Mjere koje su glavni donosioci odluka donijeli kako bi se izborili s krizom javnih
dugova svjedoče o promjeni ustavne prirode Evropske unije: Složena politička
zajednica čiji je legitimitet počivao na finoj ravnoteži između zahtjeva
za uspostavljanje europskog zajedništva i zahtjeva za očuvanje političke autonomije
država članica, dobija obrise imperijalnog modela centar – periferija.
Autor analizira ovakav razvoj u svjetlu učenja o čuvaru ustava, koje su u svojim
radovima razvili Benjamin Constant i Carl Schmitt. Bez obzira na promjene
društveno-historijskih okolnosti, zadatak čuvara ustava jest da utvrdi točku
koja se ne smije napadati ukoliko se želi očuvati legitimitet političke zajednice.
U kontekstu europskih integracija pitanje “Tko je čuvar ustava?” svjesno
je zaobilaženo. Ta strategija, koja se pokazala funkcionalno uspješnom jer je
proizvela zajedničko tržište i monetarnu uniju, gurala je EU k sistemskoj krizi
u kojoj se danas nalazi. Predugo odsustvo čuvara europskih ugovora/ustava
suočilo je države članice s izborom između odbijanja pokoravanja odlukama
centra i potpunog prepuštanja odgovornosti za blagostanje vlastitih građana
europskom proto-imperijalnom poretku. Koncept imperija u ovom članku je
vrijednosno neutralan, upotrebljen samo kao jedan od mogućih teorijskih okvira
za objašnjenje nove empirijske stvarnosti procesa europskih integracija.Measures taken by the EU’s major decision-makers in order to confront the
public debt crisis provide evidence that the EU’s constitutional nature has
been changed. This compound political community whose legitimacy was
based on the fine balance between the need to establish more European unity
and the need to preserve political autonomy of member states, is now gradually
transforming into an imperial, centre – periphery model of governance.
The author analyses this development in the light of the guardian of the constitution
concept, developed in the works of Benjamin Constant and Carl
Schmitt. Regardless of changes of socio-historical circumstances, the guardian
of the constitution’s fundamental task is to determine the point that must not be
surpassed if the legitimacy of a political community is to be maintained.
In the context of the European integration process the question “Who
is the guardian of the constitution?” has deliberately been sidestepped. That
strategy, which has proven to be functionally rather successful, has been pushing
the EU towards its current systemic crisis. Long absence of a guardian
of the European treaties/constitution has eventually confronted the member
states with the choice between refusing to obey the centre’s decisions and conceding
of the responsibility for their citizens’ welfare to the European protoimperial
order. The empire concept used in this article is normatively neutral,
used only as a possible theoretical framework for explaining the new empirical
reality of the European integration process
