Franjo Šanjek

Croatian

Šanjek, Franjo

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

CSP 25 (1), 171—225 Zagreb, 1993. M. GRMEK — M. GJIDARA — N. ŠIMAC, Le nettoyage ethnigue. Documents historigues sur une ideologie serbe, izd. Fayard Pariz, 1993., 340 str., dvije karte. Favard, ugledna izdavačka kuća u Parizu, sredinom ožujka ove (1993.) godi­ne predstavila je javnosti zanimljivu sttudiju pod naslovom Le nettoyage ethnigue. Documents historigues sur une ideologie serbe (Etničko čišćenje. Povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji). Autori su dobro poznati fjancuskoj i našoj kulturnoj javnosti: akademik Mirko Dražen Grmek dugo­godišnji je predsjednik Međunarodne akademije za povijest znanosti i profe­sor na Ecole Pratique des Hautes Etudes u Parizu, Mare Gjidara profesor je prava na Orleanskom sveučilištu i savjetnik francuske vlade, čiji je visoki funkcionar i dr. Neven Šimac. U predgovoru knjige istaknut je njezin osnovni cilj: informirati i ujedno po­kazati da se sadašnja tragedija pripremala dugo, pažljivo i sustavno. Kada jedan srpski agitator kaže da »Hrvate treba poklati ne nožem nego zahrđa-lom žlicom«, može se to shvatiti kao običan dnevni događaj kakvim obiluje novinska 'crna kronika', jer neuravnoteženih ljudi ima svugdje, ali ova izja­va poprima posve drugu konotaciju kada je izreče poznati politički lider na javnom predizbornom mitingu i kao takav onda — ili baš zbog toga — bude izabran poslanikom. Prema pisanju beogradske Duge od 5. srpnja 1991., str. 12., inkriminiranu izjavu izrekao je Vojislav Šešelj u javnom nastupu u Ra­kovici, radničkom predgrađu Beograda, gdje se zlosretni četnički vojvoda i vođa srpskih radikala natjecao i pobijedio(!) u ponovljenim izborima za po­slanika u srpskoj Skupštini. Dakle, na tlu bivše Jugoslvije politička poruka mržnje ne samo da opstoji nego i ubija (Nettoyage, 302.). Od 1991. rat na tlu druge, sada već bivše, Jugoslavije sije pustoš i smrt (za­sad) u tri nesrpske republike, što zapadni komentatori najčešće stavljaju na račun »pradjedovske mržnje«, sustavno se pozivajući na nekakav povijesni reciprocitet žrtava, ističući da je zapravo posrijedi izravnavanje nekih raču­na još iz razdoblja drugoga svjetskog rata (1941.—1945.), umirujući savjest lažnom simetrijom krivnje svih protagonista sadašnje drame. Kada je riječ o drugom svjetskom ratu, ti se komentatori ne usuđuju ni spomenuti surad­nju Srba s nacizmom i fašizmom, njihovu netolerantnost, antisemitizam, lo­gore smrti, masakre itd. Oni — a slično je postupio i Frangois Mitterrand u interviewu za FAZ — bez nijansi sve prijestupe ustaštva pripisuju cijelom hrvatskom narodu, zaboravljajući pritom da je njemački i talijanski okupa­tor Hrvatima zapravo nametnuo režim Ante Pavelića. Isti je okupator uspo­stavio i Nedićevu Srbiju. Ideal ustaštva nije nacizam ni fašizam, nego nacio­nalno neovisna hrvatska država, što se nipošto ne može reći za srpski »Zbor« Dimitrija Ljotića, koji od 1935. djeluje u duhu fašističkih načela. Kolaboracio-nizam u Srbiji ima i treću komponentu: pukovnik Dragomir (Draža) Mihajlo-vić, predstavnik jugoslavenske izbjegUčke vlade u Londonu, od jeseni 1941. 171 časopis za suvremenu povijest 25 (1), 1—230 (1993) 172 raskida s partizanskim pokretom otpora i više ili manje otvoreno surađuje s Nijemcima i Talijanima. Progon Židova mnogo je sustavniji u Srbiji nego u Hrvatskoj. Nedavno objav­ljen Pregled srpskog antisemitizma T. Vukovića i E. Bojovića (Zagreb, 1992.) podsjeća da je 'židovsko pitanje' u Srbiji, prema izjavama visokih oficira Wermachta, globalno 'riješeno' do sredine 1942. i da je Beograd jedini veći europski grad u kojem nema Židova. Korijeni srpskog antisemitizma datira­ju još iz 1807. Zanimljivo je da srpska propaganda, koja preko jugoposlan-stva nekoliko zadnjih desetljeća sustavno optužuje Hrvate za antisemitizam, ao prvoga svjetskog rata prezire ih kao — prijatelje i branitelje 'čivuta'(!). Autori ističu da Jugoslavija nije bila ni demokratska ni pravna država. Bez obzira na određen ugled u svijetu, umjetno stvaran i podržavan. Zapadu je odavna poznata »nezdruživost« Europe i Jugoslavije. Na državni teror 'naj-innogobrojnijeg jugoslavenskog naroda' upozoravalo se europske poUtičare i javnost od samog postanka višenacionalne Jugoslavije. Charles Rivet, ratni dopisnik dnevnika Le Temps, u knjizi Chez les Slaves liberes. En Jougoslavie (Kod oslobođenih Slavena. U Jugoslaviji), još daleke 1919. kritizira Srbiju, »tu malu balkansku satrapiju koja je prevarila Europu« te Južne Slavene podi­jelila na pobjednike i pobijeđene, osvajače i osvojene. I Manchester Guardian 20. jujna 1929. izvještava da se »Jugoslavija može smatrati grobljem«. U toj Ku zemlji »zadnjih tjedana srpnja :(1929.) iz zatvora pušteni lopovi da se na­pravi mjesto za pohtičke zatvorenike. Zemlja je raj za policajce, špijune, njuškala i klevetnike. Neljudskim mučenjima iznuđuju se priznanja. Riječ je 0 diktatm-i sablje i revolvera, koja pritišće zemlju poput olovnog pokrivača.« Daily Express 31. listopada 1931. upozorava da su »Srbi protjerali Turke ali su zadržali njihove metode. Njima se služe protiv Hrvata.« Novinar ističe da »ono što je čuo u Zagrebu i Hrvatskoj« o postupcima diktatorskih srpskih vlasti »nadilazi strahote s kojima je upoznat u Armeniji nakon turskih po­groma«. I Daily Telegraph od 10. listopada 1932. drži da je »situacija u Hrvat­skoj gora nego za turske invazije prije tristo godina te se ne može uspore­diti s nasiljem koje provode srpske vlasti«. Mnogi ugledni znanstvenici (Albert Efirstein), pisci (Thomas Mann, Andre Gide) i političari (Robert Schuman) di­žu glas protiv diktature i tortura u srpsldm (starojugoslavenskim) zatvorima. Budući 'otac Europe' Robert Schuman, nakon puta po Hrvatskoj i Sloveniji, izvijestit će 1934. Quai d'Orsay (francusko Ministarstvo vanjskih poslova) o diktatorskom režimu u Beogradu: »Upotreba slovenskih i hrvatskih riječi je zabranjena. Sve značajnije funkcije imaju Srbi. Od dvjesto generala jedva su dvojica Hrvati, od kojih je jedan poslan u Albaniju. Od uvaženijih diplo­mata samo jedan je Hrvat. Policija je posve srpska, po uzoru na (rusku) car­sku policiju. U Zagrebu, Sphtu i u drugim hrvatskim gradovima i naseljima na tisuće osoba su plaćenici policije« (144.—149.). Ugledni francuski političar 1 državnik predlaže svojoj vladi da svaku pomoć Jugoslaviji uvjetuje osloba­đanjem političkih zatvorenika, vraćanjem parlamentarnog sustava i ustavnih sloboda, slobodnim izborima itd. Očito je, dakle, da su neistinite tvrdnje onih koji uzroke sadašnje krize na tlu bivše Jugoslavije žele povezati s događaji­ma iz 1941.-1945. Stvarnost je posve drugačija: klupko krvave drame u Hrvat­skoj I Herceg-Bosni počelo se odmotavati mnogo ranije — stvaranjem prve Jugoslavije (1918.) ili, još prije, izradom plana »etničkog čišćenja«, čiji su pro­tagonisti Đorđe Petrović-Karađorđe (1807.), Ilija Garašanin (1844.), Vuk Ste-fanović Karadžić (1849.), Nikola Štojanović (1902.), Stojan Protić (1917.), Vasa Čubrilović (1937.), Stevan Moljević (1941.), što će u praksi provoditi braća Ne-dić. Draža Mihajlović .(1941.-1945.) i njihovi današnji sljedbenici. Knjiga obiluje novim i javnosti manje poznatim dokumentima, izjavama crkvenih, društvenih, kulturnih i političkih hčnosti, spisa koji u novom svjet­lu prikazuju odnose među južnoslavenskim narodima i predstavljaju ih široj OCJENE I P R I K A Z I 171-225 međunarodnoj javnosti. Izuzetno je zanimljiv izbor pojedinih dokumenata koji čitatelju otkrivaju idejno sazrijevanje i primjenu »etničkog čišćenja« kao nužnog sredstva u ostvarenju programa »velike Srbije«. U tom kontekstu značajnu ulogu ima autocenzura i cenzura. Upitan o 'zločinačkom karakteru Hrvata', ugledni beogradski psihijatar iVIilinko Bjelogrlić odgovorit će čita­teljima NIN-a (21. VI I I . 1992.) da »u svakom narodu ima oko 3 posto poten­cijalnih ubojica«. Ova će izjava toliko šokirati čitatelje NIN-a da će ured­ništvo u narednom broju (28. VI I I . 1992.) objaviti kako spornu rečenicu treba shvatiti: »U svijetu ima oko 3 posto zločinaca« (Nettoyage, 12.). Povjesničar Momčilo Selić, srpski intelektualac koji otvoreno poziva na kla­nje, ističe da su se Slovenci, Hrvati i Muslimani pobunili jer ih se odveć ma­zilo, »jer ništa nije odvratnije od roba i bludnice čiji je gospodar slabić« (usp. M. Selić, »Recepti starih Azteka«, Duga od 25. travnja 1992.) (Nettoyage, 13.). Pod geslom »Svi Srbi u jednoj državi« (Milošević) želi se zapravo »čista i ho­mogena Srbija« koja prostorno daleko nadmašuje nekadašnje Dušanovo car­stvo. U tu svrhu provode »etničko čišćenje« prostora koji nikad u povijesti nije pripadao srpskom narodu, kao što su područja zapadno od Teodozijeve granice. Dobrica Ćosić, 'duhovni otac' Memoranduma (1986.), svoje veliko­srpstvo opravdava krilaticom »Srbi pobjednici u ralu, gubitnici u miru«, a protivnike »velike Srbije« svrstava u »planetarni komplot pod germano-vati-kano-amerikano'islamskim vodstvom protiv Srbije i 'vascelog srpstva', pra­voslavlja i slavenstva«. Ćosić zna bolje od drugih da ideologija 'etničkog čišće­nja' u Srba ima korijen u dugoj tradiciji borbe za oslobođenjem od Turaka, uz bogato iskustvo iz balkanskih ratova i prvoga svjetskog rata. Autori s pravom ističu da se korijeni sadašnjega krvavog sukoba nalaze u sicrivenim igrama Engleza, Francuza i Rusa, koji su 26. travnja 1915. obeća­li Srbima i Talijanima znatan dio hrvatskog teritorija i Bosnu i Hercegovinu. Zato je i Jugoslavija iz 1918. — po Ćosiću — »zajednica pobjednika i pobije­đenih« odnosno »osloboditelja i oslobođenih«. On ipak priznaje da se Hrvati u tome nikad nisu složili sa Srbima: »Za njih (tj. za Hrvate) Srbi nisu bili 'pobjednici' osim igrom savezništva, jer je Srbiju pregazila austrijska vojska. Istinski 'osloboditelji' (za Hrvate) su na prvom mjestu Amerikanci, a zatim Francuzi i Englezi. 'Pobijeđeni' su Njemačka i Austro-Ugarska, carstva s ko­jima se Hrvati ionako nikad nisu poistovjećivali« (D. Ćosić, »La question serbe et !e yougoslavisme«, Balkans, 10./1991., 46.; Nettoyage, 120.). Pod naslovom »Dvosmislenost propovjednika« (str. 276. i dalje) knjiga se osvr­će na istupe uglednika Srpske pravoslavne crkve u pozivu na osvetu i potpi­rivanju mržnje. Neki, poput episkopa Lukijana, služe se ne samo povijesnim falsifikatima nego i najbezočnijim lažima. U uskrsnoj poruci 1991. patrijarh Pavle ističe: »Trebamo oprostiti jer smo kršćani. (...) Ali nije Iako u nama suzbiti zov krvi kad se radi o neviđenim zločinima. ( . . . ) Razmišljajući o tom pitanju, veliki nadbiskup Nikolaj Žički (Velimirović, simpatizer Hitlera i na­cističke ideologije, op. a.) rekao je ovo: 'Ako se Srbi osvete razmjerno žrtva­ma koje su podnijeli u ovom stoljeću, što im je činiti? Morali bi zakopati žive ljude, peći ih žive na vatri, živima skidati kožu, sjekirom komadati dje­cu pred očima njihovih roditelja.' ( . . . ) S druge strane, nedavno smo proči­tali izjavu naših mudraca: 'Zločin je zaboraviti zločin, to je zapravo novi zlo­čin.' Zaborav je težak grijeh. ( . . . ) Pripovijeda se o španjolskoj inkviziciji kao o jednom od najstrašnijih genocida krajem srednjeg vijeka. Spominje se također ime jednog od najokrutnijih španjolskih inkvizitora, koji je u osam­naest godina djelovanja na lomaču poslao 114.000 nevinih muškaraca i žena. Ali koliko je brojem i strahotama veća naša tragedija u posljednjih pedeset godina? Samo Jasenovac u kojem je za četiri godine (rata) ubijeno 700.000 ljudi. Na pitanje kako je do toga došlo, jedan od uglednih naših mislilaca odgovara: 'Jasenovac je mjesto najstrašnijih srpskih stradanja.' ( . . . ) što nam 173 Časopis za suvremenu povijest 25 (1), 1—230 (1993) je činiti? Prije svega oživjeti duliovno i molitveno zajedništvo s našim svetim mrtvim žrtvama. (...) Nadalje, boriti se protiv svega što utrnjuje sjećanje ili umanjuje broj naših žrtava, a što je učinjeno uništenjem naših grobova, mje­sta egzekucija i patnji, uništavanjem dokumenata koji svjedoče o ovom ve­likom stradanju, što je bez presedana u povijesti ljudskog roda« (278.—279.). Episkop Lukijan 1991. izjavljuje da treba početi od početka te da srpski vjer­nici moraju prvo naučiti Stari zavjet, osobito Mojsijeve knjige, u kojima sto­ji 'oko za oko, zub za zub, udarac za udarac, mladić za mladića', a tek kad se to nauči može se prijeći na Novi zavjet, u kojem stoji: 'Ako te netko uda­ri kamenom, podaj mu kruha' (Nettoyage, 280.—281.). Isti je potkraj srpnja 1991. uzviknuo: »IMoramo što prije osloboditi Vukovar da od njega napravi­mo administrativno, kulturno i duhovno središte.« Na Šešeljev usklik: »I Osi­jek i Beli Manastir«, Lukijan je dodao: »Svi moraju imati udio u čišćenju.« Knjiga završava poglavljem posvećenim »Drugoj Srbiji«, istina malobrojnim ali časnim pojedincima iz srpskog naroda koji se usuđuju dignuti glas protiv kao što su Bogdan Boadanović, Aljoša Mimica, Gojko Nikoliš, Mirko Tepa-vac itd. (330.—340.). Knjiga ima pet dijelova i obuhvaća korijene etničkog čišćenja (1), program (2), velikosrpske ideje u prvoj i drugoj Jugoslaviji (3), sadašnju tragediju (4) i Srbiju na raskrižju (5). Objektivni pristup, nepristranost u izlaganju i činje­nica da je knjiga objavljena na francuskom jeziku, ulijeva nadu da će zapad­ni svijet uočiti svu tragičnost zablude u podjeli naroda na »pobjednike« i »po­ražene« i u osvit trećeg milenija europske kršćanske civilizacije napokon re­ći ne »etničkom čišćenju«. Franjo Šanjek FERNAND BRAUDEL, Materijalna civilizacija, ekonomija i kapi­talizam od XV. do XVIII. stoljeća / prva knjiga: Strukture svakida­šnjice, 650 str.; druga knjiga: Igra razmjene, 730 str.; treća knjiga: Vrijeme svijeta, 775 str.; Zagreb, 1992. Zagrebačka izdavačka kuća »August Cesarec« objavila je prošle godine kapi­talno djelo francuskog povjesničara Fernanda Braudela Materijalna civiliza­cija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća. Ime autora poznato jc čitalačkoj publici koju zanimaju historiografske teme. Fernand Braudel pripada drugoj generaciji francuskih analista, tj. historiografskom pravcu poznatom kao francuska strukturalna historija. Njegovom se zaslugom od 1966. godine utjecaj analista širio u Europi i Americi, iako je s vremenom njihov rad oštro kritiziran. U Braudelovu je znanstvenoin radu značajna go­dina 1958., kada je objavio tekst o »dugom trajanju«, u kojem je pozvao na diskusiju ostale društvene znanosti i branio mogućnost historije da istražuje društvene strukture, a ne samo događaje. Grupa okupljena oko časopisa Annales, u koju spada i Braudel, još prije drugoga svjetskog rata postavila je pitanje socijalne historije, a nakon toga se nametnulo i pitanje o »total­noj historiji«. Ona je polazila od načela F. Braudela da povijesnu znanost tre­ba izgraditi kao povijest društva spoznavajući totalitete činjenica koje struk-turJraju određeno društvo. Međutim, »totalna historija« uskoro je pokazala 174 

M. GRMEK – M. GJIDARA – N. ŠIMAC, Le nettoyage ethnique. Documents historiques sur une idéologie serbe, izd. Fayard Pariz, 1993., 340 str., dvije karte.

M. GRMEK – M. GJIDARA – N. ŠIMAC, Le nettoyage ethnique. Documents historiques sur une idéologie serbe, izd. Fayard Pariz, 1993., 340 str., dvije karte.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia