Darko Novaković

Croatian

Novaković, Darko

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Vladimir Vratović: HRVATSKI IATINIZAM I RIMSKA KNJIŽE-VOST. Studije, članci, ocjene. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb 1989; 374 str. Knjiga koja je iz tiska izašla krajem 1989. obuhvaća izbor autorovih radova nasta· lih u rasponu od dvaju desetljeća, od 1960. do 1980, no pri tome ni daljnju ni gornju granicu ne treba shvaćati previše kruto. Dvostrukost ishodišnog istraži-vačkog interesa kakva je istaknuta u na-· slovu knjige respektirana je u njezinoj unutrašnjoj podjeli. Od četiriju velikih poglavlja prvo je posvećeno teorijskim i književnopovijesnim ogledima o hrvat-skom latinizmu (str. 7-59); treće se bavi rimskom književnošću u užem smislu riječi (str. 245-317). Most među njima tvori drugo, najobimnije poglavlje, u ko-jem se simultano raspravlja o oba feno-mena (str. 63-242). Završni dio knjige prepušten je dvama člancima posveće­nim humanističkom obrazovanju i kla-sičnim gimnazijama. Njih, prema izričitu autorovu upozorenju, treba smatrati ravnopravnim dijelom knjige, ma koliko se nekomu moglo činiti da su s tekstovi-ma koji im prethode tek površno i laba-vo povezani (str. 321-347). Prilozi objedinjeni u knjizi pripadaju ra-zličitim tipovima književnoznanstveno-ga diskurza, kako je najavljeno već i u njezinu podnaslovu. U stanovitu se smi-slu može reći da svaki odjeljak pokazuje ne samo ravnotežu teorijskog i povije-snog interesa za književne artefakte nego i podjednaku raznovrsnost pisanih oblika u kojima se ti interesi očituju : od strogih znanstvenih studija, preko opu-štenijih poticajnih eseja, do recenzija, prikaza, pa čak i polemičkih osvrta. Sva-ko od prvih triju poglavlja poduprto je barem jednim ogledom u kojem se ra-spravlja o najkrupnijim preliminarnim problemima: primjerice Karakterizaci-ja i vrednovanje književnosti hrvat-skog latinizma ili Novo latinska filolo-gija i klasična filologija u prvome, O odnosu i uzajamnim vezama književ-nosti pisane na latinskom i narodnim jezicima u drugome, Rimska književ-nost prema grčkoj u trećem poglavlju. Ta uspostava reda, pojmovnoga i termi-nološkoga, jasno govori o tome kako bi u Vratovićevu shvaćanju morala izgleda-ti hijerarhija interpretativnih zadataka u studiju bilo hrvatskoga latinizma bilo rimske književnosti. Knjige poput ove, koje nude panoram-ski uvid u vremenski omeđeno razdoblje autorove produkcije, prvenstveno su dokumentarna podloga za procjenu po-jedinačnoga znanstvenog doprinosa, to pouzdanija što je iscrpniji materijal koji je u njima okupljen. U tom pogledu, dakako, Hrvatski latinizam i rimska književnost nije nikakav izuzetak. No osim te, personalne dimenzije, trideset i šest priloga sabranih u ovoj knjizi svje-doči o nečemu što svakako nadilazi in-dividualnu filološku sudbinu: o dugo-trajnom prevrednovanju interesnih po-dručja unutar tako konzervativne disci-pline kao što je klasična filologija. Konstantu Vratovićeva unutarstrukov-noga angažmana tvori opetovano zauzi-manje za primjerenu poziciju hrvatsko-ga latinizma i unutar nacionalne književ-ne historiografije i u međunarodnom la-tinističkom okružju. Sudbina je prouča­vanja hrvatskoga latinizma u mnogoče­mu paradoksalna. Ozbiljan studij ozbilj-nih latinističkih autora počeo je u Hrvat-skoj prije više od stotinu godina, u he-rojskoj generaciji Maixnera, Šrepela, Korblera, Kasumovića, koji su nizom krupnih monografija uspostavili, kako se činilo, jednom za svagda identitet fe-nomena, trudeći se da takvu proučava­nju pribave i institucionalnu podršku Sveučilišta i Akademije. N o političke i kulturne mijene koje su nastupile po završetku Prvoga rata naglo su i vrlo djelotvorno potisnule svaki sustavniji interes za hrvatsku književnost pisanu latinskim jezikom. Punih trideset godina o hrvatskom se latinizmu pisalo toliko malo i tako nesustavno da se u studiju latinske nacionalne baštine gotovo tre-balo krenuti od početka. Dakako, u izmijenjenim ideološkim okolnostima trijumfalnoga egalitarizma koji je pokazivao vrlo malo razumijeva-nja za importirane kulturne ekskluziv-nosti, osobito neslavenskoga podrijetla, u vremenu metodološke groznice u knji-ževnoj znanosti, interes za hrvatski lati-nizam nije se mogao potaći na stari na-čin, jednostavnim obnavljanjem proku-šanih interpretativnih obrazaca. Vrato-vić je zarana shvatio da latinistički tek-stovi mogu reflektirati na pozornost hr-vatske književne historiografije samo ako se podvrgnu istim postupcima tuma-čenja i istim kriterijima vrednovanja ko-jima podliježu i tekstovi hrvatskoga izra-za. Krajem pedesetih i početkom šezde-setih godina najprirodnije doktrinarno uporište za takvo inzistiranje na literar-nosti literature nudila je fenomenološka kritika Kaysera i Staigera te stilistička interpretativna praksa Spitzera i njego-vih sljedbenika. Slijedeći taj trag, Vrato-vić se od samog početka svojega bavlje-nja latinizmom nije klonio nedvosmisle-nih estetičkih sudova, odbijajući da u njemu vidi puki kulturnopovijesni curi-osum - kakvim su ga, valja reći, pone-kad znali prikazivati i najdobronamjer-niji filolozi prethodnih generacija. Da književnosti latinskoga izraza nije po-trebna nikakva izmoljena blagonaklo-nost isticao je Vratović u nekoliko navra-ta. Najsažetija je u tom smislu vjerojatno formulacija iz članka o odnosu književ-nosti pisane na latinskom i književnosti pisane na narodnim jezicima iz 1979: Jz indicija o stupnju međuodnosa i uza-jamnog prožimanja književnosti na-rodnoga i latinskoga izraza pro ishodi i metodološki imperativ: komplek-snom istraživanju obaju književnih medija valja pristupiti s istih pozicija estetskih i književnopovijesnih (str. 202-203). Ako danas neke tvrdnje koje opetovano zatječemo na stranicama Vratovićeve knjige djeluju samorazumljivo, to je i zasluga misionarske upornosti autora koji nije žalio truda da se istodobno obračunava s nekoliko žilavih predrasu-da. Unutar matične struke, klasične filo-logije, valjalo je izboriti poziciju koja će omogućiti da se studia neolatina ne smatraju intelektualnom razbibrigom, a to je u krajnjoj liniji značilo pobrinuti se i za njihovu metodološku emancipaciju; domaće književne povjesničare valjalo je uvjeriti da ino jezični tekstovi u korpu-su hrvatske književnosti nisu mana nego vrlina; stručnjacima u međunarodnom okruženju trebalo je pokazati da se hr-vatska novolatinska književnost i kvanti-tativno i kvalitativno može nadmetati s ponajboljim evropskim latinizmima. Prilozi objedinjeni u ovoj knjizi izvorno su objavljivani na različitim