Dana 30. svibnja 2006. održana je na Katoličkoj bogosloviji u Rijeci promocija knjige Wolfharta Pannenberga: Apostolsko vjerovanje pred pitanjima sadašnjice (Das Glaubensbekenntnis: ausgelegt und verantwortet vor den Fragen der Gegenwart, Gütersloh, 1995.), koju je u prijevodu Kirila Miladinova objavio Teološki fakultet „Matija Vlačić Ilirik“ kao prvo izdanje u novoj biblioteci Flaciana

Marina Miladinov

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

258 Riječki teološki časopis,  god. 15 (2007), br. 1Pannenbergova Srbija na meti kritikeDana 30. svibnja 2006. održana je na katoličkoj bogosloviji u Rijeci promocija knjige Wolfharta Pannenberga Apostolsko vjerova-nje pred pitanjima sadašnjice (Das Glaubensbekenntnis: ausgelegt und verantwortet vor den Fragen der Gegenwart, Gütersloh, 1995.), koju je u prijevodu Kirila Miladinova objavio Teološki fakultet „Ma-tija Vlačić Ilirik“ kao prvo izdanje u novoj biblioteci Flaciana.U razgovoru nakon predstavljanja problematiziralo se, između ostaloga, autorovo spominjanje „Srbije“ na str. 133: „Taj dodatak [tj. riječi „zajedništvo svetih“] prvi put susrećemo krajem četvrtog stoljeća u Srbiji, ali se potom uvriježio i u Galiji te se naposljetku i u Rimu uključio u staro krsno vjerovanje.“ Neki su pretpostavljali da se radi o lapsusu u prijevodu; drugi su opet bili mišljenja kako je riječ o Pannenbergovoj pogrješci, budući da ne može biti govora o Srbiji u 4. stoljeću, te su čak spekulirali da se vjerojatno radi o Siriji. Budući da se ustanovilo kako je prijevod točan, a Pannenberg Srbi-ju u istom kontekstu spominje i u svojoj Sustavnoj teologiji,1 gdje u bilješci upućuje na biskupa Nicetu „von Remesiana in Serbien“, smatrali smo da je poželjno ukratko pojasniti tko je bio Niceta i u kakvim se povijesnim okolnostima javlja pojam „zajedništva svetih“ u ranoj fazi razvoja identiteta kršćanske Crkve.Unatoč vjerskopolitičkim promjenama koje su se dogodile u Rimskom Carstvu tijekom 4. stoljeća, stanovništvo nipošto nije bilo pokršteno preko noći. Situacija se uvelike razlikovala od provincije do provincije, a o prisutnosti kršćanstva na Balkanskom poluotoku nema mnogo podataka. Izvjesno je da je većina obraćenika pripadala urbanom stanovništvu, dok je misionarska djelatnost u ruralnim po-dručjima dobila na zamahu tek krajem 4. i osobito u 5. stoljeću. Pri-tom je biskupu pripala ključna uloga u dušobrižništvu i organizaciji katekumenata. Područje današnje Srbije velikim su dijelom pokriva-le provincije Dacia i Moesia Superior, koje su u reformama tijekom razdoblja od Dioklecijana do Konstantina upravno preoblikovane. Pritom su na području ove potonje nastale provincije: Moesia Prima 1  Wolfhart Pannenberg, Systematische Theologie (Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1993.), sv. III, str. 117.259PRIKAZI I RECENZIJEi Dardania, koje su se u potpunosti zadržale unutar teritorija neka-dašnje Gornje Mezije, te Dacia Ripensis i Dacia Mediterranea, koje su dijelom zadirale na područje nekadašnje Donje Mezije (Moesia Inferior, koja je otada nazivana Moesia Secunda) i Trakije.2 Dok je Dacia Ripensis bila vojna provincija, u kojoj su bile stacionirane legije koje su povučene iz nekadašnje Dacije i čija je zadaća bila obrana granica Carstva, Dacia Mediterranea bila je civilna provinci-ja bez vojne posade, sa sjedištem uprave u Serdici (današnja Sofija), a povoljna je klima koja je ondje vladala uvjetovala procvat gradova, među kojima su bili Naissus (današnji Niš), Pautalia (današnji Kju-stendil na krajnjem zapadu Bugarske) i Remesiana (današnja Bela Palanka).3U tvrdnji da se termin „zajedništvo svetih“ (communio sancto-rum) prvi put spominje u vezi s Remesianom, Pannenberg se osla-nja na J. N. D. Kellyja, koji navodi biskupa Nicetu (oko 335.-414.) kao autora fragmentarnih Instructionis Libelli VI, iz kojih je rekon-struirana navedena formula. Pritom se Kelly izrazio preciznije od Pannenberga, odredivši Remesianu kao „današnju Belu Palanku u Jugoslaviji, 30 km jugoistočno od Niša.“4 Valja napomenuti da je to područje pripadalo takozvanim latinskim provincijama Carstva, dok je u crkvenom pogledu bilo podložno rimskom patrijarhatu. Ta-kozvana Jirečekova demarkacijska crta prolazi duž južnih i istočnih granica Gornje Mezije te je latinski kao službeni jezik provincije osvjedočen ne samo na službenim nego i na privatnim natpisima (npr. nadgrobnim spomenicima), iako se pretpostavlja da je grčki je-zik na kolokvijalnoj razini bio itekako prisutan među stanovništvom, što potvrđuje i prisutnost grčkih grafita. Tako je i biskup Niceta (čije 2  András Mócsy, Pannonia and Upper Moesia. A History of the Middle Danube Provinces of the Roman Empire, prev. s mađarskog Sheppard Frere (London i Boston: Routledge & Kegan Paul, 1974.), str. 273 i dalje.3  Usp. Zoran Senjak, Niceta von Remesiana. Christliche Unterweisung und christliches Leben im spätantiken Dacien (teol. dis. Freiburg i. Br., 1975.), str. 12-13.4  John Norman Davidson Kelly, Altchristliche Glaubensbekenntnisse. Geschichte und Theologie (Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1972.), str. 173, koji pak dalje upućuje na A. E. Burna, Niceta of Remesiana: His Life and Works (Cambridge, 1905.). Fragmenti iz Nicetina djela, koje je služilo podučavanju katekumenâ, mogu se naći u zbirci Patrologia Latina 58, str. 1073 i dalje), a djelo je pripisao Niceti kao biskupu Romatianae civitatis već Gennadius Scholasticus (Genna-dius iz Marseillesa) u djelu De viris illustribus (oko 495. g.), pogl. 22, iako je Nicetinu biskupiju smjestio na područje Akvileje. Cf. Daniele Farlati, Illyricum sacrum (Venetiis: Apud Sebastianum Coleti, 1751.-1819.), sv. VIII, str. 79.260 Riječki teološki časopis,  god. 15 (2007), br. 1je ime latinizirani oblik grčkoga Νικητής), pisao isključivo na latin-skom jeziku, ali je vladao i grčkim jezikom te je u traktat De spiri-tus sancti potentia ubacio i kratak biblijski citat na grčkom jeziku.5 Njegovu svijest o pripadnosti latinskom vjersko-kulturnom krugu dokazuju i putovanja; Pavlin iz Nole (Paulinus Nolanus) svjedoči o tome da je Niceta najmanje dva puta posjetio Italiju, obišavši tom prilikom i grob sv. Feliksa u Noli i sklopivši s tamošnjim biskupom srdačno prijateljstvo.6Iz iznesenoga se može lako zaključiti kako je Pannenbergov spomen Srbije tu doista neprimjeren, budući da na spomenutom po-dručju Srba neće biti još nekoliko stoljeća. Nije nimalo rijedak slučaj da se nepovjesničari koji su vrhunski stručnjaci u vlastitim domena-ma posluže nekim anakronističkim izrazom, koji istoga časa potakne gorljivu debatu. Nažalost, takav povod, koji se u kontekstu njihove argumentacije može činiti neznatnim, lako će uzurpirati raspravu i svratiti pozornost s prvobitne intencije autora, naročito ako barem izdaleka dotiče osjetljivu temu kao što je etnogeneza nekog naroda s područja bivše Jugoslavije. U slučaju Pannenbergove knjige, spor oko spomenutog lapsusa ni u kojem slučaju ne bi trebao zasjeniti vri-jednost koju to djelo ima za intelektualno osviještene vjernike, kao i za nekršćane koji su otvoreni za suvremeno promišljanje kršćanskih simbola u dijaloškom duhu. Dr. sc. Marina Miladinov Teološki fakultet „Matija Vlačić Ilirik“ s pravom javnosti, Zagreb5  De Spir. S. 16, Burn, op. cit., str. 32.6  Paulinus od Nole, Carm. 17; Carm. 27, str. 148 i dalje; Ep. 29, str. 14, cit. u: Farlati, op. cit., str. 79 i dalje; Burn, op. cit., str. 141-55. Usp. Otto Bardenhewer, Geschichte der altchristlichen Literatur (Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 1962.), sv. III, str. 598 i dalje. 

Pannenbergova Srbija na meti kritike

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia