Prikaz knjige: Živa Benčić, Mjesečar u magli. Ogledi o suvremenoj ruskoj književnosti. Zagreb: Disput. 2017. 182 str

Jasmina Vojvodić

Vojvodić, Jasmina

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

323P r i k a z i , Razborita analiza maglovitog razdoblja (323–327)“Umjetnost riječi” LXI (2017) • 3–4 • Zagreb • srpanj – prosinacRAZBORITA ANALIZA MAGLOVITOG RAZDOBLJAŽiva Benčić, Mjesečar u magli. Ogledi o su-vremenoj ruskoj književnosti. Zagreb: Disput. 2017. 182 str.U studenome 2017. godine objavljena je knjiga Mjesečar u magli. Ogledi o su-vremenoj ruskoj književnosti. Žive Benčić, zagrebačke rusistice i dugogodišnje pro-fesorice na Katedri za rusku književnost. Knjiga je objavljena u biblioteci Četvrti zid nakladničke kuće Disput, već oproba-ne i dokazane u objavljivanju znanstvenih knjiga s područja humanistike.Knjiga se sastoji od osam rasprava o različitim temama, a ta joj disparatnost daje obilježje mladenačke razigrano-sti. Naći će se u njoj teme tjelesnosti, predmetnosti, hibrida, erotsko-ljubavne teme, teme neomitologizma, monstruo-znosti i brojne druge. Ogledi su, kako i sama autorica ističe u Uvodnoj riječi, manje-više samostalni, odnosno “svako poglavlje čini samostalnu cjelinu koja se može čitati odvojeno od ostatka knjige” (11). Mladenačku razigranost knjizi daje i autoričin interes za kraće pripovjedne forme koje uvijek teže fragmentu i isječ-ku, a ne cjelovitoj slici svijeta. Primijetit ćemo da su tematsko-problemske analize uglavnom povezane s pripovijestima i kratkim pričama (Kavkaski zarobljenik V. Makanina; proza L. Petruševske; Kako su pojeli pijetla E. Popova; Mjesečar u magli i druga proza Tat’jane Tolstoj; Dvorana raspjevanih karijatida V. Pelevina).Riječ je raznolikom i interesantnom rasponu tekstova koji se otvaraju pitanji-ma ljepote, i prirode i ljudskoga tijela, u analizi pripovijesti Kavkaski zarobljenik Vladimira Makanina. Na tu se analizu, koja pozornost skreće na tjelesno, ali i na duhovno, dobro nastavlja ogled o Erosu u ljubavno-erotskim narativima Ljudmi-le Petruševske. Dijelom se ljubavnog od-nosa dotiče i tekst posvećen Popovljevoj priči Kako su pojeli pijetla jer autorica daje širu kulturološku sliku koja nije nebitna i kad je riječ o ljubavnim odnosima ili o stabilnosti i nestabilnosti bračnog života. Pitanjima pamćenja autorica posvećuje treći prilog, i to analizom Prigovljeva romana Živite u Moskvi, dok koncept malih stvari u analizi proze Tat’jane Tolstoj također dotiče pitanja pamćenja jer se Tat’jana Tolstoj u svojim kratkim prozama usredotočuje na stvari ili pred-mete koji su postali beskorisni i koje bi-smo trebali odbaciti jer su izgubili svoju uporabnu vrijednost. Ipak, stvari tijekom vremena dobivaju na vrijednosti, pa su “ubojice stvari zapravo ubojice vremena jer nas sprečavaju da preko stvari osjeti-mo njegovu višeslojnost” (122). Središnji je tekst inspiriran naslovom istoimene pripovijesti Tat’jane Tolstoj Mjesečar u magli. U njemu autorica suvereno vlada temom oniričkoga iz analitičke perspek-tive neobaroka. Ujedno napominje da je ruska spisateljica inspirirana snovima u užem smislu, ali i drugim oblicima psihičkog života svojih junaka, kao što su sanjarenje (budno sanjanje) i somnam-bulizam. Benčić dobro primjećuje da se u ranoj prozi Tat’jane Tolstoj svijet ne-rijetko opisuje upravo kao somnambulno stanje. Autoričina je primjedba utoliko značajnija jer “kaotičnim snom” kao me-taforom definira stvaralaštvo gotovo svih pisaca kojima se u svojoj knjizi bavi. Dva teksta otvaraju pitanje monstruoznosti. To su: Hibridizacija lika: “Dvorana ra-spjevanih karijatida” Viktora Pelevina, u kojemu se načinje prijelaznost ljudskoga tijela u neljudsko, i Lik monstruma u prozi ruskog postmodernizma: pokušaj tipologije. 324P r i k a z i , Razborita analiza maglovitog razdoblja (323–327)“Umjetnost riječi” LXI (2017) • 3–4 • Zagreb • srpanj – prosinacU potonjem tekstu autorica nudi podjelu čudovišta na nekoliko skupina: čudovišta bez antropomorfnih crta, monstrumi hi-bridi s ljudskom komponentom, ljudski monstrumi te prijelazna skupina između hibrida i ljudskih monstruma.Ogledi su međusobno odijeljeni, njihov nastanak vezan je uz određeni vremenski raspon, a većinu je autorica, kako i navodi na kraju knjige, izložila na međunarodnim skupovima te obja-vila između 2008. i 2016. u domaćim i međunarodnim časopisima. Proza koju autorica analizira vezana je uz razdoblje od posljednjih tridesetak godina, pa pod-naslov knjige upućuje na “suvremenu rusku književnost”. Pitanje “suvreme-ne ruske književnosti” u određenom je smislu problematično i “maglovito”, pa Živa Benčić, kao i drugi autori koji se bave tim razdobljem, pribjegava socio-loškoj periodizaciji ruske književnosti, koja je tipična za analize zapadnjačkih istraživača. Svjesna je da književnopo-vijesno razdoblje od 80-ih godina 20. stoljeća do danas ne može obuhvatiti jedinstvenim književnopovijesnim ter-minom u kojem “prevladava jedan sustav književnih normi i pravila” (7). Benčić u labavoj kronologiji skiciranoj desetljeći-ma ističe tri poetičko-povijesne cjeline: socrealizam, postmodernizam i neore-alizam, ali izbjegava njihovo poetičko definiranje i preferira sociološku peri-odizaciju koja implicira termine poput “razdoblje kasnog socijalizma”, “knji-ževnost od perestrojke do naših dana”, “postsovjetsko razdoblje” i sl. Navikli smo susretati se sa sličnim periodizaci-jama, posebice u zapadnih povjesničara književnosti, poput one Benjamina M. Sutcliffea Proza života: ruske spisateljice od Hruščeva do Putina (The Prose of Life: Russian Women Writers from Khrushc-hev to Putin, 2009) koja ne nudi stilsku odrednicu vremenskog perioda, nego književno-povijesno razdoblje omeđuje političkim akterima. Poznajemo i pri-mjer knjige Andrewa Barucha Wachtela, prevedene pod naslovom Književnost Istočne Evrope u doba postkomunizma. Ulo-ga pisca u Istočnoj Evropi (Beograd, 2006) (Remaining Relevant after Communism. The Role of the Writer in Eastern Europe, 2006), u kojoj se zanemaruju geografske granice Istočne Europe kao prostorno određenje, a nudi se i vremenski labava odrednica te vrlo upitna sintagma “doba postkomunizma”. Poznata nam je i Povi-jest ruske književnosti Reinharda Lauera (hrv. prijevod M. Car i D. Zima, 2009) u kojoj autor nakon stilske periodizacije književnosti do 20. stoljeća pribjegava onoj društvenoj u 20. stoljeću nazivajući književnost jednostavno Ruska sovjetska književnost I., II. i III., a suvremenu – Suvremena književnost nakon perestrojke i obrata. Taj sociološki imperativ “nakon političkog događaja” ili “za vrijeme vlasti određenog predsjednika” možda ne bi bio problematičan da se ne ponavlja po navici i ne klizi s književnopovijesne i stilske periodizacije. “Kasni socijalizam” ili “književnost nakon perestrojke” koje Benčić upotrebljava u svojoj knjizi ta-kođer su, poput naslovnog Mjesečara, maglovite periodizacijske odrednice koje više govore o političkom nego o književ-nom, stilskom ili šire kulturnom rasponu i razvoju. No autorica je ipak svjesna periodizacijskih manjkavosti, pa nagla-šava posebnost poetika pojedinih pisaca i pozornost usredotočuje “na analizu indi-vidualnih poetika pojedinih stvaralačkih osobnosti” (11). Somnambulno se stanje stoga ne odnosi samo na “suvremene junake” ili “opće stanje duha”, nego i na periodizacijske probleme s kojima se susrećemo.Zbog fokusiranja interesa na pojedi-ne teme i poetike moglo bi se zaključiti da analize okupljene u ovom ukoričenom 325P r i k a z i , Razborita analiza maglovitog razdoblja (323–327)“Umjetnost riječi” LXI (2017) • 3–4 • Zagreb • srpanj – prosinacizdanju ne čine cjelinu. Međutim, kom-pozicija knjige ne temelji se na pukom nabrajanju nasumično skupljenih teksto-va usmjerenih na određene probleme u književnosti od 80-ih godina do danas. Čitamo li pozorno knjigu Mjesečar u magli kao cjelinu, primijetit ćemo ja-snu kompozicijsku zaokruženost. Ona je izražena u prijelazu od tjelesnog pre-ma bestjelesnom, od ljudskoga prema monstruoznom, od konkretnog prema apstraktnom, od prošlosti prema buduć-nosti. Prvi je tekst posvećen erotskoj pri-vlačnosti, ljepoti ljudskoga tijela. To je ujedno tekst koji komunicira s klasičnom ruskom tradicijom, posebice s Dosto-evskim i njegovom nadaleko poznatom frazom izrečenom u romanu Idiot – “lje-pota će spasiti svijet”. Autorica već na samom početku rasprave o Makaninovu tekstu naznačuje sve pravce tumačenja te fraze i upućuje na njezino iščitavanje ne samo na području fizičkog (riječ je o fizičkoj ljepoti zarobljenog Kavkažanina za vrijeme rata u Čečeniji). Bez obzira na širok spektar tumačenja poznate tvrdnje, Benčić se ipak koncentrira na tjelesni aspekt jer je upravo ljepota, i to ljepota ljudskoga tijela u središtu Makaninova pripovjedačkog interesa. Na tom je tragu i tekst o krilatom i beskrilnom Erosu u Ljudmile Petruševske u kojemu se jasno razlikuje eros od seksualnosti. Upravo je erotičnost izrazito ljudska kategorija, pa i ta analiza ulazi u one koje smo svrstali u skupinu tekstova s interesom za tjelesno, antropološko i konkretno. Takvi su i tekstovi o pamćenju, o bilježenju vlastitih uspomena u vremenu (Prigov) ili preko stvari (Tolstoj), ili pak tekst u kojemu se analizira ritualno jedenje (Popov). Dakle, prvi je dio knjige izrazito okre-nut prema tjelesnim aspektima, prema antropološkom i prema komunikaciji s prošlošću, ponajprije s klasičnom ru-skom književnošću. Nakon analize pri-povijesti Mjesečar u magli autorica kreće drugim smjerom, u ono što bih nazvala udaljavanjem od ljudskoga i konkretno-ga. Najbolje to pokazuju dva posljednja teksta u kojima se istražuje udaljavanje od humanog i približavanje monstruo-znom, jer čovjek se, kako autorica tvrdi pozivajući se na knjigu Arnolda Gehlena Čovjek. Njegova narav i njegov položaj u svijetu (2005), “može opisati ili tumačiti samo pomoću kategorija izvanljudskoga” (125). Suvremeni se ruski pripovjedački interes okreće nimalo lijepim, čak mon-struoznim tijelima koja u suvremenoj percepciji postaju “postmodernistički” atraktivnima. Privlačno na početku knji-ge i privlačno na njezinu kraju razlikuju se, a autorica precizno i upućeno nudi distinkciju između “tradicionalno” pri-vlačnog ljudskog tijela i zastrašujućeg, “postmodernistički” privlačnog tijela monstruma. Ona navodi primjer vampira devetnaestostoljetne paradigme, kakvog primjerice utjelovljuje grof Drakula Bra-ma Stokera, koji se razlikuje od simpa-tičnih Pelevinovih vampira nadljudi što se nalaze na vrhu hranidbenog lanca. Odudaranje i odmak od tradicije, kao i odmak ili čak negiranje binarne opozicije između dobra i zla te između ljudskog i neljudskog sugerira smjer prema grani-cama ljudskoga, prema tzv. “poboljšano-me” čovjeku i prevladavanju humanog. Negativna je antropologija, kojoj je jedan od začetnika Friedrich Nietzsche, sumi-rana u učenju o nadčovjeku i temelji se na uvjerenju da čovjek “ne samo da nije kruna stvaranja, nego je po mnogo čemu inferioran životinji” (130). Sumnja u čovjeka kao čvrstu kategoriju iskazuje se u monstruoznom jer monstrum je indikator krize kategorija, što odgova-ra postmodernističkom odustajanju od binarizma. Kompozicija knjige stoga sugerira pomake u poetikama, ali i u istraživačkom interesu Žive Benčić, u 326P r i k a z i , Razborita analiza maglovitog razdoblja (323–327)“Umjetnost riječi” LXI (2017) • 3–4 • Zagreb • srpanj – prosinacnjezinu osjećaju za nove probleme koji su usmjereni prema posthumnoj budućno-sti, prema prevladavanju razlika između prirodnog i neprirodnog, između ljud-skog i neljudskog.Bez obzira na to što Benčić propituje širok raspon tema, ostala je vjerna oni-ma koje su je zanimale tijekom cijeloga istraživačkog, znanstvenog i nastavnog procesa. Riječ je o trima tematskim sklo-povima: baroku, pamćenju i snovima.Barok je tema koju je istraživala od svojih prvih znanstvenih koraka. Autori-ca je, prisjetimo se, doktorirala s temom Ruski književni barok. Pojavni oblici i funk-cije (1983), a samo nekoliko godina posli-je s Dunjom Fališevac uredila je zbornik Književni barok (1988). Temu baroka proširila je u knjizi Barok i avangarda (1991). U njoj je, između ostalog, ista-knula barokne crte u avangardističkim tekstovima i podijelila ih u dvije skupine: na realni dodir avangardne poezije s ruskom kulturom 17. stoljeća i na tipo-loški, koji je rezultat pripadnosti istom tipu umjetnosti, što se obično obilježava terminom manirizma. U knjizi Mjesečar u magli Benčić, koristeći se oprobanim pojmovnim aparatom, suptilno analizira naslovnu priču Tat’jane Tolstoj koja se može iščitati preko najveće barokne metafore “život je san”, ali upozorava i na neobarokne crte u Pelevinovoj prozi. Baroknom i neobaroknom vrlo je bliska njezina druga tema – oniričko. Živa Ben-čić je s Dunjom Fališevac 2012. objavila opsežan zbornik pod naslovom Prostori snova. Oniričko kao poetološki i antropološki problem. Oniričko je i u najnovijoj knjizi zastupljeno kao središnja tema, jer ma-glovitost iz pripovijesti Tat’jane Tolstoj zapravo je somnambulna magla. Ona se iskazuje u izgubljenosti i nesnalaženju u životnoj paradigmi glavnih junaka pri-povijesti, a stanje sužene somnambulne svijesti tipično je za brojne junake pos-tmodernističke paradigme u kojoj se re-alnost, kako tvrdi Aleksej Jurčak, “svodi na diskurzivne simulakrume” (103), pa je iluzornost svijeta brojnih junaka koje Benčić analizira bliska osjećaju (neo)baroknoga života kao sna. Treći pro-blemski sklop kojemu se autorica okreće u svojim analizama i koji je duže vrijeme okupira jest pamćenje. Podsjećam na njezinu knjigu Lica Mnemozine. Ogledi o pamćenju iz 2006, tematski i problemski orijentiranu na hrvatsku i rusku knji-ževnost, u kojoj autorica upozorava na dvije vrste pamćenja: kulturno-povijesno pamćenje, koje osigurava kontinuitet i opstojnost kulture, te autobiografsko pamćenje, koje osigurava jedinstvo i konzistentnost osobe. Analizirajući u knjizi Mjesečar u magli problem pamćenja u ruskoga suvremenog pisca Dmitrija Prigova, Benčić uočava širi kontekst i po-dcrtava pojačanu produkciju memoarske i biografske književnosti te sklonost “re-trospektivnim ego-tekstovima oslonjeni-ma na pamćenje, [što je] karakteristično za sva, uvjetno rečeno, posttraumatska razdoblja” (49). I dok čitateljska publika Prigovljev prozni rukopis Živite u Moskvi čita kao fikcionalni književni tekst, autor inzistira na nefikcionalnosti, čime u prvi plan istura sjećanje kao činjenicu, a ne izmišljanje kojemu se pridaje sličnost sa stvarnim životom. Autorica ipak dovodi u pitanje vjerodostojnost Prigovljeva teksta u kojemu se sučeljavaju sjećanja i fikcija te njegovu memoarsku prozu promatra kroz prizmu neomitologizma. Prigovljevo laviranje pamćenja između fikcionalnog i faktografskog (dokumen-tarnog) autorica naziva “titranjem” iz-među provjerenih biografskih i historij-skih činjenica s jedne strane i arhetipskih mitskih obrazaca s druge.Osim tri navedena tematska i pro-blemska sklopa koja okupiraju Benčić i o kojima je prije pisala, valja uputiti i na 327P r i k a z i , Razborita analiza maglovitog razdoblja (323–327)“Umjetnost riječi” LXI (2017) • 3–4 • Zagreb • srpanj – prosinacčetvrti, koji se pomalo stidljivo proteže kroz njezinih osam tekstova. Riječ je o temi ljubavi, ljubavi na granici ljudskog i monstruoznog, o ljepoti i privlačnosti, o bračnoj ljubavi, o gašenju ljubavi, o erotskim nagonima i sl.Naposljetku bih se nakratko zadržala na metodologiji i istraživačkom principu u knjizi Žive Benčić. Znanstveni oprez, ali i dubinski ulazak u problematiku ko-panjem da se dođe do srži određenog fenomena vrline su njezina znanstvenog rada. Autorica nerijetko polazi od Pla-tonovih tekstova (ponajprije se poziva na Dijaloge), poseže i za najvećim auto-ritetima europske, američke ili ruske/sovjetske misli (Nietzsche, Freud, Cur-tius, Derrida, Bahtin, Lotman, Èpštejn, Lipoveckij i dr.) pa onda lagano raskriva zacrtanu temu odnosno problem kako bi ga, budimo pomalo slikoviti, secirala na svom radnom stolu i primijenila u inter-pretaciji nekih od ponajboljih tekstova suvremene ruske književnosti. Oprez, ta važna znanstvena vrlina izbija iz stila Ž. Benčić, pa nije zgoreg spomenuti da se autorica ne zalijeće u prosuđivanju, ograđujući se izrazima “zadržat ću se sa-mo na onim karakteristikama...” (134) ili “ne bismo smjeli odmah generalizirati...” (120). Takvim ograđivanjem i oprezom autorica otvara mogućnost novih istra-živanja u nekom drugom tekstu.Knjiga ogleda o suvremenoj ruskoj književnosti Mjesečar u magli zanimljiva je, poticajna te znanstveno i analitički upotrebljiva za promišljanje suvremenih tema. Ujedno pokazuje koliko je vitalna ruska književnost i koliko pitanja može postaviti a da se na njih ne dobiju konačni odgovori.Jasmina Vojvodić

Razborita analiza maglovitog razdoblja

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia