Savo Pešić

Croatian

Pešić, Savo

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

150 Č A S O P I S Z A S U V R E M E N U P O V I J E S T TODOR KULJIĆ, Fašizam — sociološko-istorijska studija, Nolit, Beograd 1978. Vladavina, dominacija i eskalacija fašizma u nekim zemljama i dijelovima svi­jeta doista predstavlja najsuroviji oblik diktature financijskog kapitala i ujedno najmračnije razdoblje u povijesti čovječanstva uopće. Fašizam je u svojoj biti naj­grublja forma diktature najreakcionarnijeg dijela krupne buržoazije kojom fi­nancijski kapital pokušava, i privremeno uspijeva, ugušiti ekonomska i socijalna suprotstavljanja koja su u kapitalističkoj proizvodnji postala nerazrješiva. Faši­zam je »policajac koji je zatvorio sve izlaze u napredak, u razvijanje budućno­sti [ . . . ] . To je novi politički omot vladavine financijskog kapitala kojim se za­država točak historije nasilnim sredstvima« (Kardelj). N o kako fašizam nije samo prošlost, već se tu i tamo javlja i pokušava doći do izraza u određenim društveno-ekonomskim i političkim krizama i danas — po­trebno ga je uvijek nanovo analizirati, istraživati i osmišljavati njegovu suštinu i korijene uzroka pojavljivanja, što autor navedene studije pokušava. Pri tom je potrebno istaći da Kuljić u eksplikaciji te problematike nastoji prevladati neka jednostrana apologetska tumačenja fašizma i također ona mišljenja koja polaze s pozicija površinskog oslikavanja metodom crno-bijele tehnike, pokušava — dakle — prevladati ona mišljenja koja fašizam objašnjavaju samo kao odre­đen prolazni pokušaj spašavanja akutne krize kapitalizma. Takva sagledavanja i tumačenja fašizam stavljaju u prošlo vrijeme i ostavljaju ga u njemu, a on nije — naglašava autor — samo prošlost već je prisutan i u sadašnjosti, tako da i danas fašizam predstavlja opasan instrument svake eks­tremne političke i društvene reakcije, eksploatacije i potčinjavanja ostalih. Sve to dokazuje, ističe autor u tekstovima navedenog djela, da je fašizam i kao dru­štvena pojava i kao pokret i kao instrument vladanja inherentan kapitalističkom sistemu i kapitalističkoj proizvodnji uopće, pa se i može javiti u zaoštrenim kriznim konfliktima koji se pokušavaju nasiljem riješiti. Prema tome, osnovne uzroke pojave, razvoja i djelovanja fašizma autor nalazi u kapitalističkoj proizvodnji, strukturama kapitalističkog društva i na njima zasnovanim proizvodnim odnosima, u kapitalističkim monopolima i na tim os­novama brojnim ekonomskim, političkim, socijalnim, ideološkim i ostalim pro­turječnostima društvenih procesa kapitalističkog svijeta epohe 20. stoljeća. Dru­gim riječima, osnovne uzroke i krajnje pojave fašizma valja sagledavati u mar­ksistički utemeljenoj analizi dijalektičkog odnosa antagonističkog karaktera dru-Bit takvoga sistema u kome su .>va siedstva za proizvodnju nacionalizirana ili kolektivizirana, a njima upravlja državni aaministrativno-birokratski aparat, Predrag Vranicki vrlo dobro analizira. On ukazuje i na negativne posljedice ta­kvog koncepta za daljnji razvoj socijalizma u svijetu i marksističke misli, ali ipak ne daje jasne i potpune odgovore na prije postavljena pitanja. Zlatko Cepo OCJENE I PRIKAZI 151 štvenih procesa klasnih odnosa koji najviše dolaze do izražaja, zbog određenog načina proizvodnje, upravo u kapitalizmu. Fašizam, osim toga, valja posmatra i tumačiti u skladu s do sada rečenim kao izraz i odraz određene nemoći buržoazije da u svom povijesnom razvoju prevla­da vučje odnose, bezobzirnu eksploataciju i degradaciju čovjeka. Zbog toga u krizno-političkoj situaciji buržoazija pribjegava fašizmu, a dolaskom fašizma na vlast, namjesto racionalizma i liberalizma koji se izražava u parlamentarnoj de­mokraciji buržoazije, stupio je »razjareni nacistički idealizam, umesto prirodnog prava dužnost, vernost i disciplina podanika, a umesto političkog interesnog plu­ralizma monolitna država vođe. Kvintesencija fašističke tehnike sazdana je iz životinjske filozofije prava jačega u svetskoistorijskoj borbi rasa koja je dostigla vrhunac u ratnoj ekspanziji[...]«, kaže autor u zaključnom dijelu predgovora svoje knjige. I dok autor osnovne uzroke pojave fašizma temelji u samom biću antagonističkih odnosa kapitalizma, uzroke pobjede fašizma i njegov dolazak na vlast u Italiji i posebno u Njemačkoj Kuljić nalazi u slabostima i razjedinjenosti evropskog proletarijata, u međusobnim sukobima socijalističkih i komunističkih partija i njihovih svjetskih centara — Internacionala od kojih su dobivale direktive i manje-više bile njima podređene. Fašizam je proizvod konkretnih povijesnih od­nosa I okolnosti čiji je konstituens i radnički pokret, pa je stoga, kaže autor, i te kako odgovoran pred poviješću svoga vremena, a povijest i nije drugo do proces ostvarivanja i postvarivanja čovjeka u njegovu djelu kao aktu proizvodnje. Uz to, autor u svojoj studiji ističe da se velik dio evropskog radničkog pokreta u godinama između dva rata politički izražavao u sindikalnom i parlamentarnom optimizmu lišenom svake kritičnosti i revolucionarnosti. Zbog toga i u tom kontekstu autor izvodi zaključak da se uspjeh evropskog fašizma uvelike može svesti na zajednički nazivnik revolucionarne slabosti i razjedinjenosti zapadno­evropskog proletarijata, što je svakako najviše došlo do izražaja u Njemačkoj. Danas se s velikom dozom sigurnosti može reći, kaže autor, da znatan dio od­govornosti za pobjedu fašizma snose radničke partije koje su svojim doktrinarst-vom i odsustvom sluha za pravodobno sagledavanje i uočavanje istinske potrebe I mogućnosti vremena uvelike olakšale dominaciju fašizma. Konkretno, pobjeda fašizma i poraz revolucije u Njemačkoj doista imaju svoj osnovni uzrok u povi­jesnoj činjenici da Socijaldemokratska partija Njemačke nije bila partija revo­lucije, već partija dijela radničke klase i sitne buržoazije kojoj su liberalizam tipa građanske klase, odnosno sindikalizam I parlamentarizam predstavljali optimalni oblik političke akcije. Drugi uzrok pobjede fašizma u Njemačkoj i neuspjeha revolucije, autor također nalazi u nespremnosti I nesposobnosti Komunističke partije Njemačke za poduzi­manje samostalnih revolucionarnih akcija i u njezinoj, kako reče autor, vjernosti staljinističkim političkim ocjenama koje su je onesposobile za poduzimanje zajed­ničkih jedinstvenih revolucionarnih akcija sa socijalistima protiv fašizma kao najveće zajedničke opasnosti za opstanak i revolucionarno djelovanje pokreta. I dok su njemački komunisti, pod utjecajem Kominterne i Staljina, istakli parolu socijalfašizma, kao izraz za opći karakter i čitavo političko biće Socijaldemo­kratske partije u Njemačkoj, optužujući je pri tome da je osnovni stup režima — dotle su socijaldemokrati, polazeći od teorije totalitarizma, u komunistima I fašistima vidjeli Iste protivnike I objektivne saveznike protiv demokracije. Tak­vim je stavom socijaldemokracija u Njemačkoj dosljedno. Ističe autor, okončala 152 ČASOPIS ZA S U V R E M E N U P O V I J E S T najkatastrofaliliju etapu vlastite kontrarevolucionarne djelatnosti koju je započela još 1918. godine »spašavajući« Njemačku od proleterske revolucije. Pišući o srednjim slojevima društva kao izvoru i temeljnom osloncu fašističkog pokreta, autor, uz ostalo ističe da su ti slojevi po svom osnovnom karakternom određenju i položaju unaprijed usmjereni na pasivnost i kolebanje između vla­dajuće klase i onih koji su subjekt revolucije. Srednje slojeve tjera u fašizam očaj i strašna sjenka proletarizacije što se isprepliće s reakcionarnim egoizmom pripadnika viših slojeva koji žele natrag u razdoblje ranog feudalizma. Konzer­vativizam fašističke demagoške ideologije prilagođen je psihologiji srednjih slojeva čijom pomoći krupni financijski kapital jedino i može da spriječi proletersku revoluciju. Zbog svoje kolebljivosti i nesigurnosti, velik dio pripadnika srednjih slojeva stanovništva traži čvrstu ruku, savršen red i siguran poredak i pri tom su njego­vi pripadnici spremni da podrže svaku politiku sile, ako se ona okrene protiv radnika i krupnog kapitala. Pripadnici srednjih slojeva skloni su »traženju jednog vođe koji na izgled ne bi podržavao ni jednu postojeću političku partiju. U vremenima akutnih kriza oni su najoduševljeniji pobornici jake vlasti i zanoseći se vojskom i autoritarnom birokracijom naročito naginju bonapartizmu kao po­litičkom idealu« (str. 100). Činjenice dobivene istraživanjem pokazuju, kaže autor, da je fašizam po svojoj masovnoj osnovi uistinu pokret srednjih slojeva društva gotovo u svim oblicima svoga javljanja. U prilog tome, autor ističe da je fašizam, posebno nacional­socijalizam u Njemačkoj, pod pritiskom srednjih slojeva počeo primjenjivati od­ređene mjere protiv krupnog kapitala da bi ih ubrzo pod pritiskom razvijenije Industrijske buržoazije obustavio. Empirijski pokazatelji govore da Hitler na vlast dolazi nakon sporazuma Između financijsko-industrljske grupacije rurske teške industrije I financijsko-industrljske grupacije kemijske i elektroindustrlje, jer su obje grupacije zbog »privredne krize zauzele jedinstven stav da posledice krize treba prevladati državnim merama zapošljavanja u obliku forsirane politike naoružanja, što je Istovremeno trebalo da pripremi dugo očekivanu militantnu reviziju rezultata prvog svetskog rata [.. .]« (str. 117). U procesu osvajanja vlasti, pa i kasnije, nacisti su se. Ističe autor, služili modernim sredstvima propagande, kombiniranim s nasiljem, obmanom I demagogijom uz pri­mjenu otvorenog terora. Fašizam tako nastoji da brzo, ne birajući sredstva, stvori snažnu egzektivu sposobnu da prisilnim mjerama u privredi prevlada ekonomsku krizu. Ostvarivši mobilizaciju kapitalističkih resursa pomoću uvećanog prisilnoga najamnog rada i »mllltarističko-industrijskog kompleksa monopolnog kapitala, fašizam je pripremao osvajanje drugih evropskih zemalja sa striktnim vojno-po-lltičklm i ekonomskim planovima da velika područja Evrope pretvori u kolonije, tj. da na njih proširi fašističku simbiozu dva sektora kapitalističkog načina proizvodnje« (str. 124). Nakon dolaska na vlast I učvršćenja na njoj, u fašističkom djelovanju sredstvo postaje cilj, I tako nastaje totalni iracionalni teror, koji postaje univerzalan I sistematski, prije svega usmjeren protiv komunističkih, socijalističkih i lljevollbe-ralnlh pojedinaca I skupina. Teror i propaganda istodobno se dopunjuju kao »dve strane Iste medalje, jer teror bez propagande nema psihološkog đejstva, a propaganda bez terora nije efikasna. Propaganda se postepeno zamjenjuje in­doktrinacijom koja upravnoproporcionalno raste sa jačanjem sistema« (str. 131). OCJENE I PRIKAZI 153 I dok je pravo u parlamentarnom buržoaskom sistemu, po Marxu, volja klase pretvorena u zakon, u fašističkom se sistemu pravo poistovjećuje s voljom i htijenjima vode. Vođa bez ikakvih sudskih presuda i procesa može narediti ubist-vo svakoga političkog protivnika, a to znači da pravo prerasta u tehničko sredst­vo pri ostvarivanju određenog cilja koji, dakako, stoji iznad svih moralnih, prirodnih I Istinski ljudskih etičkih ponašanja. »[ . . .] Fašistički vođi su tako postali vrhovni sveštenlci nove Iracionalne I tajanstvene religije i Istovremeno veoma spretni I metodični manipulanti novom racionalno skrojenom Ideologijom« (str. 145). Govoreći o fašističkoj Ideologiji, autor kaže da ona ima globalnu evropsku dimenziju čija se antlintelektualistička filozofska koncepcija izražava u iracio­nalizmu i vitalističkom misticizmu. Fašistička Ideologija nastoji da unutrašnje proturječnosti kapitalističkog društva »zamagli i suzbije u ime 'narodnog organiz­ma' jedne više celine opštih narodnih interesa, opravdavajući najčešće podređeni položaj radničke klase višim poslanstvom i superiornošću same nacije, poznatim mehanizmom psihološke kompenzacije u koji se nužno uvlačila iracionalna iden­tifikacija pojedinaca sa narodom« (str. 156). Funkcionalno-teorljska osnova fašističke ideologije takozvani rasni nacionali­zam, odnosno rasna teorija koja naciju ne objašnjava povijesno, već je nastoji produbiti u njezinoj vitalnoj biološkoj egzistenciji socijaldarvinističkl iz čega se i stvara nova teorija takozvane rasne superiornosti što je poslužila za opravdanje imperijalističke ekspanzije. Prema tome, rasistička ideologija predstavlja — pored svoje unutrašnje funkcije političkog Instrumenta potčinjavanja — najekstremniju verziju agresivnih Ideoloških opravdavanja osvajačkih namjera politike imperija­lizma. Otuda i postulat te Ideologije za zbijanje redova, odnosno monolitnošću zajednice. Ideja »zajednice«, kao monolitnosti svih pripadnika nacionalne države u fašistič­koj ideologiji, kaže autor, dovedena je do krajnje radikalne konzekvence, jer čim se narod, odnosno njegovi pripadnici identificiraju sa životnom sudbinom zajedni­ce, čim je kapitalistički »pogon postao prava radna zajednica kapitalista i najam­nih radnika, tada se svi bezuslovno moraju slagati, tada je svaka kritika i opozicija destruktivna, neprijateljska narodu i time kriminalna. Sebično i privatno posreduje se I kamuflira nacionalnim I rasnim, dakle opštim, što na širem ideo­loškom planu uspešno prigušuje osnovnu klasnu proturečnost. Osnovni smisao fašističke sitnoburžoaske ideologije jest posredovanje i legalizacija sebične svrhe na kojoj počiva celokupna zgrada buržoaskog društva« (str. 175). U skladu s tim autor zaključuje da je mnogo lakše uočiti procese fašizacije na području ideologije nego u neposrednoj praksi samog sistema. Osnovna su obi­lježja ideoloških pokazatelja fašističkog Identiteta: autoritarni nacionalizam, filo­zofski iracionalizam, militantni antikomunizam i politički antisemitizam. Upravo su u antisemitizmu sadržani i Integrirani različiti elementi rasizma koji nije doktrina, već mit, a taj je mit konzekventno praćen protivmitom antirase, dakle, svjetskim židovstvom. No, ako antisemitizam i nije svojstven, kaže autor, svim fašističkim pokretima, antikomunizam jest i on u fašističkoj ideologiji premašuje oblik ideološke kritike I postaje pogled na svijet po kojem je komunizam ne­prijatelj svijeta. Fašistički pokret, koji autor definira kao sitnoburžoaski pokret protesta, djeluje u Italiji, Saveznoj Republici Njemačkoj, Francuskoj, Austriji, SAD itd., I on bi — po mišljenju autora — u jačim ekonomsko-poHtičkim kriznim situacijama 1 54 ČASOPIS ZA SUVREMENU POVIJEST LUKA MARKOVIĆ, »Klasna borba i koncepcija razvoja«, Zagreb 1978. Ova je knjiga napad na ekonomiste, posebno na one koji su sudjelovali u izradi »Osnova zajedničke politike dugoročnog razvoja SFR Jugoslavije do 1985. godi­ne«.^ Oni su, kako autor na niz mjesta decidirano tvrdi, proturili »buržoasku 1 »Osnova zajedničke politike dugoročnog razvoja SFR Jugoslavije do 1985. godine« (Beograd 1974) objavljena je kao prilog za javnu diskusiju, a izradila ju je Komisija Saveznog izvršnog vijeća koju su sačinjavali: dr Dušan Bilandžić, Dušan Bjelogrlić, Božo Bojić, dr Tomislav Bandin, dr Dragomir Vojnić, Vinko Gabrišek, dr Slobodan Gligorijević, dr Dragutin Grupković, Ismet Gusija, Branko Đorđević, Jože Zakonjšek, mogao prerasti u ozbiljna masovna fašistička gibanja. Naprotiv, u zemljama s nerazvijenom društvenom strukturom, dakle, u nesvrstanim zemljama u razvoju, malokad će se javiti snažan fašistički pokret, a bez snažnog pokreta nema ni fašističkog sistema i zato se »ova genetička dimenzija pri pojmovnom određenju ne sme nikad ispuštati iz vida« (str. 205). Analizirajući ili bolje rečeno dotičući se, uz određene komparacije, nekih dik­tatorskih režima u ostalim evropskim zemljama između dva rata, autor, uz ostalo, kaže da se režimi u Poljskoj, Rumunjskoj, Jugoslaviji i Grčkoj mogu nazvati konzervativno-vojnim diktaturama, ali ne i fašističkim režimom, iako su, bez dvojbe, imali neke elemente fašističkih sadržaja. Ipak se »ovde ne može govoriti 0 fašističkim sistemima«, kaže autor na kraju svoje knjige. U tom kontekstu Kuljić napominje da ni režim u Čileu nije čisto fašistički već neka mješavina fašizma i neokolonijalizma. Iako u diktatorskom režimu Čilea ima, bez dvojbe, fašizma, on se — po autoru — ne ponaša otvoreno već u »simbiozi neokolonijalizma, vojne diktature i autoh­tonih fašističkih tendencija. I čileanski primjer u svakom slučaju zorno pokazuje da fašizam nije prevaziđena istorijska faza u razvoju buržoaskog društva niti regionalna užeevropska pojava već je imanentna mogućnost, tendencija i istina monopolnog kapitalizma, usidrena u njegovoj osnovnoj proturječnosti« (str. 210). Ipak bi se autoru moglo prigovoriti da, iako je u svom djelu doista dao svestra-niju analizu »najčistijih« fašističkih sistema, njemačkog i talijanskog, na ostale se diktatorsko-fašističke sisteme i pokrete tek usput osvrnuo, komparirajući ih s onim »čistim«, bez dubljeg ulaženja u uzroke njihova pojavljivanja i djelovanja, a to je doista bilo potrebno i nadasve korisno. N a kraju valja istaći da je marksističkom analizom osmišljavanja karaktera i osnovnih uzroka pojave, razvoja i vladavine fašizma, ističući kako je fašizam u stvarnosti promicao interese financijskog kapitala, iako je u svojoj biti bio pokret srednjih slojeva stanovništva, te analizirajući značenje i osnovni smisao fašis­tičke ideologije — autor u svojoj studiji uspio proniknuti u pravu prirodu fašizma 1 ujedno istakao relevantna obilježja što, dakle, pridonosi boljem razumijevanju i teorijskom određenju fašizma. Savo Pešić 

Todor Kuljic, Fašizam – sociološko-istorijska studija, Nolit, Beograd 1978.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia