Štrkalj Despot, Kristina

Croatian

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main

PRIKAZI I OSVRTI‘Nepristran’ pogled u povijest(i) lingvistike(E. F. K. Koerner: Jezikoslovna hi-storiografija, Tusculanae editiones, Zagreb, 2007.)Znanstveni rad E. F. Konrada Ko-ernera poznat je u hrvatskim jeziko-slovnim krugovima, unatoč tomu što nijedno njegovo djelo nije dosad pre-vedeno na hrvatski jezik. No razina afirmiranosti njegove jezikoslovne misli kod nas ipak nije u skladu s nje-govim svjetski priznatim jezikoslov-nim zaslugama. U knjizi Jezikoslovna historiografija Zvonko Pandžić (pri-ređivač) i Sanja Vulić (urednica) do-nose odabrane radove iz kvantitativ-no i kvalitativno neizmjerno bogate bibliografije toga, s pravom možemo reći, «slavnog» autora – negdašnjeg profesora na Sveučilištu u Ottawi, da-nas vodećeg imena u Zentrum für all-gemeine Sprachwissenschaft, Typolo-gie und Universalienforschung u Ber-linu, osnivača i urednika (već 34 go-dine) časopisa Historiographia lingu-istica, biblioteke Amsterdam Studi-es in the Theory and History of Lin-guistic Sciences s oko 400 objavljenih svezaka itd. Odabrani radovi E. F. K. Koernera u toj knjizi logična su i reprezen  tativna cjelina: prvi dio obuhvaća prikaz raz-voja europskoga jezikoslovlja 19. i po-četka 20. stoljeća u kojem se najutje-cajnije jezikoslovne misli otkrivaju če-sto iz novoga kuta (Schlegel, Grimm, Paul, mladogramatičari i, dakako, Sau-ssure). Drugi dio prikazuje razvoj ame-ričke lingvistike u 20. stoljeću, osobito s obzirom na pitanje njezine recepcije i interpretacije Saussurea.Nikako slučajno, knjigu otvara uvodna rasprava (gotovo programat-skoga karaktera), koja zaslužuje da je podrobnije predstavimo. U njoj se, kao metodološki iznimno važna, iz-dvaja distinkcija povijest jezikoslov-lja – jezikoslovna historiografija. Je-zikoslovna historiografija “sastoji se od metodološki osviještenoga istraži-vanja i prikazivanja ranijih događaja u evoluciji discipline koju nazivamo ‘jezikoslovljem’ ili ‘znanošću o jezi-ku’”, a rezultat takva proučavanja je-zika je “povijest jezikoslovlja”. Dru-gim riječima, “povijest jezikoslovlja je produkt, a ne sam rad koji do nje-ga dovodi”. Ističe se da je historiogra-fija jezikoslovlja metodološki i epi-stemološki osviješten rad na pisanju povijesti, kao i historiografija svake druge znanosti. Zacrtane su četiri ra-zine na kojima valja zasnovati histo-riografska istraživanja: primarna razi-na istraživanja (priređivanje i objav-ljivanje tekstova – korpusa); općeteo-rijska i metodološka razina istraživa-nja; istraživanje pojedinih jezikoslov-nih smjerova, pokreta, razvoja lingvi-stičkih ideja; istraživanje rada poje-dinih jezikoslovaca (osobito, daka-ko, onih koji su utjecali na oblikova-nje nekoga razdoblja u povijesti jezi-koslovlja).Iznimno je zanimljiva i poticajna autorova tipologizacija jezikoslovnih povijesti. Prvi je tip kompilatorska historio-grafija, čiji su produkt “povijesti koje evoluciju znanstvenoga područja do-življavaju kao pravocrtan proces, gdje dostignuća novijega datuma predstav-ljaju nadogradnju na temeljima dota-dašnjih radova”, a kao primjer za ta-kvu vrstu jezikoslovne povijesti na-vodi Benfeyevu opširnu Geschichte der Sprachwissenschaft und orienta-lischen Philologie (1869), Raumero-vu Geschichte der germanischen Phi-lologie (1870), Pedersenovu Lingu-istic Science in the Nineteenth Cen-tury iz 1924. godine. Za opsežan i ne-dovršen pothvat Wilhelma Streitber-ga iz 1916.–1936. (Geschichte der in-dogermanischen Sprachwissenschaft seit ihrer Begründung durch Franz Bopp) autor kaže da je to “više zbir-ka sabranih dostignuća raznih grana indoeuropske filologije do toga vre-mena, nego prava povijest jezikoslov-lja”. U skupinu upravo takvih povije-sti jezikoslovlja koje (samo) sabiru i popisuju dotadašnja postignuća u je-zikoslovlju ubraja i radove Malmber-ga (1964.), Milke Ivić (1965.), Le-roya (1963.) itd., s time da je u tim povijestima u žarištu zanimanja raz-doblje povijesti jezikoslovlja nakon 1916. godine, koje je uslijedilo nakon uspjeha Saussureova Coursa. Povije-sti koje su potpisali Malmberg, Ivić, Leroy i drugi karakterizira kao studije “suženih pogleda iz šezdesetih godina prošloga stoljeća”, koje “ističu poje-dine postsaussureovske trendove kao najznačajnija postignuća te znanstve-ne discipline do tada, neovisno o tom jesu li kopenhaškoga, praškoga ili blumfildovskoga tipa. Kao i Benfey, Raumer, Pedersen, Streitberg i drugi iz ranijega razdoblja razvoja lingvi-stike, njihova nastojanja usmjerena su na opširno prikazivanje istraživačko-ga okvira u kojem su sami odgojeni i, u skladu s tim, na pokušaj očuva-nja snage i utjecaja strukturalističko-ga načina razmišljanja”.Drugi tip povijesti jezikoslov-lja autor naziva slavljeničkim ili pro-pagandističkim jezikoslovnim povi-jestima. Takva je povijest Delbrück-ov Einleitung in das Sprachstudium: Ein Beitrag zur Methodik der verglei-chenden Sprachforschung iz 1880. i Paulov Prinzipien der Sprachgeschi-chte iz iste godine, a Koerner ih na-ziva glasnogovornicima “novoga na-raštaja znanstvenika, koji nestrpljivo žele pokazati da su njihova dostignu-ća značajno nadišla dotadašnje spozna-je u tom znanstvenom području i da su njihove teorije s pravom zamijenile one koje je zastupao prethodni nara-štaj jezikoslovaca”. Poglavlja posve-ćena povijesti jezikoslovlja u Bloom-fieldovu Languageu iz 1933. ili u Fo-undations of Language Louisa Her-berta Graya iz 1939. Koerner optužu-je da su “pokušaj prekrajanja razvo-Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 479–554Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 479–554ja te znanosti i dokumentiranja supe-riornosti strukturalističkoga pristupa u odnosu na sve druge do tada ponu-đene teorije ili metode”. Kao “najbo-lji suvremeni primjer toga pro domo, stranačkoga tipa historiografije” isti-če knjigu Fredericka Newmeyera iz 1980. (Liguistic Theory in America) koja “bira i reinterpretira ranija lingvi-stička istraživanja u nastojanju doka-zivanja svoga stava prema kojemu je lingvistika postala znanost tek 1955. ili 1957. godine, te da je do Chomsko-ga sav dotadašnji rad bio potpuno ne-adekvatan, s iznimkom nekoliko ma-nje važnih zaključaka koji nagovje-štavaju ‘revoluciju’ u tom području.” Takav tip povijesti jezikoslovlja vrlo brzo zastarijeva i gubi na aktualnosti.Treći je tip nepristrana jezikoslov-na povijest, koja je uvijek holistička, i koja je jasno prožeta idejom da “smo svi mi, znajući to ili ne, izgrađeni na otkrićima prošlih naraštaja jezikoslo-vaca i da tim znanstvenicima duguje-mo puno više nego što smo svjesni.” Najbolji je primjer takve povijesti, prema autorovu mišljenju, Arenso-va Sprachwissenchaft iz 1955., u ko-joj se ocrtava razvoj zapadnoeuropske jezikoslovne misli od antike do suvre-menih jezikoslovnih radova.Koernerovi jezikoslovnohistori-ografski radovi, prezentirani ovom knjigom konačno i na hrvatskome je-ziku, doista mogu biti od velike koristi i jezikoslovcima i studentima, jer osim što su izvor dragocjenih podataka, oni otkrivaju metode za nepristranu (koli-ko je to moguće) (pr)ocjenu dosadaš-njih jezikoslovnih dostignuća. Kristina Štrkalj Despot

‘Nepristran’ pogled u povijest(i) lingvistike (E. F. K. Koerner: Jezikoslovna historiografija, Tusculanae editiones, Zagreb, 2007.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main