Iako je pristanak oštećenika pojam koji je materijalno identičan u građanskom i kaznenom pravu, njegov je učinak različit. Dok u hrvatskom odštetnom pravu pravno valjan pristanak pacijenta kao oštećenika isključuje protupravnost medicinske intervencije, to nije slučaj u kaznenom pravu. Zbog složenosti ove problematike autorica obrađuju pojmove različitih vrsta pristanka pacijenta, od pretpostavljenog pristanka, zamjenskog ili surogat-pristanka do anticipirane naredbe/punomoći za slučaj nesposobnosti te posebno analizira sve uvjete potrebne za njegovu valjanost. Budući da u kaznenom pravu postoje različita stajališta o učinku pristanka oštećenika uopće, u radu su posebno prikazana dva suprotna stajališta zastupljena u komparativnom pravu u pogledu učinka pristanka pacijenta na medicinski zahvat. Autorica prikazuje normativni model ekskulpacijskog učinka pristanka prema kojemu nanošenje teške ili osobito teške tjelesne ozljede u liječenju ili djelatnosti u svrhu liječenja nije protupravno ako je pacijent dao pristanak u obliku i pod uvjetima predviđenima zakonom, te model prema kojemu je pristanak oštećenika bitan samo za biće djela.Even though the injured party\u27s consent is a concept materially identical in civil and criminal law, its effect is different. While in Croatian law on damages, legal patient consent as an injured party excludes the illegality of medical intervention, this is not the case in criminal law. Due to the complexity of this problem area, the concepts of various types of patint consent are analyzed from assumed consent, replacement or surrogate consent to anticipated orders/proxy in cases of incapacity and in particular analyzes all the conditions necessary for its validity. Given that various viewpoints on the effect of consent by the injured party exist in criminal law, here in particular two opposing stances represented in comparative law are shown related to the effect of patient consent on medical procedures. A normative model is shown of the exculpation effect of consent where causing grievous bodily harm in treatment or activities with the aim of treatment is not illegal if the patient has given consent in the form or under the conditions prescribed by law. Also, a model by which the consent of the injured party is important only for the essence of the act is also shown
