Nenad Raos

Raos, Nenad

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

73MIŠLJENJA I KOMENTARI, Kem. Ind. 67 (1-2) (2018) 73–76  MIŠLJENJA I KOMENTARI“Oni traže najnižu kvalitetu koja se još može podnijeti”, tuži mi se jedan mladi, no ambiciozan suradnik Hr-vatske televizije. Nije to samo impresija. U istinitost njegove tvrdnje može se uvjeriti svatko tko gleda hrvatski televi-zijski program. Čovjek umre, a novinar ne zna ništa drugo nego otići u arhivu i naći nešto o njemu, a potom sliku popratiti tek-stom kako “nas je prerano napustio (Za koga se može reći da je umro prekasno?) jedan od najvećih hrvatskih…” Pa kad je tako, ne može se očekivati ni bolja prezentacija znanosti, kako na tele-viziji tako i u drugim medijima. Kada sam se još kao sasvim mlad čovjek počeo baviti populari-zacijom znanosti, pišući uglavnom za Školsku knjigu, imao sam uvijek pred očima velike uzore. To su prije svega bili Carl Sagan, Arthur Clarke i Isaac Asimov. Još i danas znadem zaviriti u knjigu (koja bi se sva raspala da je ne drži gumica) Rachel L. Carson The Sea Around Us, koja je napisana upravo u hemingvejevskom stilu (čak joj je naslov hemingvejevski), a stotinu godina starim knji-gama Bubanovića, Kišpatića, Tućana i Flammariona znadem se vratiti kao starome vinu. “It is a work of science; it is stamped with authority. It is a work of art; it is saturated with the excitement and mystery. It is literature”, ocijenjena je rečena knjiga doktorice Carson. Može li se tako što reći za ono što nam nudi program Hrvatske televizije? (To nije retoričko, nego baš glupo pitanje.)Najlakše je napraviti emisiju ili bilo što drugo u vezi s populari-zacijom znanosti tako da pustite znanstvenika da govori o svome poslu. Pozovete ga u studio, postavite mu nekoliko općenitih pi-tanja – i evo ti gotove emisije. Ne stoji te ništa osim uobičajenih režijskih troškova i plaća zaposlenih; čak se ne potrudiš da daš koju kunu gostu što si ga pozvao u emisiju: to je intervju, a inter-vju se ne honorira…Jednom sam takvom pričanju o svome poslu imao prilike uživo nazočiti, ali ne na Hrvatskoj televiziji. Riječ je o predstavljanju eksponata u muzeju u Komiži. Netko se sjetio da pozove nekog barbu, pa da on priča turistima što se sve nalazi u muzeju. Dok je govorio o ostima, mrežama, barkama, cimama, parangalima, potezačama, veslima i jedrima bilo je dobro, no onda je prešao na druge izloške. “Ovo ovdi je grčka amfora iz 14. stoljeća”, reče, a kad ugleda paničan pogled turističkog vodiča koji ga je doveo, brzo se ispravi: “Ovaj, iz 17. stoljeća.” (“Jesam li ti stoput rekao da nikakve godine ne spominješ!”, čuo sam poslije iza leđa.)Pouka tog slučaja je jasna. Svatko može pričati o svome poslu, no samo do neke granice. Možete otići do pekara, slušati i gledati kako miješa tijesto i peče kruh, no hoće li vam znati reći tko je pekao prvi kruh, odakle su Rimljani dobivali pšenicu, zašto se alpski kruh peče od raženog brašna i sadržava li i zašto bi kruh trebao sadržavati i nešto alkohola? Na kraju što znači pričati o svome poslu? Jednom je na moj bivši institut došla televizijska ekipa da intervjuira neku mladu znanstvenicu. “Preko vikenda napunim baterije, a onda u ponedjeljak dođem na posao. Obu-čem kutu i uđem u laboratorij…”, poče ona svoju priču. Nedugo zatim vidim nekoga iz ekipe kako izlazi: “Boga mu Božjeg! Što će sve biti do petka…”Istini za volju više sam volio slušati ono što nam je, slučajno oku-pljenim susjedima, pričao jedan stari željezničar – kako su poslije rata jako teško radili (jer nije bilo željezničara, a vlakovi su morali voziti), imali još jače plaće, a pili najjače. Medicinski je fenomen da je uspio s dva ložača (“ja sam tek tu i tamo nešto srknuo”) od Šibenika do Zagreba popiti 24 litre vina, koje su u Šibeniku kupili da ga kući donesu. (Parna lokomotiva troši po kilometru dva kilo-grama ugljena, tri litre vode i sto mililitara vina.) Slušanje takvih priča može biti zabavno, ali kad se zabava sveudilj ponavlja onda se premetne u dosadu. Možda u prvi čas gledatelja može zadiviti kako je znanstvenik taj-i-taj objavio članak u “jed-nom od najboljih svjetskih časopisa” utirući put prema panaceji i eliksiru mladosti, no služi li populariziranje znanosti tome – to je pravo pitanje – da naši vrli kolege pokazuju svoje perje? Naravno, ne. Koga na kraju briga koliko je netko objavio znan-stvenih radova i koliko su puta oni citirani. Ono što obične ljude zanima je praktična korist istraživanja. Drugo, ne manje važno, je razvijati znanstveni, racionalni i kritički pogled na svijet. Tako što je međutim moguće samo onda ako se ono čime se znanstvenik bavi sagleda u širem svijetlu, ako se problemu pristupi sa svih strana: znanstvene, povijesne, ekonomske, političke, kulturološ-ke, estetske… Možemo koliko hoćemo govoriti o rezultatima u istraživanju raka, ali ono što čitatelja zanima je prije svega kakva je rak bolest, kako ga se može liječiti i spriječiti. Zaludno je govo-riti o novim tehnologijama ako ne ukažemo na nedostatke starih. Kad dolazi u priliku da govori o svome radu, znanstvenik ubrzo upada u zamku da priča o tehničkim detaljima koji gledatelja ne zanimaju, koji ga dekoncentriraju i skreću pozornost od pitanja na koja bi odgovor htio čuti. I što na kraju reći? Sve zlo dolazi od lijenosti. Ako nam nije stalo do kvalitete nego samo do toga da što lakše obavimo svoj posao, onda ćemo imati i takve emisije. Tu i tamo će se naći netko koji će htjeti napraviti nešto više, nešto bolje, no taj će naići na gluhe uši. Neće ga razumjeti niti htjeti razumjeti.* Dr. sc. Nenad Raos  e-pošta: raos@imi.hrPopularizacija znanosti –  na hrvatski načinN. Raos *Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada Ksaverska cesta 2, p.p. 291 10 001 Zagreb

Mišljenja i komentari: Popularizacija znanosti – na hrvatski način

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia