Erna Banić-Pajnić

Banić-Pajnić, Erna

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Recenzije i prikazidoi:	10.21464/fi38418Snježana Paušek-BaždarHrvatski alkemičari tijekom stoljećaHrvatska	akademija	znanosti	i	umjetnosti,	Školska	knjiga,	Zagreb	2017.Premda	 se	 danas	 mnogo	 govori	 o	 alkemiji,	svrha,	značenje	i	povijest	alkemije	još	uvijek	su	 prilično	 neistraženo	 područje.	 Interes	 za	alkemiju	 porastao	 je	 naročito	 početkom	 20.	stoljeća,	nakon	što	je	postalo	jasno	da	se	je-dan	 od	 najznačajnijih	 znanstvenika	 moder-noga	 doba,	 Isaac	Newton,	 intenzivno	bavio	tim	umijećem,	o	čemu	svjedoče	mnogobrojni	rukopisi	 iz	njegove	ostavštine.	Taj	 je	 interes	svojim	djelima	(napose	djelom	Psihologija i alkemija)	 naročito	 pobudio	 slavni	 švicarski	psiholog	Carl	Gustav	Jung.	Uza	sve	to	osta-je	 činjenica	 da	 se	 o	 alkemiji,	 o	 njenoj	 ulozi	u	 duhovnoj	 povijesti	 čovječanstva,	 o	 njenu	značenju	i	dometima	te	odnosu	spram	novo-vjekovne	 znanosti	 još	 uvijek	 zna	vrlo	malo.	Isto	se	donedavno	moglo	tvrditi	i	za	djelova-nje	hrvatskih	alkemičara,	čiji	je	rad	dosad	bio	poznat	tek	nekolicini	onih	koji	se	tim	područ-jem	bave.	No	u	lipnju	2017.	godine	u	izdanju	Školske	knjige	iz	Zagreba	i	Hrvatske	akade-mije	znanosti	i	umjetnosti	izašla	je	knjiga	po-vjesničarke	znanosti	Snježane	Paušek-Baždar	Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća,	 kojom	je	taj	nedostatak,	barem	što	se	tiče	alkemije	u	Hrvatskoj,	djelomično	uklonjen.Djelo	 sadrži	 trinaest	 poglavlja	 te	 literaturu	i	 kazalo	 imena.	 U	 tih	 se	 trinaest	 poglavlja	kronološkim	 redom	 izlažu	značajke	 rada	hr-vatskih	 alkemičara,	 od	Barbare	Celjske,	 ka-nonika	Ivana,	Daniela	Istranina,	Petra	Bona,	Federika	Grisogona,	Giulia	Camilla	Delmini-ja	i	Ivana	Brattija,	do	Ivana	Leopolda	Payera,	Ignjata	 Martinovića,	 hrvatskih	 alkemičara	19.	stoljeća	te	Jurja	Križanića	i	Gustava	Flei-schera.Filozofijski	 je	 najzanimljiviji	 uvodni	 dio	knjige,	 u	 kojem	 autorica	 tematizira	 pitanje	podrijetla,	značaja	i	značenja	alkemije	te	pro-pituje	njene	teorijske	pretpostavke	za	koje	se	pokazuje	da	imaju	mnogo	veze	s	filozofijom.Sama	 filozofija	 nije	 se	 mnogo	 bavila	 alke-mijom,	premda	je	alkemija	u	određenim	raz-dobljima	(npr.	u	srednjem	vijeku	i	renesansi)	bila	sastavni	dio	prirodne	filozofije	i	premda	su	alkemičari	sebe	od	davnina	nazivali	filozo-fima,	a	sama	alkemija	držana	je	za	ars philo-sophorum.	 Cilj	 alkemijske	 pretvorbe	 bilo	 je	ostvarenje	»kamena	mudraca«	ili	lapis philo-sophorum	 (kamena	 »filozofa«).	 Filozofijske	pretpostavke	 alkemije	 vezane	 su	 poglavito	uz	 određene	 filozofijske	 tradicije,	 tako	 prije	svega	uz	grčke	filozofske	škole	i	pravce	mi-šljenja,	 od	 kojih	 autorica	 u	 uvodnom	 dijelu	knjige,	uz	Platona,	Aristotela	i	njihove	sljed-benike,	ističe	napose	novoplatonizam,	herme-tizam	 i	gnosticizam.	 Iz	 toga	 se	dijela	knjige	dade	iščitati	koji	su	stavovi,	u	okviru	tih	tradi-cija,	alkemičarima	služili	kao	polazište	u	pro-cesu	 transformacije	 ili	 pretvorbe	metala,	 što	je	bila	ključna	djelatnost	alkemičara.Stavovi	 novoplatoničara	 koji	 su	 služili	 kao	pretpostavka	 alkemičarima	 u	 izvođenju	 nji-hova	opus magnum-a	mogu	se	 sažeti	u	 slje-dećem:	sve	je	povezano	sa	svime,	u	kozmosu	vlada	 simpatija	 zahvaljujući	 kojoj	 je	 jednim	dijelovima	kozmosa	moguće	djelovati	na	dru-ge,	postoji	korespondencija	između	makro-	i	mikrokozmosa,	neba	i	zemlje.	Ono	inteligibil-no	prisutno	je	u	materijalnom,	s	tim	da	se	sve	što	jest	sažima	u	čovjeku	kao	mikrokozmosu.	U	okviru	 takova	 stava	 i	 astrologija	 je	 igrala	značajnu	 ulogu.	Tako	 se	 još	 u	 antičko	 doba	držalo	da	planeti	korespondiraju	s	određenim	metalima,	 a	 najbolji	 primjer	 za	 to	 nalazimo	u	 prilogu	 o	 zadarskom	 liječniku,	 filozofu	 i	astrologu	Federiku	Grisogonu.U	vezi	pak	s	hermetizmom,	istaknuto	je	kako	se	 alkemija	kao	umijeće	pretvorbe	 najčešće	povezivala	 s	Hermesom	Trismegistom,	mit-skom	 osobom,	 navodnim	 autorom	 Herme-FILOZOFSKA	ISTRAŽIVANJA	152	God.	38	(2018)	Sv.	4	(905–914)Recenzije	i	prikazi906tičkih spisa,	 kojemu	 se	 pripisuje	 autorstvo	napose	u	 srednjem	vijeku	popularnog	 teksta	Tabula smaragdina.	Taj	se	 tekst	drži	»Bibli-jom	alkemičara«	jer	su	u	njemu	navodno	sa-žeti	temeljni	principi	alkemije.	Spis	je	nastao	između	 6.	 i	 8.	 stoljeća,	 a	 na	 latinski	 je	 pre-veden	s	arapskoga.	U	njemu	se	govori,	prije	svega,	 o	 spomenutoj	 korespondenciji	 gor-njeg,	nadmjesečnog	 i	donjeg,	podmjesečnog	svijeta.	Važno	je	napomenuti	da,	kad	se	govo-ri	o	novoplatonizmu	kao	jednoj	od	misaonih	pretpostavki	 alkemije,	novoplatonizam	 treba	misliti	 u	 njegovu	 širem	značenju,	 dakle	 kao	jedno	sinkretističko	učenje	koje	sadrži	i	mno-ge	elemente	Aristotelove	filozofije,	pri	čemu	jedna	od	ključnih	postavki	njegove	prirodne	filozofije	–	ona	o	prima materia –	predstavlja	temelj	alkemijske	transmutacije.Povezanost	alkemije	s	gnozom	očituje	se	po-najprije	u	simbolima	kojima	se	alkemija	služi,	s	 tim	da	 je	 jedan	 od	 najznačajnijih	 alkemij-skih	simbola	uroboros	ili	repojed,	zmija	koja	grize	vlastiti	rep.Osim	pitanja	teorijskih	pretpostavki	alkemije,	u	 uvodnom	 dijelu	 Paušek-Baždar	 elaborira	pitanje	podrijetla	i	značenja	alkemije.	Iz	toga	dijela	jasno	proizlazi	da	je	prilično	teško	pre-cizno	odrediti	 što	 je	 alkemija.	Razlozi	 za	 to	leže	djelomično	u	kriptičnom	stilu	kojim	 su	pisani	alkemijski	spisi.	Radovi	starih	alkemi-čara	pisani	su	uglavnom	nerazumljivim	jezi-kom	prepunim	simbola	i	alegorija,	teško	razu-mljivih	kratica.	Takav	stil	pisanja	omogućuje	naravno	 široki	 raspon	 tumačenja.	 Razlike	 u	tumačenjima	ovise	o	tome	na	koji	se	aspekt	u	tumačenju	stavlja	naglasak.	Moglo	bi	se	reći	da	 se	 ipak	 sva	 određenja	 alkemije	 svode	 na	dva	 temeljna	aspekta	 toga	umijeća:	onaj	du-hovni	i	onaj	materijalni.	S	obzirom	na	ta	dva	temeljna	aspekta	i	sudovi	o	alkemiji	mogu	se	uglavnom	razvrstati	u	dvije	skupine.Jednoj	 skupini	 pripadaju	 stavovi	 onih	 koji-ma	 je	 u	 alkemiji	 bitan	 duhovni	 aspekt,	 dru-goj	 onih	 koji	 ističu	 i	 uvažavaju	 isključivo	materijalni	 aspekt	 alkemije.	 Ovoj	 skupini	pripada	 i	 većina	 suvremenih	 znanstvenika.	Suvremenim	znanstvenicima,	naime,	alkemi-ja	predstavlja	najčešće	 jednu	od	prevladanih	zabluda	u	povijesti	znanosti	 i	ukoliko	uopće	prihvaćaju	to	da	je	alkemija	imala	neku	ulogu	u	duhovnoj	povijesti	čovječanstva,	utoliko	je	to	bilo	isključivo	zato	što	je	predstavljala	neki	zametak	moderne	kemije.Pobornici	 ezoterijskog	 tumačenja	 alkemije,	naglašavajući	duhovni	aspekt	alkemije,	često	prenaglašavaju	ulogu	duhovnog	aspekta	u	al-kemiji,	 previđajući	 činjenicu	 da	 je	 alkemija	svagda	praktično	umijeće	 i	 da	 se	 u	 alkemiji	svagda	radi	o	baratanju	nekim	supstancijama	i	nekim	aparaturama.	I	 ti	pobornici	alkemije	govore	 o	 kemijskim	 elementima,	 o	 raznim	supstancijama	(živa,	sumpor,	sol	itd.),	no	oni	ih	tumače	kao	simbole	duhovnih	procesa	po-zivajući	se	u	svojim	tumačenjima	alkemijskog	procesa	na	filozofijske	pretpostavke	alkemije.	Možda	bi	najtočnije	određenje	alkemije	bilo	ono	po	kojem	je	ona	nastojanje	oko	transfor-macije	 neplemenitog	 u	 plemenito,	 nesavr-šenog	u	savršeno,	 što	obuhvaća	oba	aspekta	alkemijske	pretvorbe,	i	duhovni	i	materijalni.Cilj	 je	 alkemijskog	 procesa	 ostvarenje	 ka-mena	mudraca	 ili	 lapisa.	 Shodno	 dvojakom	značenju	alkemije,	 to	 se,	 s	 jedne	 strane,	od-nosi	 na	 realizaciju	 savršenog	 metala,	 zlata,	koje	 predstavlja	 savršenstvo	 u	 mineralnom	carstvu.	 Sasvim	 sigurno	 ostvarenje	 toga	 ci-lja	bilo	je	motiv	najvećem	broju	onih	koji	su	se	 kroz	 povijest	 bavili	 alkemijom.	No	 treba	reći	da	je	i	zahvaljujući	tim	nižim	pobudama	iz	 alkemije	 proizišlo	 mnogo	 dobra	 za	 čo-vječanstvo.	 Iz	 alkemijske	 prakse,	 poglavito	zahvaljujući	 eksperimentiranju,	 proizišle	 su	dragocjene	spoznaje	o	svojstvima	metala	koje	su	 nesumnjivo	 doprinijele	 razvoju	 kemije.	Zahvaljujući	 alkemiji	 usavršena	 je	 kemijska	aparatura	koja	se	koristila	u	eksperimentima	(poput	 destilacijskog	 aparata,	 na	 primjer),	 a	razvijeni	su	 i	neki	postupci	poput	destilacije	i	sublimacije.	Mnogo	je	manje	bilo	onih	zain-teresiranih	za	ostvarenje	kamena	mudraca	ili	lapisa	u	prenesenom,	tj.	duhovnom	smislu,	pri	čemu	se	radi	o	postizanju	harmonije	između	čovjeka	i	prirode,	čovjeka	i	kozmosa	i	napo-kon	o	postizanju	jedinstva	sa	svojim	višim	ja,	o	ostvarenju	onog	božanskog	u	čovjeku.U	vezi	s	odnosom	alkemije	 i	suvremene	ke-mije	valja	napomenuti	kako,	kad	se	govori	o	tom	 odnosu,	 treba	 svagda	 uvažavati	 razliku	među	njima,	valja	svagda	imati	na	umu	da	se	u	alkemiji	radi	o	jednom,	od	našeg	znanstve-nog	pogleda	na	svijet	potpuno	različitom	pri-stupu	svijetu,	o	različitom	doživljaju	svijeta,	u	kojem	je	sve	živo	i	u	kojem	zapravo	nema	bitne	razlike	između	duha	i	tvari.Nakon	uvodnog	dijela	slijedi	glavni	dio	knji-ge,	posvećen	analizi	tekstova	hrvatskih	alke-mičara.Prvo	poglavlje	knjige	posvećeno	je	djelovanju	prve	 hrvatske	 alkemičarke,	Barbare	Celjske,	supruge	hrvatsko-ugarskog	kralja	Sigismunda	I.	Luksemburškog,	koja	je,	prema	podacima,	u	15.	stoljeću	u	svom	dvorcu	u	Samoboru	imala	alkemijski	laboratorij.	Prema	nekima,	Barba-ra	je	bila	prva	žena	alkemičarka	nakon	Marije	Židovke	 iz	Aleksandrije	 (koja	 je	djelovala	u	1.	 stoljeću).	 O	 njoj	 su	 kružile	mnogobrojne	legende,	 ali	 postoje	 i	 neki	 zapisi	 o	 njenim	pokusima	transmutacije	bakra	u	srebro.	Opis	njezinih	 pokusa	 autorica	 je	 pronašla	 u	 djelu	njemačkog	benediktinca	Basiliusa	Valentinu-FILOZOFSKA	ISTRAŽIVANJA	152	God.	38	(2018)	Sv.	4	(905–914)Recenzije	i	prikazi907sa	 s	 početka	17.	 stoljeća,	 koji	 je	 pak	 citirao	češkog	alkemičara	Johanna	von	Laaza,	čije	je	djelo	s	početka	15.	stoljeća	o	europskim	alke-mičarima	nažalost	izgubljeno.Naredno	 poglavlje	 bavi	 se	 radom	 zagrebač-kog	 kanonika	 zagrebačkog	 Kaptola	 Ivana,	također	 iz	 15.	 stoljeća,	 koji	 je	 svoje	 radove	pisao	simboličkim	jezikom,	pa	se	može	samo	pretpostavljati	o	čemu	se	u	tim	radovima	radi.	U	 sjeverozapadnoj	Hrvatskoj	 sačuvan	 je	 je-dan	list	s	početka	15.	stoljeća,	napisan	kom-binacijom	latinskih	i	armenskih	slova,	s	Iva-novim	vlastoručnim	potpisom	o	pripremanju	kalijeva	sapuna.U	sljedeća	dva	poglavlja	prikazan	je	rad	dvo-jice	 alkemičara	 iz	 Pule,	 Daniela	 Istranina	 i	Petra	Bona,	 koji	 su	 djelovali	 u	 14.	 stoljeću.	Daniel	Istranin	djelovao	je	kao	profesor	gra-matike	u	Puli	u	14.	stoljeću.	Čini	se	da	je	bio	Bonov	prethodnik.	Danielovu Kanconu o	ka-menu	mudraca	objavio	je	Nazari	da	Sajano	u	zborniku	 tekstova	o	 transmutaciji	u	Veneciji	koncem	16.	stoljeća.	Nakon	analize	Danielo-ve	Kancone,	autorica	knjige	pokazala	je	da	je	Daniel,	za	razliku	od	Bona,	u	svom	alkemij-skom	 nauku	 polazio	 od	 hermetičke	 tvrdnje	prema	kojoj	slično	proizvodi	slično	(žito	rađa	žito,	čovjek	rađa	čovjeka,	a	zlato	rađa	zlato)	te	 je	 pretpostavio	 da	 jedan	 od	 sastojaka	 ka-mena	mora	biti	zlato	jer	samo	prirodno	zlato	može	proizvesti	umjetno.U	trećem	je	poglavlju	donesen	hrvatski	prije-vod,	danas	još	uvijek	dokraja	neprotumačene,	Danielove	 kancone	 o	 pripravi	 univerzalnog	lijeka.Petar	 Bono	 djelovao	 je	 kao	 gradski	 fizik	 u	Puli	gdje	je	1330.	napisao	raspravu	Pretiosa margarita novella	(Novi dragocjeni biser).	Ta	alkemijska	rasprava	na	neki	način	predstavlja	pregled	 onovremenog	 alkemijskog	 znanja	 u	Europi.	 To	 djelo,	 napisano	 na	 latinskom	 je-ziku,	tiskao	je	poznati	izdavač	Aldo	Manuzzi	u	Veneciji	1456.	U	18.	stoljeću	djelo	 je	pre-vedeno	na	njemački,	a	krajem	19.	stoljeća	na	engleski.	Petar	Bono	u	svom	djelu	značajnu	ulogu	pridaje	Isusu	Kristu	(pa	bi	se	moglo	go-voriti	o	kristozofskom	smjeru	u	okviru	alke-mije),	uspoređujući	ulogu	Krista	u	duhovnom	s	 ulogom	 kamena	 mudraca	 u	 materijalnom	svijetu.	Bono	je	koristio	donekle	izmijenjenu	živa-sumpornu	teoriju	pri	 tumačenju	metala.	U	skladu	s	tim,	građu	kamena	mudraca	razu-mijevao	je	kao	jedinstvo	suprotnosti.U	obojice	pulskih	alkemičara,	čije	se	koncep-cije	transmutacije,	kako	je	pokazano,	donekle	razlikuju,	 uočavaju	 se	 značajke	 mišljenja	prijelaznog	razdoblja,	tj.	pomaci	od	srednjovje-kovnog	prema	renesansnom	poimanju	svijeta.	Premda	obojica	nastoje	proniknuti	u	strukturu	tvari,	prema	obojici	za	uspjeh	procesa	trans-mutacije	 metala	 neophodan	 je	 još	 uvijek	 i	Božji	blagoslov.	Obojica	 ističu	značenje	bo-žanskog	zahvata	u	proces	pretvorbe.U	sljedećim	poglavljima	opisan	 je	 rad	 rene-sansnih	 alkemičara	 16.	 stoljeća,	 ponajprije	Federika	 Grisogona,	 zadarskog	 liječnika,	astrologa	 i	 filozofa,	koji	 je	djelovao	u	 Italiji	i	Zadru.	U	njegovu	je	radu	naročito	istaknu-to	 povezivanje	 planeta	 Sunčevog	 sustava	 sa	svojstvima	 metala	 te	 povezivanje	 planeta	 i	ljudskih	organa,	što	redovito	nalazimo	u	dje-lima	 liječnika	 koji	 su	 bili	 i	 astrolozi.	 Kao	 i	mnogi	drugi	renesansni	mislioci	i	Grisogono	usvaja	 koncepciju	 korespondencije	 mikro-kozmosa	i	makrokozmosa.U	šestom	poglavlju	opisan	je	rad	Giulija	Ca-milla	 Delminija,	 Duvnjaka	 koji	 je	 djelovao	u	Italiji	i	Francuskoj.	U	svom	spisu	O trans-mutaciji	 nastojao	 je	 proces	 pretvorbu	 protu-mačiti	 povezujući	 antičko	 učenje	 s	 kršćan-skim	 naukom.	 Nakon	 Paracelsusove	 smrti	1541.,	njegovi	 su	sljedbenici	 igrali	značajnu	ulogu	u	unaprjeđenju	prirodnofilozofijskog	i	napose	medicinskog	 znanja	 u	Europi.	 Jedan	od	 tih	 sljedbenika	bio	 je	hrvatski	paracelzu-sovac	Ivan	Bratti,	koji	je	vrlo	dobro	poznavao	prirodnu	 filozofiju	 svoga	 doba.	 U	 Gradskoj	knjižnici	u	Puli	autorica	je	pronašla	jedan	od	rijetkih	 primjeraka	 tiskanog	 djela	 toga	 pul-skog	fizika	o	liječenju	prirodnim	i	umjetnim	zlatom	s	kraja	16.	stoljeća.Pripadnik	druge	generacije	paracelzusovaca	u	Hrvatskoj	bio	je	varaždinski	fizik	s	kraja	17.	stoljeća	Ivan	Leopold	Payer. Analizom	Paye-rovih	 tekstova	autorica	 je	pokazala	da	 je	on	preuzeo	 tvrdnje	 Paracelzusova	 sljedbenika,	flamanskog	 znanstvenika	 Jana	 Baptiste	 van	Helmonta	o	vodi	kao	počelu	svih	tvari.U	narednim	poglavljima	analiziraju	se	radovi	novovjekovnih	 hrvatskih	 alkemičara	 od	 17.	do	19.	stoljeća	–	Ignjata	Martinovića,	Tomaša	Mikloušića,	Filipa	Šufflaya	te	baruna	Lazara	Hellenbacha,	 kojega	 se	 smatra	 posljednjim	hrvatskim	alkemičarom.Ignjat	Martinović	je	bio	jedan	od	posljednjih	pristalica	flogistonske	teorije	u	Europi.	Bio	je	dvorski	 alkemičar	 kralja	 i	 cara	Leopolda	 II.	Nakon	što	 je	Leopold	preminuo,	Martinović	je	bio	osumnjičen	za	njegovu	smrt	(dio	doku-menata	o	tome	čuva	se	u	Bečkom	tajnom	ar-hivu).	Kasnije	je	dokazano	da	je	bio	pripadnik	hrvatsko-ugarske	jakobinske	zavjere.	Pogub-ljen	je	na	Krvavoj	poljani	kraj	Pešte	1785.Tomaš	Mikloušić	bio	je	kajkavski	preporodni	pisac.	 U	 djelu	 Izbor dugovanja vsakovrsnih	(1821.),	 koje	 je	 neka	vrsta	 narodne	 enciklo-pedije,	donosi	niz	recepata	s	područja	kemije	i	gospodarstva	uglavnom	prema	knjizi	pseu-do-Gebera,	europskog	alkemičara	iz	13.	sto-ljeća.FILOZOFSKA	ISTRAŽIVANJA	152	God.	38	(2018)	Sv.	4	(905–914)Recenzije	i	prikazi908U	 posljednjim	 poglavljima	 knjige	 spominju	se	imena	hrvatskih	alkemičara	Matije	Alber-tija,	Filipa	Šufflaya,	 Ivana	Nepomuka	 te	ba-runa	Lazara	Hellenbacha,	koji	su	se	navodno	bavili	alkemijom,	no	o	čijem	djelovanju	nema	pisanog	traga.Umjesto	 zaključka,	 knjiga	 završava	 raspra-vom	Gustava	Fleischera,	profesora	 iz	Bjelo-vara	s	kraja	19.	stoljeća,	koji	je	prvi	u	Hrvat-skoj	pisao	o	razvitku	alkemije,	i	to	poglavito	one	europske.	U	raspravi	o	europskoj	alkemiji	on	alkemiju	tumači	kao	prethodnicu	moderne	kemije.Najveću	vrijednost	ove	knjige,	nastale	kao	re-zultat	arhivskih	istraživanja	i	kritičkog	tuma-čenje	tekstova	hrvatskih	alkemičara,	nalazim	u	tri	momenta:	ponajprije,	u	njoj	su	prvi	put	sustavno	izložene	značajke	rada	hrvatskih	al-kemičara.	Djelovanje	tih	alkemičara	izloženo	je	 kronološkim	 redom	 tako	 da	 knjiga	 pred-stavlja	jedan	povijesni	pregled	alkemije	u	Hr-vatskoj.	Tim	su	pregledom	obuhvaćeni	autori	koji	djeluju	od	14.	stoljeća	sve	do	najnovijeg	doba.	Takvog	pregleda	dosad	nismo	imali.	Do	sada,	 štoviše,	 uglavnom	 i	 nije	 bilo	 poznato	da	su	se	hrvatski	učenjaci	bavili	 alkemijom,	tako	da	ova	knjiga	i	široj	javnosti	omogućuje	upoznavanje	s	činjenicom	da	smo	i	u	povijesti	europske	alkemije	imali	svoje,	u	nekim	sluča-jevima	 i	 značajne,	 predstavnike.	Osim	 toga,	autorica	je	u	knjizi,	pored	nekih	ranije	objav-ljenih,	 ali	 slabo	 poznatih	 tekstova	 hrvatskih	alkemičara,	 protumačila	 i	 vrednovala	 i	 neke	još	neobjavljene	rukopise	 ili	 rijetka	djela	 tih	alkemičara.U	knjizi	 su	valorizirana	djela	 tih	alkemičara	u	 europskom	 obzoru,	 pri	 čemu	 je	 istaknuto	značenje	 koje	 su	 neka	 od	 tih	 djela	 igrala	 u	okviru	povijesti	europske	alkemije.	Autorica	je	 pokazala	da	 su	 istraživanja	nekolicine	 tih	alkemičara	 bila	 na	 razini	 europskih	 suvre-menika.	Kao	primjer	naveden	 je	 zbornik	 al-kemijskih	 tekstova	Petra	Bona	 iz	14.	st.,	što	ga	je	objavio	Aldo	Manuzzi	u	Veneciji,	a	bio	je	 preveden	 na	 gotovo	 sve	 europske	 jezike.	Ukratko,	 autorica	 Snježana	 Paušek-Baždar	ovom	je	knjigom	pokušala	ukazati	na	važnost	alkemije	u	povijesti	europske	znanosti	i	filo-zofije,	ali	i	pokazati	da	su	i	Hrvati	dali	znatan	doprinos	njenom	razvoju.Erna Banić-Pajnićdoi:	10.21464/fi38419Maja Miloš, Robert Doričić (ur.)Europska bioetika na djeluEuroBioAct: lista bioetičkih standarda za lokalnu zajednicuMedicinski	fakultet	Sveučilišta	u	Rijeci,	Dokumentacijsko-istraživački	centar	za	europsku	bioetiku	»Fritz	Jahr«	Sveučilišta	u	Rijeci,	Rijeka	2017.Knjižica	Europska bioetika na djelu – Euro-BioAct: lista bioetičkih standarda za lokalnu zajednicu,	koju	kao	urednici	potpisuju	Robert	Doričić	i	Maja	Miloš,	tiskana	u	Rijeci	u	izda-nju	Medicinskog	fakulteta	Sveučilišta	u	Rije-ci	i	Dokumentacijsko-istraživačkog	centra	za	europsku	bioetiku	»Fritz	 Jahr«	Sveučilišta	u	Rijeci,	 predstavlja	 sumarni	 prikaz	 projekta	iz	 samog	 naslova.	 »Eurobioact	 –	 Europska	bioetika	na	djelu«	ime	je	projekta	kojemu	je	nositelj	bila	Katedra	za	društvene	i	humanis-tičke	znanosti	u	medicini	Medicinskog	fakul-teta	Sveučilišta	u	Rijeci,	a	voditelj	projekta	i	glavni	istraživač	Amir	Muzur.	Projekt	se	od-vijao	 od	 15.	 rujna	 2014.	 do	 14.	 rujna	 2017.	i	financiran	je	od	strane	Hrvatske	zaklade	za	znanost.Urednici	 knjige	 doktorandi	 su	 zaposleni	 na	projektu,	a	njihov	je	cilj	bio	dati	kratki,	ali	in-formativni	sumarni	prikaz	odvijanja	projekta,	njegovih	istraživačkih	i	suradničkih	nositelja	te	 glavnih	 rezultata.	Prvi	 dio,	 naslovljen	»O	projektu«,	donosi	opće	informacije	o	projek-tu,	misiju	 i	 viziju	 projekta,	 predstavlja	 opći	cilj	te	opisuje	ukratko	istraživačke	faze	i	pri-padnu	metodologiju.	Opći	 je	 cilj	 formuliran	na	sljedeći	način:»Opći	cilj	projekta	 jest	dokazati	da	 teorijski	 i	me-todološki	pristup	 ‘europske	bioetike’,	 odnosno	 in-tegrativne	bioetike,	može	rezultirati	platformom	za	rješavanje	 praktičnih	 problema	 očuvanja	 i	 pobolj-šanja	 okoliša.	 Posljedično,	 takav	 način	 rješavanja	problema	 u	 zajednici	 može	 pozitivno	 utjecati	 na	razvoj	gospodarstva	i	promociju	turizma.«	(str.	5)Ostvarivanje	 cilja	 zamišljeno	 je	 kroz	 četiri	projektne	 faze:	 1.	 Produbljivanje	 teorijske	osnove;	 2.	Analiza	 stanja	 u	 lokalnim	 zajed-nicama;	 3.	 Provedba	 radionica;	 4.	Kreiranje	liste	bioetičkih	standarda.	Korištene	su	pluri-perspektivna	metodologija,	otvorena	metoda	koordinacije	i	načelo	opreza.Drugi	dio,	»Istraživanje	u	zajednici;	Lokalne	zajednice«	predstavlja	razloge	zbog	kojih	su	

Snježana Paušek-Baždar: Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia