Mangan je esencijalan element koji sudjeluje u nizu metaboličkih funkcija, uključujući razvoj skeletnog sustava, metabolizam energije, aktivaciju određenih enzima, funkcioniranje živčanog sustava, rast veznog tkiva, zgrušavanje krvi, funkcioniranje imunološkog sustava te pravilnu funkciju reproduktivnih hormona. Također je i antioksidans koji štiti stanice od djelovanja slobodnih radikala te kofaktor u nizu enzimskih reakcija. U životinja njegov nedostatak utječe na metabolizam ugljikohidrata, smanjenje metabolizma glukoze, nepravilan metabolizam lipida te slabljenje sinteze i djelovanje inzulina. Mangan se koncentrira u mitohondriju stanice te tkiva koja su bogata tim organelama, kao što su gušterača, jetra, bubrezi i crijeva, imaju najviše koncentracije mangana. Također, lako prelazi krvno-moždanu barijeru i akumulira se u specifičnim regijama mozga. Stoga kronično udisanje visokih koncentracija mangana utječe na mozak te uzrokuje poremećaj središnjeg živčanog sustava i neurobihevioralni poremećaj. Utjecaj mangana kao elementa u tragovima s potencijalnom toksičnošću na morske sisavce kao što su dupini još uvijek je neistražen. Glavni čimbenik opterećenja organizma sisavaca manganom je prehrana koja znatno utječe na varijacije metala unutar različitih vrsta te između različitih tkiva. Očekivani raspon mangana u tkivima morskih sisavaca je do 7 mg/kg mokre težine. Najviše koncentracije u rasponu od 2,15 do 5,34 mg/kg su određene u jetri morskih sisavaca u tri vrste dupina iz reda kitova (Cetacea) koje su prisutni u svim morima pa tako i u Sredozemnom i Jadranskom moru, odnosno u dobrog (Tursiops truncatus), plavobijelog (Stenella coeruleoalba) i glavatog dupina (Grampus griseus). Istraživanja koncentracija mangana u tkivima pokazuju slijed koncentracija jetra > bubrezi > mišić. Također, koncentracije mangana u tkivima tri vrste dupina s Mediterana pokazuju slične vrijednosti u tkivima posebice jetri, bubrezima, mišićima i plućima. Dostupno je svega nekoliko literaturnih podataka koncentracija mangana u dupinima s talijanske obale Jadranskog mora. Usporedba koncentracija mangana u tkivima dobrih i plavobijelih dupina iz drugih svjetskih mora, odnosno američke, brazilske te portugalske obale Atlantika te pacifičkih otoka Havaja i Japana pokazuje slične vrijednosti onima određenim u tkivima dupina iz Mediterana. Za glavate dupine nisu dostupni podatci iz svjetskih mora. Značajne razlike koncentracija mangana utvrđene su u koži obzirom na geografsku poziciju nalaska dobrih dupina u svjetskim morima što sugerira da geografska lokacija može biti važan čimbenik utjecaja na koncentracije mangana.Manganese is an essential element involved in a number of metabolic functions, including skeletal system development, energy metabolism, specific enzyme activation, nervous system function, connective tissue growth, blood clotting, immune function, and proper function of reproductive hormones. It is also an antioxidant that protects cells from free radicals, and is a cofactor in a series of enzymatic reactions. Deficiency of manganese in animals affects carbohydrate metabolism, decreased glucose metabolism, poor lipid metabolism and decreased synthesis and insulin activity. Manganese accumulates in mitochondrial cells, and therefore, tissues rich in these organelles, such as the pancreas, liver, kidneys and intestine, have the highest concentrations of manganese. It also easily crosses the blood-brain barrier and accumulates in specific regions of the brain. Therefore, chronic inhalation of high concentrations of manganese affects the brain, causing central nervous system disorders and neurobehavioral disorders. The effects of manganese as a trace element with potential toxicity to marine mammals, such as dolphins, have not yet been explored. The main load factor of manganese in mammals is diet, with metal content varying widely among species and tissues. The expected range of manganese in marine mammal tissues is up to 7 mg/kg wet weight. The highest concentrations, ranging from 2.15 to 5.34 mg/kg, were determined
in the livers of the three species of kite whale (Cetacea) dolphins present in all seas, including the Mediterranean and Adriatic Sea: bottlenose (Tursiops truncatus), striped (Stenella coeruleoalba), and Risso’s (Grampus griseus) dolphins. Studies conducted for the determination of manganese concentrations in dolphin tissues have shown the concentration order liver > kidneys > muscles. Also, manganese concentrations in the tissues of the three dolphin species from the Mediterranean showed similar values in tissues, especially liver, kidneys, muscles and lungs. There are few reports on manganese concentrations in dolphins from the Italian coast of the Adriatic Sea. Comparison of manganese concentrations in the tissues of bottlenose and striped dolphins from other world seas, i.e., the American, Brazilian and Portuguese coasts of the Atlantic and the Pacific islands of Hawaii and Japan, showed similar values to those determined in the dolphin tissue from the Mediterranean. There were no available literature data for Risso’s dolphins from the world seas. Significant differences in manganese concentrations were found in the skin due to the global geographical position of the bottlenose dolphins, suggesting that geographic location may be an important factor influencing manganese concentrations
