Kekez, Stipe

Croatian

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main

PRIKAZI I OSVRTISarajevski žargon(Narcis Saračević: Rječnik sara-jevskog žargona – prilog leksikogra-fiji bosanskoga jezika, 2. izd.; Vrije-me, Zenica, 2007.)Kako su još u procesu standardi-zacije svojega mladog jezika, Bosan-ci kao da hoće u jezikoslovlju zahva-titi sve jezične razine, na što upućuje i podnaslov, pa se u tome smislu jav-lja još jedan rječnik u sklopu štokav-skoga dijasistema rubne jezične po-jave – žargona, Rječnik sarajevskog žargona – prilog leksikografiji bosan-skoga jezika Narcisa Saračevića (dru-go izdanje, 1. izd. 2003). U posljed-nje vrijeme povećan je interes za taj jezični segment na područjima gdje je štokavski osnova standardnomu je-ziku. Vidljivo je to ponajviše iz rječ-ničke produkcije – u posljednjih dese-tak godina u Srbiji su objavljena tri ta-kva rječnika (Rečnik savremenog be-ogradskog žargona Borivoja i Nata-še Gerzić, 2000, 2., dopunjeno, izda-nje 2002; Beogradski frajerski rečnik Petrita Imamija, 2000, 2., dopunje-no, izdanje 2003, 3., dopunjeno, izda-nje 2007; 2., dopunjeno, izdanje Dvo-smernoga rečnika srpskog žargona i žargonu srodnih reči i izraza Drago-slava Andrića, 2005) i jedan englesko--srpski (4., dopunjeno, izdanje Rečni-ka anglo-američkog slenga Borivoja Gerzića, 2000; 5, dopunjeno, izdanje, 2002), u Hrvatskoj jedan (Rječnik hr-vatskoga žargona Tomislava Sablja-ka, 2001) i u Bosni jedan.Kao što autor u Predgovoru navo-di, u jeziku postoji jedan leksički sloj, izrazi koji nisu zabilježeni ni u jedno-me rječniku, jer, naravno, nemoguće je zabilježiti sav leksik u jeziku, koji nije monolitan niti poznaje izražajne granice, a, između ostaloga, u nepre-stanoj je mijeni. Uglavnom je teško točno utvrditi koje je jezično područje ‘najneuhvatljivije’ (narječje, dijalekt, žargon i sl.) i odrediti čvrstu granicu između onoga što je za lingvistiku vri-jedno i onoga što je bez veće važno-sti za proučavanje. Autor izdvaja raz-govorni stil (jezik), koji, upravo zbog toga što se prvo ostvaruje u usmeno-me obliku, prevladava u jezičnoj upo-trebi skoro svakoga od nas, a i izražaj-ne su mu mogućnosti najveće. Baš u tome stilu česta su odstupanja od nor-me standardnoga jezika, na fonetsko--fonološkoj, morfološkoj, leksičkoj i semantičkoj razini. Ta su odstupa-nja dio «onoga neuhvatljivog u jezi-ku» koje ostaje nezabilježeno u rječ-nicima, što autor djelomično oprav-dava zbog poteškoća pri bilježenju ta-kvih odstupanja. No u svakidašnje-mu, kolokvijalnome idiomu koriste se i uvriježeni «supstandardni» leksički obrasci koji uglavnom ostaju na mar-ginama interesa lingvista, iako im če-stotnost i rasprostranjenost nije mala. To je žargon, koji nastaje radi opo-niranja standardu. Autor upotreblja-va termine kolokvijalni govor, što je pleonazam, ili govorna varijanta (za žargon), što nije imalo precizno, jer bi značilo da je samo drugi oblik (va-rijante su dva ili više oblika istoga); nije jasno, varijanta od čega, od govo-ra? Može se pretpostaviti da je autor mislio na idiom kojemu je ponajpri-je usmeni medij značajka, pa se u nje-mu najčešće i ostvaruje, ili je htio reći da je to podvrsta razgovornoga idio-ma, što bi bilo preciznije. Bilo bi bo-lje međutim da je autor za svaki je-zični izričaj upotrijebio termin idiom ili, eventualno, jezik u značenju idio-ma, a ne u značenju jezične djelatno-sti. U ovome kontekstu treba spome-nuti i da je sintagma govorni žargon zalihosna, jer iako se može ostvariti i u pismu, tomu idiomu svojstvena je usmena realizacija.Autoru je pri sastavljanju rječnika poticajna bila leksikografska indife-rentnost prema žargonu. No on je od-lučio «sačuvati bogatstvo jednog vre-mena i istaći stilske vrijednosti koje to bogatstvo sadrži jednim dijelom u jeziku».Slično Andrićevu Dvosmernomu rečniku srpskog žargona i žargonu srodnih reči i izraza, leksik u rječniku obuhvaća područje glavnoga grada, zahvaćajući u manjoj mjeri i ostale di-jelove države. Slično Andrićevu rječ-niku i Sabljakovima rječnicima, Rječ-nik sarajevskog žargona rađen je dvo-smjerno, žargon – standard, što znači da se žargonskim izrazima daje ekvi-valent u standardnome jeziku, i stan-dard – žargon, s riječima iz standar-dnoga jezika za čiji je sadržaj u žar-gonu najviše izraza. Uz žargonizme, i to one najfrekventnije, rječnik sadrži i argotizme, ovdje riječi kriminalnoga podzemlja, i šatrovačke riječi, ovdje riječi posebne tvorbe (v. niže). Što se žargonizama tiče, riječ je ponajprije o onima u aktualnoj upotrebi, dok su tradicionalni zanemareni jer su prešli u neutralni leksik ili u standardni je-zik ili nemaju više nikakve vrijednosti za određene žargonske skupine.U rječniku je oko 6000 riječi, a «zamišljen je i izrađen tako da ista-kne ono što je u žargonu zaista vrije-dno i prikaže najkarakterističnije mo-mente djelovanja kreativnih faktora, istina najvećim dijelom subkultural-nih i marginalnih društvenih grupaci-ja, odraženih u jeziku».U dijelu O žargonu autor rasprav-lja o tome idiomu. U pravu je kad kaže da su promjene, razlike, u odno-su na standard, s kojima se u svaki-dašnjemu jeziku identificiraju žargo-nizmi, odraz čovjekove sklonosti pre-ma igri. Jedino je pitanje koliko se to odražava i na fonetsko-fonološkoj, morfološkoj (izuzev tvorbe) i sintak-tičkoj razini. Primjer jezične rasipno-sti autor vidi u tome da se riječima iz standardnoga jezika dodjeljuju nova značenja ili se traže nove i maštoviti-je riječi da ih zamijene.Leksik u jeziku nije stabilan, kat-kad pripada jednomu sloju, katkad Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 479–554Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 479–554drugomu. Smjer žargon → svakidaš-nja jezična upotreba, pa eventualno → standardni jezik, nije nepoznat. No istodobno, prema autoru, događa se i suprotan proces: riječi iz svakida  šnje komunikacije (standarda, narječja, di-jalekata, riječi stranoga podrijetla) postaju dio žargona, bilo u osnovno-me bilo u promijenjenu značenju.U određivanju što je žargonizam, a što nije, otežavajuće je to što kat-kad nije jednostavno reći je li koja ri-ječ poprimila žargonska svojstva ili ih je izgubila. Pouzdana metoda ne po-stoji i to je najveći problem u istra-živanju žargona i često otežava raz-graničenje s drugim jezičnim slojevi-ma. Najboljim pristupom u određiva-nju žargonizama autor smatra onaj iz perspektive govornika žargona, dakle iznutra. Tako, na primjer, autor navo-di turcizme, koji su se udomaćili u je-ziku, mnogi ih upotrebljavaju u sva-kidašnjemu jeziku i smatraju ih svo-jima, ali može ih se povezivati i s na-rječjima ili određenim pokrajinama, no mladi ih ljudi smatraju tipičnim žargonizmima. Takav pristup, iznu-tra, određuje i sastavljače drugih rje-čnika, npr. Tomislava Sabljaka i Dra-goslava Andrića. Ali takav sociološki pristup ima i svojih nedostataka. Je-dan od njih je da «svojima» govorni-ci smatraju riječi koje su ili dijalektne ili standardne ili pripadaju općemu razgovornom sloju. Mnogo bolji pri-stup, ali i zahtjevniji, s obzirom da je gdjegdje teško povući crtu, bio bi lin-gvistički. Sociološki, naravno, može biti zanimljivo da se govornici žargo-na identificiraju s riječima koje su u upotrebi i izvan njihova kruga.Autor žargon dijeli prema skupi-nama: žargon uličara, studentski, voj-nički, narkomanski žargon, žargon kriminalaca. Tu također spadaju i žar-goni pojedinih hobija, kao i žargoni pojedinih struka (profesionalni žargo-ni). Autor misli kako bi se mogla na-praviti podjela i prema pojedinim gra-nama i disciplinama unutar koje pro-fesije, što bi upućivalo na tzv. podžar-gone. Zbog «internog i tehničkog ka-raktera» žargonizama strukâ oni nisu uvršteni u rječnik, osim kada je neka od takvih riječi prešla u žargon (vjero-jatno opći, op. a.; slično je i, primjeri-ce, kod D. Andrića). Jezik kojemu je cilj da bude nerazumljiv i tajan, pre-ma autoru, predstavlja poseban oblik žargona – tzv. argo, zapravo jezik kri-minalnoga podzemlja, što neki tako tumače, nasuprot onima kojima je taj termin sinoniman žargonu, slengu, ša-trovačkomu.Kao neke od načina tvorbe žargo-nizama autor ističe strane riječi, koje, uz osnovno, dobivaju i druga znače-nja, najčešće na osnovi asocijacija. No najproduktivnija je tvorba s po-moću prenesenoga značenja od do-maćih riječi. To su ponajprije meta-fore, npr. pèrje ‘odjeća, garderoba’; róda ‘dugonoga osoba’; no mogu biti i drugi tropi i figure, npr. ȍko ‘djevoj-ka’ – sinegdoha; òdrāslō pīvo ‘boca piva od 0, 5 l’ – personifikacija (upit-no je je li riječ o personifikaciji ako Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 479–554mu je sadržaj pivo za odrasle a ne pivo koje je odraslo); čȕti se ‘imati neugodan miris, smrdjeti’ – sinestezi-ja (to je zapravo izraz preuzet iz dija-lekta) itd. Treći su način tvorbe neo-logizmi, npr. cìpelatrans ‘šetnja, pje-šačenje’;  ćòroskop ‘naočale’; zatim skraćivanje riječi: afereza, npr. péle1 ‘cipele’; apokopa, npr. cípe ‘cipele’; i, rjeđe, sinkopa, npr. čvȑka ‘četvorka, četiri’, mája ‘majica’.Posebnim oblikom žargona autor smatra šatrovački, obrazloživši kako mnogi lingvisti pod tim shvaćaju žar-gon mladih, a u užemu smislu govor uličara, lopova, kriminalaca i sl., poi-stovjećujući ga često s argoom. U Sa-rajevu, prema autoru, termin šatro-vački označuje poseban oblik žargo-na koji nastaje premetanjem slogova da bi govor bio što nerazumljiviji i za-gonetniji, npr. đìdo ‘dođi’, mòjne ‘ne-moj’. Treba reći da je taj termin done-davno isto označivao i u Zagrebu. Tre-balo bi možda provesti istraživanje da se vidi kakvo je stanje sada, pa iako mu je u osnovi bila namjera da bude nerazumljiv i tajnovit, čestom upo-trebom izgubio je dobrim dijelom tu značajku. Uz premetanje slogova ta-kav idiom može se razvijati u smjeru dodavanja prefiksâ, sufiksâ i infiksâ, npr. bùdala → dàlabu + prefiks dan = dàndalabu + infiks la = dàndalalabu + sufiks da = dàndalalabuda. Tako tvoren «govor je najomiljeniji i najza-1   Može biti da je riječ o apokopi, nakon premetanja slogova.stupljeniji u žargonskom sporazumi-jevanju sarajevske omladine», a au-tor je u pravu kada kaže da se o ša-trovačkome može govoriti i kao ina-čici šifriranoga i tajnoga idioma – ar-goa, premda samo u nekim oblicima. No, kako navodi autor, stroga pravi-la u nastajanju žargonizama ne posto-je, svaki je postupak opravdan u žar-gonskome izražavanju – «zbog toga je žargon u stalnoj ekspanziji». Na-suprot tomu žargon se, ograničen na prostorno-vremensku upotrebu, brzo mijenja, pa neke riječi prelaze u drugi sloj ili posve nestaju iz upotrebe.Na kraju svoje rasprave o žargonu autor navodi neke značajke toga idi-oma: vulgarnost, opscenost, pejora-tivnost, grubost, surovost, ironičnost, cinizam; bunt, otpor, prema jeziku i prema svemu što nas okružuje. Rječnik obuhvaća i fraze i fraze-me sarajevskoga govora. Riječi su na-vedene u oblicima u kojima se pojav-ljuju ili koji su najzastupljeniji u go-voru. Prednost je ovoga rječnika, kao i svih rječnika nestandardnih idioma, što su riječi akcentuirane (samo u pr-vome, većemu dijelu, žargon – stan-dard), onako kako se naglašuju na te-renu. Ako su u široj upotrebi dva ak-centa, dane su dublete. Kod većine ri-ječi i izraza stranoga podrijetla navo-di se etimologija, metodom asocija-cija (asoc.), osim turcizama, koji su se umnogome udomaćili, pa je autor smatrao suvišnim davati etimološku odrednicu, ili nekih autoru etimolo  ški Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 479–554neprozirnih riječi. Od šatrovačkoga (šatr.) modela navedene su samo rije-či u najčešćoj upotrebi. Argotizmi su posebno označeni (argo).Autor se uz anketiranje služio i književnim, enciklopedijskim, leksi-kografskim i lingvističkim radovima.Za razliku od nekih rječnika ove vrste (primjerice Sabljakova Rječni-ka hrvatskoga žargona) ovaj je rječ-nik leksikografski relevantniji (treba-lo bi vidjeti kako su ocijenili prvo iz-danje drugi lingvisti, što mi nije do-stupno) jer zadovoljava kriterij pro-stornosti, dakle jedan grad, pa i vre-mena, uglavnom aktualni žargoniz-mi, te su akcentuirane natuknice. No izgled rječničkoga članka nije lek-sikografski relevantan jer nisu dane gramati  čke odrednice, osim u primje-rima gdje se uz imenicu muškoga roda pojavljuje i imenica ženskoga roda, tada se uz nju pojavljuje odrednica ž. r. Naravno, bilo bi dobro da su dane i druge odrednice, osim argoa, koje-mu žargonskom leksiku pripada koja riječ. Ipak, ovaj rječnik danu koncep-ciju: aktualni sarajevski najčestotniji žargonski leksik, ali i oni izrazi koji se smatraju i doživljavaju žargoniz-mima, čini se, sasvim ispunjava.Stipe Kekez

Sarajevski žargon (Narcis Saračević: Rječnik sarajevskog žargona – prilog leksikografiji bosanskoga jezika, 2. izd.; Vrijeme, Zenica, 2007.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main