mjestima, od usko stručne periodike do razmjerno široko dostupnih publikacija, tako da je ponekad teško govoriti o njihovu prvo-bitnom odjeku. Ako smijem generalizira-ti čitalačke dojmove vlastite generacije, najsnažniji neposredni učinak imala je sažeta studija Mediteranska konstanta u književnoj kulturi hrvatskoj, koja je žestoko obrazlagala heretičku misao kako je »najnarodniji« od svih kulturnih pokreta, Hrvatski preporod Gaja i isto-mišljenika, obilato pripravljen upravo djelovanjem hrvatskih latinista. Pri tomu Vratović u nije do objašnjenja jednokrat-nog povijesnog fenomena s početka de-vetnaestog stoljeća . Njegova je teza da-leko obuhvatnija i izazovnija: u trenuci-ma najveće ugroženosti kulturnih veza između hrvatskoga Sjevera i Juga upravo su latinski jezik i na njemu pisana knji-ževnost bili onaj integrativni činilac koji je presudno oblikovao i produkciju na hrvatskom jeziku. Nažalost, valja reći da ta tvrdnja, koliko god bila prihvaćena u stručnjaka za hrvatski latinizam, nije do danas u svoj svojoj punini podvrgnuta provjeri nacionalne književne historio-grafije. Metodička dalekovidnost očitovala se i u Vratovićevoj disertaciji Horacije u du-brovačkom pjesništvu 18. i 19. stoljeća. Studija je objavljena 1971, u vremenu najjačega proboja teorije recepcije u književnu znanost, no nastala je cijelo desetljeće prije toga, krajem 1961. Ono što se u njoj otprve uočava jest ravno-pravno uvažavanje triju književnih izra-za, latinskoga, hrvatskoga i talijanskoga, u dubrovačkoj književnosti prošlih dva-ju stoljeća. Do Vratovićeve disertacije bavljenje talijanskim tekstovima nasta-lim na istočnoj obali Jadrana izazivalo je uglavnom ili političku nelagodu ili je njihova uloga svjesno bila minorizirana u naopako j vjeri da se time brani čistoća nacionalne književnosti. Dosljedan svo-jem razumijevanju Mediterana kao polja različitih kulturnih silnica, s presudnim utjecajem latinske jezične vertikale, Vra-tović je u toj prešućivanoj poliglosiji vi-dio znak civilizacijske zrelosti a ne sla-bost nacionalne kulture o kojoj u najma-nju ruku nije oportuno razgovarati. Ni danas, nakon odmaka od triju desetlje-ća, takav pristup ne nailazi na oduševlje-ne zagovornike unutar ortodoksne kro-atistike; u vremenu nastanka teksta inzi-stiranje na trojezičnosti hrvatske knji-ževnosti graničilo je sa znanstvenom bo-gohulnošću. Hrvatski latinizam i rimska književ-nost knjiga je koja govori o golemom rasponu tema za koje je teško vjerovati da će ih neprofesionalni čitalac moći pratiti s ravnomjernom pažnjom. Auto-rova ambicija zacijelo i nije bila u tome da svima objasni sve. No ono što ni u kojem čitanju ne bi trebalo promaći jest visoka per.sonaliziranost ponuđene ar-gumentacije, doista rijetka osobina u struci kojoj autor pripada. Vratović se ne libi pisati sa strašću, od žestoke obra-ne onoga što drži točnim do zajedljiva obračuna s idejama koje struku podre-đuju političkoj utilitarnosti. Egzempla-ran je u tom pogledu članak iz Razloga objavljen 1965: Humanističko obrazo-vanje u klasičnim gimnazijama i dru-gim školama, koji s nelagodnom točno­šću navješćuje neke od najbezobzirnijih mijena kojima je školski sustav desetlje-će potom bio izvrgnut. U biografskoj skici koju nudi knjižni ovi-tak jedan podatak upadljivo nedostaje: Vratović je prvi predstojnik prve katedre hrvatskoga latinizma na Zagrebačkom sveučilištu, a to, dakako, znači i prve katedre hrvatskoga latinizma uopće. To što je ta katedra osnovana, uvjerljivo svjedoči o tome kako cjelina autorova stručnog angažmana nije bila uzaludna; to što je osnovana tek 1987, govori o tome koliko je nepredvidljivih teškoća pri tom trebalo ukloniti. I jedno i drugo trebali bi upamtiti oni koji su imali sreću da ne budu filolozi u jednom od najo-skudnijih vremena filologije. Darko Novaković Marianna D. Birnbaum: HUMANISTS IN A SHATTE-RED WORLD. Croatian and Hungarian Latinity in the Six-teenth Century. Slavica Pub-lishers, Columbus, Ohio 1986; 433 str. Marianna Birnbaum domaćoj je struč­noj javnosti poznata prvenstveno kao autorica monografije o Ivanu Česmič­kom (Janus Pannonius. Poet and Poli-tician. Zagreb 1981). Njezina nova knji-ga obuhvatnijih je ambicija, govori o cijeloj galeriji humanista, a i namijenje-na je ponešto drugačijem čitateljstvu. Ciljana publika ove opsežne studije, po riječima same autorice, stručnjaci su s engleskoga govornog područja »Čije znanje o renesansi ne seže do Ugarske i Hrvatske« (str. 9). Humanisti koji su se našli u interesnom obzoru knjige uvršte-ni su prvenstveno kao svjedoci prevrat-nih povijesnih zbivanja, kao komentato-ri političkih mijena koje su oblikovale sudbinu Hrvatske i Ugarske za mnoga stoljeća unaprijed. »Povijesne događaje · koji su podrobno opisani opisali su u prvom redu sami humanisti. To je, u stvari, središnja tema knjige : događaji koji su pogodili humaniste toga područ­ja i njihov odgovor na njih« (ibid.) . U skladu s tako izabranim polazištem knjiga je podijeljena u trinaest poglavlja, koja pokrivaju raspon od jednoga stolje-ća: od vremena koje je neposredno pret-hodilo mohačkoj bitki 1526, pa do skla-panja mira na ušću Žitve 1606, između Rudolfa II i sultana Ahmeda I. Prva su dva poglavlja posvećena opisu politič­kog i duhovnog stanja jagelonskoga hr-vatsko-ugarskog kraljevstva uoči pre-sudne bitke krajem kolovoza 1526. Tre-će se poglavlje bavi podrobnom anali-zom mohačke katastrofe, a potom slije-de odsječci u kojima se pojedini huma-nisti, onako kako je u uvodu i bilo najav-ljeno, pokazuju kao očevici ili barem posredni svjedoci važnih povijesnih epi-zoda. Prvi je u tom nizu Stjepan Broda-rić (1480-1539), diplomat i povjesničar, sudionik mohačke bitke. Za njim slijede Transilvanac Nikola Olah (1493-1568) , visoki svjetovni i crkveni dostojanstve-nik, te tri autora koja dijele istovrsno neugodno iskustvo pada u tursko su-žanjstvo: Bartol Đurđević, Duro Hus iz Rasinje i Konstantin iz Ostrovice. Osmo je poglavlje posvećeno u cjelini Šibenča­ninu Antunu Vrančiću (1504-1573), po-lihistoru, kraljevskom namjesniku, ugar-skom primasu. Posljednja četvrtina knji-ge započinje piscima različitih »panon-skih povijesti«, kao što su transilvanski Sas Christianus Schesaeus, ugarski dr-žavnik Mik16s Istvanffy ili Juraj Srijemac, autor najslavnije »alternativne« povije-sti toga razdoblja. Završna poglavlja po-svećena su kurzornom pregledu značaj­nijih putopisaca iz turskih krajeva, na-čelnom razmatranju odnosa između la-tinskog i narodnih jezika u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu te prirodnoznan-stvenom interesu kakav su pokazivali humanisti - na emblematičnom primje-ru Fausta Vrančića. Kao što je pregled sadržaja dao naslutiti, knjiga ne iznevjerava obećanje izrečeno u samom uvodu: pred nama je doista povijest zajedničke hrvatsko-ugarske dr-žave, onakva kakvom su je zabilježili naj-ugledniji humanisti svih naroda obuhva-ćenih njezinim tad aš njim granicama. No ipak, usprkos korektnoj i pravovreme-noj najavi , takav je koncept u stanovitu neskladu s naslovom, i još više, podna-slovom knjige. Od studije koj a je posve-ćena >hrvatskom i ugarskom Iatinitetu šesnaestoga stolj eća« čitalac bi razložno morao očekivati i drugačiji postupak s tekstovima, a n e samo sustavno iskori-štavanje njihove dokumentarne dimen-zije. Nema sumnje da će profesionalno neopterećeni čitala c engleskoga govor-noga područja, p a i pouzdanije obavije-šteni stručnjaci d rugih sred ina, naći u knjizi niz slabo poznatih ili gotovo sa-svim nepoznatih detalja. No teško je izbjeći dojam da su preobilje političko­povijesne građe i mikroskopski prezen-tirane biografij e gotovo potpuno poti-snuJe pitanj e koj e se i u ovako oblikova-noj knjizi n eizbježn o postavlja: po čemu su zapravo osobe o kojima je riječ bu-manisti? Bilo bi, naravno, nepošteno tvrditi da su interpretacije Marianne Birnbaum pot-puno lišene interesa za estetičku dimen-ziju sjevernohrvatskoga i ugarskoga hu-manizma. Nije se, d akako, teško složiti s autoricom da je vojn i i politički okoliš presudno utjecao n a literarnu produk-ciju hrvatsko-ugarskoga cinquecenta, u tisku jući u gotovo svaki književni sasta-vak Iako vidljiv bilj eg neposredne poli-tičke referencijalnosti. No ono što odli-kuje pretežni dio osoba čije su biografi-je i bibliografije podastrte u knjizi nije u prvom redu njihova domoljubna djelat-nost ukrašena klasičnom učenošću, nego pristajanje uz in telektualne, mo-ralne, estetičke ideale koj i tvore čvrstu jezgru humanističkoga pokreta. Nacio-nalne i regionalne specifičnosti jesu ne-osporne, ali govor o njima ne bi smio potisnuti u stranu raspravu o zajednič­kim korijenima, ma koliko ona ponekad izgledala zamršenom. 9N Latina & (;racca J(l Iz te perspektive jasnije se pokazuje gdje je najveći nesporazum u vezi s knji-gom Marianne Birnbaum. On proistječe iz njezine nejasne vrsne pripadnosti: ako je posrijedi historiografska studija, onda joj- u najmanju ruku- nedostaju stroža prezentacija izvora i njihova ocje-na; ako je riječ o književnopovijesnoj monografiji, onda je u njoj kudikamo premalo književnosti. Kolebljivost u iz-boru interpretativnog polazišta moguće je vidjeti gotovo u svakom poglavlju. Ipak, čini se da su kudikamo najspornije one analize u kojima se tekstovi pokuša-vaju vertikalno situirati, u generičku tra-diciju koja seže sve do antike. Neki au-toričini izvodi potpuno su neodrživi: primjerice, da su Olahove glavne knji-ževne vrste >>epigram i elegija, u kojima je, poput Jana Panonija, posuđivao od Horacija i Vergilija« (str. 139, kurziv moj), kao što krajnju nevjericu izaziva tvrdnja o vezi jedne Olah ove tužaljke (!) · s Vergilijevom sedmom(!) eki ogom, koja je inače posvećena očekivanom Augu-stavu (!) sinu (str. 142). Da nije riječ o jednokratnim omaškama nego o ozbilj-nom pomanjkanju autoritativna uvida u antičku književnu povijest svjedoče i ta-kve nuzgredne konstatacije kao što su ona o rimskom caru Decillusu (str. 92, i poslije u Kazalu!), o prijevodima ili lek-tiri takvih fantomskih autora kao što su Pitagora (str. 183, 198) ili Aleksandar Veliki (str. 207), ili ponuđena definicija prosopopeje (a poem written about a person- str. 246). Ipak, u knjizi koja se bavi dvama nacio-nalnim latinitetima zacijelo najncugod-nija mana jest posvemašnja nepouzda-nost otisnutih latinskih tekstova. Nije doista pretjerivanje ozlovoljena recen-zenta ako kažemo da nema praktički ni jednoga duljeg latinskog citata u kojemu se ne bi zatekla poneka pogreška - od banalnih slagarskih propusta do ul an če­nih grešaka koje svojom nakaznošću čine tekst potpuno nečitljivim. Izabirem . nasumce dva primjera s iste, 243. str.: Pannonia regnum ex quo Cbristianum Latina & <;racca 36 99 religionem amplexium est ... , ili, nešto niže, ... ac quaem poscit, quae cum ea-piti imponeretur, non parum vultu ex-pall u it, ut es res ab alias, qui aderunt por inauspicato futuri mali amine no-tare tur. Izllšno je i spominjati kolikih i kakvih nepreciznosti ima u stihovanim tekstovima, a s jednakim oprezom valja konzultirati i latinske naslove u biblio-grafiji (npr. za Dominisa: Duae reditus ex Anglia consilium exponit ili Petan či­ća: Itinel'ibus in Tw·ciam Libellus). Ni tu se, nažalost, problem ne ograničava samo na izolirane primjere ili puku je-zičnu nekorektnost. Cio niz bibliograf-skih navoda upropašten je kontaminaci-jom raznorodnih podataka: tako Mihovil Kombol postaje piscem predgovora u Gortanovim i Vratovićevim Hrvatskim latinistima, dva rada Tome Matića po-staju jedan (s alternativnim naslovom), Vramčeva Kmnika uvrštena je među Vrančićeva djela itd. Narav i množina spomenutih pogrešaka navode, nažalost, na neugodan zaklju-čak kako knjizi Marianne Birnbaum valja pristupiti s krajnjim oprezom. Neporeci-va je, dakako, dobra autoričina namjera, kao što svakako valja registrirati i zama-šan trud koji je tako zamišljeno istraži-vanje iziskivalo. No studija ovakvih am-bicija jednostavno ne smije bolovati od dječjih bolesti u rutinskim filološkim po-slovima. Bavljenje javnim životom na po-dručju habsburške monarhije, a pogoto-vu književnom produkcijom u tako ži-vahnom razdoblju kakvo je šesnaesto stoljeće, zahtijeva istraživača vrhunske višejezične kompetencije, nezavisan i neposredan uvid u primarne tekstove i uravnoteženo poznavanje svih relevan-tnih nacionalnih književnih historiogra-fija. Zbog programatskog polaznog ogra-ničenja, Humanists in a Shattered World nemaju, na nesreću, ni tu isku-pljujuću vrlinu da nepouzdanost u dije-lovima nadoknađuju uvjerljivom vizijom cjeline. Nasuprot boljim prvobitnim na-kanama, knjiga Marianne Birnbaum ostaje najuporabljivijom u onim odsječ-cima u kojima okupljena građa nije hen-dikepirana svojom problematičnom pre-zentacijom. To je, dakako, kudikamo manje nego što smo se mogli nadati, ali ipak dovoljno da ponovno potvrdi znan-stveni dignitet fenomena kojemu se američka znanstvenica odlučila posveti-ti. Darko Novaković · ton Latina &: (;rart·a 36 

Vladimir Vratović: Hrvatski latinizam i rimska književnost, Zagreb 1989.; Marianna D. Birnbaum: Humanists in a Shattered World, Columbus, Ohio 1986

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia