'Faculty of Political Science, University of Zagreb'
Abstract
U okolnostima sve primjetnijih klimatskih promjena, koje su najuočljivije u
fenomenu globalnog zatopljenja, postaje sve jasnije da energetika utemeljena
na iskorištavanju fosilnih goriva znatno pridonosi toj pojavi. Zbog toga mnoge
zemlje uviđaju potrebu za promjenom policy-paradigme u području energetske
politike, što znači sve veće oslanjanje na obnovljive izvore energije i
povećanje energetske učinkovitosti. Autor provodi studiju slučaja Njemačke
– predvodnice europskih nastojanja na povezivanju energetike utemeljene na
obnovljivim izvorima i zaštiti okoliša, ali i na očuvanju sigurnosti opskrbe
energijom. U radu se testira je li takva orijentacija Njemačke utemeljena na
njezinu policy-kapacitetu – “sposobnosti raspoređivanja nužnih resursa za donošenje
razboritih kolektivnih odluka o alokaciji oskudnih resursa za ostvarivanje
javnih ciljeva i postavljanje strateških smjernica u tu svrhu” (Painter i
Pierre, 2005: 2), te se zaključuje da su upravo te unutarnje determinante države,
a ne policy-difuzija, odigrale glavnu ulogu u zauzimanju vodećeg položaja
Njemačke u ostvarivanju “nove energetske paradigme”.Under the circumstances of increasingly visible climate change, most notably
in the phenomenon of global warming, it has become more and more clear
that the energy industry based on the exploitation of fossil fuels has significantly
contributed to this development. Therefore, many countries acknowledge
the need for a policy paradigm shift in the field of energy policy, which
implies an increased relying on renewable energy sources and the improvement
of energy efficiency. The author conducts a case study of Germany – a
forerunner in European efforts to link the energy industry based on renewable
sources and environmental protection, and also on maintaining the security
of energy supply. The paper tests whether this orientation of Germany is
based on its policy capacity – “the ability to marshal the necessary resources
to make intelligent collective choices about and set strategic directions for the
allocation of scarce resources to public ends” (Painter i Pierre, 2005: 2), and
concludes that it is the internal state determinants, rather than policy diffusion,
which have played a central role in Germany’s attainment of a leadership position
in the accomplishment of the “new energy paradigm”
