Svrha istraživanja: Cilj ove studije bio je procijeniti dugoročnu učinkovitost stabilizacijske udlage u liječenju pacijenata s kroničnim temporomandibularnim poremećajima (TMP-om) te usporediti ishode liječenja s onima postignutima placebo udlagom kod pacijenata s dijagnozom miofascijalne boli i onih s pomakom zglobne pločice. Materijali i metode: U dvije terapijske skupine bile su podijeljene 34 pacijentice s kroničnim TMP-om – u prvoj su se skupini, kao terapijskim sredstvom, koristile stabilizacijskom udlagom (SU-om), a u drugoj placebo udlagom (PU-om). Ishodi liječenja (bol procijenjena vizualnom analognom ljestvicom (VAS-om), maksimalno bezbolno otvaranje usta (MCO), maksimalno neasistirano otvaranje usta (MMO), kvaliteta života ovisna o oralnome zdravlju (OHIP-14), razina percipiranog stresa (PSS), karakteristični intenzitet boli (prema graduiranoj ljestvici kronične boli –
GCPS-u) i funkcijska ograničenja čeljusti (prema ljestvici ograničenja funkcije čeljusti – JFLS-u) praćeni su tijekom šest mjeseci. Rezultati: Nisu zabilježene statistički značajnije razlike među skupinama prije početka liječenja (p > 0,05). Rezultati procijenjeni VAS-om i srednji rezultati za OHIP-14 značajno su se razlikovali između terapijskih skupina (p = 0,004, p = 0,02, respektivno), s većim smanjenjem boli i većim poboljšanjem kvalitete života u skupini sa SU-om u odnosu na skupinu s PU-om. Tijekom šest mjeseci nije zabilježeno statistički značajno povećanje iznosa maksimalnoga bezbolnog otvaranja usta (MCO), no vrijednosti MCO-a značajno su se razlikovale između terapijskih skupina, s većim ukupnim vrijednostima u skupini sa SU-om u usporedbi s onom s PU-im (p = 0,046), te između dijagnostičkih podskupina s TMP-om, s većim ukupnim vrijednostima u skupini s MP-om u odnosu prema skupini s DD bolesnicima (p = 0,03). U skupini sa SU-om postojala je značajna razlika u kategorijama JFLS-a između početne vrijednosti i nakon šest mjeseci liječenja u svim kategorijama,
osim u emocionalnoj i verbalnoj ekspresiji (žvakanje p = 0,00015; okomita pokretljivost čeljusti p = 0,00018). U skupini s PU-om nije bilo značajnih promjena u pojedinim kategorijama JFLS-a. Zaključak: Tijekom šestomjesečnog liječenja stabilizacijska udlaga pokazala se učinkovitijom od placebo udlage u smanjenju spontane boli, unkcionalnih ograničenja donje čeljusti te u poboljšanju kvalitete života ovisne o oralnome zdravlju. U skupini liječenoj stabilizacijskom udlagom također su uočene značajno veće vrijednosti maksimalnoga bezbolnog otvaranja usta. Iako bi placebo mogao dijelom biti odgovoran za poboljšanje simptoma TMP-a, vjerojatno ne može zadržati kontinuirani dugoročni pozitivni terapijski učinak.Purpose: The aim of this study was to compare long-term effectiveness of stabilization splint (SS) with that of placebo splint (PS) in chronic TMD patients and to investigate differences in treatment outcomes based on diagnostic subgroups [disc displacement (DD)/myofascial pain (MP)]. Materials and Methods: Thirty-four female participants, diagnosed with chronic TMD, were classified in groups: one provided with SS and other with PS and were followed for six months. Treatment outcomes included spontaneous pain [visual analogue scale (VAS)], self-perceived quality of life (OHIP-14), painfree maximal mouth opening (MCO), maximal mouth opening (MMO), level of perceived stress (PSS), characteristic pain intensity [graded chronic pain scale (GCPS)], and functional jaw limitation [jaw functional limitation scale (JFLS)]. Results: Baseline characteristics did not differ significantly between the two groups (p>0.05). After six months of treatment the changes in spontaneous pain and OHIP-14 scores differed significantly between treatment groups (p=0.004, p=0.02 respectively), with greater reduction in SS compared to the PS group. Pain-free maximal mouth opening did not change significantly over time, however MCO values differed significantly between the two treatment groups, with greater overall values in the SS compared to the PS group (p= 0.046), as well as between TMD subgroups, with greater overall values in MP compared to DD patients (p= 0.03). In the SS group, significant difference in JFLS categories was found between baseline and after 6 months of treatment
in all except emotional and verbal expression (mastication p=0.00015; vertical jaw mobility p=0.00018). No such changes in JFLS categories were observed in the PS group. Conclusions: During 6-month period, SS was more effective than PS in reducing spontaneous pain and improving self-perceived quality of life and functional limitations of the lower jaw. Moreover, significantely higher values of pain-free mouth opening were observed in patients treated with stabilization splint. While placebo might be partly responsible for improving the symptoms of TMD, it seems that it cannot maintain a continual long-term positive therapeutic effect
