Mate Hraste

Hraste, Mate

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

mena s dvostrukim akcentom. Tako su npr. Stanići u Gospiću Stanići, u Ko-renici Stanići, čakavci Rajkovići su Rajkovići, Srbi Banijci Rajkovići, u ne-kim krajevima Srbi Babići a Hrvati Babići, a u drugima upravo obrnuto, tako da je često akcenat i znak nacionalnosti. Poznata je šala o nekom pro-fesoru Tomiću koga su pitali kako se zove, T6mić ili Tomić, a on odgovorio: »Kad idem u školu, onda sam T6mić, a kad idem iz škole, pretvorim se u Tomića.« Tko danas zna da li se slavonski pisac i skupljač narodnoga blaga Stojanović zvao Stojanović ili Stojanović? To čovjek ne može saznati ni iz ARj. koji ne razdvaja ta dva prezimena. Takvih prezimena ima vrlo mnogo, te će i zabuna s njima biti sve dotle dok ne dobijemo, kao npr. švajcarci, potpun rječnik naših prezimena s pouzdanim izvornim i, eventualno, pre-uzetim akcentom i više rasprava koje će provesti pažljivu analizu svakog neodređenog slučaja. Na str. 398. u drugom stupcu nalazi se pravilno akcentirano prezime naših književnika: Kozarac, ali se u zagradi dodaje da se govori »i s akc. Ko-zarac«. Pravilan je samo oblik Kozarac, kako se Kozarci sami zovu, a oblik Kozarac upotrebljavaju oni koji ne znaju za izvoran oblik, pa uzimaju na-glasak prema riječima komarac, dječarac, bećarac (a toga ima dosta kod Ive Kozarca!), Vukovarac i sl. Prema tome treba da govorimo samo Rade Končar, pop Marko Mesić, Stojan Janković i Ivo i ]osip Kozarac. UZ čLANAK VLADIMIRA BABIĆA »AKCENAT NEKIH PREZIMENA ... « Mate Hraste Da ne bi čitaoci »Jezika« dugo čekali na mišljenje sređivača pravopis-nog rječnika, potrebno je odmah u ovom broju donijeti mišljenje jednoga od njegovih sređivača. Problem akcenta hrvatskih i srpskih prezimena nije tako jednostavan kako ga je postavio, razvio i završio, inače dobar poznavalac našega jezika. Vladimir Babić. Sve što je napisao u svom članku o akcentu nekih prezimena, tačno je. Tako bi trebalo biti, ali naša narodna poslovica kaže: »Što pođe niz vodu, ne vrnu se uz vodu.« Jezik se ne može ukočiti. On se razvija i mijenja. Kod nas se to brže zbiva, jer našem književnom jeziku služi kao osnova narodni jezik. Taj bi narodni jezik po Vukovu traženju morao biti govor hercegovač­kog kraja. To je u Vukovo vrijeme moglo biti, premda ga ni onda, prije 140 13 godina, nisu u svemu slušali ni svi Srbi ni svi Hrvati; osobito ga nisu slušali Srbi u istočnim krajevima. Danas su u akcentuaciji hrvatskosrpskog knji-ževnog jezika Vuku mnogo bliži i vjerniji Hrvati i Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nego Srbi u istočnim krajevima. Od pojave I izdanja Vukova »Srpskog rječnika« do danas prošle su ravno 144 godine. Na osnovi akcenata u tome rječniku, a osobito na osnovi akcenata u njegovu II izdanju 1852. dao je kasnije Đuro Daničić akcenatski sistem imenica, pridjeva i glagola u hrvat-skosrpskom jeziku sa svim potrebnim varijacijama u našoj akcentuaciji na novoštokavskom jezičnom području. Tu je akcentuaciju proveo Tomo Ma-retić u svojoj »Gramatici i stilistici hrvatskoga ili srpskoga književnog je-zika« koja je doživjela dva izdanja, Zagreb 1899. i 1931. Ta akcentuacija provedena je i u »Rječniku hrvatskoga jezika« Franje Ivekovića i Ivana Broza godine 1901. Ona je provedena i u mnogim gramatikama hrvatsko-srpskog jezika koje su izišle poslije Maretićeve i u mnogim dvojezičnim rječ­nicima našega i kojega stranog jezika koji su se pojavili između dva rata i nakon drugog svjetskog rata. Ipak se u tim rječnicima nije Vukova i Dani-čića akcentuacija dosljedno provodila. Bilo je nešto odstupanja od nje. Ta su se odstupanja mogla ponešto opaziti i u nekim člancima koji su se poja-vili u jezičnim časopisima što posljednja tri decenija izlaze u Beogradu (»Naš jezik«), u Zagrebu (»Hrvatski jezik« i »Jezik«) i u Sarajevu (»Pitanja savremenog književnog jezika«). Najteži udarac toj akcentuaciji zadaju po-slije rata radio-emisije iz različitih kulturnih centara naših jer njihova ak-centuacija nije ujednačena; ona često ide u raskorak. I naši književnici ne drže se uvijek klasične Vukove akcentuacije. To je sve ponukalo sastavljače novoga »Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika«, Zagreb 1960, da u ponečem odstupe od Vukove akcentu-acije i da dozvole akcenatske dvostrukosti u onim slučajevima gdje je jezična praksa u književnom i razgovornom jeziku već dobrim dijelom napustila Vukov akcenat i razvila pored Vukova akcenta i drugi akcenat, ili je posve napustila Vukov akcenat, a uvela novi akcenat. Takvih slučajeva ima više. O tim slučajevima dosta se pisalo u novije vrijeme.1 Takvo stanje akcentu-acije u hrvatskosrpskom književnom jeziku dalo je povoda Pravopisnoj ko-misiji da se ni ona ne drži u svemu strogo Vukove akcentuacije. Osnovni je princip bio ipak da u slučajevima dvostrukog akcenta prvi bude Vukov iako ni to nije bilo moguće uvijek izvršiti jer su neki Vukovi akcenti već prilično izvan upotrebe. Pravopisna komisija ozakonila je dvostruki akcenat u lok. jedn. nekih imenica muškoga roda, npr.: po koraku i koraku prema akcentu dativa jednine, po obliku i obliku, u mjesecu i mjesecu, u oblaku i oblaku. 1 Ljudevit Jonke, Pravopisna komisija o akcentima, Jezik VI, 2, Zagreb 1957; Akce-natska problematika hrvatskosrpskoga književnog jezika danas, Jezik IX, l, Zagreb 1961, i drugdje. 14 Isto tako u gen. mn. nekih imenica muškoga roda, npr. gradova i gradova, sinova i sinova. U 1. i 2. licu množine davno se upotrebljava dvostruki akce-nat u glagolu tipa: pečemo i pečemo, pečete i pečete, vjenčamo i vjenčamo, vjenčate i vjenčate, imamo i imamo, imate i imate, oružamo i oružamo, oru-žate i oružate. Prvi oblici po redu običniji su na istoku, a drugi na zapadu. Dvostruki akcenat javlja se i u kosim padežima ličnih i povratne zamjenice: mene, tebe, sebe, meni, tebi, sebi, pored: mene, tebe, sebe, meni, tebi, sebi. Ima dosta i drugih akcenatskih dvostrukosti, čak i trostrukosti, koje su do-zvoljene, osobito u pojedinim riječima kao: književnost i književnost, rječ­nik, rječnik i rječnik, vjesnik, vjesnik i vjesnzk, vlasnzk, glasnzk i glasnik. Ako je danas takvo stanje akcenata u nekim kategorijama riječi i u po-jedinim riječima, da i ne govorim o prenošenju akcenata na proklitiku koje se osobito u istočnim krajevima jako zanemaruje, nije čudo što je uzdrmao akcenat na imenima i prezimenima koja ne pripadaju kao ostale riječi svim našim narodima kao njihovo zajedničko leksičko blago, nego pojedinim lju-dima ili pojedinim porodicama u različitim krajevima naše domovine na području hrvatskosrpskoga jezika. Profesor Babić ispravno primjećuje da »za književni štokavski izgovor neštokavskih prezimena treba da važe u pr-vom redu štokavski akcenatski zakoni, u drugom redu dobra jezična, opet štokavska, praksa, a tek u trećem redu navike neštokavaca«. To bi mišljenje bilo lako u cijelosti braniti kad bi postojala jedinstvena štokavska akcentu-acija, ali ona ne postoji ni u novoštokavskim narodnim govorima ni u književ-nom jeziku. Sam prof. Babić u svom članku govori o nejednakom akcentu na istim prezimenima u Lici, čak dodaje da je »Često akcenat i znak nacio-nalnosti«, iako se radi o Hrvatima štokavcima i o Srbima štokavcima na istom području. Sada ću se zadržati na pojedinim prezimenima koje pisac navodi. Pored navedenih prezimena: Končar, Crevar, ćelap, Maslać, koji bi u genitivu mo-rali glasiti: Končara, Crevara, ćelapa, Maslaća, navest ću i neka druga pre-zimena istoga tipa koja se često spominju: Rešetar, štampar. Iako su takvi akcenti jedino ispravni, mi obično slušamo: Rešetar (prema vokativu) i Štam-par u duhu kajkavske akcentuacije .. čudno zvuči pravilan akcenat u ušima najvećeg broja naših kulturnih ljudi ne samo: Rešetar - Rešetara, štampar - štampara, nego i: ćelap - ćelapa, Mdslać - Maslaća, Crevar - Cre-vara kao i mnoga druga toga tipa. I sam pisac je spomenuo da bi se »na ovo moglo odgovoriti da se prezimena u našem jeziku vrlo često akcentom odva-jaju od svoje ishodne riječi, npr.: Kovač (prezirne) prema kov1ač (opća ime-nica)«. To je i bio razlog da su se sređivači pravopisnog rječnika često odlu-čili u takvim slučajevima za dvostruki akcenat. Tačno je, kako navodi pisac, i to da bi akcenat morao biti Kozarac jer se sami Kozarci tako zovu, ali samo zato što se oni sami tako zovu jer bi akcenat morao biti Kozarac budući da je takav akcenat gotovo u svim riječima iste osnove: koza, kozar, kozara i 15 Kozara, koziirnica, koziirski; akcenat Kozarac dobiven je prema akcentu vo-kativa Koziirče. Uostalom to se prezime izgovara često i Kozarac. Rječnik JA registrirao je riječ Kozarac, gen. Kozarca i naveo da je to ime selu u Bosni u okrugu bihaćkom i selu u Hrvatskoj u županiji zagrebačkoj, knj. V, str. 416. Ta je riječ iste osnove i istog značenja kao prezime Kozarac; jedno je ime selu u dobrom štokavskom kraju, a drugo u kajkavskom, pa ipak im je akcenat jednak, a opet različit od akcenta prezimena Kozarac, kako traži prof. Babić na osnovi izgovora samih Kozaraca. Prema tome o akcentu pre-zimena odlučuje dosta izgovor njegovih vlasnika, a osobito izgovor ljudi kraja u kome se prezime upotrebljava, jer isto prezime može u različitim krajevima novoštokavskog područja imati drukčiji akcenat. Tako prezimena: Preradović prema Prerad, }Ovanović prema ]Ovan i Stojanović prema Stojan imaju na velikom području Srijema, Vojvodine i Srbije akcenat: Pre-radović, ]ovanović, Stojanović. Takav je akcenat dosta običan i u zapadnim krajevima. Poradi toga opravdana je primjedba sastavljača Rječnika Jugo-slavenske akademije uz riječ Jovanović (sad je po srijemskom govoru obič­nije ]ovanović), knj. IV, str. 669. i uz riječ Stojanović i Stojanović, knj. XVI, str. 604. To je sigurno bilo razlogom da ni Tomo Maretić u svojoj raspravi »0 narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba«, Rad JA, knj. 81. i 82, nije označio akcenat na velikoj većini naših prezimena jer nije bio siguran kakav je akcenat u kraju o kome je ime nastalo i u kome se upotrebljava. Ta činjenica da je teško utvrditi jedan akcenat za mnoga prezimena navela je sređivače pravopisnog rječnika da dopuste dvostruk akcenat u slučajevima gdje se dvostruk akcenat javlja na većim područjima novoštokavskih govora. Drugo je pitanje dijalektalnog akcenta u prezimena ili izgovora štokavskih prezimena na neštokavskom području. Bez sumnje, prof. Babić ima pravo kad traži da je potrebno čuvati štokavski akcenat na štokavskim prezimenima kad se ona izgovaraju na ne-štokavskom području, ali je već rečeno, a i sam je pisac naveo, da isto pre-zime nema ni u svim štokavskim govorima jednoga kraja isti akcenat. Po-znato mi je npr. da Srbi štokavci u Lici naglašavaju prezime Ugarković prema ugarak, a nosioci toga prezimena, kad su se odselili iz Like u drugi kraj, iz-govaraju ga s akcentom Ugarković. Ako je tako olabavio akcenat na štokav-skom području, kako ćemo ga učvrstiti na neštokavskom? Malko je teže s di-jalektalnim prezimenima kojih bi se akcenat imao poštokaviti. Akcenat dija-lektalnih prezimena treba u književnom jeziku prilagoditi koliko je god mo-guće novoštokavskoj akcentuaciji, ali ni u tome nije potrebna pretjeranost jer u određivanju akcenta, osobito na prezimenima, nije lako postići savr-šenstvo. U tome je potrebna elastičnost, a ne krutost. 16 O RIJEČIMA S KORIJENOM FRLJ- (VRLJ-) I smet Smailović Prije nekoliko dana upita me jedan prijatelj za porijeklo riječi ofrlje. Oba smo znali da ta riječ (bar u našem kraju, oko Tuzle) znači: odoka, ot-prilike, bez velike tačnosti i sl. Npr.: Najbolje je ofrlje ispuniti tiket za sport-sku prognozu. Ili: Pogodio sam koliko je sati, iako sam rekao ofrlje. Međutim, obojicu nas je zanimalo etimološko i semantičko porijeklo te riječi, pa sam počeo razmišljati o svim riječima s korijenom frlj-. Evo nekoliko takvih koje se govore i čuju u narodnom govoru oko Tuzle: frljaciti, frljacati, frljak-nuti, zafrljaciti, frljacnuti, za/rljiti, fTljav, ffljo, ofTlje, itd. Kad sam pogledao u rječnike koji su mi bili pristupačni, našao sam da u ARj. stoji: ffljiti, ffljim = baciti, od tur. fyrlatmak; ffljati, ffljam = ba-cati; frljav isto što i drljav, tj. oko »Što je bolesno te se u njem čini krmelj«. 1 U Vukovu Rječniku ovakav tip riječi nalazi s,e sa slovom v (ali to ništa ne smeta u ovoj analizi zbog poznate alternacije f : v) pa sam našao: vfljiti, vfljim = baciti; vfljo, vrljook, vrljookast, vrljav = der an einem Auge be-schii.digt,2 (Ima jedno oko pa i ono vrljooko). U Broz-Ivekovićevu Rječniku ovakve riječi takođe se nalaze samo sav, npr. vfljav = u kojega je jedno oko oštećeno; vfljo - hyp. = čovjek vrljav; vrljook, vrljookast = (vidi) vrljav, (Ima jedno oko pa i ono vrljooko); vfljiti, vfljim = baciti, turiti. U Rječ­niku srpskohrvatskog književnog jezika dra Luje Bakotića nalazi se frljati -ljam (tur. fyrletmak) 3 = baciti; frljiti -ljim = (vidi) frljati; vrljav = raz-rok; vrljati -ljam = bacati. Abdulah škaljić u svom rječniku »Turcizmi u narodnom govoru i narodnoj književnosti Bosne i Hercegovine« (Sarajevo, 1957) navodi samo riječ frljaknuti -em sa tumačenjem da dolazi od turskog firlatmak, a znači baciti nešto iz daleka. Ni Ristić-Kangrgin »Rečnik srpskohrvatskog i nemačkog jezika« (Beo-grad, 1928) ne donosi ništa opširnije i novije o ovakvim riječima. U tom rječniku imamo: fTljav = drljav;4 frlj:fmje, n = SchmeiBen, n, Werfen, n; fTljati -iim (bacati) = schmeiBen, werfen; /Tljiti -ljim = (hin)schmeiBen, wer-fen; vTljav (u običnom govoru) = schiel (v. razrok; gledati na četiri proje); am Auge beschii.digt; vTljavac -avca, vrljavko, vfljo = Schielende(r), m; vTljavica, f = Schielende, f; vTljavost = Schielen, n (v. razrokost); vrljok(ast) = vrljav. 1 Nisam imao pri ruci ARj. dalje od slova p. 2 Onaj kome je oštećeno jedno oko; (moj prijevod). s Pogre5n:o fyretmak, treba fyrlatmak. 4 drljav u Ristić-Kangrginu Rečniku znači: voll Augenbuttcr, tricfiiugig (oko puno krmelja, krmeljivo oko - moj prijevod). 17 I konačno, pogledao sam i Benešićev »Hrvatsko-poljski rječnik (Zagreb, 1949) gdje stoji: ffljati, ffljam rzucać wzwyž,5 vHjav = maj qcy jedno oko uszkodzone;6 vfljiti, vfljim = odrzucić.7 II Eto, toliko i tako nam govore spomenuti rječnici o riječima koje nas u ovom slučaju zanimaju. Međutim, time nije rečeno sve i mislim da bi o tome trebalo reći još nešto što bi upotpunilo, malo bolje objasnilo, pa možda i ispravilo tumačenje navedenih riječi. Prije svega uočavamo da ni u jednom spomenutom rječniku nisu zabi-lježene riječi: frljaciti, frljacnuti, frljdcati, zafrljaciti, zafrljaknuti, zdfrljiti, fTlje i Ofrlje. Evo značenja tih riječi s primjerima: frljaciti, frljacim = baciti nešto s izvjesnom ljutnjom, srdžbom ili ga-đenjem; npr.: Evo ti ova krpa pa je frljaci kud znaš. zafrljaciti, zafHjacim = baciti nešto ljutita i sa zamahom; npr.: »Ta-hirbeg je digao desnu ruku i htio nešto da kaže, a onda je Omerica Kokin zafrljacio svojom debelom šljakom i Tahirbegova je ruka pala.« (H. Kikić, Bukve, Djela, knj. I, str. 270. Izd. Svjetlost, Sarajevo, 1952.) Ili: »A da je lugar mjesto mene, pobjegao bi, ljutne se Salkica i zafrljaci za njim (za zecom, moja op.) sjekiricu ... « (H. Kikić, Bukve, Djela, knj. I, sfr. 302. lzd. Svjetlost, Sarajevo, 1952.) frljdcati, frljacam = bacati nešto ljutito i bijesno; npr.: Ne znam čime da ga umirim; što god mu dam, on sve frljaca oko sebe. zdfrljiti, zafrljim = isto što i zafrljaciti; npr.: »Mujdan se ždero ko pro-tuha, a kad mu je nagrlilo, on zafrljio najveći paturac Suljetu u potiljak.« (H. Kikić, Omerdići, Djela, knj. II, str. 266. Izd. Svjetlost, Sarajevo, 1954.)8 frljacnuti, fTljacnem = isto što i frljaciti zafrljaknuti, zafrljaknem = isto što i zafrljaciti fTlje (prilog) = nešto izbačena ili bačeno nepravilno, skrenuta s odre-đenog pravca; npr.: Pazi kad bacaš kamen s ramena, može ti otići frlje pa ćeš udariti nekoga. ofrlje (prilog) = značenje ove riječi naveo sam s primjerima na po-četku ovoga rada. Sve su ove riječi, kao i one što su zabilježene u rječnicima, potekle od turskog glagola fyrlatmak, što u općem značenju znači baciti. Međutim, ovdje bi dobro bilo znati i malo preciznije značenje ovoga glagola. Čini mi se da ga 18 5 baciti uvis (moj prijevod). 6 onaj tko ima jedno oko oštećeno (moj prijevod). 7 odbaciti (moj prUevod). 8 U primjerima iz Kikićevih djela ja sam stavio akcente na riječi s korijenom FRLJ. je dobro objasnio D. A. Magazanik u svom rječniku »Typerwo-pyccKMil: rno-Baph (MoCKBa 1945) u kojem kaže: fyrlatmak = Ho,n:6pachrnaTh ssepx; 6po-carh c ctinoll:; MeTaTh; UIBhipJITh; or6pachrnaTh. 9 Ovakva tumačenja vrlo lijepo se slažu i sa značenjem toga glagola, od-nosno njegovih izvedenica, u našem jeziku, tj. da svaki naš glagol s korije-nom frlj- (vrij-) ima u svom značenju pomalo i prizvuk sile, srdžbe, nečega što nije lijepo, pravilno i kako treba. Budući da u turskom jeziku i atmak znači baciti, zanimalo me značenje prefiksa fyrl- u glagolu fyrlatmak, jer je zapravo od njega u našem jeziku nastalo frlj- (vrlj-). O tome sam našao samo u poznatom turskom rječniku Šemsudina Samija »Kamus-i tiirki«, Istambul, 1317. (1901), gdje je glagol fyrlatmak, odnosno fyrlamak, protumačen ovako: fyrla(t)mak = baciti ne-što, ali tako da se čuje šum kao da ptica poleti -frrr ... Iz ovoga se vidi da je prefiks fyrl- (frlj-) onomatopeja ptičijeg polijetanja. Prema tome, svako ba-canje koje proizvede, ili treba da proizvede, izvjesnu onomatopeju frrr(l), a to mogu proizvesti samo bacanja sa silom, ljutnjom, srdžbom ili izvjesnom nepravilnošću, ima semantičku vezu s glagolom fyrlatmak. Što se tiče pridjeva frljav (vrljav) i njemu sličnih riječi (vrljo, vrljo-ok(ast), vrljavac itd.), sada je jasno da to stoji u uskoj vezi s glagolom baciti (fyrlatmak) i da znači: izbačeno oko (u stranu), odnosno čovjek s takvim okom, razrok. Zbog toga mislim da nije sasvim potpuno tumačenje takvog pridjeva rečenicom: »der an einem Auge beschadigt (onaj kome je oštećeno jedno oko), jer oko može imati razna oštećenja, a da čovjek nije frljav (vr-ljav), odnosno njegovo oko frljavo (vrljavo). Zato nije dobro izjednačavati riječ frljav (vrljav) s pridjevom drljav ako se drljav tumači: »oko što je bolesno te se u njem čini krmelj.« Sada treba da je jasno zašto u ARj. uz riječ drljav stoji: »nepoznata postanja«. Nakon svega ovoga i riječ Ofrlje (od koje smo počeli ovo razmatranje) ima svoje jasno tumačenje. Pošto ofrlje znači: odoka, otprilike, neprecizno, onda to semantički treba dovesti u vezu s pridjevom frljav (vrljav), tj. odo-ka, ali ne od zdrava, nego od frljava (izbačena) oka, koje ne mora tačno pogoditi i ocijeniti, nego to može učiniti i pogrešno, odnosno približno i po-vršno. S morfološke strane ta se riječ povezuje s prilogom fTlje (od fflje > otfrlje > Ofrlje). 9 bacati uvis, bacati sa silom, bacati ljutito, odbacivati (moj prijevod). 19 

Uz članak Vladimira Babića »Akcenat nekih prezimena«

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia