Poremećaji raspoloženja se tradicionalno smatraju problemom adolescentne i mlađe odrasle dobi. Novije spoznaje stavljaju naglasak na poremećaje raspoloženja u starijoj životnoj dobi zbog njihovog devastirajućeg učinka na zdravlje i funkcionalnu sposobnost starijih osoba. Ipak, te poremećaje, uključujući i one najčešće, kao što je generalizirani anksiozni poremećaj i depresija velikih depresivnih epizoda, obiteljski doktori često ne prepoznaju. Glavni razlozi su česti komorbiditet sa somatskim stanjima i kognitivnim poremećajima te shvaćanje pacijenata da su mentalni poremećaji normalan dio procesa starenja. Probir osoba starih 60 i više godina na anksiozne poremećaje i depresiju pomoću standardiziranih upitnika, prilagođenih za primjenu u starijoj populaciji, mogao bi biti koristan za poboljšanje prepoznavanja tih poremećaja. Postavljanje konačne dijagnoze bi se trebalo temeljiti na primjeni dijagnostičkih kriterija koje preporučuju najnovije DSM i ICD klasifikacije te detaljnom postupku kliničke evaluacije, a na osnovi intervjua s pacijentom ili njegovim skrbnikom. Iako se obiteljskim doktorima nalaze na raspolaganju djelotvorni lijekovi za liječenje poremećaja raspoloženja, njihova primjena u osoba starije dobi može biti ograničena zbog povećanog rizika od interakcija među lijekovima i neželjenih reakcija na lijekove. Psihosocijalne intervencije su od posebnog značaja u toj populacijskoj skupini, ali nema dovoljno dokaza o tome koji postupak kome primijeniti. Način kako poboljšati skrb za osobe starije dobi s poremećajima raspoloženja u općoj/obiteljskoj medicini bi bio putem intenziviranja istraživanja, s ciljem stjecanja boljih dokaza, te putem davanja veće pozornosti praktičnoj edukaciji obiteljskih doktora iz područja psihijatrije, kao i putem strategija usmjerenih na povećanje svjesnosti javnosti o poremećajima raspoloženja u starijoj životnoj dobi i načinu njihove prezentacije.Mood disorders have been traditionally considered a problem of adolescenthood and early adulthood. Recent findings are pointing to mood disorders in later life due to their devastating effects on health and functional capabilities of older adults. However, those disorders, including those most common such as generalized anxiety disorder and major depressive disorder, are frequently unrecognised by family doctors. Main reasons for that are frequent comorbidities with medical conditions and cognitive disorders and patients’ treating mental disorders as normal aspects of aging. Screening 60 years old patients and older for anxiety and depression by standardised questionnaires, adapted for the use in older population, could be helpful in improving recognition rates. Definite diagnosis should combine the latest update of the DSM or the ICD classification criteria and a thorough clinical evaluation based on responses drown from a patient or a caregiver. Although effective medications for mood disorders are available to family doctors, their application in older adults may be compromised by the increased risk of medication interaction and adverse reaction. Psychosocial interventions are particularly important in this population group but evidence is insufficient regarding who should receive which treatment. The way of improving management of mood disorders in older adults, in family medicine, would be by intensifying research, in order to gain more evidence. More attention should be given to formal psychiatric training of family doctors, as well as to the strategies aimed at increasing the public awareness of mood disorders in later life and their modes of presentation
