijest veže s korijenom koji se nalazi u mijenjati, izmjena, mijena. Maretić u Akademijinu Rječniku označuje »obično pišu otmen i oni koji inače pišu južnijem govorom«, ali ga u jezičnom savjetniku ne prorskribira. 8 4. vjeresija dolazi od turske riječi veresi = veresiye »auf Borg, auf Kredit«. Već je Miklošič godine 1884. ispravno postavio ovu etimoJ.ogiju i tako ispravio krivu etimologiju O. Blaua. On je 1868. ovu riječ doveo u vezu s našom riječi vjera. 9 Blauovu etimologiju ponavlja Broz-Iveković10 koji osim toga dodaje da je sufiks -esija u riječi vjeresija i:sti koji je i u riječi silesija. Blauova je i Broz-Ivekovićeva etimologija dakako kriva, a naročito tumačenje sufiksa jer je u riječi silesija pejorativno-augmentativnog značenja, a toga u riječi vjeresija uopće nema. Vezivanje u svijesti s vjera i dati na vjeru prouzročilo je hiperjekavizam u ovoj riječi. 5. osjeka - nastaje od staroslavenskoga Osfikn9ti kao Mo dokazuju sla-venski jezici koji ovaj glagol imaju u istom značenju, a hiperjekavizam je tu nastao zbog vezivanja u svijesti s osjeći, sjeći. Oblik osjeka zabilježio je Vuk a Akademijin Rječnik ga potvrduje i iz narodnih umotvorina. 11 Kad bismo željeli da riječ u ovim primjerima hiperjekavizama prepu-stimo statistici, trebali bismo pribjeći usmenom ili pismenom anketiiranju (što je zasada gotovo nemoguće) ili potvrdama iz pisanih tekstova. No tekstovi nisu pouzdani jer je intervencija redakcija i lektora onemogućila svaku sta-tistiku. Nešto će nam podataka dati leksikografi koji nisu uvijek dosljedni, tj. ne provode uvijek propis pravopisnih priručnika. Evo što nalazimo u nekih leksikografa i pravopisaca: 12 8 Usp. ARj. 9, 404. Maretić, Jezični savjetnik 82. 9 Usp. Miklošič, Denkschrif ten der Akademie der Wissenschaften, 35, 185 (83), Skok, Slavia 15, 503 i škaljić, Turcizmi 1, XVI i 2, 786. i Rožić, Barbarizmi, 3. izd„ 1913, 132, Naš jezik 2 (1934), 120. 10 Usp. Broz-Iveković,Rječnik hrvatskoga jezika, sv. 2, 708-9. 11 Usp. ARj. 9, 190-1 i 201; Skok, Rad, 272, 8-15. V. i Maretić, Gramatika i stili-stika, 2. izd., § 65, p. 55. 12 Kratice: BI= Broz-Ivekovićev Rječnik hrv. jez. (v. bilj. 10). Bor= Boranićevi pra-vopisi (1893-51). Až = Arhanić-živić, Francusko-hrvatski rječnik, 1937. DEAN = Deanović, Talijansko-hrvatski rječnik, 1948. B = Benešić, Hrvatsko-poljski rječnik, 1949. Bel. = Belić, Pravopis, 1950. ]ur. = Jurančić, Srbohrvatsko-slovcnski slovar. 19:J5. DDM = Dayre-Deano-vić-Maixner, Hrvatskosrfnko-frm.'1cuslii rječnik, 1956. Vk. = Vuković, Pravopisni rječnik ijekavizama, 1949. Per. = Peruško, Prrwo/1isni priručnik, 1958. P = Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika, 1960. 77 istovjetan lješina otmjen os jeka vjeresija BI istovetni leš os jeka veresija istove,tnost lešina v. veresija lešinar veresija Bor. i&tovetan leš otmjen oseka veresija ne istovetan ''"ljdina •=-os jeka ''·vjeresija Až istovjetnost leš otmjen os jeka vjeresija istovjetan DEAN istovetan leš otmjenost os,eka B istovetan leš otmen oseka veresija istovetnik lešina otmjen os jeka vjeresija i s tov j etnica lešinar otmjenost Bel. istovjetan (j .) l"" otmen (i.) osjeka (j.) veresija es istovetan (i.) lešina otmjen (j.) oseka otmjenost (j.) Jur. istovetan i sl. Ijcš otmjen Oseka veresija poistovetiti lješina otmen leš lešina Vk. istovjetan otmjen os jeka, vjeresija dijal. istovjetno otmjeno treba mj. veresija (s dodatkom da otmjenost oseka je običnije od -vet-) DDM -vet- I'" es, -ma otmjen oseka veresija lešLnari Otmjeno vjeresija otmjenost Per. istovjetan otmjen i s tov etan otmjenost istovjetnost istovetnost p istovjetan leš otmen (ek.) oseka vje["esija, ne nego lešina otmenost (ek.) os jeka, ne nego istovetan lešinar Otmjen (ijek.) ne nego veresija i s'1. otmjenost (ijek.) oseka Analiza je tih činjenica slijedeća. Premda u Akademijinu Rječniku stoji da neki pisci pišu istovjetan, lješina, te da se »poknjiški govori« otmjen, etimolozi žele vratiti tok razvitka na starije stanje i čvrsto stoje na tome da se piše istovetan, lešina, veresija. Još je najbolje prošao od ovih hiperjeka-vizama otmjen koji neki leksikografi pišu samo tako, dok ga drugi dubliraju s otmen. Likom istovjetan i Aleksandar Belić i Jovan Vuković nastoje oza-koniti jezičnu praksu. Pravopis od 1960. nije to prihvatio, premda je pri-hvatio otmjen. Oblik lješina svagdje je poti1snut osim kod Slovenca Juran-čiča. On piše čak i lješ, koji je vrlo rijetko zabilježen u pisanim tekstovima, premda se govori. Jurančić je kao i Arhanić-živić, jednako kao Belić i Vu-ković, pošao putem jezične prakse. 78 Iz svega ovoga vidimo da je književni izgovor tih riječ~ s hiperjekaviz-mom dosta dobro zajamčen i potvrđen. Hiperjekavizam je u njima izazvan strukturom hrvatskog književnog jezika koja ove riječi na razne načine veže u svijesti s našim korijenima koji imaju u sebi jat, odnosno -ije-, -je-. Ovakvo vezivanje zovemo reetimizacija. 13 Pojava reetimizacije je pojava kada svijest u etimiziranju riječi koje dobiva komunikacijom (identifikacija primljene obavijesti), a koju ne može vezati ni s jednim osnovnijim, etimo-loški opravdanim korijenom, veže tu riječ na neki etimološki neopravdan korijen. Ova je pojava u spomenutim riječima izazvala hiperjekavizam. Stoga predlažem da se ovi hiperjekavizmi, koji su izazvani strukturom našeg knji-ževnog jezika, ne gone iz književno pisanih tek:sitova i iz književnog govora, nego neka žive i u pisanim tekstovima i u govornom književnom jeziku, možda jedno vrijeme naporedo s oblicima bez hiperjekavizma. Ovi hiperjekavizmi imaju jednako prav{) postojanja u ovom obliku kao npr. ljepenka koja je također tuđica iz češkoga lepenka, a nitko je ne vraća na lepenka.14 Pridj·ev otmjen može svoj hiperjekavizam zadržati s jednakim pravom kojim npr. ruski glagol posetit'b daje u nas posjetiti ili kojim rusi-zam ubediti kod nekih naših ljudi, koji ga upotrebljavaju, glasi ubijediti. GLASOVI HRVATSKOSRPSKOG JEZIKA U FIZIO(PSIHO)--AKUSTičKOJ I AKUSTIČKOJ ANALIZI Ivo škarić (Svršetak) Akustička analiza glasova1 Fizio(psiho)-akustičke vrijednosti glasova hrvatskosrpskog jezika, koje smo dobili slušanjem analiziranih akustičkih dijelova glasova postupkom ver-botonalnog sistema, otkrivaju nam najvitalniju osobinu glasova. Time bi osnovni opis strukture fonetske percepcije bio gotov. Nas, međutim, interesira još slijedeće: 1) kakva je fizička akustička građa glasova i koje još fizio-(psiho)-akustičke vrijednosti ona potencijalno u sebi nosi, 2) da li ona pred-13 Teoriju o etimizaciji i reetimizaciji dajem u članku »Etimizacija, deetimizacija, reetimizacija i etimologija« (članak je spreman za tisak, a predavanje u vezi s tim pita-njima održao sam u Zagrebačkom lingvističkom krugu 3. III 1961). 14 Usp. Maretić, Jezični savjetnik, 52. 1 Dr Slavčo Keramitčievski izvršio je slične analize za makedonski jezik u svojoj tezi: »Psiho-akustička analiza glasova makedonskog jezika« (Rad izvršen u Zavodu za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu). 79 

Neki noviji hiperjekavizmi

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia