Ramadanović, Ermina

Croatian

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main

PRIKAZI I OSVRTIVažan prinos o hrvatskome kao članu zajednice povijesnih jezika(Marko Samardžija: Hrvatski kao povijesni jezik, vlastita naklada, Za-prešić, 2006.)Ove je godine, točnije 2. rujna 2007. godine, prof. dr. Marko Samar-džija, uvaženi hrvatski jezikoslovac, proslavio svoj 60. rođendan i 36. go-dinu svoga znanstvenoga i stručnoga djelovanja. Naime, svoj je prvi članak Samardžija objavio još kao student, 25. svibnja 1971. godine. Pogledamo li dakle unatrag, ostat ćemo zapanje-ni ne samo brojnošću nego i razno-vrsnošću njegovih objavljenih rado-va (knjiga, rasprava, članaka, prika-za, osvrta i intervjua) iz gotovo svih područja jezikoslovne kroatistike, od povijesti hrvatskoga standardnoga je-zika, dijalektologije i njegove stan-dardološke problematike do hrvatske sintakse, leksikologije i leksikografi-je. Zato njegova nova knjiga pod na-slovom Hrvatski kao povijesni jezik nakon osam objavljenih knjiga i jed-noga gimnazijskog udžbenika, uopće nije neočekivana.Hrvatski kao povijesni jezik zbirka je raznovrsnih tekstova1 koji se bave hrvatskim jezikom kao djelom jezič-1  Nastajali su u različitim prigodama. Većina ih je dosad objavljena, dok je manji dio neobjavljen ili čeka objavljivanje. Više o tome v. Bibliografske napomene, str. 203.–205. ne povijesti, a podijeljena je na tri, sa-mardžijevski originalno naslovljene, različite tematske cjeline: Stalnice i promjenljivke hrvatskoga standar-dnog jezika,  Hrvatski jezik i njego-vi dijalekti, Ljudikanja, prigovaranja i spomȉnjanja o hrvatskome i u vezi s njim. Prvi tematski blok čini osam članaka (potpoglavlja), a drugi četiri članka (potpoglavlja) i nakon svakoga od njih autor navodi veoma iscrpnu li-teraturu kojom se služio. Treći je te-matski blok drukčiji od prvih dvaju, jer ga ne čine autorovi članci već au-tor odgovara na aktualna pitanja o hr-vatskome jeziku, putem triju s njim vođenih intervjua. Knjiga sadrži i za snalaženje veoma važan i vrijedan dio – Kazalo imena (str. 207.–213.).Naziv povijesni jezik (historische Sprache), kaže Samardžija, u ovoj se knjizi rabi upravo u onome u znače-nju koje mu je odredio rumunjsko--njemački jezikoslovac Eugen Cose-riu, tj. pod tim se nazivom razumijeva jezik koji „postoji kao povijesni kul-turni proizvod, a kao jezik prepoznaju ga njegovi vlastiti govornici kao i go-vornici drugih jezika“. Povijesni je je-zik ustroj koji se sastoji od triju, me-đusobno povijesno zavisnih, jezičnih sustava: prostornih, sociokulturnih i ekspresivnih. Upravo o tome, odno-sno o hrvatskome kao čakavsko-kaj-kavsko-štokavskom povijesnom jezi-ku, Samardžija govori u prvome dije-lu svoje knjige (prvoj tematskoj cjeli-ni), tj. u njezinu prvome potpoglavlju: Hrvatski kao povijesni jezik i klasifi-kacija njegovih nestandardnih i su-bstandardnih idioma. Dotiče se poče-taka hrvatske pismenosti, tj. 10. sto-ljeća i čakavštine. Zatim govori o hr-vatskoj pismenosti i književnosti na štokavskim i kajkavskim idiomima s početkom u 15. stoljeću. Govori o po-lemikama u vezi s pripadnošću kaj-kavštine s prijelaza iz 19. u 20. stolje-će. Gotovo istodobno s tim polemika-ma otpočele su i rasprave o pripadno-sti štokavštine. Prethodnikom je bio Vuk S. Karadžić svojim spisom Srbi svi i svuda. Nakon toga u članku se govori o razlikovanju i kriterijima ra-zlikovanja triju hrvatskih nestandar-dnih idioma koji obuhvaćaju sve je-zične razine, tj. prozodijsku, fonološ-ku, morfološku i sintaktičku. Spomi-nju se i tridesete godine 20. stoljeća i početak razgraničavanja književno-ga jezika spram štokavskog narječja, o shvaćanju potrebe njegova kultivi-ranja i određivanja razlika između go-vorenog i pisanog jezika. Na kraju se članka daje shematski prikaz osnov-ne klasifikacije nestandardnih i sub-standardnih idioma i zaključuje kako je svaki povijesni jezik veoma složen entitet.U drugome članku Hrvatski jezik u Vrančićevu i Lodereckerovu rječni-ku autor nam daje iscrpan prikaz dva-ju rječnika (Vrančićeva i Loderecke-rova) i govori o hrvatskoj leksikogra-fiji općenito, a o njoj se, u današnjem značenju te riječi, može govoriti već od 15. stoljeća (Nicolò Roccabone-la i Arnold von Harff) iako su pojedi-ne riječi hrvatskoga jezika zabilježene i prije, ali uglavnom kao glose. Spomi-nje se i prvi tiskani rječnik hrvatskoga jezika iz 1527. koji najvjerojatnije pri-pada talijanskomu trgovcu Petru Lu-pisu Valentijanu. Pravi početak hrvat-ske leksikografije, u čemu se slažu hr-vatski jezikoslovci (Putanec, Vončina, Bratulić), zapravo započinje peteroje-zičnim rječnikom Šibenčanina Fausta Vrančića Dictionarium quinque nobi-lissimarum Europae linguarum, lati-nae, italicae, germanicae, dalmaticae & ungaricae (Mleci, 1595.). To je rječ-nik u kojemu je polazni jezik latinski, pa su samo one poredane abecednim redom, dok riječi drugih četiriju jezi-ka samo značenjski slijede krajnji lije-vi, tj. latinski stupac. Da je taj rječnik bio poznat i priznat i u svome vreme-nu svjedoče izradbe drugih leksiko-grafskih djela kojima je upravo on slu-žio kao predložak. Jedan je od takvih rječnika i rječnik češkoga benediktin-ca Petra Lodereckera. On je priredio drugo, prošireno izdanje tog rječnika pod naslovom Dictionarium septem diversarum linguarum, videlicet lati-ne, italice, dalmatice, bohemice, po-lonice, germanice et ungarice (Prag, 1605.). Spomenutim je jezicima da-kle dodao još dva slavenska jezika – češki i poljski. Osim po broju jezika, napominje Samardžija, Lodereckero-vo se izdanje u mnogočemu razliku-je od Vrančićeva. Njegovo je izdanje dvodijelno. Prvi dio čini sedmojezič-Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 479–554Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 479–554ni rječnik s abecedno poredanim la-tinskim natuknicama u krajnjem li-jevom stupcu, tj. kao polaznim jezi-kom, a ostali su jezici poredani prema naslovu djela. Drugi dio tog rječnika čini šest obratnih dvojezičnih rječni-ka u kojima je polazni jezik jedan od onih koji su u prvome dije  lu desno od latinskog, a latinski je drugi jezik. Iako nesamostalno djelo, dio se drugog di-jela rječnika (hrvatsko-latinski rječ-nik), može smatrati, kaže Samardži-ja, prvim rječnikom s hrvatskim kao polaznim jezikom. Prvenstvo naravno pripada Mikaljinu Blagu jezika slovin-skoga (Loreto-Ancona, 1649.–1651.). U Lodereckeovo izdanje nisu samo mehanički preuzimane Vrančićeve natuknice, što se vidi po popravcima pogrešaka koje su uočene u Vrančića, ali i po novim pogreškama, tj. onima kojih u Vrančića nije bilo. Razlikuju se, u nekoj mjeri, i u slovopisu i u pra-vopisu, ali i po broju hrvatskih riječi. Lodereckeovo djelo zapravo zaslužuje više pozornosti nego što mu je dosad pridavana, ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da hrvatski stoji uz bok sa šest drugih europskih jezika i da je hrvatsko-latinski rječnik zapra-vo prvo leksikografsko djelo s hrvat-skim kao polaznim jezikom.U trećemu članku, Budimski fra-njevački kulturni krug i hrvatski je-zik, Samardžija govori o djelovanju franjevaca u Budimu u 18. stoljeću i 19. stoljeću. Taj je dio hrvatske pisane tradicije veoma važan jer su, kao što je poznato, franjevci (u okviru Bosne Srebrene) oduvijek njegovali hrvatski jezik (novo)štokavske osnovice ikav-skog refleksa jata. Profesori budim-skih visokih franjevačkih škola pisali su latinskim jezikom, ali su mnogi od njih paralelno pisali i djela na hrvat-skome jeziku (uglavnom nabožna) i oblikovali treći hrvatski latinički slo-vopis (pravopis) koji se obično naziva „slavonskim“.Doprinos hrvatskih leksikografa leksičkoj obnovi i oblikovanju hrvat-skih nazivlja u drugoj polovici XIX. stoljeća četvrti je članak prvoga te-matskoga bloka u kojemu se Samar-džija osvrće na sedam leksikograf-skih djela spomenutog stoljeća u ko-jima se njeguje, stvara i upotpunjuje hrvatsko nazivlje: Mažuranić–Užare-vićev  Deutsch-illirisches Wörterbu-ch – Nĕmačko-ilirski slovar (Zagreb, 1842.), prvi terminološki rječnik hr-vatskoga jezika koji je izrađen u Od-boru za slavensko pravno-političko nazivlje2 (Juridisch-politische Termi-nologie für die slavischen Sprachen Oesterreichs, Beč, 1853.), tri Šule-kova rječnika – dvojezični, njemač-ko-hrvatski rječnik (Deutsch-kroatis-ches  Wörterbuch von Bogoslav Šu-lek – Nĕmačko-hrvatski rĕčnik (Za-greb, 1860.), trojezični hrvatsko-nje-mačko-talijanski rječnik znanstveno-ga nazivlja (Zagreb, knj. I. 1874.; knj. 2  U tom je odboru hrvatsko pravno na-zivlje započeo obrađivati Ivan Mažuranić, a nakon njega posao je nastavio i zgotovio Di-mitrija Demeter.Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 479–554II. 1875.) i imenik bilja (Jugoslaven-ski imenik bilja, Zagreb, 1879.) i dva dvojezična Parčićeva rječnika – tali-jansko-hrvatski i hrvatsko-talijanski. Peti se i šesti članak (Hrvatski je-zik od početka XX. stoljeća do godi-ne 1945. i Gorki plodovi novosad-skoga dogovora) tematski i godina-ma nastavljaju jedan na drugi. Samar-džija na početku svojega članka opi-suje događaje u posljednja dva deset-ljeća 19. stoljeća (pobjedu hrvatskih vukovaca, pojavu dijalektalne poezi-je, zadnje pokušaje germanizacije u Dalmaciji i mađarizacije u Slavoniji i banskoj Hrvatskoj) koji su bitni za shvaćanje i razumijevanje onoga što im slijedi. Upozorava na važnost Bra-niča jezika hrvatskog Nikole Andrića (1911.) kao prvoga nagovještaja ot-klona od koncepcije hrvatskih vuko-vaca. Prikazuje događaje uoči Prvoga svjetskog rata i upozorava na pojavu mladih hrvatskih književnika koji su žrtvovali hrvatski jezik i (i)jekavicu i prihvatili ekavicu te tako pisali do druge polovice dvadesetih godina 20. stoljeća (npr. A. Barac, A. Cesarec, D. Cesarić, U. Donadini, M. Krleža, G. Krklec, K. Krstić, V. Majer, Đ. Sude-ta itd.). Govori o hrvatskom jeziku i njegovu nepovoljnu (unitaristička je-zična politika) položaju u Kraljevi-ni Srba, Hrvata i Slovenaca (poslije Kraljevina Jugoslavija). Nakon aten-tata na kralja Aleksandra (Marseilles, 1934.) pitanje je hrvatskoga jezika po-novno isplivalo na površinu. Osniva se Društvo Hrvatski jezik (1936.) i po-kreće časopis Hrvatski jezik (1938.). Nezavisna Država Hrvatska (10. trav-nja 1941.) u prvi plan postavlja, isti-če Samardžija, direktivni model jezič-ne politike koji podrazumijeva veliku prisutnost različitih ustanova koje su tu politiku provodile. Objavljen je niz zakonskih odredaba koje su uređiva-le uporabu hrvatskoga jezika, pravo-pisa i pisma u javnoj komunikaciji. Najbolji je i obuhvatan opis toga raz-doblja Samardžija sveo u jednu reče-nicu: „Za prva četiri i pol desetljeća XX. stoljeća može se s pravom reći da su u povijesti hrvatskoga jezika i njegova pravopisa osebujno razdoblje koje obiluje važnim događajima, za-nimljivim djelima, politikom izrav-no poticajnih promjena i zaokreta, ali i postupnim, s protokom vremena sve očitijim traganjem za vlastitim jezič-nim posebnostima koje će svoju snaž-nu tvornu afirmaciju doživjeti tek iza polovice tridesetih godina.“ Na poziv Matice srpske, od 6. do 8. prosinca 1954., u Novom se Sadu sastala skupina srpskih i hrvatskih je-zikoslovaca, prevoditelja i književni-ka da pod političkom kapom rasprav-ljaju o jeziku, o veličanju sličnosti i utiranju razlika između dvaju jezika. Osnovna je postavka bila ta da su hr-vatski i srpski jedan jezik, pa prema tome mora imati jedan, zajednički na-ziv, pravopis, rječnik i nazivlje.U članku Hrvatski jezik i Hrva-ti izvan Hrvatske Marko Samardži-ja govori nam o položaju hrvatske je-zične zajednice izvan domovine i o Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 479–554tome što se čini (ili što se ne čini) u vezi s promicanjem poznavanja hr-vatskoga jezika u inozemstvu. Naj-veće su se migracije zbile krajem 15. stoljeća, u doba osmanskih osvaja-nja, a stanovništvo je migriralo u juž-nu Italiju, današnju zapadnu Austri-ju, zapadnu Mađarsku, zapadnu Slo-vačku i u Moravsku (Republika Češ-ka). Broj govornika hrvatskog u po-krajini Molise (Italija) jest 2 300. Go-vor im je ikavsko-novoštokavski s do-sta čakavskih elemenata. Kod gradi-šćanskih Hrvata razlikuje se pet jezič-nih skupina: ikavsko-ekavski uglav-nom čakavski govori, ikavski čakav-ski govori, štokavsko-čakavski govo-ri, štokavski jekavski govori i kajkav-ski govori. Gradišćanski Hrvati u 20. stoljeću razvijaju vlastiti književni je-zik, gramatikografsku, leksikografsku i pravopisnu tradiciju, a u Austriji im je priznat status nacionalne manjine. U Mađarskoj su Hrvati također manji-na, a dijele se u tri jezične grupe: gra-dišćanski Hrvati (zapad i sjeveroza-pad), kajkavci i štokavci. U Republi-ci Rumunjskoj žive tri skupine Hrva-ta: kajkavci u Keči, Hrvati u selu Re-kaš i Karaševci. Samardžija se nada-lje dotiče i hrvatske nacionalne ma-njine, nastale raspadom druge Jugo-slavije, u Srbiji, Crnoj Gori, Sloveni-ji i Makedoniji, dok su Hrvati u Bosni i Hercegovini jedan od konstitutivnih naroda, čine oko 14% stanovništva, a hrvatski im je službeni jezik, tj. on je jedan od dvaju službenih jezika u „fe-deralnome“ dijelu Bosne i Hercegovi-ne. Spominju se i Hrvati u prekooce-anskim (SAD, Kanada, Čile, Argen-tina...) zemljama te Hrvati koji trbu-hom za kruhom šezdesetih godina 20. stoljeća odlaze u zapadnoeuropske ze-mlje, najčešće u Njemačku. Na kraju se govori o promicanju hrvatskoga je-zika izvan domovine, tj. da se od osa-mostaljenja Republike Hrvatske u to ulaže puno truda. Za pohvalu je da da-nas postoji 31 lektorat hrvatskoga je-zika na mnogim stranim sveučilišti-ma, ali nema ih svugdje gdje je to po-trebno, primjerice u Njemačkoj, nor-dijskim i prekooceanskim zemljama.U posljednjemu članku prvoga tematskoga bloka Sociolingvističke funkcije (standardnog) jezika i pra-vo na uporabu vlastitog jezika Samar-džija govori o tome što je jezična za-jednica i jezično područje općenito te se dotiče najnovijih sociolingvističkih istraživanja kako bi lakše objasnio za-što je opravdano govoriti o hrvatsko-me jezičnom području i o hrvatskoj jezičnoj zajednici.Drugi je tematski blok, Hrvatski jezik i njegovi dijalekti, nešto kraći od prvoga, koji se proteže od 11. do 122. stranice, a obuhvaća dio knjige od 123. do 172. stranice. Prvi članak drugoga tematskoga bloka nosi na-ziv O hrvatskoj štokavskoj dijalektal-noj književnosti. Govoriti o hrvatskoj štokavskoj dijalektalnoj književnosti nije naime moguće bez uvoda u hrvat-sku dijalektalnu književnost općenito, a ona započinje Matoševom pjesmom Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 479–554Hrastovački nokturno, 1900. godi-ne. Tu treba dodati i to da sva dijalek-talna djela nisu i dijalektna književ-nost, tj. prema Brozoviću je dijalek-talna poezija samo nefolklorna, od-nosno umjetnička poezija, pisana di-jalektom, a nastala poslije oblikova-nja standardnog jezika.3 Njegovim se kriterijima, kaže Samardžija, ne može ništa dodati, ali napominje jedan va-žan propust, a to je da prema tadaš-njem stanju u jeziku Brozović ne na-lazi razloga za spominjanje štokavske dijalektalne književnosti. Ona je nai-me, prema njemu, samo stilska izra-žajna kategorija. Samardžija pak, na primjerima iz nekoliko djela, nastoji dokazati postojanje treće, tj. štokav-ske dijalektalne književnosti (ne ula-zeći u književnoumjetničku kakvo-ću), a položaj je štokavskih organskih idioma, kaže Samardžija, ako ne isti kao i čakavskih i kajkavskih, a onda puno lošiji. Piscima se naime veoma teško osloboditi standarda.U drugome članku, Globalizacija, hrvatski standardni jezik i nestandar-dni idiomi, Samardžija govori o jed-nome prvotno gospodarskom procesu – globalizaciji, koja danas ima veoma važnu ulogu u međujezičnim dodiri-ma i snažno potiče jezični imperijali-zam (engleski kao globalni jezik). To naravno, uz gotovo sve svjetske jezi-ke, utječe i na hrvatski jezik. Ne treba 3  O fenomenu dijalektalne književnosti vidi: D. Brozović, Regionalno i dijalektalno u novijoj hrvatskoj lirici, Hrvatsko kolo, god. V., 1952., 203.ni spominjati koliko je to štetno, jer izravno narušava polifunkcionalnost standardnog jezika. Dijalektalno u jeziku pripovijesti Ive Kozarca objašnjava nam Samar-džija u trećemu članku drugoga te-matskoga bloka. Ograničio se samo na Kozarčevu zbirku pripovijesti Sla-vonska krv (Vinkovci, 1906.), jer je jedino ona svjetlo dana ugledala za piščeva života pa je, pretpostavlja Sa-mardžija, vjerojatno najmanje jezič-no mijenjana, tj. ako i jest, onda s pi-ščevim znanjem. Zanimljivo je da se štokavsko dijalektalno javlja u uprav-nome govoru (za karakterizaciju liko-va) i u piščevu tekstu, tj. u njegovu metajeziku. Zapravo je ova druga či-njenica puno zanimljivija. Prvo mora-mo uzeti u obzir činjenicu da Koza-rac, prema današnjim mjerilima, nije završio ni osnovnu školu, pa to može biti uzrokom mnogih pravopisnih po-grešaka i nekih dijalektizama, tj. pro-vincijalizama (kako je nazivano ono što je „nestandardno“, dijalektalno iz štokavštine). Kozarca međutim, kaže Samardžija, ne možemo i ne smijemo gledati izvan svojega vremena i svo-jega naraštaja. On je sin moderne, a ona svoje sinove vraća u vlastiti jezič-ni zavičaj. Prema tomu, ako na prije-lazu iz 19. u 20. stoljeće književnim jezikom nisu bili zadovoljni kajkavci i čakavci, može se pretpostaviti da nisu bili ni štokavci, pa nam prisutnost ne-standardnih (dijalektalnih) elemenata u metajeziku Ive Kozarca ipak nešto govori, pretpostavlja Samardžija, tj. Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 479–554nije samo pogreška, kako se na to do-nedavno gledalo. A govori nam što? Da se početkom 20. stoljeća polako, skriveno i mukotrpno rađala i štokav-ska dijalektalna književnost, koliko-god to dosad bilo osporavano.U četvrtome članku, Vođinački govor ili jedna hrvatska priča o izu-miranju idioma, Samardžija govori o govoru svoga rodnog mjesta koji pri-pada slavonskomu dijalektu i u nje-mu posebnoj skupini staroštokavskih govora zapadno i južno od Vinkova-ca. Glavna mu je fonološka značaj-ka ekavski refleks „jata“, a prozodij-ske su mu značajke čuvanje mlađeg ili novog akuta, silaznih naglasaka na nepočetnome slogu te djelomično ču-vanje dugih nenaglašenih slogova u prednaglasnome položaju. Vođinački govor dakle ima petonaglasni sustav. Dalje se navode druge važnije fono-loške značajke, a nakon toga i važnije morfološke i leksičke značajke. Taj se govor, sa žaljenjem konstatira Samar-džija, može danas čuti samo još od rije-tkih izvornih govornika starijeg nara-štaja koji su, naravno, manjina. U trećemu tematskome bloku (str. 172.–202.), Ljudikanja, prigovaranja i spomȉnjanja o hrvatskome i u vezi s njim, autor odgovara na aktualna pita-nja o hrvatskome jeziku u trima s njim vođenim intervjuima. Prvi je intervju s njim vodio Sead Begović – Bez za-kona o hrvatskom jeziku, drugi Josip Brkić – Hrvatski jezik – sluga i polu-ga politikanstva, a treći Žarko Ivko-vić – Ne može predsjednik Sanader s nogu odlučivati o pravopisu. I u ovu je svoju knjigu prof. dr. Marko Samardžija unio svoje zna-nje, trud i naravno ljubav. Po svojoj tematskoj raznolikosti i raznovrsno-sti, a opet stručnjaku vidljivoj pove-zanosti, ova je knjiga veoma vrijedan prinos hrvatskomu jezikoslovlju op-ćenito, pa je stoga vrijedno zagleda-ti u nju.Ermina Ramadanović

Važan prinos o hrvatskome kao članu zajednice povijesnih jezika (Marko Samardžija: Hrvatski kao povijesni jezik, vlastita naklada, Zaprešić, 2006.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main