Beatrica Đulić

Đulić, Beatrica

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Šišmiši pećina zagrebačke .okolice B e a t r i e a Đ u l i ć, Z a g r e b Tko je god često obilazio mnogo pećina u zimskim i ljetnim mjese-eima, mogao je tamo zateći šišmiše (Chiroptera) kao stalne ili povremene stanovnike. Neke su vrste dolazile isključivo zimi, dok druge ljeti, ma-nje ih je bilo koje su se u pećinama zadržavale u oba godišnja doba. Od svih sisavaca, šišmiši su jedini red čiji se predstavnici mogu ubrojiti u stalne stanovnike pećina. Na području Zagreba nalaze se četiri pećine, ali pretežno, dolazali su šišmiši, i tu smo ih i promatrali u dvije pećine 2urenšćaku (kod Goljak-Bizeka) i Veternici, koja je najveća od svih pećina, pa ću ovdje pokušati iznijeti vrste koie dolaze u spomenutim pećinama, neka zapa-žanja o njihovoj ekologiji i opće činjenice iz njihove biologije. Vrste šišmiša koje nalazimo u zagrebačkim pećinama pripadaju porodicama Rhinolophidae i Vespertilionidae. Clanovi porodice Rhi~o­lophidae imaju na nosu karakterističan kožni nastavak, koji se sastoji u lancete, sedla i potkove i može ih se lako rasPOznati od pripadnika druge porodice. Rhinolophidae su izraziti stanovnici pećina, što u manjoj mjeri vrijedi za porodicu Vespertilionidae. Clanovi ove potonje porodice dru-gačijeg su izgleda i rodovi koji ovamo spadaju mnogo se međusobno razlikuju (ovo se odnosi na morfološke oznake). Najčešći rodovi koji se_ pojavl.iuiu u pećinama su rodovi Myotis i Miniopterus, a manje Ept~­sicus, Ptecotus i Barbastella. Kod roda Myotis i drugih rodova porodice . Vespertilionidae uške su zaobljene, kožnog nastavka na nosu nema i u baze uški se ističe dobro razvijen, razne veličine, ali uglavnom šiljat tragus, kojeg Rhinolophidae nemaju. U zagrebačkim pećinama našla sam u zimskim mjesecima vrste Rhinolophus ferrum equinum (v e l i k i t o p i r ), Rhinolophus hipposi-_ deros (m a l i t o p i r), i podvrstu Rhinolopus hipposideros minimus, te iz porodice Vespertitionidae vrstu Myotis · Emarginatus (tr e p a v i č a v 1 š i š m i š). U ljetnim mjesecima našla sam vrste Rhino!ophus· euryale (kr u ž n o u h a s t i t o p ir), Rhinotophus mehetyi (m e h e l i j e v t o-P ir), Miniopterus schreibersi (d u g o kr i l i pr š n j a k) i Myoti3 ca-paccini (d u g o n o g i š i š m i š). Promatrajući vrste Rh. ferrum equinum i Rh. hipposideros, te pod-vrstu Rh. hipposideros minimus za vrijeem njihovog zimskog sna, moglo se zapaziti da prva vrsta dolazi u Veternici u broju od 100- 160 komada ili manje, svi na istom mjestu u prvoj velikoj dvorani. Ovi se šišmiši nisu držali zajedno, ali ipak ženke su visjele jedne pokraj drugih, a mužjaci oko njih, ali svaki sam za sebe. U tu grupu infiltrirali su se i po koji Rh. hipposideros i Rh. hipposideros minimus. Myotis emargi:-natus nalazio se sam u jednoj udubini na suprotnoj strani svoda. Rh. ferrum equinum i još više Rh. hipposideros nalaze se u pećinama ovako evidentno kroz zimske mjesece i tu sprovode svoj zimski san. Međutim ova nrva vrsta dolazi u vrlo malom broju i ljeti i . to su uglavnom sve ml::\di n rimierci. Ljeti se situacija i odnos vrsta izmijenio. Pretežno su dolazile vrc;te Rh. euruate i Rh. mahelu i to ili gotovo svaka životinja s~ma za sebe ili pomiješana sa malobro3nim Rh. ferrum eauinum. Za-· dr:žavale. su se i do na 700 m dubine, i nalazile su se na nepristupačnim' 24 mjestima i VeClm VISinama, te udubinama, iz ko.jih SU pOpfašene SVje~ tl<>m izlijetale. Ovi odnosi vrijede uglavnom za Veternicu. Nasuprot opisanih vrsta Rhinolophida, vrste Miniopterus schreibersi i Myotis ea_..; paccini, koje su se pretežno zadrža vale u drugoj manjoj . pećini žive za-' jedno u velikim kolonijama i -čine tako -kao neki grozd koji visi na svo-dov-ima ili pojedinim stijenama pećine, Najmanji udarac, zvuk ili trag svjetla one vrlo dobro osjete, te počnu letjeti i bježati · na sve strane; Ov.e ·dvije vrste dolaze u pećinama od polovice ožujka do kraja listo-pada, kada isčezavaju i sele u svoj zimski stan. . . Iznošeći opće činjenice iz biologije kako šišmiša pećina zagrebačke okolice tako i uopće, treba imati u vidu četiri najvažnije poznate biO-loške pojave kod ovih životinja, a to su: zimski san, rasplod, migracije f konačno u novije, doba riješen problem kod njih poznatog izbjegavanja zo;~,preka odašiljanjem i primanjem ultrazvučnih valova slično radaru. . Sišmiši su s izuzetkom još nekih kukcoždera i glodavaca jedini si-savci kod kOJih muaztmo na poJavu pravog z1mskog sna. 'J.a poJava j~ kod nekih vrsta na pr. Rh. ·ferrum equm·u.m 1 J:tn.. hipposiueros llJepo vtdljiva 1 konstantna, te se moze i liJepo pratiti, dok kod drugll} vrsta zimski san mje tako čvrst i znade se povremeno prektdatt, Hl ima i nektb poJava kao odlaganje zimskog sna, spavanje na topum mjestima itd. Za to su lijep pnmJer neke vrste kao na· pr. 1:-ipistretLus pipistreLLus (p _a t u l j a s t i t u t u m i š) koje zimi za lijepih i toplih zimsktm dana izlijeću napolje i traže hranu. Za vrijeme ztmskog sna (zimske letargtje) tjelesna temperatura šišmiša je prilagođena temperaturi okoline i ako ove životinje prenesemo u toplu. sobu, one će se nakon izvjesnog vremena koje traje l do 1112 sata probuditi. U isto vr.ijeme izmjena tvari i druge fiziološke funkcije svedene su na minimum, ali buđenjem i time ujedno povišenjem tjelesne temperature, i ove se funkcije normaliziraju. Za zimski san šišmiši trebaju nisku temperaturu i sklanjaju se na takva mjesta (konkretno naše pećine) gdje vlada temperatura od 10°C do 14oc i konstantna .Je. te gdje ima dovoljno vlage. Niskom temperaturom mo-žemo i umjetnim načinom u bilo koje godišnje doba postići kod šišmiša zimsku letargiju. S time u vezi treba reći, da osim zimskog sna (zimske letargije), kod šišmiša postoji i danja letargija, koja kod izvjesne tem-perature, u izvjesno godišnje doba i uz izvjesne fiziološke reakcije, u sa-mom organizmu može preći u zimsku letargiju. Temperaturna granica, kod koje normalni san prelazi u danju letargiju, leži po E i s e n tr a u t-u oko 34°C. Za vrijeme danje latergije postoji u tijelu šišmiša sniženje tvarne izmjene i danja letargija može se po Eisentraut-u fiziološki sma-trati kao predkorak ka zimskom snu. Ovo stanje ima važnu ulogu u ži-votu šišmiša. Ako je izvan njihovog obitavališta nevrijeme i nepogoda, a PO takvom vremenu nema insekata potrebnih njima za hranu, te šiš-miši ostaju dalje spavati u svojim opitavalištima i ne izlaze napolje. Budući ;e tvarna izmjena u tijelu snižena i fiziološke funkcije su uspo-rene, šišmiši mogu prespavati i više takvih nepogodni h . dana bez hrane. Za vriieme danje letargije tjelesna temperatura šišmiša odgovara tem-peraturi okoline. Kopulacija (parenje) kod šišmiša nastupa u jesen pred seobu, zim-ski sari ili u proljeće. Ako kopulačija nastupi u jesen, oplodnja i embrio-nalni razvo; su za vrijeme hibernacije zaustavlieni i kod većine vrsta ženke orezimljavaiu sa sperm:iiem u uterusu. U orolieće nastupa tek oPlodnja iajeta. znači da spermil nije izgubio vitalitet i sposobnost oolo-đlvanja za vrijeme _mirovanja u zimskim mjesecima. Da spermij prezimi 25 u uterusu ženke, to su češći slučajevi; međutim da se oplodnja jajeta zbude u jesen, a razvoj bude zaustavljen i odgođen. tu sposobnost, ko-liko se zna, posjeduje vrsta Miniopterus schreibersi. Tokom mjeseca travnja, svibnja i lipnja ženke rađaju jedno, rjeđe dva mladučeta. Mla-dunče siše majku do određene starosti i za to vrijeme ga majka nosi sa sobom. Mladi su razvijeni sa 5-8 tjedana, a potpuno samostalni nakon 2 do 21/t mjese~a. Za šišmiše je utvrđeno, da mijenjaju boravište i da se zadržavaju u jednom obitavalištu zimi, a u ljeti drugom. Neke vrste samo promijene ambijent i to ne na velike daljine, dok se većina vrsta seli. Gore nave-dene vrste, koje dolaze u zagrebačkim pećinama sve su selice. Za vrste M . cappacini, Rh. euTYate i Rh. mehetvi ne zna se točno kuda se sele, ali se pretpostavlja u naše južne krajeve. Za vrstu Miniopterus schreibersi pretpostavlja se, da se seli u jednu polupećinu udaljenu oko 3 km od redovitog obitavališta. Inače, šišmiši vrše migracije veće~~: stila, te iz svo-jih obitavališta kreću u jesen u druge krajeve gdje prezimljuiu. Migracije pojedinih vrsta mogu da obuhvate i daljinu od nekoliko stotina kilome-tara, pa čak i preko 1000 kilometara, a točno se mogu pravci seobe i da-ljina prevaljenog puta utvrditi metodom prstenovanja. Migracije su po nekim autorima uvjetovane i nedostatkom hrane. Svi naši šišmiši hrane se insektima. Između spomenutih stanovnika pećina zagrebačke okolice ima nekoliko vrlo korisnih vrsta (premda su svi naši šišmiši korisne životinje), koje se hrane mušicama, komarcima, noćnim leptirima i n jiho-vim gusjenicama, štetočinama u šumama i voćnjacima. Može se vidjeti koliku korist oni predstavljaju za prirodu i privredu, ako se ima u vidu, da samo jedan primjerak vrste M. capaccini u vremenu od 2 sata pojede 30 muha, a šišmiši lete cijelu noć tražeći hranu. Isto tako korisna vrsta je Miniopter.us schreibersi, koja se hrani uglavnom komarcima i muši-cama. Konačno treba nešto reći i o principu radara kod šišmiša, koji kod spomenutih pripadnika dviiu porodica nije isti. Griffin i Pierce, te Griffin i Gatambos dokazali su eksperimentalno jedno zapažanje staro oko 150 godina, da kod šišmiša nestaje one okretnosti koiom on izbie-gava-zapreke, ako mu se zatvore ušni otvori ili gubica. Sišmiši porodice VespertUionidae odašiliu ultrazvučne valove frekvencije 45.000 do 50.000 titraja u sekundi i njihovo odbijanje od predmeta proizvodi odjek, koji oni hvataju ušima i na taj se način orijentiraju. I tko je god motrio šišmiša u lijetu bilo u pećini, ili -na slobodnom prostoru, mogao je vi-djeti. kako on okretno na taj način izbjegava i najfinije zapreke. Ako šišmiša potpuno probudimo i stavimo na jedan predmet, vidimo kako on ima otvorenu ltllbicu. ·koiu brzo otvara i zatvara. te okreće na sve strane i na taj način odašilie ultrazvučne valove. Međutim, ima razlike u načinu oriientaciie kod Rhinolophida i VespertiLionida. Dok potonia porodica odašilie ultrazvučne valove spomenute frekvencije i na gore opisani način, Rhinolophidae drže za vrijeme liieta gubicu zatvorenu i odašUiu ultrazvučne valove kroz nos (po M o hr e s- u). Za to im u dobroj mieri služi i nosni nastavak, čija školika dieluie kao megafon. Frekvencija kod ove porodice doc;tiže i do 120.000 titraia u sekundi. Pro-matraniem naših vrsta Rhinotophida moglo se zapaziti, da se one kud l kamo tP7.e hvataiu i teže im se nribližiti. nego li ie to slučai kod na~ih Ve.mP.Ttilionida. Rhinolophu~-i tako su notpuno budni) oc;iPte oredmet ili mrP.7.u i na 2 m od sebe. O'l ako i mr~7.u u nokrPht 7.Auc;t~vimo na ovu di<:t<\1"\cu i ona miruie. oni ie oc;iPte. Mo7.e se kod Rh;nn!.f)nhuc-vro::t::~ ?.a-paziti kako one okreću na sve strane glavom, te ispituju (odašiljanjem 26 ultrazvučnih valova) da li je prolaz i u kom smjeru slobodan. I na svje-tlosna uznemirenje u pećini, opažamo is tu pojavu. Ove opće iznesene činjenice važe, kako uglavnom za sve istražene vrste porodica Vespertilionida i Rh.inotophida, tako i za pripadnike Chi-Toptera pećina zagrebačkog područjh. Naveli smo da su to vrlo korisne životinje, te ih treba 7nštićivati u njihovim obitavalištima od tamanjenja pojedinaca i neodgo\ orni h lj udi. Isto tako treba na tom polju suzbijati narodno sujevjer.i~ u pogledu značaja ovih životinja. Vrste koje dolaze u pećinama zagrebačke okolice su s faunisličkog glediš ta vrlo važne i zan imljive za nasu fau:1u a s embriolosko-endokrinološkog glediš ta ne-obično zanim1jive u P•'"•t..•IU n· ·VP iz otiske strukture. Kako smo vi-d ieli. kQcl t:eda C'h •~· ra (iS, m · 1 o~ to je vrlo zanimljivi ekološki i fi~lntc,t-i evino~:. od ko:ih neki u mnogim svojim dijelovima nisu još t o/"'1 1'1 ic:tl·aženi. l.Je talJ tz Donje Cerovačke pećine. Sn imio: A. Mat·k ić. o o o o Resu mo En la artikolo titolita » Verspertoj en gro toj de cirkauajd de Zagreb• la autoro donas koncizan trarigardQil pri la sistemigo kaj ekologio de ~espertoj (Chiroptera) en grotoj de zagreba cirkaiiajo kun ~eneralaj karakterizoj el ilia vivmaniero. BIBLIOGRAFIJA U ovoj rubrici biti će prikazana važnija djela sa područja spelecr logije, koja su izašla kod nas i u drugim zemlj,ama. Dajemo pregled ne-. k.ih domaćih speleoloških djela za posljednjih nekoliko godina. l. Bar F.: Fotografiranje v podzemeljsk.ih jamah, Proteus, št. 3., Ljubljana 49/50. 2. Brodar S.: Iz Betalovega spodmola pri Postojni. Varstvo spomenikov II. Ljubljana 1949. 3. Hadži J.: Jamski paščipalci, Proteus, št. 3., Ljubljana 1949/50. 4. Kunaver P.: Podzemni ledeniki, Proteus, št. 1., Ljubljana 1949/50. 5. Kuščer D.: Simnova jama pri Gorjah, Proteus, št. 9., Ljubljana . 1949/50. 6. Markulin M.: Homoljske planine, Naše planine br. 12. Zagreb 19~9. 7. Michler I.: Velika i Mala ledena jama v Trnovskem gozdu, Proteus, š t. 7., Lj ubljana 1949/50. 8. Novak G.: Izvješ taj o prethistorijskim istraživanjima otoka Hvara, Ljetopis Jugoslavenske akademije, knj. 55., Zagreb 1949. 9. Vuković S.: Prethistorijsko nalazište spilje Vindije, Histor. zbornik II. knj., Zagreb 1949. 10. Rejec A.: Jame Beneške Slovenije, Proteus, š t. 3 .• Ljubljana 1949/50. 11. Dugački Z.: Zumberačka gora, Geografski glasnik, br. 11-12, Zagreb 1950. 12. Fukarek: P.: Materijal za bibliografiju o kršu, Sarajevo 1950. 13. Gjivoje M.: En subtera mondo de nia !ando, La Suda Stelo, br. 5---6, . Zgb 1950. 14. Malez M.: Spilja Vindija, Naše planine br. 6., Zagreb 1950. 15. Michler 1.: Huda Luknja, Proteus, št. 9-10., Ljubljana 1950/51. 16. Novak D.: Koprivnica, Mala Vratnica, Jama v Kleti, Proteus, št. J. Ljubljana 1950/51. 17. Poljak J.: Nova pećina kraj Fužina u Gorskom Kotaru, Priroda br. 8. Zagreb 1950. 18. Redenšek V.: Nova špilja »Vrelo« kod Fužina, Naše Planine, br. 10-11. Zagreb 1950. 19 .. Saina L.: U Raši formirana druga speleološka sekcija u Jugoslaviji, Naše planine, br. 10-11., Zagreb 1950. 20. Vuković S.: Paleolitska kamena industrija spilje Vindije, Historijski zbornik, III. knjiga, Zagreb 1950. 21. Brodar S.: Otoška jama, paleolitska postaja, Slovenska akademija znanosti i umjetnosti, Rasprave l., Ljubljana 1951. 28 o o o 22. Brodar S.: Paleolitski sledovi v Postojski jami, SAZU, Rasprave I. Lljubljana 1951. 23. Gjivoje M.: Spilja Rača na otoku Lastovu, Naše Planine, br. 6., Za~reb 1951. 24. Gjivoie M.: Kako se fotografski snimaju špilje, Naše planine, br. 2. ·· Za~reb 1951. 25. Gjivo.ie M.: Bled kaj Postojna ekskursloko.i de la XV. Jugoslavia · Esp. Kongreso, La Suda Stelo, br. 2., Zagreb 1951. 26. Kunaver P.: Pazinski potofi: in jama Fojba, Proteus, št. 4-5., Lju-bljana 1951/52. 27. Malez M.: Mačkova špilja u Velikoj Sutinskoj, Naše planine br. 4-5, Zagreb 1951. 28. Michler I .: Velika Ledena jama v Paradini, Proteus, št. 9., Ljubljana 1951/52. 29. Michler I.: Barvanja ponikalnice Lokve pri Predjami, Proteus, št. 10., Ljubljana 1951/52. 30. Novak G.: Najstarija slika lađe u Evropi nađena na Hvaru, »Jugo-slavenski mornar«, br. 9., Split 1951. 31. Rakovec 1.: Jamski lev (Felis spelaea Goldf.) iz Postoinske jame. Rasprave prirodosl.-med. razreda SAZU, br. 5., Ljubljana 1951. 32. Redenšek V.: Zaštita prirode, Naše planine br. 4, Zagreb 1951. 33. Stim J.: Jamski polži, Proteus, št. 9., Ljubljana 1951/52. 34. Buturović A.: Iz života u Vjeternici, Priroda br. 5., Zagreb 1952. 35. G]ivoje M.: U podzemnom svijetu otoka Korčule, Naše planine br. 9- 10 .. Za~reb, 1952. 36. G.iivoje M.: U ' podzemnom svijetu otoka Korčule. Spilje. (Resumo en Esperanto). Preštampano iz »Naše planine« br. 9-10., Zagreb 1952. 37. Gjivoje M.: Grato Postojna - subtera fabelo. »La Migrantoc, br. 2., Wien 1952. 38. Gjivoje M.: Die Grotte Postoina - eine unterirdische Fabel. »Der Naturfreund«, sv. 2., Zurich 1952. • 39. Mirosavljević V.: Nalaz heladske kulture u spilji Pokrivenik na Hvaru, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, br. 53. Split 1952. 40. Percer-Matan-Bertović: Prilog planinarskoj karti Risnjak-Snježnik, Za~reb, 1952. 41. Redenšek V.: Naše pećine i njihova za~tita, Priroda br. 9., Zagreb 1952. 42. Tolić Lj.: Dvije pećine iz okolice Biograda n/m Dalmacija, Geološki vjesnik god. II-IV. Zagreb 1952. 43. Brodar S.: O Potočki zijalki in njenom pamenu. Planinski Vestnik br. 8., Ljubljana 1953. 44. Gjivoje M.: Kion ni sercas kaj trovas en grotoj?, Revuo Esperanto Internacia br. 570., Rickmansworth 1953. (En~leska). 45. Malez M.: Strašna peć na Dugom Otoku, Naše planine br. 10-12, za~eb 1953. 46. Stare F.: Bronaste najdbe iz pećine Hrustovače, Arheo!. vestnik SAZU IV/l., Ljubljana 1953. 29 

Šišmiši pećina zagrebačke okolice

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia