Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj (Narodne
novine, br. 105/2000 - pročišćeni tekst

Zlatan Turčić

Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj (Narodne

novine, br. 105/2000 - pročišćeni tekst

Turčić, Zlatan

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Croatian

Ustavni sud Republike H rvatske

Ustavni sud Republike H rvatskeZakon o državnim maticama (Narodne novine, broj 96/93)PODATAK 0  NARODNOSTI DJETETA ILI RODITELJA DJETETA JEST PODATAK KOJI SE U MATICU ROĐENIH UPISUJE KOD TEMELJNOG UPISA I NIJE PODATAK PREDVIĐEN ZA NAKNADNI UPIS.{Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-422/1995 od 24. lipnja 1999.)Iz obrazloženja:“Upisi činjenica rođenja, zaključenja braka ili smrti u odgovarajuće matice su temeljni upisi (članak 35. stavak Í. Zakona), za razliku od upisa dopuna i iz­mjena temeljnog upisa, a koje se tretiraju kao naknadni upisi i bilješke (čla­nak 38. stavak 1. Zakona).Prema Članku 9. Zakona o državnim maticama, u maticu rođenih se kod te­meljnog upisa upisuju podaci o rođenju djeteta i podaci o roditeljima djeteta, te naknadni upisi i bilješke. Od podataka temeljnog upisa prema t. a) toga članka za dijete se upisuje njegovo ime, prezime i spol, datum sat i mjesto ro­đenja, narodnost, državljanstvo, zanimanje, prebivalište i adresa stanovanja.Naknadnim upisima i bilješkama prema t. b) članka 9. obuhvaćeni su ovi po­daci: JMBG, priznavanje, utvrđivanje i osporavanje očinstva i materinstva, naknadno zaključenje braka roditelja čije je dijete rođeno prije zaključenja HRVATSKA JAVNA UPRAVA1SUDSKA PRAKSA/Ustavni sud Republike HrvatskeHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 1. (1999.), br. 3., str. 545.-549.5 4 6HRVATSKA JAVNA UPRAVAbraka, skrbništvo nad maloljetnom osobom i osobom kojoj je oduzeta poslov­na sposobnost, prestanak skrbništva, vraćanje poslovne sposobnosti, usvojenje i prestanak usvojenja s roditeljskim učinkom, lišenje, vraćanje, produženje i pre­stanak produženja roditeljskog prava, zaključenje i prestanak braka, promjena imena i prezimena djeteta, roditelja, usvojitelja i skrbnika, promjena spola, pro­mjena državljanstva, smrt i proglašenje umrlim te naknadni ispravci pogrešaka i druge promjene podataka koje se upisuju u državnu maticu rođenih.Iz navedenog proizlazi da je podatak o narodnosti djeteta ili roditelja djeteta podatak koji se u maticu rođenih upisuje kod temeljnog upisa činjenice rođe­nja i on doista nije svrstan u grupu podataka predviđenih za naknadni upis. To znači daje podatak o narodnosti uvijek podatak temeljnog upisa, bez ob­zira kada se traži njegovo upisivanje.U vrijeme rođenja podnositelja ustavne tužbe (1960. odnosno 1991.) na sna­zi je bio Zakon o matičnim knjigama koji nije propisivao mogućnost upisa narodnosti u tadašnju matičnu knjigu rođenih. Novi Zakon o državnim ma­ticama, iako predviđa upis toga podatka u maticu rođenih, ne može se primi­jeniti na slučaj podnositelja ustavne tužbe jer se odnosi samo na upise od da­na primjene toga zakona (1. siječnja 1994.), a nije predviđena mogućnost nje­gova povratnog djelovanja.Upis podataka o narodnosti za podnositelja nije moguć niti kao naknadni upis budući da to nije podatak koji je obuhvaćen navedenom točkom b) član­ka 9. Zakona o državnim maticama.”Zakon o izvlaštenju (Narodne novine, broj 9/94)ČINJENICA D A JE KORISNIK IZVLAŠTENJA UPISAN U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA KAO VLASNIK NE ZNAČI DA SE RJEŠENJE O IZVLA­ŠTENJU NE M OŽE PONIŠTITI.(Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-IIT785 i dr. od5. svibnja 1999.)Iz obrazloženja:“Prema odredbi članka 3. Zakona o izvlaštenju izvlaštenjem nekretnina po­staje vlasništvo korisnika izvlaštenja, te će se prema odredbi članka 42. potpu­no izvlaštena nekretnina uvijek uknjižiti u zemljišnim knjigama kao vlasni­štvo korisnika izvlaštenja. Međutim, činjenica da je korisnik izvlaštenja upi­SUDSKA PRAKSA/Ustavni sud Republike HrvatskeHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 1. (1999.), br. 3 „  str. 545.-549,5 4 7san u zemljišnim knjigama kao vlasnik ne znači da se rješenje o izvlaštenju ne može poništiti. Prema odredbama članka 31. stavka 1. na zahtjev prijašnjeg vlasnika izvlaštene nekretnine pravomoćno rješenje o izvlaštenju poništit će se ako korisnik izvlaštenja u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti rješe­nja odnosno od dana stupanja u posjed nije započeo građenjem objekta ili iz­vođenjem radova radi kojih je nekretnina izvlaštena, ili ako izvlaštenu nekret­ninu ne koristi u svrhu radi koje je izvlaštenje izvršeno.Budući da je u konkretnom slučaju eksproprijacija izvršena temeljem propisa o eksproprijaciji koji su stupili na snagu poslije 22. ožujka 1978., to je u smi­slu prijelaznih i završnih odredbi Zakona o izvlaštenju na konkretan slučaj primijenjena odredba stavka 3. članka 48. Zakona o izvlaštenju prema kojoj će se na zahtjev prijašnjeg vlasnika poništiti i pravomoćno rješenje o ekspro­prijaciji i zahtjev riješiti prema odredbama ovoga zakona (članak 31.) ako je eksproprijacija izvršena temeljem propisa o eksproprijaciji koji su stupili na snagu poslije 22. ožujka 1978. te ako korisnik eksproprijacije u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona ne dovrši gradnju objekta ili ne izvede radove radi kojih je nekretnina eksproprirana.U smislu odredbi Zakona o izvlaštenju, svrha izvlaštenja je izvođenje radova ih izgradnja određenog objekta u interesu Republike Hrvatske, odnosno u općem interesu prema Zakonu o eksproprijaciji (Narodne novine, broj 10/78, 5/80,30/82,46/82 - pročišćeni tekst, 28/87, 39/88 i 73/91) u koju svrhu su i izvlaštene nekretnine u konkretnom slučaju.Podnositelj je pravo korištenja, a kasnije vlasništva predmetnih nekretnina stekao u točno određenu svrhu, a do stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju, dana 18. veljače 1994., odnosno u roku od dvije godine nakon stupanja na snagu Zakona, nije izgradio objekte radi čije su izgradnje predmetne nekret­nine izvlaštene. Stoga su prijašnji vlasnici iskoristili mogućnost podnošenja zahtjeva za poništenje pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji, u skladu s odredbama Zakona o izvlaštenju.Slijedom navedenog, polazeći od ustavnog načela nepovredivosti vlasništva te ustavnog jamstva prava vlasništva kao pravila, a izvlaštenja kao iznimke podvrg­nute strogim uvjetima, Ustavni sud je utvrdio kako podnositelju ustavne tužbe, unatoč činjenici što su predmetne nekretnine uračunane u temeljni kapital dru­štva, nisu povrijeđena ustavna prava na koja ukazuje u ustavnoj tužbi.” HRVATSKA JAVNA UPRAVASUDSKA PRAKSA/Ustavni sud Republike HrvatskeHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 1. (1999.), br. 3., str. 545.-549,548Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine, br. 19/91 i 83/92)te!>RJEŠENJE HRVATSKOG FONDA ZA PRIVATIZACIJU DONESENO U POSTUPKU PRETVORBE PODUZEĆA JEST UPRAVNI AKT,(Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-TII.665/1995 od 28. travnja 1999.)Iz obrazloženja:“Zakonom ti akti nisu izričito definirani kao upravni akti. Međutim, samim činom donošenja izmjena i dopuna predmetnog Zakona, poglavito uvođe­njem nove odredbe čl. 45a., tj. kontrole provođenja pretvorbe, zakonodavac je na jasan način izrazio potrebu i nakanu, temeljenu na često nezadovoljavaju­ćim praktičnim iskustvima provođenja pretvorbe, da se privatizacijski proces na određen način segmentira na svoj, uvjetno rečeno, formalni dio i na ope­rativni, praktični dio. Na prvi dio zakonodavac je izričitom zakonskom odredbom aplicirao, u modificiranom obliku, sve one principe na kojima po­čiva pravna država, kao što su princip stupnjevi tosti u odlučivanju, dakle de- volutivne prirode pravnog lijeka, princip priznavanja prava na žalbu (prigovor, tužbu), odnosno, što je u konkretnom slučaju najprimjerenije - princip i ustavno jamstvo sudske kontrole akata tijela državne uprave i tijela koja ima­ju javne ovlasti.Kako je po prirodi stvari očekivati da svaki društveni proces, pa tako i priva­tizacijski, pokaže više nepravilnosti i nezakonitosti u tijeku same provedbe ne­go u fazi planiranja, teško je utemeljiti zaključak da bi zakonodavac odlučiva­nje u ovom osjetljivom stadiju postupka privatizacije prepustio u nadležnost isključivo jednom tijelu i njegovoj volji da postupi ili ne postupi ex offo, oslo­bodio ga obveze da u svezi sa svojim postupanjem donese bilo kakav forma­lan akt te odrekao svima čija prava mogu biti time tangirana mogućnost ko­rištenja pravnog lijeka. Iz odredaba čl. 45a. Zakona o pretvorbi društvenih po­duzeća to ne proizlazi.Stoga je i u konkretnom slučaju Hrvatski fond za privatizaciju pristupio kon­troli provođenja pretvorbe na inicijativu zainteresirane osobe - dioničara, do­nio o tome rješenje i uputio na mogućnost pokretanja upravnog spora, dakle u procesnopravnom smislu postupio je sukladno intenciji Zakona.SUDSKA PRAKSA/Ustavni sud Republike HrvatskeHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god, 1, (1999.), br, 3,, Str. 545.-549,549Neutemeljeno je, dakle, stajalište Upravnog suda Republike Hrvatske izraže­no u osporavanom rješenju, prema kojem se kontrola pretvorbe provodi po službenoj dužnosti, bez obveze donošenja rješenja i bez dužnosti obrazlaganja stajališta Fonda, s time da se istodobno postupak kontrole pretvorbe smatra izvanrednim pravnim lijekom.Iz svega navedenog razvidno je da, jednako kao ni aktu donesenom u stadiju planiranja pretvorbe, nije moguće odreći svojstva upravnog akta niti aktu do­nesenom u kasnijoj fazi zakonske definicije upravnog akta sadržane u čl. 6, ZUP-a, prema kojoj upravni akt jest akt kojim nadležni organ (tijelo) u obav­ljanju javnih ovlasti rješava o stanovitom pravu ili obvezi određenog pojedin­ca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari. Rečeno upućuje na potrebu jedna­kog postupanja u odnosu na sve akte proizašle iz postupaka pretvorbe podu­zeća, te dakako, u odnosu na sve osobe čijih se prava i obveza ti akti tiču.Konačno, odricanje svojstava upravnog akta aktu koji u procesu pretvorbe društvenih poduzeća donese za to nadležno tijelo, a što ima kao posljedicu onemogućavanje pristupa sudu zainteresiranim osobama, u suprotnosti je s ustavnom garancijom sudske kontrole upravnih akata, pa može biti uzrokom povrede prava. Na neizravan način ovaj je sud svoje stajalište, osobito o smi­slu i sadržaju odredbe čl. 45a. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (čl. 16. Zakona o izmjenama i dopunama tog zakona), izrazio i u točki 3. obrazlože­nja rješenja bro: U-I-472/1996, U-I-26/1998 od 25. ožujka 1998. (Narodne novine, broj 48/98), kojim, između ostalog, nije prihvatio prijedlog za pokre­tanje postupka za ocjenu ustavnosti te zakonske odredbe.Stoga je, imajući u vidu sve rečeno, ovaj sud utvrdio da je odbacivanjem tuž­be podnositelja u upravnom sporu iz razloga zbog kojih je to u konkretnom slučaju učinjeno došlo do povrede podnositeljeva ustavnog prava na jednakost pred zakonom te mu je uskraćena sudska zaštita u odnosu na doneseni uprav­ni akt.”U Zagrebu, 22. listopada 1999.Priredio Zlatan Turčić** Zlatan Turčić, dipi, pravnik, viši pravni savjetnik Ustavnog suda Republike Hrvatske HRVATSKA JAVNA UPRAVA5

Ustavni sud Republike Hrvatske

SUDSKA PRAKSA 723Ustavni sud Republike HrvatskeUstav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 8/98 - pročišćeni tekst)OCJENA USTAVNOSTI I ZAKONITOSTI UPUTE MINISTARSTVA NI­JE U NADLEŽNOSTI USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, OSIM KADA BI TAKVA UPUTA BILA PRETOČENA U PROPIS ILI U POJEDINAČNE AKTE PODLOŽNE USTAVNO SUDSKOJ KONTROLI U POSTUPKU POKRENUTOM USTAVNOM TUŽBOM.(Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-II-183/1999 od 16. lipnja 1999.)Iz obrazloženja:“Osporena Uputa glasi: ‘S obzirom na najavljeni štrajk zaposlenika u srednjo­školskim ustanovama 14. prosinca 1998. godine izvješćujemo vas da ravnate­lji trebaju postupiti sukladno odredbama članka 214. Zakona o radu (‘Narod­ne novine’, broj 38/95, 54/95, 65/95) te zaposlenicima koji su sudjelovali u štrajku, za dan proveden u štrajku, umanjiti plaću i dodatke na plaću, osim do­platka na djecu.Ravnatelji su dužni o tome voditi brigu pri obračunu plaće te o isplati plaća za prosinac 1998. zaposlenicima koji su sudjelovali u štrajku izvijestiti Mini­starstvo prosvjete i športa...’ HRVATSKA JAVNA UPRAVAiSUDSKA PRAKSA/Ustavnl sud Republike HrvatskeHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 1. (1999.}, br. 4., str. 723.-727.724HRVATSKA JAVNA UPRAVAPrema članku 125. alineja 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske, Ustavni sud odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom te suglasnosti drugih propisa s Usta­vom i zakonom. Predlagatelj očito polazi od toga daje riječ o drugom propi­su. Pod drugim propisom podrazumijeva se određeni akt donijet od za to ovlaštenog tijela koji redovito na općenit, apstraktan način uređuje pravne od­nose za neodređeni broj adresata, a to uvodno izložena Uputa nije ni po obli­ku, ni po sadržaju, a niti po općeobveznosti.Ocjena ustavnosti i zakonitosti Upute Ministarstva nije u nadležnosti Ustav­nog suda Republike Hrvatske osim kada bi takova uputa bila pretočena u pro­pis ili u pojedinačne akte podložne ustavnosudskoj kontroli u postupku po­krenutom ustavnom tužbom, što ovdje nije slučaj.”Zakon o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 53/91)RJEŠENJA UPRAVNIH TIJELA MORAJU BITI U SKLADU S ODRED­BAMA ČLANKA 209. ZAKONA O OPĆEM UPRAVNOM POSTUPKU, I IZ NJIH MORAJU BITI VIDLJIVI RAZLOZI I ODLUČUJUĆE OKOL­NOSTI NA KOJIMA SE TEMELJE.(Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-53 7/1998 od 9. lipnja 1999.)Iz obrazloženja:“Člankom 40. Zakona o zaštiti osoba i imovine taksativno se propisuju uvje­ti koje mora udovoljavati osoba o čijem se zahtijevu, glede izdavanja ovlasti za obavljanje detektivskih poslova, rješava. Stavkom 1. alinejom 6. navedenog članka propisano je da podnositelj zahtjeva mora biti dostojan za obavljanje detektivskih poslova, odnosno da njegov dosadašnji način života, ponašanje ili djelatnost jamči da će savjesno i časno obavljati detektivske poslove. Navode­ći kako je podnositelj nedostojan za obavljanje detektivskih poslova u kon­kretnom slučaju, bez navođenja odlučujućih okolnosti relevantnih za odluči­vanje u konkretnom slučaju, upravna tijela su njegov zahtjev za izdavanje po­trebne ovlasti odbila kao neosnovan.Činjenica dostojnosti ili nedostojnosti za obavljanje detektivske djelatnosti iz članka 40. stavka 1. alineje 6. Zakona o zaštiti osoba i imovine utvrđuje se na temelju vrijednosnog suda o nečijem načinu života, ponašanju i djelatnosti. Taj sud se dobiva analizom postojanja niza objektivnih okolnosti koje mora-r'■£■iu'■j SUDSKA PRAKSA/Ustavni sud Republike Hrvatske"i HRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 1. (1909.), br. 4., str. 723.-727.-----------------------------------------------------------------------------------------------  725aju nedvojbeno ukazivati na zaključak o postojanju ili nepostojanju zakonom propisanih uvjeta. Za utvrđivanje navedenih okolnosti nužno je potrebno uzeti u obzir prijašnje ponašanje i djelatnost određene osobe u cjelini, a ne izolirano i na temelju jednog životnog postupka odlučivati o njezinim pravi­ma i obvezama. Ujedno, razlozi za rješavanje u konkretnom slučaju moraju biti transparentni, odnosno odlučujuće okolnosti na temelju kojih je rješava­no u konkretnom slučaju moraju biti sadržane u obrazloženju rješenja.U upravnim postupcima tijekom kojih se odlučuje o pravima i obvezama stra­naka, zakonodavac je člankom 142. Zakona o općem upravnom postupku (‘Narodne novine’, broj 53/91) odredio provođenje posebnog ispitnog po­stupka. Provođenje posebnog ispitnog postupka nužno je u slučajevima kada je potrebno utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od značenja za rješavanje ili radi davanja mogućnosti strankama tijekom postupka zaštititi svoja prava i pravne interese. Također, člankom 209. stavkom 2. Zakona o općem uprav­nom postupku određeno je što obrazloženje rješenja donesenog u tako prove­denom upravnom postupku mora sadržavati.Uvidom u pribavljenu dokumentaciju o provedenom upravnom postupku utvrđeno je kako podnositelju nije pružena prilika izjasniti se o relevantnim činjenicama za rješavanje konkretne upravne stvari. Ujedno, uvidom u ospo­ravana rješenja upravnih tijela utvrđeno je kako ona ne sadrži sve elemente propisane navedenom zakonskom odredbom članka 209. Zakona o općem upravnom postupku, odnosno iz osporavanih rješenja nisu razvidni razlozi ni­ti odlučujuće okolnosti na temelju kojih je utvrđena nedostojnost podnosite­lja za obavljanje detektivskih poslova.Odredbama članka 14. Ustava jamči se opća jednakost svakog čovjeka kao i jednakost svih pred zakonom, dok se odredbom Članka 26. Ustava jamči jed­nakost svih građana i stranaca pred sudom i drugim državnim tijelima. Nave­dena ustavna prava ne mogu se učinkovito ostvarivati ako je podnositelju, su­protno zakonu, onemogućeno sudjelovanje u postupku ili ako on nije upoznat s razlozima odlučivanja u konkretnom slučaju. Nepoznavanje razloga za do­nošenje nekog upravnog akta dovodi osobu o čijem se pravu ili obvezi tim ak­tom odlučuje u nepovoljniji položaj u odnosu prema drugim osobama kojima su ti razlozi bili poznati. HRVATSKA JAVNA UPRAVASUDSKA 3RAKSA/Ustavni sud Republike HrvatskeHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 1. (1999.), br. 4., str. 723.-727.726HRVATSKA JAVNA UPRAVATakođer, osobi kojoj tijekom postupka nisu bile poznate okolnosti niti razlo­zi za rješavanje u konkretnom slučaju bitno je smanjena mogućnost ospora­vanja činjeničnih utvrđenja nadležnih tijela, odnosno bitno je smanjena mo­gućnost uspjeha u žalbenom postupku kao i u postupcima po drugim prav­nim lijekovima. Nenavođenje razloga za odlučivanje u konkretnom slučaju u suprotnosti je s ustavnim pravom iz članka 18. stavka 1. Ustava, shvaćenim kao pravom na ulaganje učinkovitog pravnog lijeka.”Zakon o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave (Narodne novine, broj 117/93)SUDSKA ODLUKA KOJOM NIJE KONSTITUIRANO NIKAKVO NOVO NI VEĆE PRAVO NE M OŽE PREDSTAVLJATI TEMELJ ZA RAZREZI- VANJE POREZA NA IME STJECANJA IMOVINE.(Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-IIT623/1997 od 24, lipnja 1999.)Iz obrazloženja:“Odredba čl. 7. st. 2. citiranog zakona propisuje da obveznici poreza na na­sljedstva i darove jesu pravne i fizičke osobe koje steknu imovinu na koju se plaća porez na nasljedstva i darove na osnovi odluke tijela državne uprave ili suda o priznavanju prava vlasništva nad nekretninom stečenom redovnom dosjelošću, uzurpacijom Ìli po drugoj osnovi.Naime, navedeni Zakon ovom odredbom propisuje plaćanje poreza kod ori- ginarnih načina stjecanja prava vlasništva, dalde onih kod kojih se pravo sljed- nika ne izvodi iz prava prednika. Pritom je dikcija norme neprecizna jer go­vori o stjecanju imovine na osnovi odluke tijela državne uprave ili suda. Niti kod dosjelosti niti kod uzurpacije pravo vlasništva se ne stječe tek pravomoć­nošću đeklaratorne odluke nadležnog tijela, već se stječe samom činjenicom nastanka pravne osnove stjecanja. Međutim, riječ je o tome da tada ne posto­ji adekvatna isprava koja bi bila podobna za razrez poreza pa je stoga nužna deklaratorna odluka tijela državne uprave ili suda.U konkretnom slučaju, akt na temelju kojega je podnositelj ustavne tužbe ste­kao suvlasništvo predmetne nekretnine postojao je prije te pravomoćnom odlukom suda nije konstituirano nikakvo novo niti veće pravo koje on otpri---------------------------------„------------------------------------------------------------- - 727je ne bi imao. Stoga ta odluka ne može predstavljati temelj za razrezivanje po­reza na ime stjecanja imovine.”Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (Narodne novine, broj 86/92 - pročišćeni tekst, 58/93,2/94,76/94 i 108/95)ODREDBE ČLANKA 8. ZAKONA 0  ZAŠTITI VOJNIH I CIVILNIH IN­VALIDA RATA NE ODNOSE SE NA CIVILNE OSOBE KOJE SU STRA­DALE U RATNIM DOGAĐANJIMA NA PODRUČJU DRUGE DRŽAVE U OBAVLJANJU HUMANITARNE DJELATNOSTI REPUBLIKE HR­VATSKE.(Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-91/1999 od 27. listopada 1999.)Iz obrazloženja:“Podnositelj ustavne tužbe, što nije sporno, ranjen je 6, studenoga 1992. po­kraj aerodroma u Sarajevu, kad je kao humaniterni djelatnik organizacije AD RA (Adventistički dobrotvorni rad) vozio kamion u prijevozu pomoći.Svojstvo u kojem je podnositelj stradao, prema stajalištu Suda, ne može se po­dvesti ni pod jednu odredbu članka 8. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih inva­lida rata, kao ni pod jednu drugu odredbu toga zakona, budući da on nije stra­dao u Republici Hrvatskoj, nego na području druge države, a iz odredbi toga zakona ne može se zaključiti da bi se one odnosile na civilne osobe koje su stradale u ratnim događanjima na području druge države u obavljanju huma­nitarne djelatnosti Republike Hrvatske.Također, ni sam predlagatelj ne osporava nepostojanje reciprociteta između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine u primjeni propisa o korištenju prava i zaštiti vojnih i civilnih invalida rata u vrijeme donošenja osporavanih akata.”SUDSKA PRAKSA/Ustavni sud Republike HrvatskeHRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 1. (1999 ). br. 4., str. 723.-727.Priredio Zlatan Turčic* Zlatan Turčic, dipi, pravnik, viši pravni savjetnik Ustavnog suda Republike Hrvatske HRVATSKA JAVNA UPRAVA

Ustavni sud Republike Hrvatske

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia