Sanja Cvetnić

Croatian

Cvetnić, Sanja

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

sjećanje175Sanja CvetnićRužica Šimunović  (1960. – 2018.)/Sjećanje na život i rad povjesničarke umjetnosti, likovne kritičarke i ured-nice na Hrvatskom radiju Ružice Šimunović, rođene Baričević, teško je započeti. Jedna misao koja ponosno na-dilazi tugu je činjenica koju valja odmah reći, da se radi o likovnoj kritičarki koja je – koliko znam – jedina iz medija radija preuzela ulogu ključne kritičarke jednoga naraštaja (kako je sama govorila “srednje generacije”) i jednoga desetljeća pa ju je kao takvu prepoznala i nagradila Hrvatska sekcija međunarodne udruge AICA, godi-šnjom nagradom za 2011. godinu. Gledajući iz današnje perspektive, valja podsjetiti da je hrvatska AICA prepoznala Ružičinu ulogu i prije objave hvaljenih monografi-ja o Zoranu Paveliću Politički govor je supre-matizam (2012.),1 prije knjige Tijelo u dijalogu (2016.)2 o ženskim performativnim praksa-ma ili suautorske knjige o umjetnici ANI Elizabet (2014.),3 studija i predgovora o Ameli Frankl, Ivici Malčiću, Kati Mijatović, Tomislavu Paveliću i brojnim drugim umjetnicima s kojima je surađivala na iz-ložbama – dakle – prvenstveno na temelju izgovorene riječi na radiju. Ne treba za-nemariti i pedesetak objavljenih kritika u 1  ružica šimunović, Zoran Pavelić – Politički govor  je suprematizam / Political Speech is Suprematism, Zagreb: Pleh, 2012.2  ružica šimunović, Tijelo u dijalogu. Ženske performativne prakse u Hrvatskoj, Zagreb: Durieux  – Hrvatska sekcija AiCA, 2016.3 ružica šimunović et al., ANA Elizabet – Realizirani i nerealizirani radovi u javnom prostoru (1997.– 2014.) / Realised and unrealised works in public space (1997 – 2014), Zagreb: ANA Elizabet (vlastita naklada), 2014.↑  Sigmund Freud Museum, Beč, 2012.,  foto S. Cvetnićkv_1_4_2018_(23)_2019_korekture_4_7__(II)_13_7_links_2_kor (III) 20_7_(IV)_tisak.indd   175 01/08/19   14:47176kvartal  XV-1 | 4-2018Vijencu i još barem toliko u drugim tiskanim medijima, ali mjesto s kojega je Ružica Šimunović prenosila kritičarske misli bio je prvenstveno radio, redovite tjedne emisije koje je uređivala – Kretanje točke (I. program Hrvatskoga radija) i U vizualnom kodu (III. program Hrvatskoga radija) – te urednička i novinarska suradnja u Kulturnom kolokviju, Katapulturi i informativnom programu, po-gotovo u vrijeme održavanja Venecijanskih bijenala ili drugih važnih domaćih i inoze-mnih likovnih manifestacija.Ako je uopće moguće otključati zago-netku osobe, dio šifre pruža djetinjstvo i u njemu su tri Ružičina ključna, zemljopi-sno bliska, ali posve različita toposa. Rođena je u Rijeci 1960., za koju je ostala veza-na cijeli život, kao i za hrvatsko Primorje (Crikvenica), gdje je provela dio djetinj-stva i mladosti, vraćajući se poslije redovi-to u roditeljski dom te velebitsko Podgorje, gdje je kao djevojčica boravila kod bake s očeve strane, upijajući nemilosrdnu ljepo-tu krajolika i gdje je zaokružila svoj krug (Bačvica, groblje Sv. Ivan Lomivrat). Iz toga, djetinjega razdoblja ostala mi je u sjećanju jedna Ružičina priča: kao školar-ka dobila je prvu nagradu za literarni rad, a nagrada je – između ostaloga – bila knji-ga Mate Lovraka Micek, mucek i dedek (one iz Biblioteke Vjeverica), što joj je kao Primorki bila potpuna zagonetka već od naslova. Pouka te školske nagrade bila je neočeki-vana, ali znakovita: “moram još puno uči-ti”. Od te misli-vodilje “još puno učiti” nije nikada odustala, što se poslije odra-žavalo na njezinu razinu kritike. Studij u Zagrebu (povijest umjetnosti i etnologija) te dugi boravci sa suprugom Pjerom i kćer-kom Lujom u Londonu i Parizu bili su pra-vi poligoni za to daljnje učenje. Tijekom boravka u Londonu od 1993. do 1998. godi-ne Ružica je pratila tamošnju suvremenu, galerijsku i muzejsku scenu, izvještava-la o izložbama u velikim muzejima poput Britisha i National Gallery, ali i Institute of Contemporary Arts, Saatchi Gallery, Serpentine Gallery, Barbican Centre i drugih, manje razvikanih. To je bilo prije e--pisama i internetskih izdanja pa je Ružica izrezivala iz Guardiana, Times-a, Sunday Times-a i Evening Standard-a, prikaze izloža-ba i kritike i slala mi ih svakih par tjeda-na. Posebno su često to bile kritike Briana Sewella, poslije i Waldemara Januszczaka. U njezinim komentarima uz njih nije bilo bezrezervne podrške pristupima i gledanji-ma, ali je naglašavala da ih vrijedi proči-tati. U jednom od povrataka, mislim da je to bilo iz Pariza (oko 2000.), prenijela mi je jednu misao o suvremenoj umjetnosti u europskoj panorami – potak nutu tada popu-larnim pohvalama organiziranoga Zapada nasuprot tranzicijskoga Istoka – koja mi se duboko urezala u sjećanje i prema njemu ju navodim: “Dok su oni [misleći na boga-tije i u tom smislu sretnije sredine] stvara-li institucije i tržište, naši su gurali prst u ključanicu na vratima Muzeja suvremene umjetnosti, ali je hrvatska umjetnost bo-lja. Izgleda da to tako funkcionira ... kopr-ca se i krpa, ali je zanimljivija. Iskrenija i jednostavno bolja.” Mislim da je to jedan od važnih Ružičinih kritičarskih aduta: ona je duboko i osviješteno poštovala hrvat-sku umjetnost i visoko vrjednovala domaće umjetnike. Nekoliko puta mi je to na dru-ge načine ponovila, a što je važnije, svojim je radom to i potvrdila. Izbjegavanje olakih ocjena i potrošenih izraza dio su Ružičine visoke radne etike, kao i poštovanja pre-ma temama kojima se bavi (u radijskom ili pisanom obliku). U to ulazi i hrabrost da se uhvati u koštac s temama koje nisu bile prvenstveno u središtu njezina stručnoga rada, poput umjetnosti ranijih razdoblja, problema kulturne politike ili pak zaštite spomenika.Još jedna sposobnost, koju zbog rijet-kosti u apatičnom društvu koje često ostav-lja ljude u samoći, nerazumijevanju i nevidljivosti možemo imenovati vrlinom, ističe Ružicu Šimunović i označuje nje-zin kritičarski pristup. Ta se sposobnost stručno zove kognitivna empatija: u pri-stupu tuđem umjetničkom radu, ona ga je kv_1_4_2018_(23)_2019_korekture_4_7__(II)_13_7_links_2_kor (III) 20_7_(IV)_tisak.indd   176 01/08/19   14:47sjećanje177promatrala – da, sukladno svome iskustvu  i intelektualnoj moći koja nije svjesno i na-mjerno nikada prelazila u nadmoć te sagle-davanju širega konteksta – no prvenstveno uvijek, uvijek s poštovanjem perspektive umjetnika, autora rada.Zbog te vrline i zbog još tisuću gesta koje ovdje ne mogu nabrojati a zavrjeđuju spomenik u srcu veći od njega samoga, za-hvalna sam joj na svemu čime je obogatila život, “javni i privatni”, kako je rekla u pri-logu koji je povodom vijesti o njezinoj smrti ponovljen u nekrologu na Hrvatskoj televi-ziji. Neka joj je laka zemlja u kojoj je našla smiraj, koju je voljela i zadužila! ×kv_1_4_2018_(23)_2019_korekture_4_7__(II)_13_7_links_2_kor (III) 20_7_(IV)_tisak.indd   177 01/08/19   14:47

Ružica Šimunović (1960. – 2018.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia