Mira Muhoberac

Muhoberac, Mira

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Croatica 22—23/1985. PrikazARHETIPSKA OSOBNOST(Slobodan P. Novak — Josip Liisac, Hrvatska drama do narod­nog preporoda I i II, Logos, Split 1984)M ira M uhoberacKnjiga Slobodana P. Novaka (književnopovijesni I tea­trološki dio) i Josipa Lisca (tekstološki i lingvistički dio) za­sigurno je mnogo više od dvodijelne (388 + 464 stranice ve­ćeg formata) summe hrvatskoga theatruma mundi. Završena, ne slučajno, iu Dubrovniku, početkom karnevala, i time poka­zuje filigransko izgrađivanje originalnog rukopisa jednog od temeljnih djela naše suvremene znanosti o kazalištu, drami, starijoj (dopreporodnoj) hrvatskoj književnosti.Nemajući prethodnice (ali naslovom ipak parafrazirajući Kombolovu Hrvatsku književnost do narodnog preporoda), a raspolažući stoljećima skupljanom građom, bilo izvornom tek- stovnom bilo kritičko-znanstvenom, ovo djelo ne želi biti tek nedramatična antologija, sinteza dramaturških promišljanja, sukus teatroloških oslikavanja ili odgonetka lingvističkih za­vrzlama i »šifriranih« dramskih poruka. Svjesno (srećom) iz- nevjerava horizont naslovom zadanog »tradicionalnog« očeki­vanja te traži osviještena aktivnog čitatelja, koji će znati vre- mensko-prostornim mijenjanjem motrišta ući u dosad znače­njem često okamenjeno »staro« dramsko tkivo, i koji će moći implicitno dijalogizirati s »priređivačima« (kako sebe naziva­ju autori ove knjige). Samo takav čitatelj — često se sa zado­voljstvom pitajući: »In che labirmto mi trovo?« — može po­stati aktivnim sudionikom »stoljetnog projekta dramatizacije jedne nacije« (predgovorna str. 5), sutvorcem »drame stoljet­nog hrvatskog scenskog govora« (str. 5), odgonetačem ovog jedinstvenog rukopisa. Usudit ćemo se stoga proniknuti u ovu knjigu kao gledatelji kazališne predstave. Ustvrdivši njezinu ikonografiju (sučeljavanje prethodnog komentara i nadolaze­170 Croatica 22—23/1985.ćeg odlomka dramskog teksta, agonalnost organizacije u dvije cjeline od po dva suprotstavljena kazališno-po vi jesna razdob­lja, dijalog riječi i slike te komentara i dokumentiranog ma­terijala is bogato izrađenim teatrološkim i lingvističkim instru­mentarijem, suprotstavljanje znan'stveoo profiliranog izbora iz literature i precizne bibliografije) i metodologijisku konci- piranost (izgrađivanje vlastite dramaturgijske metode bazira­ne na sučeljavanju teksta i njegove gledališne i kritičke recep­cije u dijagonali svog i tuđeg prostora i vremena, komparativ­no uvažavajući metode strukturalizma, semliotike, teorije ko­munikacije, informacije, aktantskog modela), uočavamo mo­guće postojanje samostalnih scenskih prizora (dramskih teks­tova), kojih se značenje i vrijednost proširuju i produbljuju ulaženjem u jedinstveni korpus dopreporodne predstave.Dramaturgija publike često definira, anticipira i cenzuri­ra prostor teatra. Onaj gledalac u nama, vođen rukopisom knjige-predstave, dinamiiziran autorovim premještanjem mas­ke u prostoru igre, mizanscenskim pomicanjem scenskog oka, proniknućem u zgusnuto neprozirno tkivo promjenom dram­skog lica prikrivene ideologije, bježi na periferiju, iza kulisa, na demarkacijsku liniju prostora igre i publike, pitajući se u kojoj se to predstavi nalazi. Okružen silnicama gledanja i bi­vanja gledanim, otkriva prodor ideologije u ludizam, maske karnevala u politiku.Kako se mijenja zrcalo scenske iluzije? Čime je određeno pomicanje njegova fokusa? Ova knjiga pokušava dati (i naj­većim dijelom daje) odgovor na ta pitanja, sinkronijom i dija- kronijom, fokusiranjem i širenjem prostora i vremena, nizom minucioznih poteza na šahovskoj ploči hrvatske dopreporod­ne dramske književnosti u četiri »etape«.U prvoj »etapi«, srednjovjekovlju I renesansi, pratimo, zajedno s autorom, ucrtavapje scenografije u zrcalo čijeg fo­kusa i konstituiranja žanrovskih silnica onovremeni gledalac postaje svjestan tek u proplamsajima vremena. Kraj 11. sto­ljeća i Tractus stellae pokazuje tek rudiment dramskog pro­jekta koji se guši u prostornoj shematiziranosti i vremenskoj clklionosti, a želeći biti odsutnošcu iz liturgijskog sustava igra­njem »svog« pojedinačnog vremena. Međutim, mizanscenski retorički i gestički sustav ipak se mijenja — žanr crkvene drame (narativni lirski oblici, razvijenije cikličke pasije) osta­je »statičan« samo tematski i izvedbeno: »zemaljsko« gleda­nje dinamizira metaforu o »lutkarskom« teatru »na zemlji za boga na nebu« i širi prostor igre religijske drame na narod­nom jeziku »procesijs'kim, komličkim i grotesknim elementi­ma« (str. 40). Međutim, takvu logiku »prikazivanja« neće pod­nijeti retorika gradske ideologije u Dubrovniku, ne želeći vi­djeti obrise paradoksa u zrcalu kazališnog tijela. Naime, tajM . M u h o b e r a cM . MuHOBERAC 171 Croatica 22—23/1985.paradoks započinje Plačem majke, ali je do kulminacije dove­den Mukom sina. U tom prikazanju ne postoji konflikt izme­đu gledanja i igranja, a nedzdiferencirani parataktioki sustav scenske slike zrcali se u ideOlogjiji neizdiferenciranog gledanja, u kojem se »krucijalni ideološki trenutak prikazanja« (str. 49) dramatizira kao odsutnost, kao nepostojanje tijela, dok se u prostoru igre i u prostoru gledanja »Slažu« tri vlasti: vlast neba, vilast zla i vlast grada. Kako se ostvaruje konflikt? On ne postoji — zamjenjuje ga paradoks: »Ovo je teatar u kojem oni liz publike gledajući glume da su jednaki!« (str. 49) Takav prostor paradoksa razbija sloboda moreške, 'koja u scenogra­fiju zrcala ucrtava ulicu i trg, agonalni sukob ljudskosti i ag­resije, zatvarajući se u ritual, a otvarajući cijelu jednu liniju pređdržićevske i poslijedržićevske dramaturgije (Lučić, Palmo- tić, Gleđević, Kanavelić ...). Scenografija zrcala postaje sve uža te traži nove prostore. Džore Držić naći će ih u uspostav­ljanju demarkacija lsa stvarnošću —Radmio i Ljubomir otvo­rit će poetiku cijelog stoljeća replikom »Što tuj meu knezo­vi?« To je teatar zbunjenosti i maske (u kojem lica pastira još uvijek ne anticipiraju tjeskobu Držićevu). Prostor 'knezo­va, prostor upravljanja scenom, prostor gledanja, ozrcaljuje se u prostoru scene, prostoru predstavljanja, prostoru igre ko­ja se usmjerava gledanju. Džore Držić naći će još jedan pro­stor — produbit će pozornicu u prostor sna (embrionalno, u pjesmi Čudni san). Oko je dobilo svoju pozornicu!»Ne slučajno jedan se pol starije hrvatske drame rodio u prostorima sna, u prostorima koji su gledanje u čistom smislu, i u kojima gledanje ne mora imati tijelo, ne mora uzeti prostor. Zato je ovo gledanje iz sna uzelo u sebe ideo- loglju.Zbog svega rečenoga Džore Držić je prvi hrvatski pi­sac koji posjeduje dramsku svijest i koji pred publikom zatvara svijet jedne svjetovne drame u metonimijski pro­stor scenskog grada koji je i dio velikog, sveobuhvatnog, pravog Grada i njegova theatrum mundija.« (str. 71)Ulazimo u prostor scenskog grada koji se sve češće mas­kira i demaskira, nastojeći se labirintom svijesti oduprijeti prodoru ideologizirana vremena i fokusa vlasti, koja često od­ređuje granice zrcala i scenske iluzije. Vlast u Muci svete Mar- garite gubi svoje tijelo, ona je zlo. Vetranović u Pastirskom prizoru, u prostornoj konbretizaciji radnje (lica dobivaju ti­jelo), u »drami s tezom«, predočuje novi, renesansni sustav gledanja — »sustav izvanjskog gospodarenja teatrom« (str. 108). U Jeđupkama fiksirat će se, simbolički, stabilizirana dru­štvenost karnevala. U eklogama prigušit će se rubna žanrov­M . MuHOBERAC 172 Croatica 22—23/1985ska pozicija, ili će hedonizmom psovke otići prema pučkom, i neideolagiziranom. Politiziranom će se hrvatska drama vra­titi Luoićevom Robinjom — neorenesansnom, neokamičkom! U ovom razdoblju (Pirna drama) vlasnici kazališnog zrcalje- nja traže tijela okrenuta identifikaciji, traže ideologiju zakri- venu tijelom teatra, traže svoju sliku u zrcalu stabilnu — ona ne smije izmaknuti! Pisac ne smije biti vidljiv, on je ili gleda­telj ili glumac; određen je vlasnik iluzije i zrcala: sceni se, u zrcalu, projicira, snažnom scenskom iluzijom, hijerarhizirano gledanje, društveni mehanizam. Autonomna scena postaje is­tovremeno sama sebi i privid i paradoks: »postat će zrcalo, ali i zamka za zrcalo!« (str. 165)Zrcalo uhvaćeno u vlastitu zamku u sljedeća tri razdoblja sve će ise više oznakovljivati, zakralbuljivati, lomiti — samo će sebe dokidati, ukidati i poništavati, izgubljeno želeći naći svoj fokus.Kakvo je zrcalo vlasti i teatra u razdoblju dominacije Marina Držića i manirističkog teatra?Držić svojim kazaEšnim rukopisom ujedno ispisuje i zr­calni rukopis onovremene kazališne vlasti. Na početku svoje višegodišnje kazališne predstave Držić, pokazuje autor, stva­ra osjećaj igranja na sceni sličan vizuri vlasti, koja se, bolnim podaništvom Držića, realizira kao djelomično zrcalo moćnika. Druga mogućnost, pokušaj igranja vlastitog zrcala u iluziji autentičnosti Scene, također je bila privremena — vlast ne že­li drugo tijelo u svom zrcalu, ideologija ne želi osvijestiti gle­danje iz publike otkrivanjem maske velikog oka. Treća mo­gućnost određivanja fokusa renesansne vlasti i pisca najbol- mja je za Obje strane — skinuta je krinka a ostala maniristič- ka tragedija, bez igre, bez zrcala, s lomovima scenskog vreme­na, u kojoj u napuklinama zrcala vlast vidi samu sebe. Teatar postaje prostor smrti. S takvom egzistencijalnom borbom jed­nog kazališnog rukopisa teško će se moći »uhvatiti u koštac« sve silnice manirističkog teatra. I ne samo manirističkog! (Gu- četić, Zlatarić, Sasin, Benetović ...)Sljedeće razdoblje (Junije Palmotić i barokno kazalište) često 'dramatizira strahove, u tragikomedijama reducirajući dramsko na »melodramatični model kazališne akcije«. Isto­vremeno se taj »model« stavlja u središte kazališnog života. U »funkciji društvenog usitnjavanja« parcijalizira se žanrov­ski sustav. Zato komedija, ne znajući ući u okular politike i izolirati se u pozornici-kutiji od »identifikacijskog metonimij- skog gledanja«, postaje karnevalski mikrokozmična, trenutač­na i ahistorijska. Kanavelićevim Vučistrahom okolnosti kaza­lišnog gledanja morale su se promijeniti. Teatar je postajao nemoguć — strah vlasti okamenio se u monologu. Promjenavladanja Gradom početak je i »novog poglavlja hrvatske dram­ske povijesti«. »Kralj je gol!«Četvrto razdoblje. Prosvjetiteljstvo, rokoko i sentimenta- lizam. Groteska razbija scensku iluziju pokazujući izokrenu­ti svijet. Promjena je hladna (»frančezarije«), prosvijećena, nakićena i lažna. Iz zrcala izlazi čovjek na vlasti i traži muku otpadnika. Zrcalo se postavlja na trpezu poetike jednog čud­nog apetita (u hranu se miješaju ekskrementi). Zrcalo kao da živi u pogrešno vrijeme, kao mali Tadek koji ne vida što se događa u Evropi. Mjesto Identifikacije za pisca i publiku po­staje labilno. Gdje je fokus scenske iluzije? U pore tkiva do- preporodne hrvatske drame uvukla se kazališna shizofrenija.Dok poetika shizofrenije ne ispiše jedno novo kazališno zrcalo, mi ćemo na raspuklinama ovog izgubljenog našeg scen­skog zrcala tražiti obrise naše dramaturgije i poetike:»Supstrat hrvatske dramaturgije u Starijim razdobljima ima se odčitavati kao nametanje osobnih (čitaj: pojedi­načnih, područnih, nacionalnih) dramaturških selekcija nad materijalom evropskog kazališta i evropske dramske književnosti i njihovim reprezentativnim modelima. Zato se za nas povijest starije hrvatske drame oživotvoruje kao niz tako strukturiranih tekstova koje izdvaja i u istu tradiciju stavlja tek njihova žanrovska, tematska, psiho­loška i gotovo arhetipska osobnost. Naša se starija drama, pored svog snažnog izometrizma s Evropom, nalazi', od pseudoliturgijskih drama i robinja, od moreški i do Kate Kapuralice, u zavadi s uobičajenom dramaturgijom! Ona svijetu akcije oduvijek nameće svoja pravila, svoje nor­me i svoje selekcije. Takvi su naši Orfeji, Stanci, Suzane, Pavldmirij, Arijaldne, Vučistrasi, Aleksiji, Matijaši, takvi su naši Pulclnelle.« (str. 18)Ova knj iga-predstava, znanstveno fundirana, akribična, ikonografična, maskovita, radoznala i dramski napeta, sigur­no je, naći će mnoge proučavatelje-gledatellje.M . M u h o b e r a c  173  Croatica 22—23/1985.

Arhetipska osobnost (Slobodan P. Novak — Josip Li- sac, Hrvatska drama do narodnog preporoda I i II, Logos, Split 1984)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia