Pretpostavili smo da su nadimci, pragmatična nadimena nastala nekim od postupaka prijenosa značenja, zapravo figure za opće kulturno-etnički i povijesno obilježene lekseme. Nadimci, naime, nastaju na osnovi triju tipova seman-
tičko-logičkih odnosa: sličnosti ili analogije, podudarnosti ili kontigviteta i spajanja ili intersekcije između referenta i leksičkoga sadržaja. Izvor motivacije nije (najčešće!) u formi leksema, nego u sadržaju apelativa i situaciji u kojoj je sadržaj izbio u prvi plan. Nadimak kao onomastički znak dobiva određena svojstva opće imenice (Juda = izdajica), ali ne gubi posve osnovno obilježje imenovanja, tj. identifikaciju.We have assumed that nicknames, the pragmatic supra-names created by
methods of meaning transfer, are in fact figures for general culturally, ethnically
and historically marked lexemes. Nicknames are, namely, formed on the basis
of three logical-semantic relations: similarity or analogy, correspondence or contiguity
and the overlapping of the referent and the lexical content. The source of
motivation is not (most frequently!) in the form of the lexeme, but in the content
of the appellative and the situation in which the content has come to the foreground.
A nickname as an onomastic sign assumes certain characteristics of a
common noun (Judas = traitor), but it does not completely lose its basic function
of naming, i.e. identification
