Kekez, Stipe

Croatian

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main

PRIKAZI I OSVRTIDalmatinska zagora rediviva – jezični prinos u sve većoj promidžbi Dalmatinske zagore(Ivica Gusić i Filip Gusić: Rječnik govora Dalmatinske zagore i zapad-ne Hercegovine, vlastita naklada, Za-greb, 2004.)U vremenu sve većega interesa za Dalmatinsku zagoru i njezina pri-bližavanja svijetu (autocesta, velika izložba o Dalmatinskoj zagori, sve više kulturnih festivala, događaja na tome području) kao jezični kultu  rni prinos toj pojavi javlja se Rječnik go-vora Dalmatinske zagore i zapa  dne Hercegovine Ivice i Filipa Gusića. Kako mu i naslov kaže, rječnik obu-hvaća područjâ zapadne Hercegovi-ne i Dalmatinske zagore, ali ne u uže-mu geografskom smislu nego u šire-mu, odnoseći se na cijelo dalmatinsko zaleđe.Prošlo je doba kada su se seljani ustručavali govoriti svojim dijale-ktom jer su smatrali da je manje vrije-dan, grub ili prost prema visokoran-giranome standardnom jeziku. Napro-tiv, danas se, nakon što se relativno dobro svladao standardni jezik, vrlo emotivno vraća odnosno odnosi pre-ma idiomu zavičaja kao prema neče-mu svojem, domaćemu, toplome, ma-terinskome. Izgleda da je bila potreb-na distanca za takvo što. Rekli bismo, prvo se išlo k unifikaciji jezika, da bi se nakon spoznaje o tome, i vladanja njime, osvještavali i drugi idiomi, na-ravno, prvo oni svoji, čiju je slobo-dnu svjesnu upotrebu potpomognuo i stav politike, pa onda i jezične politi-ke, prema različitome unutar jednoga. Treba reći da se pri takvoj upotrebi di-jalekta zapravo više ne radi o sponta-nome djelovanju nego o svjesnoj or-ganizaciji jezičnoga ponašanja, pa za-pravo i nije više riječ o organskome govoru. Iz takve perspektive nastao je i Rječnik govora Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine.U prosvjetiteljskome duhu, odra-žavajući mu time i namjenu, autori se u uvodnome dijelu obraćaju čitatelju. Oni čvrsto određuju granice područja obuhvaćena rječnikom: Dalmatinske zagore (južno Biokovo, Mosor i Ko-zjak, zapadno rijeka Krka, sjeverno Dinara, Kamešnica i Zavelim a isto-čno Bekijsko polje) i dijela zapadne Hercegovine (rubovi Rastoke, Bekije, Posuškoga, Duvanjskoga i Livanjsko-ga kraja), iako se «vrlo sličan govor proteže u svim smjerovima izvan tih granica». Govori Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine inače pripada-ju novoštokavskomu ikavskom dija-lektu, tzv. zapadnomu dijalektu, koji se prostire od zapadne Hercegovine neprekinuto skroz do Gorskoga ko-tara, obuhvaćajući i nemalen dio Bo-sne, manje oaze na otocima, u Istri i Slavoniji te u Italiji (moliški Hrvati), kao i veća područja u Bačkoj (Srbija) i Madžarskoj.O govorima Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine pisali su Dalibor Brozović, Iva Lukežić, Mira Menac--Mihalić, Asim Peco, Mate Šimùndić, Ivan Zoričić i dr. Rječnika s toga po-dručja nema mnogo, svega dva: Rje-čnik imotskoga govora (2001) I. B. Šamije i P. Ujevića i Rječnik imotsko-bekijskoga govora (2004) I. B. Šamije, djelomično dopunjeno izdanje prvoga rječnika. Ovo je prvi rječnik iz toga kraja koji zahvaća veliko područje, pa je zbog toga i važan.U rječniku je oko 10000 riječi. Au-tori misle kako bi neke riječi možda trebalo izbaciti, neke bi trebalo doda-ti, a ima i onih koje su pogrešno za-pisane ili pogrešno i nepotpuno obja-šnjene. Uvrštene su i riječi stranoga podrijetla zbog jakoga utjecaja tih je-zika, što je, naravno, uobičajen postu-pak, jer su te riječi vremenom posta-le dio toga dijalekta. Mnogo zanimlji-vije bile su autorima riječi domaćega podrijetla «nepoznate ili slabo pozna-te» standardnomu jeziku. Iz toga je, jednako kao iz obznane da u rječniku ima općepoznatih riječi, vidljiva moti-vacija autorâ, ne iz stručnih, i eventu-alno znanstvenih, pobuda nego iz vla-stite posebnosti, autohtonosti. Auto-ri ne kriju da je namijenjen širemu či-tateljstvu, pa je izdan u pojednostav-ljenome obliku bez akcentuacije, pa i etimologije, no u pripremi je prošire-na verzija u kojoj će biti označeni na-glasci i podrijetlo riječi. U težnji da se sastavi «čitljiva knjiga» (ona je zapra-vo tako i pisana, više kao knjiga, leksi-kon), za širu čitateljsku publiku, kako navode autori, pisana je je  dnostavnim jezikom, bez stručnih termina.Rječnik obuhvaća samo riječi koje su bile u upotrebi do Drugoga svje-tskog rata, valjda s namjerom da se ogradi od novijih utjecaja, da se zadr-ži veća autohtonost.Često je više naziva za isti sadr-žaj, pa se oni u definiciji upućuju na prototipnu, središnju riječ (iako se svi ne navode kao natuknice), a pod ko-jom se onda u obradi navode svi mo-gući nazivi. Središnja, prototipna ri-ječ birana je ili zato što je najčešća u upotrebi ili, katkad, zato što je autori-ma najuobičajenija. No katkad se tako nije postupilo zbog nepotpuna pozna-vanja građe, npr. navedeno je mnogo naziva trava, a autori nisu bili sigurni je li katkad riječ o različitim nazivi-ma za isti sadržaj; često se istim ime-nima nazivaju trave slična izgleda, a katkad istoj biljci daju različita ime-na. Pomoć autorima u takvim i sli-čnim slučajevima dobro je došla.U koncepciji rječnika riječî koje su i dio standardnoga jezika u uspored-bi s ostalima manji je broj. No kada se navode, to je zato jer su važne za stanovnike Zagore (npr. nazivi doma-ćih životinja), nekada jer se naglašu-ju drugačije (iako se to ne može išči-tati), katkad da bi se uz tu riječ nave-lo još mnogo drugih manje poznatih riječi povezanih s njom. Često se ne-koj riječi daje samo značenje koje nije u standardnome jeziku. Nije uvijek Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 479–554Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 479–554razdvojeno osnovno od prenesenoga značenja riječi niti je uvijek navođe-no je li riječ o osnovnome ili prene-senome značenju, no iz konteksta bi trebalo biti jasno o kojemu je znače-nju riječ. U značenje nekih riječi au-tori nisu bili sigurni, pa su ih pokušali objasniti drugim, istoga korijena, rije-čima. Uz neke izraze navode se i bli-ske riječi, varijante i izvedenice.Premda je veći dio leksika iz rje-čnika poznat u cijeloj Zagori, neke se riječi, što je i logično, upotrebljava-ju samo u nekim dijelovima ili samo u pojedinim selima, no to u rječniku nije naznačeno, hotimice – ‘taj posao ostavljaju budućim stručnim istraži-vačima’. Sastavljajući rječnik, autori su se služili i pisanom građom, ali sve su provjeravali na terenu.Riječi su uglavnom i kontekstu-alno oprimjerene ili je navedena re-čenica povezana s određenom riječ-ju, dok se uz neke izraze navode pri-godne izreke, ganga, poslovice, zago-netke i dr., pa je time rječnik i kul-turni, etnografski prinos. On je time, između ostaloga, srodan s Rječnikom imotsko-bekijskoga govora. Običaji su samo djelomice navedeni, a u na-čelu su se izbjegavali jer se razlikuju od mjesta do mjesta. Nakanili su au-tori navesti u Dalmatinskoj zagori sva glavna naselja, gdjegdje i dijelove na-selja ili koje druge podatke, no ipak nisu u potpunosti to proveli jer se, pri-mjerice, navode pojedina manja nase-lja a veća ne. Djelomice su navedena i imena rijeka, izvora i važnijih buna-ra, a postoji želja da se u budućnosti to napravi.Rječnik se uglavnom odnosi na seoske govore a samo djelomice na gradske zbog ponešto jačega stranog jezičnog utjecaja i izraza svojstvenih samo gradskoj sredini.Svjesni nepotpunosti i nesavršeno-sti rječnika i širine njegova područja, ipak prevladava govor njihova užega kraja, autori očekuju pomoć, savjet u tome i u bilo kojemu drugom poglédu.Na kraju uvodnoga dijela auto-ri obznanjuju što su pokušali postići sastavljenim rječnikom: «Htjeli smo da čitatelj osjeti duh i ćudoređe hrva-tskog naroda koji živi na ovim prosto-rima, težak život i vedru narav ...»Kako je riječ o većemu području, može se očekivati, uz već navedenu leksičku različitost, da nisu na cijelo-me području iste, primjerice, fonolo-ške osobine. Neke od takvih fonoloških osobina koje se razlikuju na području obuhvaćenu rječnikom jesu: negdje se čuva razlika između afrikata č i ć, ǯ i , a negdje su se one izjednačile u srednjoj vrijednosti,  odnosno ; neki su govori šćakavski a neki štakavski; negdje je lj prešlo u j. Takve različito-sti u rječniku uglavnom nisu provođe-ne, osim šćakavizma odnosno štaka-vizma. Autori su se vjerojatno odluči-li na inačice koje su u njihovu govoru – riječi s lj, ili su se eventualno zbog jednostavnijega bilježenja opredijeli-li za čuvanje afrikata. Suglasnik x se  izgubio,  a  f se uglavnom ne pojavljuje u tim govorima, pa se pod tim grafemi-Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 479–554ma i ne pojavljuju natuknice, odnosno nisu dio rječničke abecede.Osim natuknice, definicije i pri-mjera rječnički članak nema drugih leksikografskih obilježja. Gramati-čki oblici u načelu nisu dani, a kada se pojavljuju, to je pod zasebnom na-tuknicom, kao zasebna riječ, npr. jon ‘joj’, tizin ‘tim’ itd.Sve u svemu, rječnik je ponajprije kulturni prinos (i to nemalen, 10000 riječi, 577 stranica) iz Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine, kako to često zna biti s razlikovnim rječni-cima s obzirom na standardni jezik, odnosno etnološki i antropološki pri-nos jer je neka vrsta čitanke iz koje se može iščitati način života na tim područjima, i usmenoknjiževni, nara-vno, zbog velika broja takvih oblika. U antropološkome smislu zanimljiv je s obzirom na kognitivnu lingvistiku, pa, na primjer, kao posebnost toga po-dručja treba navesti pedesetak naziva za vrste kamenja. U drugome pak pro-širenu izdanju, koje je u pripremi i u čemu sudjeluju jezikoslovci, očekuje se i prinos na lingvističkoj razini, što će biti ponajprije vrijedno za dijale-ktologe, jer će, između ostaloga, rije-či biti akcentuirane. No bilo bi dobro obratiti pozornost i na druge pojedi-nosti, stoga evo nekoliko sugestija.Kod varijanata pojedinih riječi, kao i kod sinonima, može se nazna-čiti gdje se koja upotrebljava. Mo-žda ne bi bilo loše za svaku riječ, ako se ne izgovara na cijelome području, navesti gdje se upotrebljava. Bilo bi svakako dobro da se obuhvate sve ri-ječi, pa i one kojima oblik ne oduda-ra od standardnoga jezika, to bi kori-stilo ponajprije dijalektolozima, kao i riječi poslije Drugoga svjetskog rata, osim možda najnovijih posuđenica. U drugome izdanju u definiciji bi tre-balo uglavnom ostaviti prostor jezič-nim podatcima, pa bi usmenoknjižev-no gradivo, kao i drugo, trebalo upo-trebljavati samo onoliko koliko je po-trebno da se objasni natuknica. Tre-balo bi zatim navesti gramatičke odre-dnice, kao i posebne oblike pojedine riječi. U definiciji isključivo bi se tre-balo služiti standardnim jezikom. Bilo bi dobro kada bi se u rječniku našla sva prezimena akcentuirana, kako ih izgovaraju njihovi nositelji, i s mjesti-ma odakle je koje, kao i sva imena na-selja, etnici, zabilježeni onako kako ih izgovaraju njihovi stanovnici. Možda ne bi bilo loše kada bi se u uvodno-me dijelu dao i opis jezičnih značaja-ka toga areala. Budući da su se autori koristili i pisanim izvorima, trebalo bi navesti literaturu. Također bilo bi do-bro kada bi se priložila i kakva karta s označenim svim naseljenim mjestima na tome području. Isto tako bilo bi do-bro kada bi se preciziralo koje je po-dručje obuhvaćeno rječnikom, npr. je li Bekija cijelo područje zapadne Her-cegovine obuhvaćeno rječnikom ili samo njegov dio. Dakako, rječnik se može i likovno opremiti.Stipe Kekez

Dalmatinska zagora rediviva – jezični prinos u sve većoj promidžbi Dalmatinske zagore (Ivica Gusić i Filip Gusić: Rječnik govora Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine, vlastita naklada, Zagreb, 2004.)

Dalmatinska zagora rediviva – jezični prinos u sve većoj promidžbi Dalmatinske zagore (Ivica Gusić i Filip Gusić: Rječnik govora Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine, vlastita naklada, Zagreb, 2004.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main