Kurtović Budja, Ivana

Croatian

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main

PRIKAZI I OSVRTIO čakavštini s dušom i znanjem(Josip  Lisac:  Hrvatska  dijalekto-logija 2. Čakavsko narječje. Golden marketing–Tehnička  knjiga,  Zagreb, 2009.)   Šest godina nakon što je objavio prvu  knjigu  Hrvatske  dijalektologi-je (Hrvatski  dijalekti i govori štokav-skog narječja i hrvatski govori torlač-kog narječja), Josip je Lisac objavio i drugi dio – Čakavsko narječje. Po-dijeljena na deset poglavlja knjiga na bistar i iscrpan način prikazuje čakav-sko narječje i njegove dijalekte.U  prvom  poglavlju  autor  preci-zno  određuje  današnje  granice  ča-kavštine vodeći računa i o sitnim de-taljima,  koji  uglavnom  promiču  ne-opaženi,  kao  što  je  promjena  neka-dašnjeg imena mjesta Krmčina u da-našnje Sveti Petar. U tom se poglav-lju nabrajaju i čakavski govori u Au-striji, Mađarskoj, Slovačkoj i Slove-niji te oni koji su dijelom tzv. novije dijaspore u Sjevernoj i Južnoj Ameri-ci. Poglavlje završava tvrdnjom o po-stupnoj  asimilaciji  čakavskih  govo-ra u Austriji i Mađarskoj,  a poglavi-to u Italiji i Rumunjskoj. Iako napisa-na kao monografija o čakavštini u ko-joj autor uglavnom izrijekom ne izno-si kojim se tvrdnjama priklanja ako postoje dvostruka tumačenja koje je-zične pojave, u ovom se poglavlju Jo-sip Lisac priklanja tezi da čakavsko- -kajkavski govori u široj okolici Kar-lovca, u Klani ili u Hrvatskom Grobu u Slovačkoj ne bi bili četvrto, čakav-sko-kajkavsko narječje. U  sljedećem  poglavlju  autor  go-vori o prostiranju čakavštine u pred-migracijsko doba te govori o labavoj granici između čakavštine i zapadne štokavštine koja se ogleda i u današ-njim štokavskim govorima: Makarsko se primorje tada kolebalo između ča-kavskog i zapadnoštokavskog razvo-ja te da je u toj krajini očito prevla-dao štokavski razvoj, a dubrovačko je područje u predmigracijsko doba ta-kođer imalo zapadnoštokavsku fizio-nomiju. Treće  je  poglavlje  Osnovne  zna-čajke čakavskoga narječja autor otvo-rio pobrojivši dvadeset i jednu karak-teristiku  koju  imaju  čakavski  govo-ri (naravno, uz gdjegdje više gdjegdje manje odstupanja, odnosno uz izosta-nak  pojedine  karakteristike  poneg-dje). Potom potanko obrađuje vokali-zam, konsonantizam, prozodiju, mor-fologiju, sintaksu i leksik čakavskoga narječja.  Prateći  razvoj  čakavskoga vokalizma od praslavenskoga J. Lisac se pita je li u jednoj fazi razvoja u vo-kalskome trokutu postojao parnjak re-fleksu jata, što on sam drži mogućim, ali kaže da to nije dokazano. Čakav-ski govori mogu imati različit inven-tar  vokala  (peteročlani,  šesteročlani, sedmeročlani ili osmočlani), a svaka-ko te govore obilježuje smanjen po-stotak vokala u govoru za razliku od štokavštine.Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 35 (2009.), str. 429–504I  praslavenski  je  konsonantizam u čakavštini doživio znatne promje-ne. Uz tvrdnju da su svi pravi čakav-ci šćakavci autor nabraja osnovne ka-rakteristike čakavskoga konsonantiz-ma  uključujući  adrijatizme  (koje  ne obrađuje posebno), pojednostavljiva-nje  suglasničkih  skupova  te  cakavi-zam.  Govoreći  o  važnosti  čakavske akcentuacije  za  slavistiku  uopće  te istaknuvši  osnovne  morfološke,  sin-taktičke i leksičke karakteristike ča-kavštine autor u poglavlju o kriteriji-ma klasifikacije čakavskoga narječja britko i nenametljivo otkriva pozna-vanje svih mogućih kriterija za klasi-fikaciju, no priklanja se, u kroatistici prihvaćenoj, Brozovićevoj. Poglavlja  koja  slijede  formirana su kao poglavlja o svakom pojedinom čakavskom dijalektu.Prostiranjem najmanji (izuzmemo li lastovsku oazu), a različitošću vo-kalnih sustava najveći, buzetski je di-jalekt prvi koji autor obrađuje u za-sebnom  poglavlju  ističući  važnost  i zanimljivost sudbine jata u tom dija-lektu, pomicanje u u pravcu ü te po-javu da je u tom dijalektu refleks stra-žnjega nazala često a, npr. Ban ‘bu-dem’. Uz konkretnu, na temelju pri-mjera  iz  pojedinih  govora,  obradbu ostalih samoglasničkih, suglasničkih, naglasnih,  morfoloških  te  sintaktič-kih osobitosti, analizu buzetskoga di-jalekta autor završava analizom leksi-ka te prikazom geneze i raščlanjenosti dijalekta da bi sve potkrijepio primje-rima govora iz Nugle i Brula. Na kon-cu autor donosi iscrpan popis literatu-re relevantne za svako bavljenje bu-zetskim dijalektom. Zadanu shemu obradbe pojedinih čakavskih dijalekata autor nastavlja i u sljedećem poglavlju u kojem govori o jugozapadnom istarskom dijalektu, najrasprostranjenijem,  relativno  jed-nostavnom, istarskom dijalektu. Na-kon  što  je  odredio  smještaj  govora toga dijalekta u dvjema zonama u Istri (veća na jugu i zapadu Istre te manja u Ćićariji), autor prikazuje fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksik govora s toga područja. U poglavlju o genezi i raščlanjenosti jugozapadnoga istar-skog dijalekta J. Lisac ne ulazi u po-tanko nabrajanje teza o nastanku i ra-zvoju dijalekta, no otkriva jedan od glavnih pitanja vezanih uz taj dijalekt: kojemu  srednjojužnoslavenkomu  di-jasistemu dijalekata pripada: štokav-skomu ili čakavskomu. Taj se dijalekt našao u Istri nakon seoba do kojih je došlo uglavnom u 16. stoljeću. Prem-da se u literaturi kao ishodišno mje-sto govora jugozapadnoga istarskoga dijalekta navodi sjevernodalmatinsko područje (nerijetko upravo Nadin kod Zadra), bit će da su ti govori potekli s područja Zabiokovlja, odakle su pote-kli i moliški Hrvati, dakle iz štokav-skoga, štakavskoga dijela Makarsko-ga primorja, vjerojatno u blizini ušća Neretve. Na putu prema Istri ti su se govori čakavizirali (iako su i u isho-dišnom području bili pretežno štokav-Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 35 (2009.), str. 429–504ski, neznatno čakavski, s glavnim ka-rakteristikama štakavizmom, -a u gla-golskome pridjevu radnom te nenovo-štokavskom akcentuacijom), dakle, ti su govori primili čakavskih karakte-ristika prvo u sjevernoj Dalmaciji, a onda u Istri pod utjecajem starosjedi-laca i naseljenika novijega doba te da-nas u tom dijalektu prevladavaju ča-kavske crte svagdje osim na području Premanture i okolice. Primjeri govo-ra iz Šegotića, Orbana, Tinjana, Hr-boka i Vodica potkrepljuju prikaz ci-jeloga dijalekta. Kao i u cijeloj knjizi, primjeri su citirani iz radova i iz neo-bjavljenih zapisa pojedinih istraživa-ča dotičnoga dijalekta. Literatura na kraju poglavlja bit će polazište sva-komu tko se želi baviti jugozapadnim istarskim dijalektom.Sjevernočakavskomu  dijalektu pripadaju u cjelini govori na Cresu i na sjevernom Lošinju, govori petnae-stak mjesta od Trsata do Meje uklju-čujući i Crikvenicu, govori u sjeve-roistočnoj  Istri  od  Zagora  i  Brseča do Reke (Rijeke), mnogi govori La-binštine, Žminjštine, Pazinštine, ne-koliko govora u Motovunštini i de-vet govora u Boljunštini. Osnovna je karakteristika toga dijalekta ekavski refleks jata (uz primjere ikavizama i govora u kojima se jat čuva u krat-ko naglašenim slogovima) no J. Li-sac napominje i ostale važne fonološ-ke karakteristike toga dijalekta: razli-čit refleks dugoga i kratkoga polugla-sa, o ili u kao refleks stražnjega naza-la te sudbina prednjega nazala  koji katkada prelazi u a te refleks slogo-tvornoga l  koji je u, rijetko u o, a u creskim  i  sjevernološinjskim  govo-rima dolazi razvoj ə+l gdje poluglas ima refleks kao i u drugačijim kon-tekstima te imamo al ili el. U govori-ma se toga dijalekta vokali često za-tvaraju  ili  diftongiraju,  a  mijenjaju se u nekim govorima i ovisno o na-zalima. U mnogim govorima dočet-no l ostaje neizmijenjeno, a u mno-gim se čuva i x. Cakavizam je široko zastupljen u mnogim govorima sje-vernočakavskoga  dijalekta.  Pokazu-jući osnovne morfološke i sintaktič-ke  karakteristike  dijalekta  (npr.  po-ložaj glagolske enklitike pred zamje-ničkom), autor potanko govori o lek-siku koji čuva cio niz riječi koje su arhaizmi u mnogim slavenskim idio-mima (npr. lozbat ‘ljubiti’, lastiv ‘la-skav’).Tvorbeno je iznimno zanimlji-vo čuvanje prefiksa vi- u znamenova-nju ‘iz’, npr. vikopat ‘iskopati’. U po-glavlju o genezi i raščlanjenosti sje-vernočakavskog  dijalekta  autor  taj autohtoni čakavski dijalekt dijeli na, prema  podjeli  vrsne  proučavateljice ekavskoga čakavskog dijalekta, Sil-vane Vranić, sjeveroistočni istarski, središnji istarski, primorski te otoč-ni. Sve rečeno J. Lisac prema ustalje-nom načinu potvrđuje primjerima iz govora,  konkretno  govora  Orbanića kod Žminja, Ike kod Lovrana te Or-leca i Kostrene. Poglavlje se završuje iscrpnim popisom literature.Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 35 (2009.), str. 429–504Srednjočakavski  dijalekt,  odno-sno  ikavsko-ekavski  čakavski  dija-lekt prostire se na otocima  od Krka do Ugljana (izuzimajući Cres, dio Lo-šinja te ikavske govore na Pagu). Na obali je riječ o govorima od Novog do Bakarca i Hreljina. Ikavsko-ekavskih govora ima dalje na riječkom područ-ju,  na  Grobničkom  polju,  ikavsko-ekavski je Senj, govori na Opatijskom krasu, nekoliki govori u unutrašnjosti Istre, govori u Gorskom kotaru i Lici, zona oko Ogulina,  govori na pokup-skom,  prikupskom  te  žumberačkom području.  Govori  srednjočakavsko-ga dijalekta su u Sloveniji, Austriji, Madžarskoj i Slovačkoj. Taj se dija-lekt dijeli na tri poddijalekta: primor-ski, kontinentalni i rubni. Nakon iscr-pnoga razlaganja prostiranja srednjo-čakavskoga  dijalekta,  autor  potan-ko  donosi  fonološke,  morfološke, sintaktičke  i  leksičke  karakteristike ikavsko-ekavskoga  dijalekta  ističući   vrijednost gradišćanskih govora koji su  izvanredno  korisni  u  izučavanju dijalektnoga stanja prije seobe iz do-movine, „ a i pri studiju područja oda-kle su se Gradišćanci iselili“. U pot-poglavlju o genezi i raščlanjenosti di-jalekta autor potvrđuje golem prostor koji su ikavsko-ekavski govori zauzi-mali prije migracija, a mnogi su govo-ri ostali ondje gdje su bili i u srednjem vijeku, doista rijedak slučaj na hrvat-skome jezičnome ozemlju koje je po-vijest dobrano pretresala. Govori u Vi-nodolu te na Grobniku prozodijski su najzanimljiviji slavenski govori uop-će, a mogu im se dodati ekavski govo-ri Kastavštine i područja od Učke do mora. Oslanjajući se na spoznaje vr-sne čakavologinje Ive Lukežić, autor precizno klasificira sve poddijalekte. Primjerima govora iz Baške, Novoga, Dobrinja,  Prozora,  Bosiljeva,  Senja, sa Suska, Ošljaka, iz Pandorfa, Bajn-groba  te Novoga Sela kod Bratisla-ve te golemim popisom literature iz kojeg se vidi da autor iznimno dobro poznaje djela domaćih i stranih auto-ra, odnosno rad vrsnih dijalektologi-nja iz Rijeke, I. Lukežić, S. Vranić, S. Zubčić te rad S. Vulić koja je istraži-vala srednjočakavske govore u dijas-pori, autor završava poglavlje o ikav-sko-ekavskom  dijalektu  čakavskoga narječja.Južnočakavski  se  dijalekt  prote-že na otocima od Pašmana do Korču-le, uključujući zapadni Pelješac i jug Paga. Tom dijalektu pripada i sjeve-rozapad Istre, govori Klane i Studene, područje od Privlake do rijeke Cetine na kopnu, ali uz velik broj štokavskih govora na tom potezu. Južnočakavsko je i južno Gradišće te još nekolicina govora u Austriji i Madžarskoj. Po-čevši od fonološke osobitosti južno-čakavskoga dijalekta, vokala i kao re-fleksa jata, autor detaljno i precizno, kao  i  obično,  svaku  tvrdnju  potkre-pljujući primjerima iz pojedinih go-vora, govori o svim fonološkim, mor-fološkim, sintaktičkim i leksičkim cr-tama toga dijalekta po prilici formira-Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 35 (2009.), str. 429–504noga u 13. stoljeću, kada je došlo do prijelaza zatvorenoga e u i, odnosno kad  je  dobiven  ikavski  refleks  jata. Južnočakavski dijalekt autor dijeli na tri poddijalekta: otočni, kopneni i gra-dišćanski, gdje otočni svoje središte ima na Braču, Hvaru i Visu, kopneni je poddijalekt u stalnom dodiru i pod stalnim  utjecajem  novoštokavsko-ga ikavskoga dijalekta, a gradišćan-ski poddijalekt ima znatne dijalektne varijacije jer istočni govori toga pod-dijalekta  imaju  više  štokavskih,  od-nosno kajkavskih karakteristika. Pri-mjeri govora iz Kučišta, Serenjoka s Visa, Vrisnika, Dračevice, s Vrgade, iz Bibinja, Klane, iz Stinjaka  te opse-žan popis literature iz kojega se otkri-vaju i najznačajniji istraživači južne čakavštine: Božidar Finka, Mate Hra-ste te Petar Šimunović, autori bez ko-jih se o južnoj, a i o čakavštini uopće, ne može odgovorno govoriti, zatvara-ju poglavlje.U literaturi znan kao lastovski di-jalekt, autor govore Lastova nazivlje lastovska oaza. U lastovskim se govo-rima ogleda dugo pripadanje Dubro-vačkoj Republici: to je jedino čakav-sko područje koje je jekavsko. I u ak-centuaciji se ogleda posebnost lastov-ske oaze: petonaglasni sustav s pred-naglasnim  i  zanaglasnim  duljinama kombinacija je starije čakavske i no-voštokavske  akcentuacije.  Obradiv-ši u jednome poglavlju sve bitne ka-rakteristike  govora  lastovske  oaze primjerima govora iz samoga Lasto-va i popisom literature autor završava svoju poučnu, preglednu, bistru i na-dasve korisnu knjigu. Korisnosti nje-zinoj  doprinosi  i  precizna  dijalekto-loška karta čakavskoga narječja.Profesor Josip Lisac, rođen u Tur-nima, a životom i radom priklonjen Zadru,  knjigom  Hrvatska  dijalekto-logija 2. – Čakavsko narječje dao je svima zainteresiranima mogućnost da na jednostavan i pregledan način ot-kriju osnovne karakteristike čakavšti-ne. Studenti iz nje mogu naučiti, laici se preko nje mogu široko obrazova-ti, a dijalektolozi u njoj mogu otkriti ona mjesta, “bubice u uhu”, od kojih mogu poći u vlastitom istraživanju ili o kojima mogu znanstveno polemizi-rati. Pišući i o malom predmetu teško je držati konce u rukama. Josip je Li-sac ovom knjigom pokazao da se do-bro ćuti u moru hrvatske dijalektolo-gije, na otocima različitih i brojnih hr-vatskih govora.Ivana Kurtović Budja

O čakavštini s dušom i znanjem : (Josip Lisac: Hrvatska dijalektologija 2. Čakavsko narječje. Golden marketing–Tehnička knjiga, Zagreb, 2009.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main