Ivan Šprajc

Šprajc, Ivan

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

SU D SK A  PR A K SA ___________________________________ 341Europski sud za ljudska pravaiiiD. V. Ujedinjeno KraljevstvoPredmet br. 146/1996/767/964Presuda od 2. svibnja 1997.Članak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - namjeravana deportacija osobe oboljele od AIDS-a u nje­zinu domovinu (Čl. 2, 8,13. i 50. Konvencije),.••AĆU:Činjenično stanje slučajaTužitelj je rođen u dražvi Sv. Kristofor i Nevis1 gdje i živi. Njegova obitelj pre­selila se u SAD, Prilikom posjeta SAD-u, u namjeri da se pridruži svojoj obi­telji, tužitelj biva - 5.9.1991. - uhićen zbog posjedovanja kokaina i osuđen na trogodišnju kaznu zatvora. Zbog dobrog ponašanja tužitelj je 8.1.1993, na­kon godine dana provedene u zatvoru, uvjetno pušten iz zatvora i deportiran na Sv. Kristofor i Nevis.21. 1. 1993. tužitelj slijeće na zrakoplovnu luku Gatwick u Londonu, no na­dležne upravne vlasti zabranjuju mu ulaz u Veliku Britaniju. Naime, tom pri­godom kod tužitelja je pronađen kokain u vrijednosti 120.000 funti. Na taj način formalnopravno tužitelj nikada i nije ušao u Veliku Britaniju, Iako je tu­žitelju priopćeno da će biti deportiran na Sv.Kristofor i Nevis u kratkom ro­ku, protiv njega je proveden kazneni postupak zbog nedopuštenog unosa opojnih sredstava u Veliku Britaniju. Sud u Londonu osuđuje tužitelja - u travnju 1993. - na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Zbog dobrog via-HRVATSKA JAVNA UPRAVA1 Država Sv.Kristofor i Nevis federacija je u istočnim Kari bi ma. Ova otočna država nezavisnost od Ujedinje­nog Kraljevstva stječe 1983.g.iÁ-:ï : ' :SUDSKA PRAKSA/Eu ropski sud za ljudska pravaHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 1. (1999.), br. 2., str. 341.-347.342HRVATSKA JAVNA UPRAVAdanja tužitelj je oslobođen daljnjeg izdržavanja kazne i tijekom siječnja 1996. smješten u imigracijski pritvor gdje čeka izvršenje odluke nadležnih upravnih vlasti o deportaciji na Sv. Kristofor i Nevis.U kolovozu 1994.g., tijekom izdržavanja zatvorske kazne, ustanovljeno je da tužitelj boluje od AIDS-a te daje do infekcije došlo prije ulaska u Veliku Bri­taniju.Tijekom veljače 1996.g. u dva navrata - pred Visokim odnosno Prizivnim su­dom - tužitelj bezuspješno pokušava zabranu ulaska u zemlju podvrći sudskoj kontroli zakonitosti. Prizivni sud u obrazloženju svoje odluke navodi da su nadležne upravne vlasti postupile ispravno kada su zahtjev tužitelja tretirale kao zahtjev za ulaskom u Veliku Britaniju. Nadalje navodi da upravne vlasti nisu bile dužne pridržavati se službenih smjernica za postupanje s osobama oboljelima od AIDS-a jer se te smjernice odnose isključivo na zahtjeve dotič­nih osoba za produženjem boravka u Velikoj Britaniji.Unatoč medicinskoj skrbi zdravstveno stanje tužitelja se pogoršava tako da prema stručnom mišljenju od 13,6.1996. tužitelju preostaje između 8-12 mje­seci života. U listopadu 1996.g. određena jejamčevina i tužitelj biva pušten iz pritvora. Smješten je u specijaliziranu medicinsku ustanovu, a troškove smje­štaja i njege snosi stanovita dobrotvorna organizacija. Međutim, naglo pogor­šanje zdravstvenog stanja tužitelja uzrokuje njegovo ponovno zaprimanje u bolnicu tijekom veljače 1997.g.Izvan svake sumnje jest činjenica da bi namjeravana deportacija na St.Kitts dovela do daljeg pogoršanja zdravstvenog stanja, a time i do skraćenja predvi­đenog životnog vijeka tužitelja. Osobito stoga što na St.Kittsu tužitelj nema više niti jednog člana obitelji, smještaja ni sredstava za uzdržavanje, tj. potreb­nu medicinsku njegu. Valja naglasiti da u državi St.Kristofor i Nevis ne po­stoji niti mogućnost adekvatnog medicinskog tretmana oboljelih od AIDS-a.15.2.1996. tužitelj podiže tužbu (broj 30240/96) pred Europskom komisijom za ljudska prava (dalje: Komisija). U tužbi navodi da bi namjeravana deporta­cija na St.Kitts predstavljala povredu njegovih prava iz čl. 2, 3. i 8. Konvenci­je, odnosno da mu je bilo uskraćeno efikasno pravno sredstvo protiv odluke upravnih vlasti o deportaciji, čime je došlo do kršenja njegovih prava iz čl. 13. Konvencije.SUDSKA PRAKSA/Europski sud za ljudska pravaHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god, 1. (1999.), br. 2., str. 341.-347.343Komisija je tužbu proglasila prihvatljivom 26.6.1996. U svom izvještaju Su­du, Komisija je izrazila mišljenje prema kojem bi čl. 3, Konvencije bio povri­jeđen u slučaju tužiteljeve deportacije na St.Kitts (11 prema 7 glasova); zatim da nije nužno ispitati navode tužitelja prema čl. 2. Konvencije (jednoglasna odluka); da ne postoji poseban spor s obzirom na čl. 8. Konvencije (jednogla­sna odluka), tj. da nije došlo do povrede tužiteljeva prava iz čl. 13. Konvenci­je (13 prema 5 glasova).Iz obrazloženja presudeTužitelj tvrdi da bi deportacijom na Sv. Kristofor i Nevis zapravo bio osuđen da provede ostatak životnog vijeka u boli i patnji odnosno u uvjetima izolaci­je, bijede i neimaštine. Gubitak trenutne medicinske skrbi ubrzao bi njegovu smrt jer takvu skrb ne može dobiti na Sv. Kristófom i Nevisu. Osobito se to odnosi na već oslabljeni imunološki sustav tužitelja koji ne bi podnio even­tualne infekcije kojima bi bio izložen zbog neodgovarajućeg smještaja, nemo­gućnosti provođenja dijete i loših sanitarnih uvjeta na otoku. Njegova smrt, tako, ne bi samo bila ubrzana, već bi tužitelja zadesila u nečovječnim i poni­žavajućim uvjetima. (Par. 40)Vlada traži od Suda da ustanovi nepostojanje bilo kakve osnove koja bi tuži­telju, u okolnostima konkretnog slučaja, dala mogućnost pozivanja na čl. 3. Europske konvencije. Naime, Vlada tvrdi da tužitelj deportacijom na Sv. Kri­stofor i Nevis ne bi bio izložen bilo kakvom postupanju koje bi kršilo standar­de tog članka Europske konvencije. Teškoće tužitelja proizašle bi kao rezultat njegove neizlječive bolesti, tj. nedostataka zdravstvenog sustava i sustava so­cijalne skrbi otočne države... (Par.42)Vlada naglašava da namjeravana deportacija nije izraz njezine politike i pred Sudom se obvezuje da neće deportirati tužitelja sve dok tužitelj, u skladu s pro­cjenom njegova zdravstvena stanja, ne bude sposoban za putovanje. (Par. 44)Sud podsjeća da države članice Konvencije imaju pravo - potvrđeno norma­ma međunarodnog prava uz ograničenja koja proizlaze iz međunarodnih ugovora, uključujući i Konvenciju - kontrolirati ulaz i boravak stranaca, kao i pravo izgona stranaca. Sud, nadalje, obraća pažnju na težinu djela koje je tu­žitelj počinio i naglašava daje u potpunosti svjestan problema s kojima se suo­čavaju države članice u borbi protiv krijumčarenja droge. Propisivanje oštrih HRVATSKA JAVNA UPRAVASUDSKA PRAKSA/Europski sud za ijuđska pravaHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god, 1. (1999.), br. 2 „ sir. 341.-347.344HRVATSKA JAVNA UPRAVAsankcija za osobe uključene u krijumčarenje droge, uključujući izgon stranaca koji su počinili takvo djelo, opravdanje odgovor na djelo takve težine. (Par. 46)Međutim, u vršenju svoga prava na izgon takvih stranaca države članice mo­raju uzeti u obzir član 3. Konvencije koji zaštićuje jednu od temeljnih vrijed­nosti demokratskih društava. Upravo je to razlog zbog kojeg Sud opetovano naglašava u sličnim slučajevima da član 3. Konvencije apsolutno zabranjuje torturu, nečovječno ili ponižavajuće postupanje, tj. kaznu, odnosno da se jam­stva iz tog članka primjenjuju bez obzira na prijekor koji zaslužuje ponašanje osobe o kojoj se radi (v. presudu Suda od 17.12.1996. u slučaju Ahmed c/a Austrije, par. 38; zatim presudu Suda od 15.11.1996. u slučaju Chahal c/a Ujedinjenog Kraljevstva, par. 73-74). (Par.47)Sud dodaje daje spomenuto načelo primjenjivo i na deportaciju tužitelja pre­ma odgovarajućem zakonu iz 1971.g. Bez obzira na to je li tužitelj, u tehnič­kom smislu, ikada ušao u Ujedinjeno Kraljevstvo, potrebno je primijetiti daje on fizički prisutan u zemlji od siječnja 1993.g., pa se, shodno tome, nalazi pod jurisdikcijom odgovorne države u skladu s čl. 1. Konvencije. Iz tog razloga dr­žava mora osigurati prava tužitelja temeljem čl. 3. Konvencije bez obzira na težinu tužiteljeva djela. (Par.48)Točno je daje spomenuto načelo do sada Sud primjenjivao u drugačijem kon­tekstu. Radilo se o situacijama u kojima je opasnost od Izlaganja pojedine oso­be zabranjenom postupanju potjecala od namjernih akata javne vlasti države odredišta ili od akata nedržavnih tijela u istoj državi, koje akte javna vlast ni­je uspjela spriječiti i time osigurati osobi odgovarajuću zaštitu (v. primjerice par. 44 u presudi Suda Ahmed c/a Austrije). Pored takvih situacija, a uzima­jući u obzir fundamentalnu važnost čl. 3. u sistemu Konvencije, Sud mora zadržati dovoljno fleksibilnosti da usmjeri primjenu članka 3. i u drugačijem kontekstu. Stoga ništa ne sprječava Sud da ispita tužiteljev zahtjev - uteme­ljen na čl. 3. Konvencije - i u slučaju kada izvor opasnosti u državi odredišta potječe od faktora koji, niti izravno niti neizravno, ne uzrokuju odgovornost javnih vlasti u dotičnoj državi, ili koji, sami po sebi, ne narušavaju standarde spomenutog članka. Ograničiti primjenu čl. 3. na ovaj način značilo bi “pot­kopati” apsolutni karakter zaštite koju on pruža. Međutim, kada primjenjuje čl. 3. u takvom kontekstu, Sud mora pomno ispitati sve okolnosti slučaja, oso­bito tužiteljevu osobnu situaciju u državi koja ga izgoni. (Par. 49)SUDSKA PRAKSA/Europski sud za ijuđska pravaHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god, 1, (1999.), br. 2., str. 341.-347.345Uzimajući u obzir ove okolnosti, Sud će odrediti postoji li realna opasnost na­rušavanja standarda iz či. 3. Konvencije u slučaju deportacije tužitelja, osobi­to procjenjujući tužiteljevo zdravstveno stanje. Sud će svoju odluku temeljiti na stanju stvari koje je postojalo u doba razmatranja slučaja, uključujući u taj činjenični materijal i najrecentnije informacije o tužiteljevu zdravlju. (Par.50)Sud primjećuje da se tužitelj nalazi u uznapredovalom stadiju neizlječive bo­lesti. Na sam dan rasprave došlo je do značajnog pogoršanja općeg stanja tu­žitelja te je on morao biti smješten u bolnicu... Iako ograničena, kvaliteta ži­vota koju tužitelj sada uživa rezultat je dostupnosti sofisticiranog medicinskog tretmana i lijekova, kao i pažnje koju mu pruža dobrotvorna organizacija. Tu­žitelj je psihički pripremljen na neizbježno i razvio je čvrste veze sa svojim njegovateljima. (Par. 51)Nagli gubitak tih pogodnosti rezultirat će dramatičnim posljedicama za tuži­telja. Nedvojbeno je da bi njegova deportacija ubrzala smrt. Nadalje, postoji ozbiljna opasnost da će bijedni uvjeti koji tužitelja očekuju na Sv. Krisoforu i Nevisu dodatno skratiti njegov životni vijek odnosno podvrgnuti ga jakim psihofizičkim patnjama... Iako na Sv. Kristófom i Nevisu živi tužiteljeva ro­đakinja, niti jedna činjenica ne upućuje na spremnost, tj. sposobnost te osobe da njeguje neizlječivo bolesnog tužitelja. Ne postoji niti jedan dokaz raspolo­živosti bilo kojeg drugog oblika moralne ili društvene potpore za tužitelja. Štoviše, nije sigurno čak ni to da bi tužitelj bio primljen u bolnicu koja skrbi za oboljele od AIDS-a. (Par. 52)S obzirom na te, izvanredne okolnosti i imajući na umu kritični stadij bolesti tužitelja, provođenje odluke o izgonu na Sv. Kristofor i Nevis predstavljalo bi nečovječno postupanje i kršenje čl. 3. Konvencije od odgovorne države. Sud također zapaža da je odgovorna država preuzela odgovornost za tužite­ljevo zdravstveno stanje od kolovoza 1994. Tužitelj se u potpunosti oslanja na medicinsku njegu koju trenutno dobiva i nedvojbeno je psihološki priprem­ljen na smrt u okolini koja mu je bliska i koja suosjeća s njime. Iako se ne mo­že tvrditi da uvjeti s kojima bi se tužitelj suočio u zemlji odredišta sami po se­bi predstavljaju kršenje standarda iz čl. 3. Konvencije, deportacija bi ga izvrg- nula realnoj opasnosti umiranja pod vrlo stresnim okolnostima koje bi, tako, dovele do nečovječnog postupanja s tužiteljem. Ne dovodeći u pitanje dobru vjeru Vlade izraženu u njezinu obećanju (v. par. 44), navedena razmatranja či- HRVATSKA JAVNA UPRAVASUDSKA PRAKSA/Europski sud za ljudska pravaHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 1. (1999.), br. 2., str. 341.-347,346HRVATSKA JAVNA UPRAVAne se značajnija od pitanja je li tužitelj sposoban za putovanje na Sv. Kristo- for i Nevis. (Par. 53)Uzimajući u obzir izvanredne okolnosti, a osobito humanitarnu pozadinu ovog slučaja, mora se zaključiti da bi provođenje odluke o izgonu tužitelja predstavljalo kršenje članka 3. Konvencije. (Par. 54)Navodno kršenje čl. 13. KonvencijeSud navodi da čl. 13. Konvencije jamči dostupnost pravnog sredstva na na­cionalnoj razini. Na taj način osigurava se provođenje drugih prava i sloboda iz Konvencije bez obzira na pravni oblik sredstva o kojem je riječ. Učinak tog članka Konvencije jest zahtjev da se na nacionalnoj razini predvidi postojanje pravnog sredstva čijim se korištenjem omogućuje nadležnim vlastima ispiti­vanje srži (supstancije) zahtjeva, ali i davanje odgovarajuće pomoći (njem. Abhilfe) /ublaženja. Pri tome države članice imaju određeni stupanj diskreci­je glede načina udovoljavanja obvezi iz ovog članka Konvencije (v., među ostalima, presudu Suda u slučaju Soering c/a Ujedinjenog Kraljevstva od 7.7. 1989. odnosno presudu Suda u slučaju Vilvarajah i dr. c/a Ujedinjenog Kra­ljevstva od 30.10.1991). (Par. 69)U navedenim presudama Sud je smatrao da je sudski nadzor djelotvorno pravno sredstvo u pogledu žalbi utemeljenih na čl. 3. Konvencije, a u kontek­stu deportacije odnosno ekstradicije. Sud se zadovoljio činjenicom da engle­ski sudovi mogu efektivno kontrolirati zakonitost vršenja slobodne ocjene od strane egzekutive i u materijalnim i u proceduralnim aspektima odnosno da te odluke mogu i ukinuti kada nađu potrebnim. Također je prihvaćena činje­nica da je sud ovlašten ukinuti odluku o izgonu ili deportaciji osobe u zem­lju u kojoj postoji ozbiljna opasnost nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja s osobom o kojoj se radi... (Par. 70)Tužitelju je, tako, bilo dostupno djelotvorno pravno sredstvo za njegove pritužbe utemeljene na čl. 2,3. i 8. Konvencije. Prema tome nije došlo do kršenja čl. 13. Kon­vencije. (Par.73)Na temelju navedenih razloga Sud je jednoglasno odlučio:1. da bi provođenje odluke o izgonu tužitelja na Sv.Kristofor i Nevis predstav­ljalo kršenje čl. 3. Konvencije;SUDSKA PRAKSA/Europski sud za ljudska pravaHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 1. (1999.}, br, 2 „ str. 341 ,-347.3472. da nije potrebno, uzimajući u obzir zaključak glede povrede čl. 3, ispitivati tužbu s obzirom na čl. 2. Konvencije;3. da tužiteljevi navodi glede čl. 8. Konvencije ne predstavljaju posebno prav- no pitanje;4. da nije došlo do kršenja čl. 13. Konvencije;5. da:a) odgovorna država mora isplatiti tužitelju, u roku od tri mjeseca, na ime troškova i izdataka iznos od 35.000 funti, koji će iznos biti umanjen za iznos 33.216 francuskih franaka preračunanih u fun­te...;b) da će na navedeni Iznos biti plative kamate od 8%, i to od isteka spomenutog tromjesečnog roka pa sve do isplate.Priredio: Ivan Šprajc* ji* Ivan Šprajc, dipi, pravnik, ral. asistent Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu HRVATSKA JAVNA UPRAVA

Europski sud za ljudska prava - D. v. Ujedinjeno Kraljevstvo

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia